Rezultati pretrage

Mira Banjac (04.11.1929.), srpska glumica. Pripada prvoj generaciji glumaca koja je završila Pozorišnu školu u Novom Sadu. Nastupala je u kazalištima u Sremskoj Mitrovici, Banjoj Luci i Novom Sadu, a od 1970. član je Ateljea 212 u Beogradu. Osim u kazalištu, gdje je dobila niz priznanja, glumila je i u nizu televizijskih drama i serija te na filmu. Autorica je scenarija kratkometražnog filma Laku noć Šnjuka (Ž. Žilnik, 1967.). Dobitnica je dviju Sterijinih nagrada i Oktobarske nagrade Novog Sada.

Milostislav Bartulica (Kotor, 06.05.1893. - Zagreb, 20.01.1984), publicist i književnik. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Kotoru, pravo studirao u Grazu (1912.), književnost u Beogradu (1913./1914.), francuski jezik u Ženevi. Početkom 1913. s Tinom Ujevićem pokrenuo list "Ujedinjenje", gdje je objavljivao protudržavne članke, zbog čega je bio uhićen i zajedno s Ujevićem osuđen na zatvor u kojem je proveo četiri mjeseca. Godine 1913. emigrirao u Beograd, 1914. ušao u redove srpske vojske kao dragovoljac, pristupio Jugoslavenskom odboru u Nišu i zajedno sa Stevanom Galogažom i Vladislavom Fabijančićem (1915.) pokrenuo list "Jugoslavenski glasnik". Put srpske vojske s kojom se povlačio kroz Albaniju (1915.) opisao je u knjizi "Raspeće Srbije" (1917.). Sljedeće je godine otišao u srpski Pressbureau u Ženevu, a odatle u Antofagastu na poziv organizacije Jugoslavenska narodna obrana. Od 1916. do 1919. urednik lista "Jugoslavenska država" u Čileu. Nakon rata (1919.) vratio se u Zagreb, sljedeće godine izabran za tajnika Organizacije iseljenika u Zagrebu (do 1940.). Nakon ubojstva S. Radića prestao se baviti političkom publicistikom i posvetio se iseljeničkim problemima.

Belin je bio jedan od odvjetaka prezimena Franković, koje se pojavljuje već u prvom poznatom popisu trpanjskih obitelji 1664. Prvi trag prezimena Belin javlja se u zapisima u drugoj polovici 18. st. Spominju Jurja Belina, koji se u popisu obitelji 1772. navodi kao glava obitelji Jurišić-Franković. U ovu obitelj se priženio za zeta Antun Balović (nekoć Zimić), oženivši Jurjevu kćerku Maru. Njihovi potomci će se još neko vrijeme potpisivati s prezimenom Franković, a isključivo kao Belin se pojavljuju u popisu 1863. kada se navode četiri obitelji u naselju Donje kuće, u kojemu su i njihovi preci prije živjeli. I danas Belini žive u Trpnju.

Jelena Bjenjaš (17.12.1924. - 04.01.2009.), filmska montažerka.

Mirjana-Mira Bogdanović, (1945. -), sociologinja. Sociologiju studirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je i magistrirala. Doktorirala povijest na Državnom univerzitetu Groningen (RUG) u Nizozemskoj. Predavala sociologiju na Academie De Horst u Driebergenu (Nizozemska) i radila kao vanjska suradnica Međunarodnog instituta za socijalnu historiju (IISG) u Amsterdamu. Objavila knjige Naličje legende – Srpski radnički pokret 1903.-1914. (Zagreb 1989.), Konstante konvertitstva – Hod u mjestu od Đilasa do Đilasa (Beograd 2013.), Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović: O nemislicama, nedomislicama, dvomislicama i besmislicama (Beograd 2016.), te brojne studije i članke u međunarodnim stručnim časopisima. Prevodi s engleskog, njemačkog i nizozemskog jezika. Područja znanstvenog interesa su joj novija povijest Europe i regije, sociologija politike, problematika emancipacije u širokom smislu.

Petar Božović (22.05.1946.), srpski glumac. Studirao glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Na filmu od 1967. godine. Glumio u Tajni Nikole Tesle (1980.) K. Papića, u filmovima Ž. Nikolića (Čudo neviđeno, 1984.; Lepota poroka, 1986.; U ime naroda, 1987.), po kojima je najpoznatiji, te u Večernjim zvonima (1986.) L. Zafranovića.

Muzički pedagog, dirigent i skladatelj Josip Brnobić rođen je u Brnobićima kod Huma 5.11.1894. Po završetku talijanske osnovne škole i jednogodišnje pripravnice, maturira 1913. na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1913. radi kao pomoćni učitelj na osnovnim školama u Pazinu i Čepiću, a 1916. polaže ispit zrelosti za pučke škole na Učiteljskoj školi u Kastvu. Školske 1918/1819. imenovan je na mjesto učitelja pjevanja na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Tijekom službovanja u Pazinu angažirano sudjeluje u djelatnostima Hrvatske čitaonice u Pazinu, te radi kao tajnik Odbora za promicanje učiteljskih interesa za Istru. Od 1920. do 1923. studira na Muzičkom konzervatoriju u Ljubljani. Po završetku studija preuzima mjesto dirigenta (1924-1928) pjevačkog društva „Slavec“ i radi kao muzički pedagog u gimnazijama u Ljubljani (1924-1928), Bihaću (1928-1929), Skopju (1930-1938), gdje usporedno vodi pjevačko društvo „Vardar“ i „Mokranjac“, Beogradu (1938-1942) i Vršcu (1942-1951), gdje radi na Učiteljskoj školi te utemeljuje osnovnu glazbenu školu i pjevački zbor „Žarko Zrenjanin“. Od 1951. do umirovljenja 1960. obavlja dužnost direktora glazbene škole u Rijeci, te ravna zborom „Jedinstvo“. Umro je u Rijeci 1984. godine. Svoje glazbeno i pedagoško iskustvo objavio je 1938. godine u udžbeniku za I. i II. razred srednjih škola „Teoretsko-praktična škola pjevanja“, koji je bio u službenoj uporabi do 1946. godine. Tijekom obrazovanja i kasnije karijere bavi se skladanjem. Nakon prvijenca „Oblaček“, napisanog u Pazinu tijekom školovanja 1913., komponirao je tridesetak skladbi za soliste, zborove i orkestar te liturgijsko izvođenje, te glazbeni kazališni komad namijenjen djeci „Pingvini“.

Vera Čukić (16.12.1938.), glumica. Diplomirala glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Od 1963. u Ateljeu 212 u Beogradu, 1967—71. članica Narodnog pozorišta u Beogradu, zatim slobodna umjetnica, pa ponovno, od 1974., u istom kazalištu, gostujući povremeno i u Ateljeu 212. Na filmu je debitirala 1958. (Kroz granje nebo S. Jankovića). Vrlo zapažena bila je i u Golom čoviku (O. Gluščević, 1968.) te u filmu Imam dvije mame i dva tate (K. Golik, 1968.).

Milena Dravić (05.10.1940. - 14.10.2018.), srpska glumica. Na filmu počela glumiti 1959. (Vrata ostaju otvorena, F. Čáp). Ostvarila više od 50 glavnih uloga širokoga glumačkog i tematskog raspona, najčešće u filmovima srpskih redatelja (npr. P. Đorđevića, D. Makavejeva, Ž. Pavlovića, G. Paskaljevića i dr.). Često nastupala u filmovima hrvatskih redatelja, glumeći katkad i na hrvatskom jeziku, npr. B. Bauera (Prekobrojna, 1962.; Zlatna arena u Puli), V. Bulajića (Kozara, 1962.; Bitka na Neretvi, 1969.), F. Hadžića (Službeni položaj, 1964.), K. Papića (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, 1973.), A. Vrdoljaka (Deps, 1974.) i dr., među kojima se osobito ističe njezina uloga glavnog ženskog lika u filmu Rondo Z. Berkovića (1966.). Značajan međunarodni uspjeh postigla je sporednom ulogom u filmu Poseban tretman (1980.) G. Paskaljevića, za koju je nagrađena Zlatnom palmom u Cannesu.

Dejan Dubajić (Karlovac, 10.07.1897. - Beograd, 16.01.1969.), srpski glumac, operetni pjevač i kazališni redatelj. Djelovao je u Varaždinu, Subotici, Novom Sadu te od 1925. u Zagrebu. Jedan od istaknutijih komičara međuratne zagrebačke operetne, kabaretne i dramske scene, voditelj kabaretne družine "Grabancijaš" 1940. godine. Od 1947. bio je član Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Beogradu. Poznatije uloge: Šjor Bepo (Ivo Tijardović, Mala Floramye), Šundi-bundi (Tituš Brezovački, Diogeneš), Jourdain (Molière, Građanin plemić), Bokčilo (Marin Držić, Dundo Maroje). Režirao je više opereta, a glumio je i na filmu.

Dragomir Felba (Skoplje, 07.07.1921. - 13.07.2006.), glumac. Studirao na tehničkom i pravnom fakultetu, da bi napokon upisao i 1950. završio Visoku filmsku školu u Beogradu. Glumački rad započinje u kazalištu — isprva kao amater, a onda i u angažmanu u kragujevačkom Narodnom pozorištu; od 1952. član je Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Beogradu, a od 1956. slobodan umjetnik. Filmsku karijeru otpočinje epizodom u Sofki (R. Novaković, 1948.). Djelujući na filmu 35 godina, Felba je ostvario više od 100 uloga, najčešće epizoda, u domaćim i koprodukcijskim filmovima. Često nastupa i na televiziji. Za svoj rad nagrađen je brojnim nagradama i priznanjima.

Srđan Karanović (17.11.1945.), scenarist. Magistrirao je filmsku i TV režiju u Pragu 1970. godine. Režirao je više od sedamdeset dokumentarnih, kratkih igranih, namjenskih i reklamnih filmova. Djelujući na televiziji osobito se istaknuo TV-serijom u deset epizoda Grlom u jagode. Njegovi igrani filmovi Miris poljskog cveća (1978., Zlatna arena za režiju u Puli i nagrada filmske kritike u Cannesu), Petrijin venac (1980.), Nešto između (1982.), Jagode u grlu (1985.), Za sada bez naslova (1988.), Virdžina (1991.) prikazani su s velikim uspjehom na svim značajnim svjetskim festivalima i otkupljeni za prikazivanje u više od trideset zemalja svijeta.

Gustav Krklec (23.06.1899. - 30.10.1977.), hrvatski književnik. Započeo je studij poljoprivrede u Beču 1918., nakon jednoga semestra vratio se u Zagreb, priključio se književnom krugu mladih ekspresionista te s A. B. Šimićem i N. Milićevićem pokrenuo časopis Juriš (1919.). Kaneći studirati režiju, u Pragu je 1921. asistirao kod K. Čapeka, ali je ubrzo otišao u Beograd, gdje je ostao sve do rata. Nakon rata vratio se u Zagreb, bio urednik u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim djelovao kao profesionalni pisac. Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član JAZU. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1968. godine. Pisati je započeo 1915. objavivši u Koprivama kajkavsku humoresku. Prvu pjesmu (Put kroz noć) objavio je 1918. u Književnome jugu. Okušao se i u drami (dramska rapsodija Grobnica, 1919.) i prozi (Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921.), pisao članke, polemizirao, a objavljivao je i prepjeve lirike s njemačkoga, ruskoga, mađarskoga, engleskoga, slovenskog i slovačkog jezika.

Radomir (Rade) Marković (14.10.1921. - 10.09.2010.), glumac. Prva glumačka iskustva stekao je u amaterskoj glumačkoj grupi na Kolarcu. Od 1946. do 1949. godine bio je aktivan glumac u studentskom kazalištu, a od 1959. godine profesionalni je glumac u Beogradskom dramskom pozorištu. Dvije godine kasnije postaje neovisni glumac surađujući sa brojnim kazalištima (Atelje 212, Narodno pozorište, Beogradsko dramsko). Na filmu je debitirao glavnom ulogom u Besmrtnoj mladosti (1948.) Vojislava Nanovića, a s njime je surađivao i na filmovima Čudotvorni mač (1950.) i Šolaja (1955.). Tumačio je uloge u filmovima Zenica (1957.), Te noći (1958.) i Kako su se voleli Romeo i Julija? (1966.) Jovana Živanovića, Tri želje (Tri prání, 1958.) Jána Kadára i Elmara Klosa, Saša (1962.) Radenka Ostojića, Kradljivac bresaka (Kradetzat na praskovi, 1964.) Vule Radeva, Roj (1966.), Hasanaginica (1967.) i Delije (1968.) Miće Popovića, Most (1966.), Diverzanti (1967.) i Valter brani Sarajevo (1972.) Hajrudina Krvavca, Klopka za generala (1971.) Miomira Stamenkovića, Otpisani (1974.) Aleksandra Đorđevića, Dečko koji obećava (1981.) Miloša Radivojevića, Kako sam sistematski uništen od idiota (1983.) Slobodana Šijana. Posljednja filmska uloga bila mu je u komediji Mi nismo anđeli 2 (2005.) Srđana Dragojevića. Tijekom bogate glumačke karijere ostvario je uloge u više od stotinu kazališnih predstava, sedamdesetak filmskih produkcija i glumio u više od šezdeset televizijskih filmova i serija kao što su Život je lep (1975.), Jelenko (1981.), Otpisani (1974. - 1975.). Za glumački je rad primio brojne nagrade. Na filmskom festivalu u Puli nagrađen je Srebrnom arenom 1956. godine za sporednu ulogu u filmu Šolaja (1955.) Vojislava Nanovića, Srebrnom arenom 1957. godine za najboljeg glumca u filmu Tuđa zemlja (1957.) Jozeta Galea i Srebrnom arenom 1963. godine za najboljeg glumca u filmu Radopolje (1963.) Stoleta Jankovića. Primio je nagradu za životno djelo Slavica za ukupan rad na filmu 1989. godine, a u prosincu 1998. godine primio je nagradu za životno djelo Dobričin prsten za ukupan rad u kazalištu.

Marko Mesić (30.09.1901. - 09.02.1982.), vojnik i časnik. Završio časničke škole Kraljevine Jugoslavije i Vojnu Akademiju u Beogradu kao topnički časnik. Služio je i napredovao kao časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Drugi svjetski rat ga nalazi u Nišu kao aktivnog topničkog pukovnika na granici s Bugarskom. Nakon kratkotrajnog Travanjskog rata i proglašenja NDH u proljeće 1941. pridružuje se Hrvatskom domobranstvu u Varaždinu. Nakon njemačkog napada na SSSR dodijeljen je na samom početku 369. pojačanoj pješačkoj pukovniji, jedinici vojske NDH koja se u sastavu 100. lake divizije njemačkog Wehrmachta borila protiv Sovjetske Crvene armije na istočnom bojištu. Cijela 369-a pukovnija pa i potpukovnik Mesić su ustvari formalno njemačka jedinica Wehrmachta s njemačkim vojnim oznakama i ustrojem jer NDH nije nikada bila priznata od SSSR-a. Odlikovan je za hrabrost nakon Harkovske bitke njemačkim željeznim križem prvog reda i višestruko pismeno pohvaljen i odlikovan od Hrvatske i Njemačke komande i osobno od generala Sanne-a zapovjednika 100.te lake divizije za topničko umijeće tokom napredovanja po Rusiji i kasnije Staljingradske bitke. Zapovjednik 369. pukovnije pukovnik Markulj je zbog iscrpljenosti/bolesti 7. srpnja 1942. vraćen natrag u Hrvatsku a Mesić ga privremeno zamjenuje do dolaska Markuljevog nasljednika pukovnika Viktora Pavičića. U bitci za Staljingrad 369. pukovnija je pretrpjela teške gubitke i krajem siječnja 1943. nakon smjene i nerazjašnjenog nestanka pukovnika Pavičića, Mesić je postao njen posljednji zapovjednik. Nakon kapitulacije opkoljene njemačke 6. armije u Staljigradu, Mesić i nekoliko stotina (po njegovoj izjavi danoj 1948. oko 700) preostalih legionara 369. pukovnije su pali u rusko zarobljeništvo generala Vasiljeva. Kako je u domovini Hrvatskoj potpukovnik Marko Mesić smatran mrtvim (kao i svi preostali legionari) posmrtno je od Poglavnika NDH odlikovan "Vojničkim redom željeznog trolista II stupnja s pravom na naslov viteza" (Hrvatski Narod br. 766/27 lipanj 1943 str 3) a već ranije od Nijemaca bio odlikovan "Željeznim križem prve klase". NDH Mesića posmrtno promiče u čin pukovnika NDH. od zapovjedništvom Marka Mesića je od Hrvata i ostalih Jugoslavena koji su zarobljeni u Njemačkoj vojsci ili su se našli u Rusiji tokom rata iz drugih razloga stvorena "1. jugoslavenska brigada" u SSSR-u koja je kasnije pripojena 4. jugoslavenskoj armiji i krajem 1944. prebačena na jugoslavenski (Srbija) front. Kada je u endehaškoj vojsci otkriveno od prebjega iz partizanskih redova bivših pripadnika 369. pukovnije da je proslavljeni pukovnik NDH i visoko odlikovani heroj i vitez Staljingrada postao časnik u Jugoslavenskoj partizanskoj vojsci, Mesićevo ime je brisano s popisa časnika Hrvatskih oružanih snaga, a sva NDH odlikovanja su mu oduzeta. Nakon kraja rata 1945. otpušten je iz JA i živio je kao vojni umirovljenik u Zagrebu. Nakon rezolucije Informbiroa je uhićen i optužen za suradnju sa sovjetskim obavještajnim službama. Oslobođen optužbi živio je u Zagrebu do smrti.

Vladislava-Vladica Milosavljević (08.07.1955), srpska glumica. Završila Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu (1979.). Na filmu debitira 1980. glavnim ulogama (Dani od snova V. Gilića i Splav meduze K. Godine-Aćimovića). Posebno se ističe u filmovima Samo jednom se ljubi, 1981., R. Grlića, Pismo-glava, 1983., B. Čengića, Još ovaj put, 1983., D. Kresoje i Srećna nova 1949., 1986., S. Popova /Velika povelja na festivalu u Nišu. Također, ostvarila je vrlo uspješnu kazališnu karijeru, a nastupa i na televiziji.

Ranko Munitić (03.04.1943. - 28.03.2009.), hrvatski i srpski filmski kritičar i teoretičar filma. Studirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1972. živio u Beogradu. Od početka 1960-ih objavljuje mnogobrojne filmske kritike i eseje u časopisima diljem Jugoslavije te djeluje i kao dramaturg, scenarist, savjetnik za repertoar i član žirija u radu Zagreb filma, Animafesta, Croatia filma, Kino-saveza Hrvatske (danas Hrvatski filmski savez), Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli (danas Pulski filmski festival), Filmoteke 16 i dr. Najistaknutiji dio opusa posvetio je estetičkim razmatranjima o animaciji te o poetici Zagrebačke škole crtanog filma (O animaciji, 1973.; Uvod u estetiku kinematografske animacije, 1982.; Estetika animacije, 2007.), a ističu mu se i enciklopedijske knjige Fantastika na ekranu (I–II, 1971–73.), o znanstvenofantastičnom filmu te Alisa na putu kroz podzemlje i kroz svemir (1986.), o utjecaju Alise Lewisa Carrolla na popularnu kulturu. Važan kroničar i polemički izazovan kritičar jugoslavenskih republičkih kinematografija, svoje je tekstove s tog područja probrao u knjigama Te slatke filmske laže (1977.), Jugoslavenski filmski slučaj (1980.), Tucanje dinosaura (1984.), Ogledalo od hartije (1998.) i 14.444 kritičarska dana (2001). Od kraja 1980-ih pisao je na srpskome; u tom razdoblju objavljuje mnogobrojne knjige (npr. Srpski vek filma, 1999.; Pola veka animiranog filma u Srbiji, 1999; Filmska slika i stvarnost, 2009.), neke i posmrtno (Pitanje filmske kritike, 2012. Svedok epohe: sabrane TV kritike, 2018.).

Predrag Pega Popović (03.01.1943.), snimatelj. Karijeru započeo 1958. godine snimajući filmove u Kino-klubu Beograd. Diplomira kameru 1971. godine na filmskoj akademiji u Pragu. Pokreće rad II. programa Televizije Beograd gdje ujedno i snima nekolicinu televizijskih drama i serija. Snimatelj je brojnih igranih filmova (25) za redatelje Dušana Makavejeva, Žiku Mitrovića, Boru Draškovića, Zorana Čalića, Dragana Kresoju, Aleksandra Ðorđevića, Slobodana Šijana, Gorana Markovića i druge. Od 1978. godine bavi se pedagoškim radom kao profesor snimanja na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, nastavljajući rad i u filmskoj praksi. U hrvatskoj kinematografiji snima prvi igrani film Nedjelja Lordana Zafranovića 1969. godine, dok je još bio student. Drugo mu je ostvarenje Kronika jednog zločina istog redatelja iz 1973. godine u kojem snima priču Prvi valcer. U tim filmovima odlikuje ga vrlo razbarušen snimateljski pristup (s nekim elementima kinoamaterske estetike u smislu slobode izražavanja kamerom) koji odlično korespondira s redateljskim idejama. To se posebice odnosi na pokrete kamere, odabir objektiva, kompoziciju kadra i dijelom primjenu rasvjete.

Pavle Radić (Trebarjevo Desno, 10.01.1880. - Beograd, 20.06.1928.), hrvatski političar i gospodarstvenik. Gimnaziju pohađao u Zagrebu, a Trgovačku školu u Pragu, na kojoj je poslije završenog školovanja ostao još dvije godine kao pomoćni učitelj. Vrativši se u Hrvatsku stupio u bankarsku službu u kojoj je proveo petnaest godina. Radio u Ogulinu, Slunju i Brinju. U politički život ušao uz strica Stjepana te je bio članom vodstva Seljačke stranke. Za narodnog zastupnika biran 1923., 1925. i 1927. U vrijeme odsutnosti Stjepana Radića (boravak u inozemstvu, zatvor) zamjenjivao ga je u vodstvu stranke, pa je 27.03.1925., kada je HSS došao pod udar "Obznane", u Narodnoj skupštini pročitao izjavu, kojom je HSS priznao Monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav i tadašnji državni poredak. Pored toga, bio je i glavni predstavnik stranke u pregovorima s dvorom i Radikalnom strankom. Nakon sporazuma s Radikalima, kojim je HSS ušao u Vladu, postao je ministar agrarne reforme (1925. - 1926.). Na izborima 1927. godine, ponovno izabran za narodnog zastupnika. Ubijen u Narodnoj skupštini u Beogradu prilikom atentata Puniše Račića na Stjepana Radića.

Vlastimir Radovanović (28.03.1926. - 17.10.2012.), scenarist i redatelj. Godine 1956. diplomirao režiju na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu. Za svoj prvi realizirani scenarij (Saša, 1962., R. Ostojića) nagrađen je nagradom na festivalu u Puli. Autor je scenarija i za sljedeće cjelovečernje igrane filmove: Operacija Ticijan (R. Novaković, 1963.), Inspektor (M. Dukanović, 1965.), Diverzanti (H. Krvavac, 1967., s redateljem), Hajdučka vremena (V. Tadej, 1977., s redateljem i A. Diklićem), Stići pre svitanja (A. Đorđević, 1978.) i Drugarčine (M. Milošević, 1979.). Kao redatelj/scenarist debitira filmom Kad golubovi polete (1968.). U početku 80-ih godina ponovno djeluje kao redatelj.

Drago Roksandić (Petrinja, 12.01.1948.), povjesničar. Studirao filozofiju i sociologiju u Zagrebu (1966–67.), a povijest u Beogradu, gdje je 1975. diplomirao. Godine 1988. doktorirao u Zagrebu tezom Vojna Hrvatska – La Croatie militaire: krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809. - 1813.) (I–II, 1988.). Do 1989. bio je asistent na Filozofskom fakultetu u Beogradu, 1990–96. docent na katedri za svjetsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, od 1997. izvanredni, a od 2003. redoviti profesor; od 2019. profesor emeritus. Osnivač je i jedan od voditelja međunarodnog istraživačkog projekta Triplex Confinium (1997.). Od 1995. do 2002. gostujući je profesor na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Član je uredništva biblioteke Clio Croatica, pokretač biblioteka Povijest i historija (s I. Karamanom) i Homines, tempora, loci. Važnija djela: Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana (1991.), Srpska i hrvatska povijest i "nova historija" (1991.), Protiv rata: prilozi povijesti iluzija (1996.), Triplex Confinium ili O granicama i regijama hrvatske povijesti: 1500. - 1800. (2003.), Etnos, konfesija, tolerancija (2004.), Kultura hrvatskog antifašizma (koautorica Vlatka Filipčić Maligec, 2016.), Iluzije slobode: ogledi o Vladanu Desnici (2017.), Čovjek i prostor, čovjek u okolišu: ekohistorijski ogledi (2018.), Historiografija u tranziciji (2018.).

Slavko Siriščević (28.02.1894. - 11.08.1981.), hrvatski ekonomist. Diplomirao je ekonomiju na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Beogradu 1941., a doktorirao pravo na Pravnom fakultetu u Splitu 1975. godine. Od 1920. do 1941. živio je u Beogradu, gdje je bio direktor niza poduzeća. Nakon II. svjetskog rata radio je u Upravi pomorstva i poduzeću Brodospas, predavao je ekonomiku pomorstva na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. U istraživačkom se radu bavio proučavanjem jadranske privrede, turizma i pomorstva. Jedan od prvih hrvatskih ekonomista koji se bavio ekonomikom prijevoza i pitanjem morskih luka. Djela: Naše morske luke (1927.), Povijesni osvrti, prirodne ljepote i kulturno-umjetnička baština (1970.).

Rudi Supek (Zagreb, 08.04.1913. - Zagreb, 02.01.1993.), sociolog, psiholog i filozof. U Zagrebu je završio 2. mušku realnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao je filozofsku grupu predmeta te diplomirao 1937. godine. Nakon odsluženja vojnog roka odlazi 1939. u Pariz na studij psihologije, gdje dobiva stipendiju francuske vlade. Diplomirao je 1940. na Institutu za psihologiju Sveučilišta u Parizu, te je iste godine stekao diplomu Instituta National de l' Orientation professionnelle. U Parizu se povezao s Borisom Kidričem i Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ). Nakon hapšenja, u siječnju 1944., zatočen je u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwald. Kao predstavnik jugoslavenskih interniraca bio je član ilegalnog Međunarodnog logorskog odbora. Kroz dva mjeseca nakon oslobođenja logora tamo uređuje list "Naš glas". Nakon što je predao doktorsku disertaciju na Sorbonni, vraća se 1950. u Zagreb i biva izabran za predavača na Katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta. Doktorirao je 1952. u Zagrebu, a slijedeće godine i u Parizu. Habilitacijsku radnju obranio je 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iduće godine imenovan je docentom za područje socijalne i kliničke psihologije. Također je predavao psihologiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Ostavku na Filozofskom fakultetu daje 1957. godine. Bio je jedan od osnivača i glavni urednik časopisa za teoriju društvenih i prirodnih znanosti "Pogledi" (1952. - 1954.) koji je Partija zabranila. U listopadu 1958. izabran je za višeg znanstvenog suradnika na Institutu društvenih nauka Sveučilišta u Beogradu. U listopadu 1960. izabran je za izvanrednog profesora na novoosnovanoj katedri za sociologiju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tamo je 1963. osnovao Odsjek za sociologiju, gdje je 1967. izabran za redovnog profesora. Radio je na osnivanju Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, gdje je 1962/63. predavao metode istraživanja. Jedan je od osnivača Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, gdje je bio predstojnik Odjela za sociološka istraživanja, te je organizirao i predavao na prvom postdiplomskom studiju sociologije u Zagrebu. Predavao je na mnogim sveučilištima u Europi i Americi, učestvovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. U školskoj godini 1969/70. predavao je na Sveučilištu Columbia u New Yorku. U raznim vremenskim razdobljima bio je dva puta predsjednik Sociološkog društva Hrvatske i Jugoslavenskog udruženja za sociologiju. Početkom 1970-ih predsjedavao je Inicijalnom zajednicom za sociologiju Sveučilišta u Zagrebu. Bio je član Međunarodnog sociološkog udruženja (ISA). Tu je potaknuo osnivanje grupe za istraživanje participacije, radničke kontrole i samoupravljanja koja je 1978. priznata kao stalni istraživački odbor ISA. Bio je član Međunarodnog udruženja sociologa francuskog jezika (AISLF), te jedan od osnivača Međunarodnog centra za dokumentaciju i istraživanje samoupravljanja u Parizu 1977. (CICRA). Jedan je od osnivača i predsjednik Korčulanske ljetne škole (Korčula, 1963. - 1974.) koja je okupljala filozofe i sociologe iz cijelog svijeta. Zbog političkih pritisaka, nakon 1974., dolazi do ukinuća financijskih sredstava. Zajedno s Eugenom Pusićem osnovao je 1971. interdisciplinarnu studijsku grupu Čovjek i sistem u okviru projekta Globalni društveni sistem, najprije na Institutu za društvena istraživanja, a potom na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Biblioteka Čovjek i sistem izdala je u razdoblju 1975. do 1980. sedam knjiga. Supek je bio jedan od inicijatora Prve međunarodne konferencije za participaciju, radničku kontrolu i samoupravljanje održanu 1974. u Dubrovniku, kao i Druge, održane u Parizu 1977. godine. Jedan je od osnivača i glavnih urednika časopisa Sociologija (1959. - 1961.), prvog časopisa za sociologiju, socijalnu psihologiju i socijalnu antropologiju u Jugoslaviji, kao i časopisa Praxis (1964. - 1974.), koji je bio ugašen. Bio je član redakcije časopisa Praxis International od njegova osnivanja 1981. do svoje smrti 1993. godine. Bio je urednik i pisac predgovora biblioteke Antropos u izdavačkoj kući Naprijed. Napisao je preko dvadeset knjiga iz područja psihologije, sociologije i filozofije, te brojne znanstvene i stručne radove. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, talijanski češki, hebrejski i japanski jezik. Nagrade: nagrada Matice hrvatske (1958.), Božidar Adžija (1968.), počasni doktorat Sveučilišta u Uppsali, Švedska (1976.), francuski orden Commandeur de l'orde des Ars et des Lettre (1984.), odličje predsjednika Republike Francuske Officier de la Legion d' honneur (1989.), njemačko DDR odličje Kämpfer gegen Faschismus.

Miroslav Suvin (Zagreb, 30.05.1899. - Zagreb 29.04.1994.), liječnik stomatolog. Dr. Suvin je diplomirao medicinu u Beču, gdje se i specijalizirao na području stomatologije i psihoanalize. Od 1943. uključen je u rad saniteta NOB-a, a nakon II. svjetskog rata radio je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Po povratku u Zagreb 1951. osniva na Odontološkom odsjeku Medicinskog fakulteta Odjel za dentalnu protetiku, postavši njegovim prvim nastavnikom i predsjednikom. Osnivač je i prvi predstojnik Zavoda za stomatološku protetiku Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, a od 1962. je i redoviti profesor na dotičnom fakultetu. Svojom djelatnošću je najzaslužniji za razvoj stomatološke protetike i fiksaciju djelomične zubne proteze. Autor je udžbenika Stomatološka protetika (1963.) te pokretač i glavni urednik Stomatološke biblioteke za praktičare (1965. - 1968.).