Rezultati pretrage

Etnografski muzej Istre djeluje od 1962. godine. Djelatnost Etnografskog muzej Istre obuhvaća prikupljanje, čuvanje, dokumentaciju, interpretaciju i prezentaciju materijalne i nematerijalne kulturne baštine istarskog poluotoka.

Muzički pedagog, dirigent i skladatelj Josip Brnobić rođen je u Brnobićima kod Huma 5.11.1894. Po završetku talijanske osnovne škole i jednogodišnje pripravnice, maturira 1913. na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1913. radi kao pomoćni učitelj na osnovnim školama u Pazinu i Čepiću, a 1916. polaže ispit zrelosti za pučke škole na Učiteljskoj školi u Kastvu. Školske 1918/1819. imenovan je na mjesto učitelja pjevanja na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Tijekom službovanja u Pazinu angažirano sudjeluje u djelatnostima Hrvatske čitaonice u Pazinu, te radi kao tajnik Odbora za promicanje učiteljskih interesa za Istru. Od 1920. do 1923. studira na Muzičkom konzervatoriju u Ljubljani. Po završetku studija preuzima mjesto dirigenta (1924-1928) pjevačkog društva „Slavec“ i radi kao muzički pedagog u gimnazijama u Ljubljani (1924-1928), Bihaću (1928-1929), Skopju (1930-1938), gdje usporedno vodi pjevačko društvo „Vardar“ i „Mokranjac“, Beogradu (1938-1942) i Vršcu (1942-1951), gdje radi na Učiteljskoj školi te utemeljuje osnovnu glazbenu školu i pjevački zbor „Žarko Zrenjanin“. Od 1951. do umirovljenja 1960. obavlja dužnost direktora glazbene škole u Rijeci, te ravna zborom „Jedinstvo“. Umro je u Rijeci 1984. godine. Svoje glazbeno i pedagoško iskustvo objavio je 1938. godine u udžbeniku za I. i II. razred srednjih škola „Teoretsko-praktična škola pjevanja“, koji je bio u službenoj uporabi do 1946. godine. Tijekom obrazovanja i kasnije karijere bavi se skladanjem. Nakon prvijenca „Oblaček“, napisanog u Pazinu tijekom školovanja 1913., komponirao je tridesetak skladbi za soliste, zborove i orkestar te liturgijsko izvođenje, te glazbeni kazališni komad namijenjen djeci „Pingvini“.

Civilni komesarijati uspostavljeni su u prosincu 1918. ili s početkom 1919. godine u sjedištima kotarskih poglavarstava (1868.-1918.) u Poreču, Pazinu, Puli, Kopru, Voloskom i Lošinju kao tijela talijanske uprave na okupiranom području, a nastavili su djelovati s prema austrijskim propisima te odlukama i odredbama nove talijanske vojne uprave. U razdoblju od studenoga 1918. godine pa do srpnja 1919. bili su neposredno podređeni vojnom zapovjedništvu talijanske vojske u Trstu i Guberniju Julijske krajine u Trstu, a od ukidanja vojne uprave pa do formiranja Generalnog vicekomesarijata za Istarsku provinciju u Poreču u prosincu 1921. godine bili su pod izravnom nadležnošću Generalnog civilnog komesarijata u Trstu te, preko njega, Centralnog ureda za nove provincije u Rimu. Civilni komesarijati prestaju djelovati krajem 1922. godine temeljem Zakona br. 1373 od 17.10.1922. kojim je provedeno daljnje usklađivanje administrativnog ustroja u pripojenim krajevima s onim u Kraljevini Italiji te su umjesto ukinutih tijela u njihovim sjedištima osnovane potprefekture.

Tradicija čuvanja arhivskog gradiva u Istri potječe još od 14. stoljeća, a o njoj svjedoče odredbe sadržane u statutima istarskih srednjovjekovnih općina, gradova i kaštela. Prvi ozbiljniji pokušaj osnivanja arhiva u Istri došao je od strane Zemaljskog sabora Markgrofovije Istre u Poreču (Dieta Provinciale del Margroviato dell'Istria), koji nakon 1871. godine započinje rad na prikupljanju izvornog arhivskog gradiva i izradi prijepisa, a sve to s ciljem osnivanja Pokrajinskog arhiva Istre. Prikupljanje gradiva za budući Pokrajinski arhiv nastavlja Istarsko društvo za arheologiju i domovinsku povijest (Societá Istriana di Archeologia e Storia Patria), no plan osnivanja arhiva nije uspio. Osnutkom Državnog arhiva u Trstu (Direzione di Archivio di Stato di Trieste) 1926. godine, u čijoj je nadležnosti bilo i područje istarske provincije, započinje razdoblje institucionalizirane skrbi nad arhivskim gradivom, a dio gradiva stvorenog radom istarskih institucija od razdoblja mletačke uprave nadalje preuzima se dijelom u tršćanski Arhiv. Inicijativa za osnivanjem arhiva sa sjedištem u Istri pokrenuta je u prvim godinama poslijeratnog razdoblja u sklopu aktivnosti vezanih za popisivanje i dokumentiranje ratnih šteta nad kulturnim dobrima, a koje su provođene pri Oblasnom narodnom odboru za Istru (1945-1947). Ipak, nakon 1945. godine, sve do osnutka DAPA, za prikupljanje gradiva s područja Istre nadležan je Državni arhiv u Rijeci, koji već 1948. godine započinje intenzivno prikupljanje arhivskog gradiva istarskih upravnih i pravosudnih tijela te tijekom razdoblja do osnutka istarskog arhiva sa sjedištem u Pazinu provodi osnovne aktivnosti vezane uz obradu i zaštitu gradiva. Većina tog gradiva vraćena je Državnom arhivu u Pazinu do 1991. godine. U sklopu strategija vezanih uz jačanje i razvoj arhivske službe, a u cilju stvaranja mreže arhiva na cijelom području tadašnje NR Hrvatske, sredinom 1950-ih godina donose se odluke vezane uz osnivanje arhiva i na područjima na kojima do sada nisu postojali. Narodni odbor Kotara Pula dana 20. listopada 1958. godine donosi Rješenje o osnivanju Kotarskog arhiva Kotara Pula sa sjedištem u Pazinu, u čijoj je nadležnosti hrvatski dio istarskog poluotoka, odnosno prostor tadašnjeg Narodnog odbora kotara Pula, a današnje Istarske županije. Arhiv je osnovan pod nazivom Istarski arhiv - Pazin. Područje nadležnosti istarskog arhiva nije se mijenjalo od njegova osnutka do danas, a naziv se mijenjao u tri navrata, a od 1997. godine djeluje kao Državni arhiv u Pazinu.