Rezultati pretrage

Milan Ajvaz (17.03.1897. - 28.03.1980.), kazališni i filmski glumac. Godine 1921. upisao se u Glumačko-baletsku školu Narodnog pozorišta u Beogradu i završio je 1923. godine. Od 1924. do 1928. stalni je član Drame Narodnog pozorišta u Beogradu u kojemu igra manje uloge. Sezonu 1928/1929. proveo je u inozemstvu (SAD, Berlin). Godine 1929/1930. angažiran je u Novosadsko-osječkomu narodnom pozorištu u kojemu ostaje s prekidima do 1937. godine. Jednu sezonu provodi u požarevačkom kazalištu, a od 1934. do 1936. angažiran je u HNK u Zagrebu. U Narodnom pozorištu Dunavske banovine u Novom Sadu djeluje od 1936. do 1941, a u Srpskomu narodnom pozorištu u Novom Sadu od 1945. do 1947. Godine 1947. postaje član novoosnovanoga Jugoslovenskog dramskog pozorišta u kojemu djeluje do umirovljenja 1963. godine. Sebi svojstvenom neposrednošću igrao je niz većih epizodnih uloga na radiju, televiziji i filmu, a u filmovima Bakonja fra Brne (1951.) F. Hanžekovića, Svi na more (1952.) S. Popovića i Pop Čira i pop Spira (1957.) S. Jovanović tumačio je i glavne uloge.

Neda Arnerić (15.07.1953. - 10.01.2020.), filmska, televizijska i kazališna glumica. Na filmu debitira u 13. godini u djelu San (1966.) F. Đorđevića, a potom je tumačila glavne uloge i u idućim filmovima istog autora (Jutro, 1967., i Podne, 1968.). Sa 16 godina upisuje se na Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju. Veće uloge su joj bile u filmovima Hamsin (1970., s M. Schell kao partnericom i producentom) V. Relina, Malo, mnogo, strastveno (1971.) R. Enricoa, Pakost (1971.) P. Sykesa i Shaft u Africi (1973.) J. Guillermina. Od 1972. glumi ponovno u domaćim filmovima; za ulogu plivačice-maratonke u filmu Ispravi se, Delfina (1977.) A. Đurčinova nagrađena je Srebrnom arenom u Puli i Caricom Teodorom u Nišu.

Duško Bulajić (06.03.1932. - 03.06.1995.), srpski glumac. Bulajić je neke od svojih prvih uloga odigrao u filmovima Ljubav i moda (1960.), Orlovi rano lete (1966.), Konjuh planinom (1966.), Operacija Beograd (1968.) i Špijunka bez imena (1969.).

Karlo Bulić (12.05.1910. - 19.10.1986.), hrvatski glumac. Glumom se bavio od 1933., kao član putujućih kazališnih družina. Član kazališta u Banjoj Luci, Sarajevu, Dubrovniku, Zagrebu i Splitu. Nakon II. svjetskog rata angažiran u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, ali je gostovao i u hrvatskim kazalištima i na kazališnim festivalima (Dubrovačke ljetne igre). Nastupio je u 13 filmova, npr. Bakonja fra Brne (1951.) F. Hanžekovića, Lito vilovito (1964.) i Goli čovjek(1968.) O. Gluščevića, Kiklop (1982.) A. Vrdoljaka. Veliku popularnost donijela mu je uloga Doktora Luigija u televizijskoj seriji Naše malo misto (1970–71.).

Adem Čejvan (02.03.1927. - 05.11.1989.), kazališni i filmski glumac. Nakon Trgovačke akademije, studirao pravo i povijest umjetnosti. Kao kazališni glumac radio u Banjoj Luci, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Ostvaruje velik broj kazališnih, filmskih i tv-uloga — glavnih i epizodnih. Jednako uspješan kao negativac (Lisice, 1969., K. Papića, Seljačka buna 1573, 1975., V. Mimice), kao pozitivni junak (Ovčar, 1971., B. Tanovića) ili u složenijim karakternim ulogama (Ljubav i bijes, 1978., B. Tanovića), a pokazuje dar i za ironiju (Slike iz života udarnika, 1972., B. Čengića) i komiku (Polenov prah, 1974., N. Stojanovića). U tv-dramama sudjeluje još od 1956. (Vražji otok I. Hetricha), kreirajući zatim niz markantnih likova u produkcijama Televizije Zagreb (Gospođica Julija; Nepokoreni grad), Sarajevo (To; Odbornici; Otac i neki važni ljudi), Beograd (Frontaš; Pucanj u šljiviku; Đavolje merdevine) i Ljubljana (Putovi i stranputice).

Vladimir Dvorniković (Severin na Kupi, 28.07.1888. - Beograd, 30.09.1956.), filozof. Gimnaziju pohađao u Zemunu i Sarajevu (1898. - 1906.). Filozofiju studirao u Beču (od 1906.), gdje je i doktorirao (1911.) kod F. Jodla tezom "Von der Notwendigkeit der psychologischen Begründung Erkenntnistheorie". Od 1910. nastavnik Velike realke u Sarajevu, od 1917. gimnazije u Bihaću, a od 1918. Kraljevske muške učiteljske škole u Zagrebu. Od 1925. do 1926. u istom je gradu radio kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu. Održao je više od 400 predavanja u zemlji i inozemstvu (Beč, Prag, Zürich). Godine 1933. u Beogradu postavljen za inspektora, a zatim i za pomoćnika ministra prosvjete. Od 1945. do 1950. radio u Savjetu za građevinarstvo i građevinsku industriju, a od 1953. kao stalni honorarni nastavnik Brodarske srednje tehničke škole.

Ilija Džuvalekovski (20.12.1915. – 18.10.2004.), makedonski glumac. Studirao na Muzičkoj akademiji u Beogradu, a kao glumac počeo nastupati 1944. u Kazalištu narodnog oslobođenja koje je na Visu vodio Vjekoslav Afrić. Nakon 1945. bio je glumac skopskoga Makedonskog narodnog kazališta, 1964. došao je u Zagreb, gdje je do povratka u Makedoniju (1972.) nastupao u HNK-u, kazalištu Komedija, Teatru &TD. Kao afirmirani glumac bavio se i pedagoškim radom pa je 1967. vodio katedru glume na makedonskom jeziku na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Kao filmski glumac ostvario je oko 60 uloga, pretežno s ratnom i suvremenom društvenom tematikom. Važnije uloge u ovim filmovima hrvatskih redatelja: Kota 905 (M. Relja, 1960.), Uzavreli grad (V. Bulajić, 1961.), Licem u lice (B. Bauer, 1963.), Svanuće (N. Tanhofer, 1964.), Protest (F. Hadžić, 1967.) te u televizijskoj seriji Kuda idu divlje svinje (I. Hetrich, 1971.).

Bekim Fehmiu (01.06.1936. - 15.06.2010.), kosovsko-srpski glumac albanskoga podrijetla. Jedna od rijetkih albanskih zvijezda i ujedno jedan od najvećih glumaca u kinematografiji bivše Jugoslavije. Rođen je u Sarajevu, djetinjstvo proveo u Prizrenu, a studirao glumu u Beogradu, nakon čega je radio u kazalištima u Prištini i Beogradu. Prvu filmsku ulogu odigrao je u Saši (1962.) Radenka Ostojića. Slijedile su uloge u filmovima Neprijatelj (1965.) Živojina Pavlovića, Klakson (1965.) Vojislava 'Kokana' Rakonjca, Roj (1966.) Miodraga Popovića, Vreme ljubavi (1966.) Vlade Petrića i Nikole Rajića, Tople godine (1966.) Dragoslava Lazića i Protest (1967.) Fadila Hadžića. Ipak, najpoznatiji ostat će po ulozi Belog Bore, glavnog lika u Skupljačima perja (1967.) Aleksandra Petrovića, filmu koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu. Veoma loše kritike adaptacije Pustolova (The Adventurers, 1969.) Harolda Robbinsa u režiji Lewisa Gilberta prekinule su njegovu perspektivnu međunarodnu karijeru. Ipak, i dalje ostaje tražen kao glumac i Italiji te snima brojne filmove i tv serije uz rad i u jugoslavenskoj kinematografiji. Iz tog razdoblja izdvajaju se uloge u Dezerteru (The Devil's Backbone, 1971.) Nikše Fulgosija i Burta Kennedya, Deps (1974.) Antuna Vrdoljaka, Košava (1974.) Dragoslava Lazića, Partizanska eskadrila (1979.) Hajrudina Krvavca, Crveni i crni (1985.) Miroslava Mikuljana.

Drago Gervais (18.04.1904. - 01.07.1957.), hrvatski književnik. Studij prava završio u Zagrebu 1928. godine. Radio kao pripravnik u Crikvenici, Bakru i Bjelovaru te kao službenik u Beogradu i Rijeci. Od 1949. bio je direktor Drame, a od 1954. do smrti intendant Narodnoga kazališta Ivana Zajca u Rijeci. Pozornost književne kritike privukao je već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929.) i postao jedan od najistaknutijih hrvatskih dijalektalnih autora. Čakavštinom je napisao i rodoljubnu poemu Istarski kanat (1951.) i pučki igrokaz Duhi (1953.). Izvedene su mu komedije s temama iz suvremenoga života (Reakcionari, 1949.; Brod je otplovio, 1950.; Radi se o stanu, 1951.) i iz riječke prošlosti (Karolina Riječka, 1952.). Pisao i humoreske (Kozerije i humoreske, 1957.), pripovijetke (zbirka Bez domovine, 1996.) i feljtone. Libreto opere Kastavski kapitan i zapisi Intendantski dnevnik ostali su u rukopisu. S V. Antićem 1952. pokrenuo Riječku reviju i uređivao ju do kraja života. Jedan je od urednika Antologije istarskih i primorskih narodnih pjesama (1954.). Prema njegovim djelima snimljeni su filmovi Barba Žvane (1949.) i Karolina Riječka (1961.). Pjesme su mu uvrštene u mnogobrojne antologije, uglazbljivane i prevođene, a komedije prikazivane diljem Hrvatske.

Stefan Herkalović (1810. - 1866.), srpski oficir i diplomat. Godine 1837. napustio je službu u austrijskoj vojsci; prešavši u Srbiju 1837. upravljao vojnom školom u Požarevcu do njezina ukidanja 1838. godine. Potom prešao u Zagreb i kao pristaša ilirske ideje i suradnik Lj. Gaja putovao je po Bosni i Dalmaciji 1838–39. Kao osoba povjerenja I. Garašanina postao je (1842.) načelnik vojnog odjeljenja u Beogradu. U ožujku 1848. pridružio se hrvatskom izaslanstvu u Beču. Godine 1852. u srpskoj je vladi bio visoki činovnik "po posebnih poručenijih".

Ljubiša Jovanović (01.10.1908. - 15.07.1971.), srpski glumac. Godine 1929-40. bio je članom zagrebačkoga HNK-a, gdje se istaknuo tumačenjima junaka F. M. Dostojevskoga: Razumihina (Zločin i kazna), Rogožina (Idiot) i Dmitrija Karamazova (Braća Karamazovi). Od 1943. bio je članom Kazališta narodnog oslobođenja, a od 1961. Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Beogradu. Nastupio i u filmu Slavica V. Afrića 1947. te u filmovima V. Pogačića, V. Bulajića i dr.

Kornelije Kovač (01.01.1942. - 13.09.2022.), skladatelj. Diplomirao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Djelujući od druge polovice 60-ih godina i kao skladatelj filmske glazbe (nerijetko i za kratkometražne filmove), istaknuo se partiturama širokog raspona — od konvencionalnijih, šlagerskih i plesnih (npr. filmovi Z. Čalića) do sintetičkih istraživanja s elementima rocka, jazza i elektronske glazbe (npr. filmovi M. Radivojevića); okušao se i u adaptiranju folklornih motiva (npr. Pucanj, 1972., B. Gapa). Dvostruki je dobitnik Zlatne arene za glazbu na festivalu u Puli (Bez, 1972., i Snovi, život, smrt Filipa Filipovića, 1980., M. Radivojevića).

Miodrag Krivokapić (22.04.1949.), glumac. Nakon završetka studija glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1975.) bio je angažiran u Dramskome kazalištu "Gavella", a potom je prešao u zagrebački HNK (1977–86.). Često glumi i na filmu; prvu zapaženu ulogu tumačio u Ljubici (1978.) K. Golika, popularnost je stekao televizijskom serijom Mačak pod šljemom (i filmom Snađi se, druže, 1982.) B. Makarovića. Ostale značajnije uloge: Izgubljeni zavičaj (A. Babaja, 1980.), Pad Italije (L. Zafranović, 1980.), Zločin u školi (B. Ivanda, 1982.), U raljama života (R. Grlić, 1984.), Velika pljačka vlaka (D. Šorak, 1984.), Večernja zvona (L. Zafranović, 1986.), Život sa stricem (K. Papić, 1988.), Stela (P. Krelja, 1990.).

Miodrag Krstović (10.05.1950.), srpski glumac. Glumu je diplomirao na Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Pored glume u filmovima i TV serijama, glumi i u kazališnim predstavama u Ateljeu 212.

Zdravka Krstulović (30.09.1940. - 05.12.2003.), hrvatska glumica. Studirala glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu, gdje je diplomirala 1965. godine. Najveći dio radnoga vijeka (1965-72., te od 1978.) provela je u splitskome HNK-u, a nakratko je nastupala u Teatru &TD i Teatru u gostima. Odigrala je cijeli dijapazon uloga iz klasičnog i suvremenog repertoara, domaćega i stranoga. Glumila je i na televiziji, a osobito se proslavila ulogama Anđe Vlajine u Malom i Violete u Velome mistu M. Smoje.

Beba Lončar (28.04.1943.), srpska glumica. Nakon britansko-jugoslavenske koprodukcije Dugi brodovi (1964.), često nastupala u inozemstvu, osobito u Italiji, npr. Casanova 70 (1965.) i Gospođe i gospoda (1965.). Ostali važniji filmovi: Dvoje (1961.), Lito vilovito (1964.), Pakleni otok (1979.).

Živorad Mitrović (03.09.1921. - 29.01.2005.), srpski i jugoslavenski filmski redatelj i scenarist. Karijeru je započeo kao crtač stripova. Mitrović je režirao 20 igranih filmova između 1955. i 1986. godine. Njegov film Užička republika iz 1974. uvršten je na 9. Međunarodni filmski festival u Moskvi gdje je osvojio diplomu.

Mira Nikolić (02.07.1935. - 25.04.2005.), srpska kazališna, televizijska, radijska i filmska glumica.

Fran Novaković (30.08.1882. - 21.01.1957.), filmski i kazališni glumac.

Vladimir Pogačić (23.09.1919. - 13.09.1999.), srpski filmski redatelj i scenarist. Studirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je prije II. svjetskog rata osnovao studentsko kazalište. Od 1945. dramaturg i redatelj na Radio Zagrebu. Od 1947. studirao na Visokoj filmskoj školi u Beogradu, na igranom filmu debitirao 1948. (Priča o fabrici). Nakon osrednjih uspjeha filmova Poslednji dan (1951.), Nevjera (1953.), adaptaciji drame Ekvinocij Iva Vojnovića u kojoj se poštuje jezik izvornika, i Anikina vremena (1954., prema noveli Ive Andrića) ostvario je svoj najveći uspjeh psihološkim ratnim filmom s radnjom za II. svjetskog rata Veliki i mali (1956.), prvim jugoslavenskim igranim filmom nagrađenim na nekom svjetskom festivalu (Karlovy Vary). Nakon omnibusa Subotom uveče (1957.) nije više ponovio ranije uspjehe te se iz režije povukao početkom 1960-ih. U hrvatskoj produkciji ostvario je socijalnu dramu Pukotina raja (1957.) i ratni triler Čovjek s fotografije (1963.), oba na srpskom jeziku, a 1961. u boji je i cinemascopeu u srpskoj produkciji realizirao povijesni spektakl Karolina Riječka, prema drami Drage Gervaisa (scenarist Zvonimir Berković). Od 1954. do 1981. bio je direktor Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, a 1972–79. i predsjednik međunarodne kinotečne organizacije FIAF.

Gorica Popović (13.08.1952.), srpska filmska, kazališna i televizijska glumica. Studirala glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gdje je (od 1976.) asistentica profesora P. Bajčetića (predmet Dikcija i gluma). Od 1982. članica je ansambla beogradskog Ateljea 212. Na filmu je debitirala ulogom novinarke u Mirisu poljskog cveća (1977.) S. Karanovića. Već za prvu veću ulogu u Nacionalnoj klasi (1979.) G. Markovića — nagrađena je na festivalu u Puli Zlatnom arenom. Jedna od najzanimljivijih novijih glumica jugoslavenske kinematografije, na festivalu glum. ostvarenja u Nišu dvaput je nagrađena nagradom za glavnu ulogu Carica Teodora: za uloge srednjovjekovne srpske vlastelinke u Doroteju Z. Velimirovića i partizanke u Padu Italije L. Zafranovića 1981., te za ulogu tv-redateljice u filmu U raljama života R. Grlića 1984. godine. Glumila je i u velikom broju tv-drama i serija (npr. kao sekretarica Dara u popularnomu Boljem životu).

Eva Ras (pravo ime Marija Eva Balaš-Stević, 01.01.1941.), filmska, kazališna i televizijska glumica. Apsolvirala glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Godinu dana članica je Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, više godina glumi u ljetnom Teatru nacionalne drame u Kapetan-Mišinom zdanju u Beogradu (koji je vodio njezin suprug, slikar Radomir Stević-Ras). Poznata postaje po glavnoj ulozi u filmu Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT (1967.) D. Makavejeva. Vrlo impulzivna, naglašeno samouvjerena, glumila je u filmovima njegovih najistaknutijih redatelja: Čovek nije tica (1965.) D. Makavejeva, Biće skoro propast sveta (1968.), gdje ulogu gluhonijeme seljančice sâma smatra svojom najboljom, Majstor i Margarita (1972.) i Grupni portret s damom (1977.) A. Petrovića, te Žarki (1970.) Đ. Kadijevića. Od mlađih redatelja najuspješnije je surađivala sa Ž. Nikolićem (Beštije, 1977., Lepota poroka, 1986., (Iskušavanje đavola, 1989.), K. Vičekom (Trofej, 1979., i Zalazak sunca, 1982. /i koscenaristica/) i E. Kusturicom (Otac na službenom putu, 1985.). Nekoliko je filmova snimila i u Mađarskoj, a glumila je i na televiziji (npr. u popularnome Boljem životu).

Ljubiša Ristić (08.02.1947.), srpski redatelj. Završio Fakultet dramskih umetnosti 1970. u Beogradu, gdje je od 1971. režirao u tamošnjim kazalištima, a potom je djelovao na različitim scenama u Jugoslaviji. Godine 1981. utemeljio je KPGT (Kazalište-Pozorište-Gledališče-Teatar), nastojeći uspostaviti jedinstven jugoslavenski kazališni prostor, a 1985. postao je ravnatelj Narodnoga pozorišta u Subotici. U suradnji s N. Kokotović i R. Šerbedžijom 1988. postavljao je u Zagrebu predstave-spektakle na otvorenome pod geslom Provokacija svjetskom poretku.

Mira Stupica (17.08.1923. - 19.08.2016.), srpska glumica. Trgovačku akademiju i Studio umetničkoga pozorišta završila u Beogradu. Nakon glumačkih početaka u Umetničkom i Narodnom pozorištu u Beogradu (1941.), nastupala je u Narodnom pozorištu u Nišu i Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Godine 1955. došla je u zagrebački HNK, gdje je u idućih nekoliko sezona ostvarila niz uspješnih uloga u inozemnom repertoaru, a istaknula se i kao Sestra Magdalena na praizvedbi Glorije R. Marinkovića. Nakon Zagreba, angažirana je u Narodnom pozorištu u Beogradu, a gostovala je i na scenama Ateljea 212, Beogradskoga dramskog pozorišta i Zvezdara teatra u Beogradu te Crnogorskoga narodnog pozorišta u Podgorici. Nastupala je na filmu i u televizijskim dramama i serijama.