Rezultati pretrage

Otokar Keršovani (Trst, 23.02.1902. - Zagreb, 09.06.1941.), publicist. U Pazinu završio osnovnu školu i polazio gimnaziju, maturirao u Karlovcu (1921.), zatim se upisao na Šumarski fakultet Zagrebačkog sveučilišta (1921. - 1924.). Preselivši se u Beograd (1925. - 1930.), zaposlio se kao suradnik beogradskih zemljoradničkih "Novosti" (god. 1925. postao urednikom tog lista). Od 1927. član SKOJ-a, a uskoro i član njegova Pokrajinskog komiteta za Srbiju. Član KPJ od 1928. godine. Nakon povratka iz zatvora iste godine, zajedno s Veselinom Maslešom i grupom intelektualaca pokrenuo i uređivao list "Nova literatura". God. 1930. uhićen u Ljubljani i osuđen (na Sudu za zaštitu države u Beogradu) na 10 godina zatvora koje je izdržavao u Lepoglavi (1930. - 1933.) i Srijemskoj Mitrovici (do 1940.). Na izdržavanju kazne započeo s pisanjem svojeg najvažnijeg djela "Povijest Hrvata", koju nije uspio završiti (objavljeno 1971.). Poslije izlaska iz zatvora 1940. godine novinarski posao nastavio u poluilegalnom partijskom tisku, a publicističku i redaktorsku djelatnost u Hrvatskoj nakladi i časopisu "Izraz". Ponovno uhićen u ožujku 1941., po ulasku njemačkih trupa u Zagreb predan ustaškim vlastima koje su ga prvo smjestile u Kerestinec, a zatim i pogubile u Dotrščini kraj Maksimira zajedno s još desetoricom antifašista.

Kada je 1952. godine Društvo za povijest i kulturna pitanja Istre započelo s akcijom obnove i sanacije Pazinskog kaštela, istovremeno su postavljeni i temelji povijesnog razvoja Muzeja Grada Pazina skupljanjem muzejske građe i oformljavanjem jezgre današnjeg fundusa Muzeja. Tri godine kasnije, 1955. godine, utemeljen je Narodni muzej Pazin koji je izlagao posuđenu građu, a već sljedeće, 1956. godine, Rješenjem Narodnog odbora općine Pazin osnovan je Muzej Grada Pazina kao budžetska ustanova Narodnog odbora općine Pazin sa zadatkom da prikuplja, čuva i izlaže na uvid građanstvu predmete povijesne vrijednosti, a posebno dokumente o borbi naroda Istre. Sljedeće, 1957. godine, Muzej je preimenovan u Narodni muzej sa sljedećim zbirkama – odjelima: Odjel narodne revolucije, etnografija, arheološka zbirka, zbirka starih slika i zbirka starog oružja, a na odvojenim sjednicama Općinskoga vijeća i Vijeća proizvođača, održanima 15. lipnja 1960. godine, Narodni odbor općine Pazin donosi Rješenje o osnivanju samostalne ustanove – Narodnog muzeja Pazin, sa zadatkom da sakuplja, čuva, stručno obrađuje i izlaže predmete i građu iz narodnog života i običaja, kao i iz ostalih oblasti kulturne povijesti i narodne revolucije u cilju približavanja ove građe građanstvu. Ovim je Rješenjem Muzej dobio na upravljanje i korištenje Kaštel, koji je te godine upisan u Registar spomenika kulture. Usprkos prvotnim određenjima i usmjerenjima Muzeja, narednih godina prioritet u razvoju Muzeja dobila je etnografska zbirka pa novim Rješenjem 1962. godine Narodni muzej u Pazinu nastavlja s radom kao Etnografski muzej Istre, koji je, pored ostaloga, imao zadatak sustavno prikupljati, čuvati, sređivati i izlagati predmete i iz područja kulturne povijesti, narodne revolucije i socijalističke izgradnje s područja općine Pazin. Sukladno ovom Rješenju planiran je i razvoj zavičajne zbirke kojoj je pripala kulturno-povijesna građa iz fundusa nekadašnjeg Narodnog muzeja. U sedmom desetljeću 20. stoljeća djelatnost Muzeja proširena je na suvremenu likovnu umjetnost osnivanjem galerije u Motovunu kao sastavnog dijela Muzeja. Galerijska zbirka, utemeljena 1969. godine, u najvećoj je mjeri nadopunjena radovima realiziranima na međunarodnim Motovunskim likovnim susretima održavanima u Motovunu od 1972. do 1984. godine. U godinama koje su uslijedile Muzej je djelovao kao jedna Kulturno-povijesna zbirka unutar Etnografskog muzeja Istre, tada dijela Centra za kulturu i obrazovanje. Njezino je djelovanje financirala Samoupravna interesna zajednica za kulturu, a očitovalo se prvenstveno u sakupljanju građe, ali i realizaciji brojnih tematskih izložbi kulturne povijesti Pazina i Pazinštine te tri stalne muzejske izložbe. Sjedinjenjem Kulturno-povijesne zbirke i Galerijske zbirke 1995. godine osnovan je današnji Muzej Grada Pazina. Prvotno je djelovao u sastavu Narodnog sveučilišta u Pazinu, koje je s radom započelo 1997. godine. Odlukom Gradskog vijeća Grada Pazina od 20. prosinca 2006. godine pokreće se postupak izdvajanja Muzeja iz tada već Pučkog otvorenog učilišta, koji je finaliziran 2008. godine.

Etnografski muzej Istre djeluje od 1962. godine. Djelatnost Etnografskog muzej Istre obuhvaća prikupljanje, čuvanje, dokumentaciju, interpretaciju i prezentaciju materijalne i nematerijalne kulturne baštine istarskog poluotoka.

Počeci knjižničarstva u Pazinu vezani su uz osnivanje čitalačkih društava i hrvatskih čitaonica krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Tako je, s ciljem prosvjećivanja širih društvenih slojeva, 7. veljače 1909. godine otvorena prva Pučka knjižnica u Pazinu. Pučke knjižnice imale su važnu ulogu u širenju informacija u kraju u kojem djeluju, jer su knjižničarska i knjižarska mreža u to vrijeme bile slabo razvijene. Nažalost, ne možemo govoriti o kontinuiranom radu knjižnice jer talijanskim zaposjedanjem Istre dolazi do zatvaranja knjižnica, a nove se osnivaju završetkom Drugog svjetskog rata. U Pazinu je knjižnica ponovno otvorena u sklopu Doma kulture 1945. godine i od tada kontinuirano djeluje. Osnivanjem Narodnog sveučilišta knjižnica djeluje u njegovu sastavu, a od 2008. godine kao samostalna javna ustanova. Tijekom godina djelovala je na više lokacija, a u zgradi Spomen-doma sjedinjenja i slobode smještena je od 1981. godine, tj. od izgradnje Spomen-doma.

Zlatko Vince (Đakovo, 10.01.1922. - Zagreb, 01.12.1994.), hrvatski jezikoslovac. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao hrvatski jezik, jugoslavenske književnosti, povijest, ruski i francuski (1945.). Doktorirao 1958. godine disertacijom Značenje Frana Kurelca kao jezikoslovca (objavljena 1968.). Radio u srednjoj školi u Zagrebu i Pazinu, Naučnoj biblioteci u Puli, Institutu za jezik HAZU u Zagrebu, te na Filozofskom fakultetu u Zadru i Zagrebu. Kao gost profesor predavao na sveučilištima u Kielu i Kölnu. Koautor savjetodavnog i gramatičkog dijela "Jezičnog savjetnika s gramatikom" (1971., urednik S. Pavešić). Najveći dio stručne pozornosti poklonio proučavanju povijesti hrvatskog jezika XIX. i XX. stoljeća: "Sudbina ikavice u jeziku hrvatske književnosti 19. stoljeća", 1971., i "Putovima hrvatskog književnog jezika" (1978., 1990.). Proučavao i doprinos manje poznatih filologa hrvatskoj filologiji (M. Kušar, I. Broz). Član Hrvatskog filološkog društva, Međunarodnog komiteta za povijest slavistike i dopisni član HAZU.

Muzički pedagog, dirigent i skladatelj Josip Brnobić rođen je u Brnobićima kod Huma 5.11.1894. Po završetku talijanske osnovne škole i jednogodišnje pripravnice, maturira 1913. na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1913. radi kao pomoćni učitelj na osnovnim školama u Pazinu i Čepiću, a 1916. polaže ispit zrelosti za pučke škole na Učiteljskoj školi u Kastvu. Školske 1918/1819. imenovan je na mjesto učitelja pjevanja na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Tijekom službovanja u Pazinu angažirano sudjeluje u djelatnostima Hrvatske čitaonice u Pazinu, te radi kao tajnik Odbora za promicanje učiteljskih interesa za Istru. Od 1920. do 1923. studira na Muzičkom konzervatoriju u Ljubljani. Po završetku studija preuzima mjesto dirigenta (1924-1928) pjevačkog društva „Slavec“ i radi kao muzički pedagog u gimnazijama u Ljubljani (1924-1928), Bihaću (1928-1929), Skopju (1930-1938), gdje usporedno vodi pjevačko društvo „Vardar“ i „Mokranjac“, Beogradu (1938-1942) i Vršcu (1942-1951), gdje radi na Učiteljskoj školi te utemeljuje osnovnu glazbenu školu i pjevački zbor „Žarko Zrenjanin“. Od 1951. do umirovljenja 1960. obavlja dužnost direktora glazbene škole u Rijeci, te ravna zborom „Jedinstvo“. Umro je u Rijeci 1984. godine. Svoje glazbeno i pedagoško iskustvo objavio je 1938. godine u udžbeniku za I. i II. razred srednjih škola „Teoretsko-praktična škola pjevanja“, koji je bio u službenoj uporabi do 1946. godine. Tijekom obrazovanja i kasnije karijere bavi se skladanjem. Nakon prvijenca „Oblaček“, napisanog u Pazinu tijekom školovanja 1913., komponirao je tridesetak skladbi za soliste, zborove i orkestar te liturgijsko izvođenje, te glazbeni kazališni komad namijenjen djeci „Pingvini“.

Civilni komesarijati uspostavljeni su u prosincu 1918. ili s početkom 1919. godine u sjedištima kotarskih poglavarstava (1868.-1918.) u Poreču, Pazinu, Puli, Kopru, Voloskom i Lošinju kao tijela talijanske uprave na okupiranom području, a nastavili su djelovati s prema austrijskim propisima te odlukama i odredbama nove talijanske vojne uprave. U razdoblju od studenoga 1918. godine pa do srpnja 1919. bili su neposredno podređeni vojnom zapovjedništvu talijanske vojske u Trstu i Guberniju Julijske krajine u Trstu, a od ukidanja vojne uprave pa do formiranja Generalnog vicekomesarijata za Istarsku provinciju u Poreču u prosincu 1921. godine bili su pod izravnom nadležnošću Generalnog civilnog komesarijata u Trstu te, preko njega, Centralnog ureda za nove provincije u Rimu. Civilni komesarijati prestaju djelovati krajem 1922. godine temeljem Zakona br. 1373 od 17.10.1922. kojim je provedeno daljnje usklađivanje administrativnog ustroja u pripojenim krajevima s onim u Kraljevini Italiji te su umjesto ukinutih tijela u njihovim sjedištima osnovane potprefekture.

Tradicija čuvanja arhivskog gradiva u Istri potječe još od 14. stoljeća, a o njoj svjedoče odredbe sadržane u statutima istarskih srednjovjekovnih općina, gradova i kaštela. Prvi ozbiljniji pokušaj osnivanja arhiva u Istri došao je od strane Zemaljskog sabora Markgrofovije Istre u Poreču (Dieta Provinciale del Margroviato dell'Istria), koji nakon 1871. godine započinje rad na prikupljanju izvornog arhivskog gradiva i izradi prijepisa, a sve to s ciljem osnivanja Pokrajinskog arhiva Istre. Prikupljanje gradiva za budući Pokrajinski arhiv nastavlja Istarsko društvo za arheologiju i domovinsku povijest (Societá Istriana di Archeologia e Storia Patria), no plan osnivanja arhiva nije uspio. Osnutkom Državnog arhiva u Trstu (Direzione di Archivio di Stato di Trieste) 1926. godine, u čijoj je nadležnosti bilo i područje istarske provincije, započinje razdoblje institucionalizirane skrbi nad arhivskim gradivom, a dio gradiva stvorenog radom istarskih institucija od razdoblja mletačke uprave nadalje preuzima se dijelom u tršćanski Arhiv. Inicijativa za osnivanjem arhiva sa sjedištem u Istri pokrenuta je u prvim godinama poslijeratnog razdoblja u sklopu aktivnosti vezanih za popisivanje i dokumentiranje ratnih šteta nad kulturnim dobrima, a koje su provođene pri Oblasnom narodnom odboru za Istru (1945-1947). Ipak, nakon 1945. godine, sve do osnutka DAPA, za prikupljanje gradiva s područja Istre nadležan je Državni arhiv u Rijeci, koji već 1948. godine započinje intenzivno prikupljanje arhivskog gradiva istarskih upravnih i pravosudnih tijela te tijekom razdoblja do osnutka istarskog arhiva sa sjedištem u Pazinu provodi osnovne aktivnosti vezane uz obradu i zaštitu gradiva. Većina tog gradiva vraćena je Državnom arhivu u Pazinu do 1991. godine. U sklopu strategija vezanih uz jačanje i razvoj arhivske službe, a u cilju stvaranja mreže arhiva na cijelom području tadašnje NR Hrvatske, sredinom 1950-ih godina donose se odluke vezane uz osnivanje arhiva i na područjima na kojima do sada nisu postojali. Narodni odbor Kotara Pula dana 20. listopada 1958. godine donosi Rješenje o osnivanju Kotarskog arhiva Kotara Pula sa sjedištem u Pazinu, u čijoj je nadležnosti hrvatski dio istarskog poluotoka, odnosno prostor tadašnjeg Narodnog odbora kotara Pula, a današnje Istarske županije. Arhiv je osnovan pod nazivom Istarski arhiv - Pazin. Područje nadležnosti istarskog arhiva nije se mijenjalo od njegova osnutka do danas, a naziv se mijenjao u tri navrata, a od 1997. godine djeluje kao Državni arhiv u Pazinu.