Rezultati pretrage

Državni arhiv u Dubrovniku kao samostalna ustanova djeluje od 1920. godine. Međutim, briga za spise nastale djelatnošću grada Dubrovnika i Dubrovačke Republike duga je i bogata. Već 1251. godine u Dubrovniku se spominju prokuratori Svete Marije, koji u riznici dubrovačke stolnice čuvaju najvažnije gradske povlastice. Imenovanjem svjetovnjaka Tomazina de Saverea kao prvoga školovanoga javnoga bilježnika 1278. godine postavljeni su temelji uređenoj notarskoj i kancelarijskoj službi u Dubrovniku. Tijekom idućih stoljeća vlasti dubrovačke komune, potom Republike, donose odluke i odredbe kojima nastoje osigurati što bolju skrb za dokumente. Ukidanjem Dubrovačke Republike (1808.) i gubitkom državne samostalnosti na daljnji razvoj čuvanja i zaštite arhivskoga gradiva dijelom su utjecali francuski propisi o bilježničkim arhivima, a nakon 1814. godine austrijska politika prema arhivskom gradivu. Premda su od 1. I. 1812. na području negdašnje Republike trebali stupiti na snagu zakoni važeći u Francuskom Carstvu, pa i zakoni o arhivima (onaj od 25. VI. 1794. o javnosti arhivskoga gradiva te onaj od 26. X. 1796. o organizaciji pokrajinskih arhiva), za kratke francuske uprave Dubrovnikom (1808.-1814.) to moderno arhivsko zakonodavstvo nije primijenjeno. U duhu novih propisa o bilježničkim arhivima, ali i iz sasvim praktičnih razloga – kako bi se kancelar novoga suda zadužio za spise, arhivalije i vrijedne stvari – tadašnji sudski službenik u Dubrovniku Josip Chersa (Krša), po nalogu baruna Coffinhala, generalnoga komesara za pravosuđe u Ilirskim Pokrajinama, izradio je 1812. godine Generalni inventar knjiga i dokumenata koji se nalaze kod raznih sudova Dubrovačke općine. Godine 1817. izbio je požar u Kneževu dvoru, gdje se čuvalo gradivo središnjih organa vlasti bivše Dubrovačke Republike, pri čemu je dio izgorio, a zabilježeno je da su se arhivalije danima nakon požara raznosile po Gradu. Te 1817. godine Luka Ćurlica izradio je Generalni katalog knjiga i dokumenata koji pripadaju arhivu bivšeg Državnog tajništva i drugih ukinutih organa nekadašnje Dubrovačke Republike. Na temelju toga kataloga, koji je poslan u Beč, Carsko-kraljevska tajna dvorska i državna kancelarija šalje popis gradiva prema kojem je već 1818. godine dio dokumenata poslan u Beč. Prema popisu što ga je izradio Ćurlica 1832.-1835., najznačajniji dio gradiva Dubrovačkoga arhiva (orijentalni rukopisi, turske, ćirilske i latinske isprave) odnesen je 1833. godine u Beč. Ta akcija austrijskih vlasti bila je odraz opće politike u Monarhiji da se najvažnije arhivsko gradivo koncentrira u Beču. Veći dio toga gradiva po završetku Prvoga svjetskoga rata vraćen je Kraljevini SHS, ali ne u Dubrovnik. Pohranjeno je bilo u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu, odakle su ga ponovno njemačke okupacijske vlasti u Drugome svjetskom ratu odnijele u Beč. Između 1946. i 1952. godine gradivo je (ali ne u cijelosti) vraćeno na svoje prvotno mjesto, u Državni arhiv u Dubrovniku. Zanimanje za dubrovačke arhivalije pokazao je povjesničar Konstantin Jireček, koji je novoutemeljenom Arhivskom vijeću u Beču pri Centralnoj komisiji za zaštitu spomenika (1894.) predložio da se „četiri državna arhiva u Dubrovniku“ (gradivo smješteno kod Okružnoga, potom Kotarskoga poglavarstva, gradivo suda, Financijske okružne direkcije i Pomorsko-zdravstvenog ureda) pridruže tzv. Političkom arhivu i tako sjedine. Njegovom je zaslugom 1891. godine za stalnoga arhivista imenovan Giuseppe Gelcich (Gelčić, Jelčić). I prije Gelcicha spisi su donekle bili sređeni, numerirani, paginirani i obilježeni natpisom „I. R. Archivium Ragusinum“. Gelcich je proveo konačno spajanje svega arhivskoga gradiva i izradio prvi cjelovit popis Dubrovačkoga arhiva (Catalogus I. R. Archivi Ragusani, objavljen 1910. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXII/1910., str. 537-588). Do srpnja 1952. godine Arhiv je bio smješten u prostorima Kneževa dvora, a tada se seli u palaču Sponza, gdje je i danas.

Godine 1967. osnovan je Arhivski sabirni centar u Šibeniku. Djelovao je kao Odjel Povijesnog arhiva u Zadru (kasnije Državnog arhiva u Zadru) do osnivanja Državnog arhiva u Šibeniku 2007. godine.

Državni arhiv u Zagrebu razvio se iz pismohrane Slobodnog kraljevskog grada Zagreba. Začetak Arhiva vezan je uz izdavanje bule Bele IV. 1242. godine, a njoj se tijekom stoljeća priključuju druge povelje, gradski statuti, zapisnici sjednica te knjige i spisi nastali iz upravne, sudbene i gospodarstvene djelatnosti Poglavarstva Slobodnog kraljevskog grada Zagreba. Iz prvih pisanih izvora o čuvanju arhivskog gradiva, koji potječu iz 16. stoljeća, saznajemo da su se važne povelje čuvale u zasebnoj škrinji u sakristiji crkve sv. Marka, u posebnom spremištu zvanom Cancellus. Gradivo je prvi put popisano 1774. u sklopu upravnih reformi Marije Terezije i Josipa II. Tada je izrađen *Elenchus*, odnosno abecedni upisnik. Na poticaj i prijedlog Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ Gradsko poglavarstvo zaključkom od 11. svibnja 1907. osnovalo je Gradsku knjižnicu i muzej, u čijem je sastavu bio i arhiv. Tako je počelo institucionalno čuvanje arhivskog gradiva Grada Zagreba. Uprava nad arhivom bila je povjerena Družbi, koja je stručno rukovanje i nadzor nad arhivom povjerila Emilu Laszowskom. On je već 1907. prenio u kulu nad Kamenitim vratima škrinju s ispravama, kao i dio arhivskog gradiva koje se nalazilo u Gradskoj vijećnici. Na temelju zaključka Gradskog poglavarstva 1914. iz Kamenitih vrata prenesen je dio arhivskog gradiva nastalog do 1848. kao depozit u novoizgrađenu zgradu Zemaljskog arhiva, a danas Hrvatskog državnog arhiva. Iduće godine predani su u polog Zlatna bula i neki gradski statuti, a kasnijih godina i gradivo nastalo do 1858. Grad je i dalje ostao vlasnik arhivskog gradiva. Nakon Drugog svjetskog rata veći dio gradiva nastalog radom Gradskog poglavarstva Zagreb (1850.–1945.) nalazio se u Gradskoj vijećnici, a manji dio u priručnim pismohranama nastalima radom pojedinih gradskih ureda. Zaključkom Izvršnog odbora Narodnog odbora grada Zagreba od 11. rujna 1945. osnovan je Povijesni arhiv grada Zagreba – Povjerenstvo za uređenje gradske arhivske građe, koje djeluje u sastavu Prosvjetnog odjela Narodnog odbora grada Zagreba. Godine 1947. Povjerenstvo prerasta u Arhiv grada Zagreba (u 1948. godini Arhiv koristi nazive: Povjesna knjižnica i Arhiv grada Zagreba; Arhiv grada Zagreba s povjesnom knjižnicom; Arhiv grada Zagreba), a kojega Narodni odbor grada Zagreba potvrđuje kao samostalnu ustanovu na sjednici od 15. lipnja 1950. godine, dok Predsjedništvo Vlade Narodne Republike Hrvatske svojom odlukom od 16. studenog 1951. odobrava njegovo osnivanje sukladno odredbi Općeg zakona o državnim arhivima od 23. siječnja 1950. Time se Arhiv kao samostalna ustanova konačno odvaja od uprave. Godine 1960. Arhiv mijenja naziv u Historijski arhiv u Zagrebu, 1993. godine mijenja naziv u Povijesni arhiv u Zagrebu, a 1997. dobiva današnji naziv – Državni arhiv u Zagrebu.

Kao godina osnutka uzima se 1607. godina, kada je u Zagrebu osnovana isusovačka gimnazija, za koju se s pravom pretpostavlja da je od samog početka imala i svoju knjižnicu. Ova se knjižnica brzo obogaćivala darovima, od kojih svakako treba spomenuti onaj Nikole Istvánffyja iz 1615. godine. Knjižnica je stradala u požaru 1645. godine, ali se zahvaljujući darovima uglednih velikaša ubrzo oporavila. Isusovačka gimnazija poveljom Leopolda I. 1669. godine dobiva status akademije. Nakon ukinuća isusovačkog reda 1773. godine mnoge su knjige isusovačke akademije završile u Pešti, no dio je zalaganjem protonotara Nikole Škrlca Lomničkog ostao u sastavu Kraljevske akademije znanosti, osnovane 1776. godine. Akademijina je knjižnica već iduće godine dodatno obogaćena darom Baltazara Adama Krčelića. Godine 1816. akademijina knjižnica dobiva pravo na primjerke knjiga tiskanih u tiskari Peštanskog sveučilišta, 1818. godine službeno je priznata kao javna knjižnica, a od 1837. ima pravo na obvezni primjerak svih tiskovina u Hrvatskoj i Slavoniji. I u ovom se razdoblju obogaćuje darovanjima privatnih knjižnica: 1818. godine onom Maksimilijana Vrhovca, a 1818. i 1835. godine knjižnicom Eleonore Patačić. Kada je 1850. godine ukinuta Kraljevska akademija znanosti, njezinu je knjižnicu preuzela novoosnovana Kraljevska pravoslovna akademija. Godine 1874. osnutkom Sveučilišta Pravoslovna akademija prestaje postojati, a za potrebe sveučilišne nastave njezina je knjižnica spojena s knjižnicom Narodnog muzeja u novu sveučilišnu knjižnicu. Sveučilišna knjižnica u svibnju 1875. Zakonom o štampi dobiva pravo obveznog primjerka domaćih tiskovina, a u srpnju iste godine dobiva svoga prvog knjižničara, Ivana Kostrenčića. I Sveučilišna knjižnica nastavila je s nabavom privatnih knjižnica, pa je tako 1892. godine kupljena knjižnica Nikole Zrinskog, 1893. godine Ljudevita Gaja, 1918. godine Nikole Tomašića, a 1919. godine Ise Kršnjavoga i Milana Amruša. Krajem 1913. godine Sveučilišna se knjižnica preselila u zgradu na Marulićevu trgu 21, u kojoj ostaje do 1995. godine, kada se preselila na današnju lokaciju u Ulici Hrvatske bratske zajednice 4.