Rezultati pretrage

Amand Alliger (13.08.1904. - 28.11.1990.), hrvatski glumac, operni pjevač, kazališni redatelj i pisac češkoga podrijetla. U Hrvatsku je doselio 1909. kao dijete. Pohađao je 1920–23. Državnu glumačku školu u Zagrebu. Član Drame HNK-a u Zagrebu 1923–26., 1942–45. i 1952–64.; 1926–28. nastupao u Narodnom pozorištu u Beogradu. Afirmirao se kao glumac, pedagog i redatelj u HNK-u u Osijeku 1928–42. te 1945–51. Poslije umirovljenja 1964. nastupao u Teatru &TD u Zagrebu. Isprva pjevač, potom je glumio u klasičnome dramskom repertoaru (William Shakespeare, Johann Wolfgang Goethe, Friedrich Schiller, Molière) i u djelima domaćih autora (Marin Držić, Josip Kosor, Milan Begović, Miroslav Krleža), kao i na filmu (npr. Opsada Branka Marjanovića, 1956.). Glumio je i na radiju te televiziji. Napisao je više dječjih igrokaza, pripovijetki i drama, a bavio se i scenografijom, a prevodio je kazališne tekstove sa češkoga, slovačkoga i slovenskoga.

Stojan Aranđelović (12.06.1930. - 08.04.1993.), filmski i televizijski glumac. Diplomirao glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Član Jugoslovenskoga dramskog pozorišta 1952-54. godine. Od prve filmske uloge (Crveni cvet, 1950., G. Gavrina) glumio je u više od 30 igranih filmova, najčešće uloge negativaca. Široku popularnost donijela mu je upečatljiva uloga vodnika Desimira u seriji kratkih filmova Kad sam bio vojnik (1966-69.) S. Zaninovića, a njegovo ostvarenje dramski složene glavne uloge u filmu Trofej (1979.) K. Vičeka nesumnjivo je znatno pridonijelo Velikoj Zlatnoj areni kojom je to djelo nagrađeno.

Rudolf Bićanić (Bjelovar, 05.06.1905. - Zagreb, 09.07.1968.), hrvatski ekonomist, sociolog i političar. Osnovnu školu i realnu gimnaziju završio u Bjelovaru. God. 1925. studirao na École des Hautes Études Commerciales u Parizu i upisao Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je 1931. doktorirao. Kraće vrijeme službovao u Bjelovaru (1928. - 1930.) i Zagrebu (1930. - 1932.). Zbog pokušaja unošenja brošura Ujedinjene revolucionarne omladine u zemlju osuđen na tri godine zatvora (1933.). Na izdržavanju kazne u mitrovačkoj kaznionici povezao se s V. Mačekom. God. 1936. postao član ravnateljstva “Gospodarske sloge”, a zatim osnovao Zavod za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva, kojemu je bio na čelu do 1940. godine. Istodobno je uređivao "Gospodarsku slogu" te izdavao i uređivao "Politički vjesnik". 1940. godine je imenovan direktorom Direkcije za vanjsku trgovinu Jugoslavije, slijedeće godine napustio Beograd i otišao s vladom u London (izbjeglištvo), gdje je bio član Odbora za propagandu i prvi viceguverner Narodne banke (1941. - 1943.). Početkom 1944. godine distancirao se od politike vlade u emigraciji pozvavši (preko radio stanice BBC) sve koji to nisu učinili da se pridruže NOB-u. Iste godine Komitet nacionalnog oslobođenja Jugoslavije opunomoćio je Bićanića da zastupa njegove interese u Londonu. Početkom 1945. bio je na čelu Uprave za vanjsku trgovinu u Beogradu, a slijedeće se godine vratio u Zagreb, gdje je djelovao kao redoviti profesor Pravnog fakulteta. God. 1957/1958. gost profesor na sveučilištu u Austinu (Texas), 1965/1966 u Centru za postdiplomske studije gospodarstva na Sveučilištu Stanford (Californija), a predavao je još i u Haagu, Parizu, Londonu, Rimu, Beču, Grazu i Tokiju. U mogim brojnim domaćim i inozemnim listovima i časopisima publicirao je oko 250 rasprava, članaka i prikaza. Surađivao u vodećim stručnim i znanstvenim periodikama ("Historijski zbornik", "Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu", "Ekonomski pregled", "International Association for Research in Income and Welth", i dr.).

Pero Blašković (Karlovac, 25.06.1883. - Zagreb 03.04.1945.), general. Završio je kadetsku školu u Trstu. Bio je vojni časnik u Beču, Budimpešti, Segedinu, Temišvaru i Beloj Crkvi. U prvom svjetskom ratu kao austrougarski časnik sudjelovao s bosansko-hercegovačkom pukovnijom u borbama te bio zarobljen na Piavi, što je opisao u knjizi sjećanja "Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu" (1939.). Nakon rata bio je kratko u jugoslavenskoj vojsci, potom u gospodarstvu; dugogodišnji je tajnik predstavništva jugoslavenskih cementnih tvornica u Beogradu. Jedan je od osnivača Hrvatskog kluba u Beogradu i njegov predsjednik. Objavio je velik broj članaka o gospodarskim problemima, putopisa i pjesama. Nakon proglašenja NDH preuzima zapovjedništvo Bosanske divizijske oblasti u Sarajevu. Kao domobranski časnik sukobljava se s predstavnicima Ustaške vojnice, a u kolovozu 1941. nakon sukoba s Andrijom Artukovićem, koji je u Sarajevo stigao kao Pavelićev izaslanik, uklonjen je s položaja. Do umirovljenja u proljeće 1942. obavljao dužnost "nadzornika pješaštva" u MINDOM-u. Blizak Augustu Košutiću i ratnom vodstvu HSS-a, protivnik ustaškog režima, pripadao je skupini domobranskih časnika koje smatraju vojnim stožerom HSS-a. Uhićen u noći 31.08.1944. i interniran u Dom gradskih činovnika na Sljemenu, potom zatvoren u Lepoglavi pod optužbom da je sudjelovao u puču Vokić-Lorković. Razbolio se od tifusa te je, smrtno bolestan, prevezen u Zagreb gdje je umro 03.04.1945. godine.

Branko Ćopić (01.01.1915. - 26.03.1984.), srpski književnik. Diplomirao 1940. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Pjesme, pripovijetke, romane i drame objavljivao u listovima, časopisima i zbornicima. Mnoga djela doživjela su mu dramatizaciju, a neka i ekranizaciju: Nikoletina Bursać (B. Bauer, 1964.); Orlovi rano lete (S. Jovanović, 1966.) i Hajdučka vremena (V. Tadej, 1977.). Na osnovi njegovih scenarija nastali su filmovi Živjeće ovaj narod (N. Popović, 1947.) i Major Bauk (N. Popović, 1951.).

Miomir Denić (22.01.1913 - 08.05.1996.), slikar i scenograf. Studirao tehniku, a pohađao i glumačku školu u Beogradu. Kao scenograf formirao se u Narodnom pozorištu u Beogradu, u kome djeluje od 1936., i u ateljeu slikara J. Bijelića. Svoje najveće domete postigao je u kazališnoj scenografiji (više stotina predstava). Od kraja 1944. jedan od pionira organiziranja kinematografije u Beogradu, a znatno je pridonio i formiranju filmskih scenografskih kadrova u Beogradu. Od 1947. radi scenografije za više od 25 filmova, osobito zapaženo u Sofki (1948., Nagrada vlade FNRJ 1949.) i Dečaku Miti (1951.) R. Novakovića, Sibirskoj ledi Magbet (1962.) A. Wajde, Nevesinjskoj puški (1963.) i Maršu na Drinu (1964.) Ž. Mitrovića, te Hitleru iz našeg sokaka (1975.) V. Tadeja. Na festivalu u Puli dobio je prvu nagradu za scenografiju za rad u filmu Pop Ćira i pop Spira (1957.) S. Jovanović i Zlatnu plaketu Arena za rad u filmu Četiri kilometra na sat (1958.) V. Stojanovića. Izradio je scenografije i za nekoliko desetaka tv-drama. Dobitnik je više odlikovanja i niza priznanja.

Arsen Diklić (14.11.1922. - 04.07.1995.), srpski književnik i scenarist. Studirao povijest umjetnosti u Beogradu. Uređivao časopise za djecu Pionir i Zmaj te list Borba. Objavio zbirke pjesama Pesme za decu (1947.), Selo kraj Tamiša (1948.), Dunavske balade (1963.), pripovijetke i romane (Kiša, 1953.; Salaš u Malom Ritu, 1956.; Plava ajkula, 1957. i dr.), filmske i televizijske scenarije (Milioni na otoku; Ne okreći se, sine; Marš na Drinu; Užička republika; Veliki transport i dr.).

Zvonimir Ferenčić (21.02.1925. - 08.10.1998.), hrvatski glumac. Diplomirao 1952. na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu, gdje je nastupao do 1956. godine. Član Dramskoga kazališta "Gavella" 1957-80. Surađivao u televizijskom dramskom programu (Gruntovčani).

Gordana Gadžić ( 21.08.1955.), glumica. Diplomirala glumu (1978.) na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Na filmu debitira 1981. (Dečko koji obećava M. Radivojevića). Osobito se istaknula sporednom ulogom frustrirane supruge u Tajvanskoj kanasti (1985.) G. Markovića (Zlatna arena u Puli, nagrada na festivalu u Nišu), te glavnom ulogom u Čovjeku koji je volio sprovode (1989.) Z. Tadića. Glumi i na televiziji.

Branko Gavella (Zagreb, 29.07.1885. - Zagreb, 08.04.1962.), hrvatski kazališni redatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj. Filozofiju, germanistiku i slavistiku studirao u Beču, gdje je 1908. doktorirao. Od 1909. zaposlen u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, 1910. javio se kazališnim kritikama u zagrebačkome njemačkom dnevniku Agramer Tagblatt i Savremeniku, 1914. počeo režirati u zagrebačkome HNK-u, gdje je bio ravnatelj Drame 1922–26., a 1926–29. bio je direktor Drame Narodnoga pozorišta u Beogradu. Režirao je u svim južnoslavenskim kazališnim središtima, ali i u pokrajinskim gradovima (Sombor, Varaždin), na Dubrovačkom ljetnom festivalu, u Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Italiji. Postavio je 279 dramskih i opernih djela. Utemeljitelj Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950.) i jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskoga kazališta (1953., danas Dramsko kazalište "Gavella"). Redoviti član JAZU bio je od 1961. godine. Estetičke probleme glumčeva stvaranja analizirao je u Krležinu časopisu Danas (1934.), postulirajući bît glume kao "suigru" između glumca i gledatelja, fundiranu u psihološkoj "višesložnosti glumčeve ličnosti". Od 1950. objavio je niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima (M. Držić, I. Mažuranić, A. Šenoa, I. Vojnović i posebice M. Krleža), "književnih portreta" (D. Boranić, M. Kombol, Lj. Babić), sabranih u knjizi Književnost i kazalište (1971.), te nastavio istraživanja o "estetici kazališta i glume" objavljena pod naslovom Glumac i kazalište (1967.). Metodom suvremene teatrološke estetike i sociologije raspravljao o stilskim obilježjima hrvatskoga glumišta i njegovu odnosu prema njegovu "kazališnom susjedstvu", što je posebice došlo do izražaja u knjizi Hrvatsko glumište (1953.).

Aleksandar Gavrić (28.05.1932. - 06.12.1972.), srpski filmski, kazališni i televizijski glumac. Glumu je diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu 1956. godine. U početku, poslije uloga u jednom nedovršenom projektu S. Popovića 1955. i filmu Potraga Ž. Skrigina 1956., u uvjerenju da ga domaći film ne prihvaća jer "nije jugoslavenski već američki tip glumca", odlazi najprije u zadarsko, a potom u splitsko kazalište; ondje, u toku 2 sezone, igra niz uloga. Poslije gotovo 4 godine ponovno nastupa na filmu: uloga hrabrog kapetana Lešija koji uništava zaostale baliste na Kosmetu u istoimenom filmu Z. Mitrovića 1960. donosi mu popularnost prvoga domaćeg junaka akcijskog filma. Igrao je glavne uloge u većini filmova Ž. Mitrovića iz tog razdoblja: Signali nad gradom (1960.), Solunski atentatori (1961.), Obračun (1962.), Marš na Drinu (1964.), Operacija Beograd (1968.) i dr. Nastupio je i u desetak talijanskih i njemačkih akcijskih filmova.

Leon Geršković (Bučje kraj Požege, 02.02.1910. - Zagreb, 01.06.1992.), hrvatski pravnik i političar. Gimnaziju završio u Požegi, studij prava s doktoratom u Zagrebu (1933.). Do početka rata radio kao privatni namještenik, odvjetnički vježbenik i odvjetnik. Član KPJ od 1935. godine. U partizanima od 1943. djelovao na različitim političkim i vojnim dužnostima. Bio je prvi urednik "Slobodne Dalmacije", a vodio je i agitacijsko-propagandni odjel Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju. Početkom 1944. imenovan voditeljem odsjeka za upravu ZAVNOH-a. Nakon rata radio na izgradnji pravnog i društvenog sustava FNRJ. Bio je pomoćnik ministra za konstituantu, sekretar za zakonodavstvo i organizaciju SIV-a, zastupnik u Saveznoj skupštini u više saziva te zastupnik u Saboru SRH. Od 1946. predavao na Pravnom fakultetu u Beogradu, osnivač je Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu (1963.) i njegov prvi dekan (do 1965.). Bio je predsjednik Društva politologa Hrvatske, član Slovenske akademije znanosti in umetnosti i dobitnik nagrade AVNOJ-a za društvene znanosti (1979.).

Branko Horvat (Petrinja, 24.07.1928. - Krapinske Toplice, 18.12.2003.), ekonomist, političar i pedagog. Gimnaziju završava u Požegi, gdje je tri godine uređivao gimnazijski zbornik 'Naše znanje'. Od 1941. sudjeluje u ilegalnom radu, a sa 1944. odlazi u partizane i sudjeluje u NOB-u. Studirao je tehniku, ekonomiju i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu, te je 1952. diplomirao, a 1955. doktorirao na Ekonomskom fakultetu. Doktorat stiče 1959. i na Sveučilištu u Manchesteru (Ujedinjeno Kraljevstvo), a specijalizirao je 1964-65. na Sveučilištu Harvard i Institutu za tehnologiju Massachusetts u SAD kao stipendist Fordove zaklade. Radio je kao asistent i znanstveni suradnik Instituta za naftu i Ekonomskog instituta u Zagrebu (1950. - 1955.), a od 1955. radi u Saveznom zavodu za privredno planiranje u Beogradu, u kojem je 1958. osnovao Odjel za ekonomska istraživanja i metodologiju planiranja. Taj odjel 1963. postaje Jugoslavenski institut za ekonomska istraživanja, a 1969. mijenja naziv u Institut ekonomskih nauka. Horvat je bio prvi direktor Instituta, sve do ostavke koju podnosi 1970. godine. Od 1962. radi kao izvanredni profesor Sveučilišta u Beogradu, a od 1975. redoviti je profesor na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (od 1982. Ekonomski fakultet). Predavao je ekonomsku analizu, političku ekonomiju socijalizma, privredno planiranje, ekonomsku teoriju i komparativne ekonomske sustave. Gostovao je na velikom broju sveučilišta diljem svijeta (SAD, Njemačka, Francuska, Češka, Čile, Tanzanija, Kanada, Kina…), te je ujedno održao predavanja i kraće tečajeve na osamdesetak instituta, akademija i sveučilišta u Europi, Sjevernoj i Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Autor je tridesetak knjiga i više stotina članaka u domaćim i stranim znanstvenim časopisima i enciklopedijama. Djela su mu prevedena na sedamnaest jezika. Temeljna značajka Horvatovog znanstvenog rada je široko područje zanimanja. Počeo je s ekonomikom industrije nafte koju je analitički razvija s gledišta mikroekonomije i njezina društveno-ekonomskog značaja. Baveći se društvenim privrednim planiranjem sintetizirao je važna svjetska teorijska dostignuća. Dio rezultata tih istraživanja bila je ideja o centralnom investicijskom fondu kao načinu usmjeravanja privrednog razvoja i prijedlozi o financiranju razvoja nerazvijenih područja. Privredna recesija 1961. potaknula je Horvata na preorijentaciju s planskih na sistemska pitanja – analizu mehanizma i funkcioniranja privrednog sustava koja je vodila do uočavanja i utvrđivanja cikličnosti privrednih kretanja. Glavno mu je djelo "Politička ekonomija socijalizma" u kojem je predložio ekonomska, socijalna i politička rješenja. Inačica na engleskom jeziku proglašena je knjigom godine u SAD, a američki ekonomisti nominirali su ga 1983. na temelju te knjige za Nobelovu nagradu. Knjiga "Towards the theory of planned economy" potaknula je američki ekonomski časopis Economic Review da lansira termin "marksizam-horvatizam". Horvat je prvi primijenio matematičke metode i druga sredstva moderne ekonomske analize u jugoslavenskoj ekonomiji. Bio je voditelj jugoslavenske delegacije na prvom zasjedanju Odbora UN-a za industrijski razvoj (1961.), te je pod njegovim predsjedništvom izrađen prijedlog da se osnuje UNIDO (Organizacija UN-a za industrijski razvoj). Bio je član velikog broja međunarodnih ekonomskih organizacija, udruženja i redakcija ekonomskih časopisa, te osnivač i predsjednik Međunarodnog udruženja za ekonomiku samoupravljanja. Bio je i osnivač i dugogodišnji urednik časopisa Ekonomska analiza, koji je kasnije promijenio naziv u Economic Analysis and Worker's Management. Sudjelovao je na velikom broju znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Radio je i kao ekonomski savjetnik predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, vlada Perua, Bangladeša, Brazila i predsjednika turske vlade. Politički rad B. H. započinje kao omladinski rukovodilac Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske u Požegi i član tamošnjeg odbora Narodne fronte. Na radnim akcijama 1945. - 1946. proveo je devet mjeseci. Na fakultetu postaje član SKOJ-a i KPJ. Na drugoj godini studija biva isključen iz Partije, no uskoro je rehabilitiran i članom ostaje do 1990. godine. Jedan je od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu 1989., prvog nezavisnog političkog udruženja u SFRJ. Tijekom 1990. član je rukovodstva SKH-SDP i njegove "vlade u sjeni". Nakon što krajem 1990. napušta SDP, ponovno se politički angažira 1992. kao osnivač i predsjednik Socijaldemokratske unije, stranke nastale spajanjem Saveza reformista Hrvatske i Lige socijaldemokrata. Tu je dužnost obnašao do 1995., te ponovo u razdoblju 1998. - 2000. godine. Također je bio član Predsjedništva i Glavnog odbora društva "Josip Broz Tito" iz Zagreba. Znanstvena biografija B. H. objavljena je u desetak međunarodnih biografskih leksikona. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, od kojih se ističu nagrada za najbolji rad iz statistike koju je dodijelilo Statističko društvo iz Manchestera (1958.); Nagrada 'Mijo Mirković' Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1986.); zbornik u čast B. H. (2000.) i počasna titula profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu (2003.).

Aleksandar Ilić (12.06.1927. - 25.02.2012.), srpski filmski redatelj, scenarist i montažer. Specijalizirao se za prirodoslovne dokumentarne kratkometražne filmove, kojima je stekao i znatan međunarodni ugled. Važniji filmovi: Embrion (1968.), Zamka (1974.), Strast (1975.; nagrađen u Berlinu Srebrnim medvjedom), Malj (1977.), Torine (1981.).

Drago Ivanišević (10.02.1907. - 01.06.1981.), hrvatski književnik. Diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost 1930. na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a doktorirao 1931. u Padovi radom o Danteu. Kao gimnazijski profesor radio je u Zagrebu i Karlovcu; 1939. postao upraviteljem Glumačke škole HNK-a u Zagrebu. Od 1944. u partizanskom pokretu; upravitelj Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u, a nakon II. svjetskog rata u Zagrebu ravnatelj Zemaljske glumačke škole 1945–49., profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost 1950–59., tajnik Društva književnika Hrvatske 1960–63. i glavni urednik u Nakladnom zavodu Znanje 1965–67. Uređivao je časopis Teatar.

Otokar Keršovani (Trst, 23.02.1902. - Zagreb, 09.06.1941.), publicist. U Pazinu završio osnovnu školu i polazio gimnaziju, maturirao u Karlovcu (1921.), zatim se upisao na Šumarski fakultet Zagrebačkog sveučilišta (1921. - 1924.). Preselivši se u Beograd (1925. - 1930.), zaposlio se kao suradnik beogradskih zemljoradničkih "Novosti" (god. 1925. postao urednikom tog lista). Od 1927. član SKOJ-a, a uskoro i član njegova Pokrajinskog komiteta za Srbiju. Član KPJ od 1928. godine. Nakon povratka iz zatvora iste godine, zajedno s Veselinom Maslešom i grupom intelektualaca pokrenuo i uređivao list "Nova literatura". God. 1930. uhićen u Ljubljani i osuđen (na Sudu za zaštitu države u Beogradu) na 10 godina zatvora koje je izdržavao u Lepoglavi (1930. - 1933.) i Srijemskoj Mitrovici (do 1940.). Na izdržavanju kazne započeo s pisanjem svojeg najvažnijeg djela "Povijest Hrvata", koju nije uspio završiti (objavljeno 1971.). Poslije izlaska iz zatvora 1940. godine novinarski posao nastavio u poluilegalnom partijskom tisku, a publicističku i redaktorsku djelatnost u Hrvatskoj nakladi i časopisu "Izraz". Ponovno uhićen u ožujku 1941., po ulasku njemačkih trupa u Zagreb predan ustaškim vlastima koje su ga prvo smjestile u Kerestinec, a zatim i pogubile u Dotrščini kraj Maksimira zajedno s još desetoricom antifašista.

Svjetlana Knežević-Janketić (07.06.1950.), filmska i kazališna glumica. Završila Baletni studio. Nekoliko je godina angažirana kao stalna članica baleta Narodnog pozorišta u Sarajevu. Tijekom 70-ih godina posvećuje se filmskoj i kazališnoj glumi. Značajne uloge ostvaruje u filmovima Put u raj (M. Fanelli, 1970.), Deveto čudo na istoku (V. Filipović, 1972.), Svadba (P. Šaranović, 1973.) i Tren (S. Janković, 1978.).

Hinko Krizman (Karlovac, 05.07.1881. - Zagreb, 29.01.1958.), političar. Pravo studirao u Beču. Do 1918. radio kao odvjetnik u Varaždinu, a nakon sloma Monarhije postao član privremenog Narodnog predstavništva u Beogradu. Od 1945. član AVNOJ-a i narodni poslanik u Ustavotvornoj skupštini. Od 1946. ministar socijalne politike, a zatim i ministar pravosuđa u vladi NRH. Objavio veliki broj članaka o političkoj, ekonomskoj i pravnoj problematici.

Jozo Laurenčić (15.02.1905. - 20.10.1961.), hrvatski glumac i redatelj. Godine 1924. završio Glumačku školu u Zagrebu, gdje je od 1926. bio angažiran u HNK-u. Tijekom rata bio je član partizanskih kazališnih družina, a 1947. prešao je u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu. Autor je jednočinke Marinko Reful, praizvedene 1945. u Zagrebu. Glumio je i na filmu (V. Afrić, Slavica, 1947.; Š. Šimatović, Kameni horizonti, 1953.; V. Pogačić, Veliki i mali, 1956.).

Toni Laurenčić (11.05.1949.), srpski kazališni, televizijski i filmski glumac. Glumu je diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Branislav Lečić (25.08.1955.), srpski glumac, redatelj i političar. Diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1978. godine. Impresivne glumačke pojave, već ulogom delikventa u filmu „Specijalno vaspitanje“ Gorana Markovića postavlja parametre za daljnje tumačenje neprilagođenih osoba. Vrlo je uspješan i u kazalištu, za što je višestruko nagrađivan.

Julijan Luterotti (Sv. Križ Začretje, 06.01.1884. - Engleska, 29.07.1956.), kontraadmiral. God. 1902. završio Pomorsku akademiju u Rijeci. Proučavao navigaciju i pomorsku povijest te je već 1923. postao redoviti profesorom terestričke i astronomske te praktične navigacije na Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku. Od 1902. do 1918. pripadnik austro-ugarske, a od 1918. do 1941. jugoslavenske mornarice. God. 1936. imenovan zapovjednikom eskadre, a nakon toga vraćen u zapovjedništvo mornarice na položaj načelnika stožera i pomoćnika zapovjednika mornarice. God. 1940. postavljen za zapovjednika mornarice te je na tom položaju ostao do kapitulacije Jugoslavije. God. 1941. na vlastitu molbu umirovljen. Od 1937. do 1940. bio je, pored redovitih dužnosti u zapovjedništvu mornarice, nastavnik vojnog pomorstva, pomorske taktike i strategije na Višoj vojnoj školi u Beogradu. Surađivao u pomorskim časopisima, prevodio pomorsku literaturu, pisao udžbenike ("Terestrička navigacija", 1927.; "Astronomska navigacija", 1928.), radio na pomorskom rječniku te bio redaktor u "Pomorskoj enciklopediji".

Dragica Malić (30.10.1931. - 20.03.1977.), hrvatska glumica.

Goran Marković (24.07.1946.), srpski književnik, filmski redatelj, scenarist i glumac. Diplomirao je filmsku režiju u Pragu 1970. godine. Godine 1977. režira prvi cjelovečernji film Specijalno vaspitanje. Slijede socijalno orijentirani filmovi Nacionalna klasa (1979.), Majstori, majstori (1980.), film katastrofa Variola vera (1982.), te Tajvanska kanasta (1985.). Godine 1987. režira po većini kritičara njegov najbolji film Već viđeno (Déjà vu) koji osvaja Veliku Zlatnu arenu u Puli. Slijede režije filmova Sabirni centar (1989.), Tito i ja (1992.) i Urnebesna tragedija (1995.). Nakon nekoliko dokumentarnih filmova snima dramu Kordon (2002.), dramu Turneja (2008.) i komediju Falsifikator (2013.). Biografska drama Slepi putnik na brodu ludaka (2016.) snimljena za televiziju mu je trenutno posljednji film. Glumio u cjelovečernjim filmovima Nedjelja Lordana Zafranovića i Lepe žene prolaze kroz grad Želimira Žilnika te u kratkom igranom filmu Apotekarica Srđana Karanovića. Od 1978. predaje na odsjeku režije Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu.