Podijelite
Naslov
Državni arhiv u Dubrovniku
Vrsta osobePravna osoba/Tijelo
OsnivačPovijestDržavni arhiv u Dubrovniku kao samostalna ustanova djeluje od 1920. godine. Međutim, briga za spise nastale djelatnošću grada Dubrovnika i Dubrovačke Republike duga je i bogata. Već 1251. godine u Dubrovniku se spominju prokuratori Svete Marije, koji u riznici dubrovačke stolnice čuvaju najvažnije gradske povlastice. Imenovanjem svjetovnjaka Tomazina de Saverea kao prvoga školovanoga javnoga bilježnika 1278. godine postavljeni su temelji uređenoj notarskoj i kancelarijskoj službi u Dubrovniku. Tijekom idućih stoljeća vlasti dubrovačke komune, potom Republike, donose odluke i odredbe kojima nastoje osigurati što bolju skrb za dokumente.
Ukidanjem Dubrovačke Republike (1808.) i gubitkom državne samostalnosti na daljnji razvoj čuvanja i zaštite arhivskoga gradiva dijelom su utjecali francuski propisi o bilježničkim arhivima, a nakon 1814. godine austrijska politika prema arhivskom gradivu. Premda su od 1. I. 1812. na području negdašnje Republike trebali stupiti na snagu zakoni važeći u Francuskom Carstvu, pa i zakoni o arhivima (onaj od 25. VI. 1794. o javnosti arhivskoga gradiva te onaj od 26. X. 1796. o organizaciji pokrajinskih arhiva), za kratke francuske uprave Dubrovnikom (1808.-1814.) to moderno arhivsko zakonodavstvo nije primijenjeno.
U duhu novih propisa o bilježničkim arhivima, ali i iz sasvim praktičnih razloga – kako bi se kancelar novoga suda zadužio za spise, arhivalije i vrijedne stvari – tadašnji sudski službenik u Dubrovniku Josip Chersa (Krša), po nalogu baruna Coffinhala, generalnoga komesara za pravosuđe u Ilirskim Pokrajinama, izradio je 1812. godine Generalni inventar knjiga i dokumenata koji se nalaze kod raznih sudova Dubrovačke općine. Godine 1817. izbio je požar u Kneževu dvoru, gdje se čuvalo gradivo središnjih organa vlasti bivše Dubrovačke Republike, pri čemu je dio izgorio, a zabilježeno je da su se arhivalije danima nakon požara raznosile po Gradu. Te 1817. godine Luka Ćurlica izradio je Generalni katalog knjiga i dokumenata koji pripadaju arhivu bivšeg Državnog tajništva i drugih ukinutih organa nekadašnje Dubrovačke Republike.
Na temelju toga kataloga, koji je poslan u Beč, Carsko-kraljevska tajna dvorska i državna kancelarija šalje popis gradiva prema kojem je već 1818. godine dio dokumenata poslan u Beč. Prema popisu što ga je izradio Ćurlica 1832.-1835., najznačajniji dio gradiva Dubrovačkoga arhiva (orijentalni rukopisi, turske, ćirilske i latinske isprave) odnesen je 1833. godine u Beč. Ta akcija austrijskih vlasti bila je odraz opće politike u Monarhiji da se najvažnije arhivsko gradivo koncentrira u Beču.
Veći dio toga gradiva po završetku Prvoga svjetskoga rata vraćen je Kraljevini SHS, ali ne u Dubrovnik. Pohranjeno je bilo u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu, odakle su ga ponovno njemačke okupacijske vlasti u Drugome svjetskom ratu odnijele u Beč. Između 1946. i 1952. godine gradivo je (ali ne u cijelosti) vraćeno na svoje prvotno mjesto, u Državni arhiv u Dubrovniku.
Zanimanje za dubrovačke arhivalije pokazao je povjesničar Konstantin Jireček, koji je novoutemeljenom Arhivskom vijeću u Beču pri Centralnoj komisiji za zaštitu spomenika (1894.) predložio da se „četiri državna arhiva u Dubrovniku“ (gradivo smješteno kod Okružnoga, potom Kotarskoga poglavarstva, gradivo suda, Financijske okružne direkcije i Pomorsko-zdravstvenog ureda) pridruže tzv. Političkom arhivu i tako sjedine. Njegovom je zaslugom 1891. godine za stalnoga arhivista imenovan Giuseppe Gelcich (Gelčić, Jelčić). I prije Gelcicha spisi su donekle bili sređeni, numerirani, paginirani i obilježeni natpisom „I. R. Archivium Ragusinum“. Gelcich je proveo konačno spajanje svega arhivskoga gradiva i izradio prvi cjelovit popis Dubrovačkoga arhiva (Catalogus I. R. Archivi Ragusani, objavljen 1910. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXII/1910., str. 537-588).
Do srpnja 1952. godine Arhiv je bio smješten u prostorima Kneževa dvora, a tada se seli u palaču Sponza, gdje je i danas.
DjelatnostiMjestoPravni status osobejavna ustanova
JezikHrvatski
PismoLatinica
StatusAktivno
Vrijeme djelovanja1920 g.
Ustroj osobePrema Statutu Državnog arhiva u Dubrovniku ustrojbene su jedinice sljedeće: Odjel za zaštitu i obradu arhivskoga gradiva od nacionalnoga značaja – arhivski fondovi Dubrovačke Republike, francuske uprave i starijega arhivskoga gradiva Korčule do 1797.; Odjel za zaštitu i obradu arhivskoga gradiva uprave od 1814. do 1945.; Odjel za zaštitu i obradu arhivskoga gradiva uprave od 1945.; Odjel za zaštitu i obradu arhivskoga gradiva pravosuđa, notarijata i odvjetništva; Odjel za zaštitu i obradu arhivskoga gradiva osobnih i obiteljskih fondova i zbirki, kulturnih, prosvjetnih, socijalnih i zdravstvenih ustanova, društvenih i političkih organizacija, društava i udruženja; Odjel za zaštitu i obradu arhivskoga gradiva gospodarskih, novčarskih i pomorskih fondova; Odjel za zaštitu i obradu arhivskoga i registraturnoga gradiva izvan arhiva; Odjel za fotografiju, mikrografiju, reprografiju i digitalizaciju arhivskoga gradiva te dokumentacijsko-informacijske poslove s knjižnicom; Laboratorij za konzervaciju i restauraciju arhivskoga gradiva; Odjel za pravne, upravne, računovodstvene i opće poslove.
U sastavu Državnog arhiva u Dubrovniku su podružnica Sabirni arhivski centar u Metkoviću te arhivsko spremište u Korčuli.
FunkcijeDržavni arhiv u Dubrovniku obavlja nadzor nad pismohranama i poduzima zakonske mjere za zaštitu te preuzimanje arhivskoga gradiva koje nastaje djelatnošću državnih tijela, pravnih osoba s javnim ovlastima i javnih službi.