Rezultati pretrage

Milan Ajvaz (17.03.1897. - 28.03.1980.), kazališni i filmski glumac. Godine 1921. upisao se u Glumačko-baletsku školu Narodnog pozorišta u Beogradu i završio je 1923. godine. Od 1924. do 1928. stalni je član Drame Narodnog pozorišta u Beogradu u kojemu igra manje uloge. Sezonu 1928/1929. proveo je u inozemstvu (SAD, Berlin). Godine 1929/1930. angažiran je u Novosadsko-osječkomu narodnom pozorištu u kojemu ostaje s prekidima do 1937. godine. Jednu sezonu provodi u požarevačkom kazalištu, a od 1934. do 1936. angažiran je u HNK u Zagrebu. U Narodnom pozorištu Dunavske banovine u Novom Sadu djeluje od 1936. do 1941, a u Srpskomu narodnom pozorištu u Novom Sadu od 1945. do 1947. Godine 1947. postaje član novoosnovanoga Jugoslovenskog dramskog pozorišta u kojemu djeluje do umirovljenja 1963. godine. Sebi svojstvenom neposrednošću igrao je niz većih epizodnih uloga na radiju, televiziji i filmu, a u filmovima Bakonja fra Brne (1951.) F. Hanžekovića, Svi na more (1952.) S. Popovića i Pop Čira i pop Spira (1957.) S. Jovanović tumačio je i glavne uloge.

Neda Arnerić (15.07.1953. - 10.01.2020.), filmska, televizijska i kazališna glumica. Na filmu debitira u 13. godini u djelu San (1966.) F. Đorđevića, a potom je tumačila glavne uloge i u idućim filmovima istog autora (Jutro, 1967., i Podne, 1968.). Sa 16 godina upisuje se na Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju. Veće uloge su joj bile u filmovima Hamsin (1970., s M. Schell kao partnericom i producentom) V. Relina, Malo, mnogo, strastveno (1971.) R. Enricoa, Pakost (1971.) P. Sykesa i Shaft u Africi (1973.) J. Guillermina. Od 1972. glumi ponovno u domaćim filmovima; za ulogu plivačice-maratonke u filmu Ispravi se, Delfina (1977.) A. Đurčinova nagrađena je Srebrnom arenom u Puli i Caricom Teodorom u Nišu.

Duško Bulajić (06.03.1932. - 03.06.1995.), srpski glumac. Bulajić je neke od svojih prvih uloga odigrao u filmovima Ljubav i moda (1960.), Orlovi rano lete (1966.), Konjuh planinom (1966.), Operacija Beograd (1968.) i Špijunka bez imena (1969.).

Karlo Bulić (12.05.1910. - 19.10.1986.), hrvatski glumac. Glumom se bavio od 1933., kao član putujućih kazališnih družina. Član kazališta u Banjoj Luci, Sarajevu, Dubrovniku, Zagrebu i Splitu. Nakon II. svjetskog rata angažiran u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, ali je gostovao i u hrvatskim kazalištima i na kazališnim festivalima (Dubrovačke ljetne igre). Nastupio je u 13 filmova, npr. Bakonja fra Brne (1951.) F. Hanžekovića, Lito vilovito (1964.) i Goli čovjek(1968.) O. Gluščevića, Kiklop (1982.) A. Vrdoljaka. Veliku popularnost donijela mu je uloga Doktora Luigija u televizijskoj seriji Naše malo misto (1970–71.).

Adem Čejvan (02.03.1927. - 05.11.1989.), kazališni i filmski glumac. Nakon Trgovačke akademije, studirao pravo i povijest umjetnosti. Kao kazališni glumac radio u Banjoj Luci, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Ostvaruje velik broj kazališnih, filmskih i tv-uloga — glavnih i epizodnih. Jednako uspješan kao negativac (Lisice, 1969., K. Papića, Seljačka buna 1573, 1975., V. Mimice), kao pozitivni junak (Ovčar, 1971., B. Tanovića) ili u složenijim karakternim ulogama (Ljubav i bijes, 1978., B. Tanovića), a pokazuje dar i za ironiju (Slike iz života udarnika, 1972., B. Čengića) i komiku (Polenov prah, 1974., N. Stojanovića). U tv-dramama sudjeluje još od 1956. (Vražji otok I. Hetricha), kreirajući zatim niz markantnih likova u produkcijama Televizije Zagreb (Gospođica Julija; Nepokoreni grad), Sarajevo (To; Odbornici; Otac i neki važni ljudi), Beograd (Frontaš; Pucanj u šljiviku; Đavolje merdevine) i Ljubljana (Putovi i stranputice).

Milan Ćurčin (Pančevo, 14.11.1880. - Zagreb, 20.01.1960.), književnik, kritičar, pjesnik i publicist. Gimnaziju završio u Novom Sadu (1900.), germanistiku i slavistiku studirao na bečkom Sveučilištu gdje je 1905. obranio disertaciju. Nakon toga nastanio se u Beogradu gdje je tiskao svoje zbirke pjesama i književnopovijesne knjige. Kao docent na Filozofskom fakultetu predavao je njemačku književnost i proučavao južnoslavensko-njemačke književne odnose (1907. - 1914.). Prvi svjetski rat proveo u srpskom izaslanstvu u Londonu. Nakon rata nastanio se u Zagrebu i pokrenuo časopis "Nova Evropa" (1920. - 1941.) u kojem su surađivali pisci različitih ideologija. Tijekom 1930-ih sve je očitije napuštao centralističko-unitarističke koncepcije pa je zajedno s grupom hrvatskih intelektualaca (A. Bazala, M. Dežman, I. Meštrović, I. Politeo, I. Trtaglia i dr.) predložio Nacrt ustava kojim je Jugoslaviju trebalo organizirati kao složenu državnu zajednicu. Drugi svjetski rat proveo u Splitu. Od 1947. ponovno je živio u Zagrebu i radio kao član redakcije "Pomorske enciklopedije" Leksikografskog zavoda.

Vladimir Dvorniković (Severin na Kupi, 28.07.1888. - Beograd, 30.09.1956.), filozof. Gimnaziju pohađao u Zemunu i Sarajevu (1898. - 1906.). Filozofiju studirao u Beču (od 1906.), gdje je i doktorirao (1911.) kod F. Jodla tezom "Von der Notwendigkeit der psychologischen Begründung Erkenntnistheorie". Od 1910. nastavnik Velike realke u Sarajevu, od 1917. gimnazije u Bihaću, a od 1918. Kraljevske muške učiteljske škole u Zagrebu. Od 1925. do 1926. u istom je gradu radio kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu. Održao je više od 400 predavanja u zemlji i inozemstvu (Beč, Prag, Zürich). Godine 1933. u Beogradu postavljen za inspektora, a zatim i za pomoćnika ministra prosvjete. Od 1945. do 1950. radio u Savjetu za građevinarstvo i građevinsku industriju, a od 1953. kao stalni honorarni nastavnik Brodarske srednje tehničke škole.

Ilija Džuvalekovski (20.12.1915. - 18.10.2004.), makedonski glumac. Studirao na Muzičkoj akademiji u Beogradu, a kao glumac počeo nastupati 1944. u Kazalištu narodnog oslobođenja koje je na Visu vodio Vjekoslav Afrić. Nakon 1945. bio je glumac skopskoga Makedonskog narodnog kazališta, 1964. došao je u Zagreb, gdje je do povratka u Makedoniju (1972.) nastupao u HNK-u, kazalištu Komedija, Teatru &TD. Kao afirmirani glumac bavio se i pedagoškim radom pa je 1967. vodio katedru glume na makedonskom jeziku na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Kao filmski glumac ostvario je oko 60 uloga, pretežno s ratnom i suvremenom društvenom tematikom. Važnije uloge u ovim filmovima hrvatskih redatelja: Kota 905 (M. Relja, 1960.), Uzavreli grad (V. Bulajić, 1961.), Licem u lice (B. Bauer, 1963.), Svanuće (N. Tanhofer, 1964.), Protest (F. Hadžić, 1967.) te u televizijskoj seriji Kuda idu divlje svinje (I. Hetrich, 1971.).

Bekim Fehmiu (01.06.1936. - 15.06.2010.), kosovsko-srpski glumac albanskoga podrijetla. Jedna od rijetkih albanskih zvijezda i ujedno jedan od najvećih glumaca u kinematografiji bivše Jugoslavije. Rođen je u Sarajevu, djetinjstvo proveo u Prizrenu, a studirao glumu u Beogradu, nakon čega je radio u kazalištima u Prištini i Beogradu. Prvu filmsku ulogu odigrao je u Saši (1962.) Radenka Ostojića. Slijedile su uloge u filmovima Neprijatelj (1965.) Živojina Pavlovića, Klakson (1965.) Vojislava 'Kokana' Rakonjca, Roj (1966.) Miodraga Popovića, Vreme ljubavi (1966.) Vlade Petrića i Nikole Rajića, Tople godine (1966.) Dragoslava Lazića i Protest (1967.) Fadila Hadžića. Ipak, najpoznatiji ostat će po ulozi Belog Bore, glavnog lika u Skupljačima perja (1967.) Aleksandra Petrovića, filmu koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu. Veoma loše kritike adaptacije Pustolova (The Adventurers, 1969.) Harolda Robbinsa u režiji Lewisa Gilberta prekinule su njegovu perspektivnu međunarodnu karijeru. Ipak, i dalje ostaje tražen kao glumac i Italiji te snima brojne filmove i tv serije uz rad i u jugoslavenskoj kinematografiji. Iz tog razdoblja izdvajaju se uloge u Dezerteru (The Devil's Backbone, 1971.) Nikše Fulgosija i Burta Kennedya, Deps (1974.) Antuna Vrdoljaka, Košava (1974.) Dragoslava Lazića, Partizanska eskadrila (1979.) Hajrudina Krvavca, Crveni i crni (1985.) Miroslava Mikuljana.

Drago Gervais (18.04.1904. - 01.07.1957.), hrvatski književnik. Studij prava završio u Zagrebu 1928. godine. Radio kao pripravnik u Crikvenici, Bakru i Bjelovaru te kao službenik u Beogradu i Rijeci. Od 1949. bio je direktor Drame, a od 1954. do smrti intendant Narodnoga kazališta Ivana Zajca u Rijeci. Pozornost književne kritike privukao je već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929.) i postao jedan od najistaknutijih hrvatskih dijalektalnih autora. Čakavštinom je napisao i rodoljubnu poemu Istarski kanat (1951.) i pučki igrokaz Duhi (1953.). Izvedene su mu komedije s temama iz suvremenoga života (Reakcionari, 1949.; Brod je otplovio, 1950.; Radi se o stanu, 1951.) i iz riječke prošlosti (Karolina Riječka, 1952.). Pisao i humoreske (Kozerije i humoreske, 1957.), pripovijetke (zbirka Bez domovine, 1996.) i feljtone. Libreto opere Kastavski kapitan i zapisi Intendantski dnevnik ostali su u rukopisu. S V. Antićem 1952. pokrenuo Riječku reviju i uređivao ju do kraja života. Jedan je od urednika Antologije istarskih i primorskih narodnih pjesama (1954.). Prema njegovim djelima snimljeni su filmovi Barba Žvane (1949.) i Karolina Riječka (1961.). Pjesme su mu uvrštene u mnogobrojne antologije, uglazbljivane i prevođene, a komedije prikazivane diljem Hrvatske.

Stefan Herkalović (1810. - 1866.), srpski oficir i diplomat. Godine 1837. napustio je službu u austrijskoj vojsci; prešavši u Srbiju 1837. upravljao vojnom školom u Požarevcu do njezina ukidanja 1838. godine. Potom prešao u Zagreb i kao pristaša ilirske ideje i suradnik Lj. Gaja putovao je po Bosni i Dalmaciji 1838–39. Kao osoba povjerenja I. Garašanina postao je (1842.) načelnik vojnog odjeljenja u Beogradu. U ožujku 1848. pridružio se hrvatskom izaslanstvu u Beču. Godine 1852. u srpskoj je vladi bio visoki činovnik "po posebnih poručenijih".

Stjepan Horvat (Srijemski Karlovci, 29.11.1895. - Buenos Aires, 12.03.1985.), geodet. U Zagrebu se po završetku Geodetskoga tečaja na Šumarskoj akademiji (1918.) zaposlio u Nadzorništvu katastarske izmjere; od 1920. radio u Vojno-geografskom institutu u Beogradu, a 1923. otvorio Civilnu geodetsku poslovnicu u Zemunu. God. 1926. prešao je na zagrebački Tehnički fakultet, gdje je od 1930. radio kao honorarni nastavnik na katedri za nižu geodeziju. Školovanje je formalno dovršio 1936. diplomiravši na istome fakultetu, pa je 1937. postao izvanredni profesor i predstojnik Geodetskoga zavoda, a 1941. redoviti profesor. God. 1940–44. bio je član Zemaljskoga komasacijskog povjerenstva i 1941–44. organizator državne izmjere u Glavnom ravnateljstvu za javne radove. Dekanom Tehničkoga fakulteta imenovan je 1943., a rektorom Hrvatskoga sveučilišta 1944. godine. Emigrirao je 1945., a nakon dolaska u Argentinu 1948. postao je savjetnikom u Vojno-geografskom institutu u Buenos Airesu. Bavio se primjenom matematike u geodeziji i kartografiji te geodetskom astronomijom i geofizikom. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te nekoliko skripti i priručnika, a pisao je i o drugim temama, posebno gospodarskima; pisao pjesme, skladao i dirigirao.

Ljubiša Jovanović (01.10.1908. - 15.07.1971.), srpski glumac. Godine 1929-40. bio je članom zagrebačkoga HNK-a, gdje se istaknuo tumačenjima junaka F. M. Dostojevskoga: Razumihina (Zločin i kazna), Rogožina (Idiot) i Dmitrija Karamazova (Braća Karamazovi). Od 1943. bio je članom Kazališta narodnog oslobođenja, a od 1961. Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Beogradu. Nastupio i u filmu Slavica V. Afrića 1947. te u filmovima V. Pogačića, V. Bulajića i dr.

Benjamin Kallay (Budimpešta, 22.12.1839. - Beč, 13.07.1903.), austrougarski političar, diplomat i povjesničar. Na Sveučilištu u Budimpešti studirao pravo i ekonomiju. Kao dobar poznavatelj jezika i prilika u Srbiji, god. 1868. imenovan za generalnog konzula u Beogradu te je na tom položaju ostao do 1875. godine. Za vrijeme istočne krize najistaknutiji predstavnik Andrássyjeve istočne politike u Mađarskoj. God. 1882. imenovan za zajedničkog austrougarskog ministra financija, u svojstvu kojeg je vršio i upravu nad područjem Bosne i Hercegovine. Na spomenutom je položaju organizirao složen činovnički aparat u kojemu je odvojio civilnu od vojne uprave, zauzimao se za izgradnju željeznice i ulazak austrougarskog kapitala te je pridonio gospodarskoj i kulturnoj modernizaciji BiH. Godine 1880. izabran u Mađarsku akademiju znanosti.

Vasa Kosić (Cetinje, 02.04.1899. - Sarajevo, 26.12.1957.), filmski i kazališni glumac. Studirao arhitekturu u Beogradu i usporedno pohađao glumačku školu. Kao kazališni glumac angažiran je najprije na Cetinju i u Banjoj Luci, a od 1937. u Sarajevu. Istovremeno se bavi i teorijom kazališne glume i pedagoškim radom. Upečatljive glumačke kreacije ostvaruje u filmovima Živjeće ovaj narod (N. Popović, 1947.), Bakonja fra Brne (F. Hanžeković, 1951.), Major Bauk (N. Popović, 1951.) i Hanka (S. Vorkapić, 1955.).

Kornelije Kovač (Niš, 01.01.1942. - Beograd, 13.09.2022.), skladatelj. Diplomirao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Djelujući od druge polovice 60-ih godina i kao skladatelj filmske glazbe (nerijetko i za kratkometražne filmove), istaknuo se partiturama širokog raspona — od konvencionalnijih, šlagerskih i plesnih (npr. filmovi Z. Čalića) do sintetičkih istraživanja s elementima rocka, jazza i elektronske glazbe (npr. filmovi M. Radivojevića); okušao se i u adaptiranju folklornih motiva (npr. Pucanj, 1972., B. Gapa). Dvostruki je dobitnik Zlatne arene za glazbu na festivalu u Puli (Bez, 1972., i Snovi, život, smrt Filipa Filipovića, 1980., M. Radivojevića).

Miodrag Krivokapić (22.04.1949.), glumac. Nakon završetka studija glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1975.) bio je angažiran u Dramskome kazalištu "Gavella", a potom je prešao u zagrebački HNK (1977–86.). Često glumi i na filmu; prvu zapaženu ulogu tumačio u Ljubici (1978.) K. Golika, popularnost je stekao televizijskom serijom Mačak pod šljemom (i filmom Snađi se, druže, 1982.) B. Makarovića. Ostale značajnije uloge: Izgubljeni zavičaj (A. Babaja, 1980.), Pad Italije (L. Zafranović, 1980.), Zločin u školi (B. Ivanda, 1982.), U raljama života (R. Grlić, 1984.), Velika pljačka vlaka (D. Šorak, 1984.), Večernja zvona (L. Zafranović, 1986.), Život sa stricem (K. Papić, 1988.), Stela (P. Krelja, 1990.).

Miodrag Krstović (10.05.1950.), srpski glumac. Glumu je diplomirao na Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Pored glume u filmovima i TV serijama, glumi i u kazališnim predstavama u Ateljeu 212.

Zdravka Krstulović (30.09.1940. - 05.12.2003.), hrvatska glumica. Studirala glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu, gdje je diplomirala 1965. godine. Najveći dio radnoga vijeka (1965-72., te od 1978.) provela je u splitskome HNK-u, a nakratko je nastupala u Teatru &TD i Teatru u gostima. Odigrala je cijeli dijapazon uloga iz klasičnog i suvremenog repertoara, domaćega i stranoga. Glumila je i na televiziji, a osobito se proslavila ulogama Anđe Vlajine u Malom i Violete u Velome mistu M. Smoje.

Beba Lončar (28.04.1943.), srpska glumica. Nakon britansko-jugoslavenske koprodukcije Dugi brodovi (1964.), često nastupala u inozemstvu, osobito u Italiji, npr. Casanova 70 (1965.) i Gospođe i gospoda (1965.). Ostali važniji filmovi: Dvoje (1961.), Lito vilovito (1964.), Pakleni otok (1979.).

Ante Mandić (Trst, 02.06.1881. - Lovran, 15.11.1959.), hrvatski pravnik i političar. Pravo studirao u Beču i Grazu, gdje je i doktorirao. Kao pripravnik radio u Trstu, a zatim kao odvjetnik u Voloskom i Opatiji (od 1908.). Prvi svjetski rat zatekao ga je u Kijevu, pa je 1915. postao predstavnik Jugoslavenskog odbora za Rusiju sa sjedištem u Petrogradu. Od 1917. kao tajnik Odbora vodio kancelariju u Londonu. Dvije godine kasnije vraća se u Kraljevinu SHS i djeluje kao predsjednik Jugoslavensko-čehoslovačke lige. Razočaran razvojem prilika u državi, 1921. se demonstrativno vraća u Opatiju pod talijanskom okupaciju, te radi kao jedan od rijetkih hrvatskih odvjetnika u Istri. God. 1937. napušta područje pod talijanskom okupacijom i seli u Beograd. Poslije travanjskog sukoba 1941. vraća se u Opatiju, surađuje s Oslobodilačkim pokretom, a preko Vatikana održava i veze s vladom u emigraciji. Poslije kapitulacije Italije 1943. postaje predsjednik NOO Opatije, a zatim i vijećnik ZAVNOH-a, te sudjeluje na 2. zasjedanju u Plaškom. Bio je delegat na 2. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu i član njegova Predsjedništva. Objavio je knjigu "Fragmenti za historiju ujedinjenja" (1956.).

Branko Milenković (20.04.1931. - 21.08.2005.), srpski filmski i kazališni glumac. Diplomirao je glumu na novosadskoj Akademiji. Bio je stalni član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Jedna od njegovih najpoznatijih filmskih uloga je u filmu Skupljači perja, koji je i nagrađivan na Cannes Film Festivalu.

Miša Mirković (Kruševica, 20.08.1931. -), filmski i kazališni glumac. Bio je jedan od pionira Televizije Beograd i poznat po filmskim ulogama iz 1950-ih i 1960-ih. Najpoznatiji je po filmu Bakonja fra Brne, a radio je i u dječjem kazalištu „Boško Buha”.

Živorad Mitrović (03.09.1921. - 29.01.2005.), srpski i jugoslavenski filmski redatelj i scenarist. Karijeru je započeo kao crtač stripova. Mitrović je režirao 20 igranih filmova između 1955. i 1986. godine. Njegov film Užička republika iz 1974. uvršten je na 9. Međunarodni filmski festival u Moskvi gdje je osvojio diplomu.