Rezultati pretrage

Viktor August Bek (26.08.1888. - 20.10.1974.), dramski glumac i redatelj. Djetinjstvo proveo s roditeljima na Braču, gdje mu je otac služio vojsku. Po povratku 1899., pohađao je srednju školu u Srijemskoj Mitrovici, a graditeljsku u Zagrebu. Usporedo je učio glumu kod Đ. Prejca. Nastupio je 1909. u Zagrebačkom kazalištu. Ne dobivši stalni angažman, pristupio je putujućoj družini P. Ćirića i R. Mlinarića. Na poziv intendanta N. Fallera prešao je 1910. u HNK u Osijeku, gdje je od 1911. stalno angažiran. Godine 1912. nastupa s putujućom družinom tog kazališta u Bosni i Dalmaciji. Kao stipendist osječkog kazališta u sezonama 1911./1912. - 1913./1914. boravio je 18 mjeseci u Beču učeći glumu i režiju. U sezoni 1924./1925. bio je glumac i redatelj u Sarajevu, 1925./1926. u Splitu, 1926. - 1928. ponovo u Sarajevu, a 1928. trajno prelazi u Zagreb, da bi istodobno kao redatelj djelovao u Varaždinu, Skopju, Mostaru i Karlovcu. U HNK Zagreb glumio je do 1954., kada na Gavellin poziv prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište odnosno Kazalište Gavella. Dobio je više priznanja: Sterijinu nagradu (1958.), Nagradu grada Zagreba (1960.), te za životno djelo Nagradu Vladimir Nazor (1970.). Glumio je u kazalištu, u više radio-drama i na televiziji, te u filmovima. Bavio se i prevodilačkim radom (preveo je nekoliko kazališnih komada s njemačkog).

Kako je Karlovac osnovan 1579. godine kao tvrđava za obranu Hrvatske i austrijskih nasljednih zemalja, tradicija čuvanja zapisa vezana je uz rad vojne uprave vojnoga komuniteta s vlastitim magistratom, osnovanim 1763. godine. Prve propise o zaštiti zapisa imamo u Statutu grada Karlovca od 18. veljače 1778. godine, donesenome godinu dana nakon izdvajanja Karlovca iz vojno-krajiške vlasti te njegove predaje građanskoj Hrvatskoj i građanskoj upravi 15. prosinca 1777. godine. U člancima 94.–105. Statuta utvrđuju se dužnosti bilježnika, među kojima i ona o brizi za arhiv (archivii cura), zatim se ističe njegova zadaća da se „krajem godine popišu svi spisi koje je trebalo popisati tijekom godine te se odlože u arhiv čiji je jedan ključ trebao imati bilježnik“ (cuius alteram clavim notarius habere debet) te se imao „marljivo brinuti da se ... Kraljevskome vijeću podnese godišnje izvješće o stanju arhiva i napredovanju popisivanja“. Na kraju se utvrđuje bilježnikova obveza da se „politički spisi pravilno odvoje od sudskih, a ovi od gospodarskih i da se potom svaka od ovih skupina spisa pravilno razdijeli prema vrstama“. U vrijeme kratkotrajne francuske uprave (1809.–1814.) Karlovac je sjedište intendance Građanske Hrvatske, pa i sjedište općega bilježničkoga arhiva pri Prvostupanjskome sudu. Premda je briga za zaštitu zapisa spadala u trajne obveze i kasnijih upravnih tijela, prva arhivska ustanova u Karlovcu osnovana je tek nakon Drugoga svjetskoga rata. Savjet za nauku i kulturu Narodne Republike Hrvatske odlukom broj 1907/1957. godine usvojio je plan mreže arhivskih ustanova i osnivanje novih arhiva, pa tako i Arhiva u Karlovcu koji bi obuhvatio kotareve Karlovac, Ogulin i Gospić. Narodni odbor kotara Karlovac rješenjem broj 02/1-9730 od 16. rujna 1958. godine osniva Kotarski arhiv u Karlovcu, a izmjenom toga rješenja od 11. listopada 1960. godine, broj 05-6239, osnovan je Historijski arhiv u Karlovcu za područje kotareva Karlovac, Gospić i Ogulin. Prava osnivača preuzeo je 1963. godine Narodni odbor općine Karlovac rješenjem br. 06-6691/1. Rješenjem br. 3688/1960., donesenim na sjednici Kotarskog vijeća i Vijeća proizvođača Narodnog odbora kotara Gospić, održanoj 6. srpnja 1960. godine, određeno je da će arhivsku službu na području kotara Gospić obavljati Historijski arhiv u Karlovcu, a Gospić će osigurati razmjerni dio financijskih sredstava. Za gradivo s područja Like još je 1959. godine osnovan sabirni centar u Smiljanu. U rješenju Narodnog odbora kotara Gospić br. 11-6753/1-1959 od 27. XI. 1959. godine istaknuto je: „… u Gospiću postoji sabirni centar u kome će se čuvati materijali s područja kotara Gospić. Perspektivno, tj. kada se situacija popravi i u kadrovskom i u materijalnom pogledu, pristupit će se u Gospiću formiranju samostalnog historijskog arhiva za kotar Gospić“. Isto tako Narodni odbor kotara Ogulin rješenjem br. 01-4171/1 od 30. VIII. 1960. godine određuje da arhivsku službu na području kotara Ogulin obavlja Historijski arhiv u Karlovcu, a Narodni odbor kotara Ogulin osigurava razmjerni dio financijskih sredstava. Kako u Karlovcu nije bilo raspoloživog prostora za čuvanje arhivskog gradiva, i u Ogulinu je osnovan arhivski sabirni centar u prostorijama Frankopanske kule, koji je radio do izgradnje nove zgrade Arhiva u Karlovcu, kada je gradivo iz Ogulina prevezeno u nova spremišta. Prema tome, za potrebe prikupljanja i čuvanja arhivskoga gradiva bila su osnovana dva sabirna centra: jedan u Gospiću za općine s područja Like, a drugi u Ogulinu za područje Ogulina i Vrbovskog. Novom administrativno-teritorijalnom podjelom NRH, izvršenom Zakonom o područjima općina i kotara u NRH („Narodne novine“ br. 39/62), ukinuti su kotarevi Gospić i Ogulin te suosnivači Arhiva postaju skupštine općina Donji Lapac, Duga Resa, Gospić, Gračac, Karlovac, Ogulin, Otočac, Ozalj, Slunj, Titova Korenica, Vojnić, Vrbovsko i Vrginmost. Ukidanjem kotareva 31. ožujka 1967. godine prava osnivača prenesena su na općinu Karlovac. Usporedo s prikupljanjem gradiva i proširenjem prostora počeo je i rad na prikupljanju memoarskoga gradiva za povijest radničkog pokreta i NOB-a te rad na izdavanju arhivskoga gradiva. Već 1969. godine izašao je prvi Zbornik radova i sjećanja za područje Karlovca, Korduna, Like, Pokuplja, Gorskog kotara i Žumberka. Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske 1993. godine Arhiv je promijenio naziv u Povijesni arhiv Karlovac. Prava i dužnosti osnivača obavlja Ministarstvo kulture u okviru ovlasti Vlade Republike Hrvatske (klasa 025-04/94-01/01, urudžbeni broj: 5030104-94 od 27. svibnja 1994.). Temeljem Zakona o arhivskom gradivu i arhivima („Narodne novine“ broj 105/97) Arhiv djeluje kao Državni arhiv u Karlovcu. Treba napomenuti da je tek 1999. godine Uredbom Vlade Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 101/99) osnovan Državni arhiv u Gospiću kao najnovija arhivska ustanova u Republici Hrvatskoj i to kao područni državni arhiv, koji obavlja arhivsku službu na području Ličko-senjske županije, osim gradova Senja i Novalje, te na području Zadarske županije, i to za Općinu Gračac i naselje Srb. Državni arhiv u Karlovcu predao je novoosnovanom arhivu u Gospiću gradivo s područja njegove teritorijalne nadležnosti.

Artur Gavazzi (Split, 14.10.1861. - Zagreb, 12.03.1944.), geograf. Maturirao u Splitu, studij zemljopisa završio na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, doktorirao u Beču 1891. tezom "Der Flächeninhalt der Flussgebiete in Kroatien" (objavljeno u: "Glasnik Hrvatskog naravoslovnog društva", 1908.). Po povratku u Hrvatsku kao nastavnik radio u Gospiću, Karlovcu i Sušaku, a od 1906. u Zagrebu. Pet godina kasnije (1911.) namješten je za nastavnika zemljopisa na zagrebačkom sveučilištu. Izvanrednim profesorom postao je 1914., a 1920. prvim profesorom ljubljanskog sveučilišta pri Filozofskom fakultetu, gdje je ostao do 1927. godine. U Ljubljani je utemeljio Geografski zavod, preuredio zavod za meteorologiju i geodinamiku i osnovao seizmološku postaju u Ljubljani. Od 1927. ponovo djeluje u Zagrebu, gdje je redoviti profesor pri katedri za fizikalnu geografiju. Iste godine utemeljio je Zavod za fizikalnu geografiju, a sljedeće pokrenuo "Hrvatski geografski glasnik", kojemu je bio i prvi urednik. Bio je redoviti član JAZU od 1917. te član geografskih društava u Pragu, Helsinkiju, Berlinu, Sofiji i Beogradu.

Osnovan temeljem Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (NN 90/92), kao sljednik Skupštine općine Karlovac. Prva konstituirajuća sjednica Gradskog vijeća Grada Karlovca, kojom je Karlovac dobio status grada, održana je 23. travnja 1993. godine.

Drago Ivanišević (10.02.1907. - 01.06.1981.), hrvatski književnik. Diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost 1930. na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a doktorirao 1931. u Padovi radom o Danteu. Kao gimnazijski profesor radio je u Zagrebu i Karlovcu; 1939. postao upraviteljem Glumačke škole HNK-a u Zagrebu. Od 1944. u partizanskom pokretu; upravitelj Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u, a nakon II. svjetskog rata u Zagrebu ravnatelj Zemaljske glumačke škole 1945–49., profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost 1950–59., tajnik Društva književnika Hrvatske 1960–63. i glavni urednik u Nakladnom zavodu Znanje 1965–67. Uređivao je časopis Teatar.

Županijski sud u Karlovcu djeluje od 1994. godine kao pravni sljednik Okružnog suda u Karlovcu osnovanog 1938. godine.

Zvonimir Freudenreich (09.11.1865. - 03.03.1906.), tenor i glumac. Sin Josipa ml., glumca, kazališnog redatelja i dramatičara i glumice i operne subrete Karoline Norveg. Povremeno je, još u dječačkoj dobi, nastupao s braćom, na priredbama, pa i u obiteljsko-promotivnim predstavama na zagrebačkoj pozornici. Potom učio u Karlovcu trgovački i kasnije slastičarski obrt. Godine 1882. počinje učiti pjevanje u glazbenoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Godine 1884. služi vojni rok u Trebinju, a od 1885. angažiran je u HNK u Zagrebu, gdje najprije pjeva u opernom zboru i nastupa u manjim ulogama, a od 1887. počinje dobivati veće uloge u operi, opereti i drami. Nakon što je 1889. ukinuta opera, odlazi u osječko njemačko kazalište, a potom u bečki Karlstheater, odakle se povremeno vraća u Zagreb da bi sudjelovao u opernim sezonama koje organiziraju I. Hreljanović i N. Faller, 1891., 1893. i 1894. Uspostavom stalne opere, od 1894. dobiva ponovo angažman u HNK ostavši u ansamblu do 1898., kada odlazi u austrijska i njemačka kazališta (Aachen, Innsbruck, Wiener Neustadt, Strasbourg), gdje je kao operetni tenor polučio velike uspjehe. No i u tom razdoblju dolazio je na gostovanja u zagrebačko kazalište, a od 1903. ponovo je stalni član.

Krešimir Nemet (Požega, 23.04.1915. - Zagreb, 22.12.2007.), arhivist. Osnovnu, srednju i visoku školu polazio i završio u Zagrebu. Ispit zrelosti položio 1933. na zagrebačkoj III. gimnaziji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1942. diplomirao povijest i geografiju. Od 1943. do 1945. radio kao nastavnik na Domobranskoj nižoj školi u Karlovcu. Nakon II. svjetskog rata radi kao srednjoškolski profesor na Trgovačkoj akademiji odnosno Ekonomskom tehnikumu u Čakovcu do 1951. kada je premješten u Arhiv grada Zagreba (danas Državni arhiv u Zagrebu). God. 1963. unaprijeđen u zvanje višeg arhivista. Potkraj 1972. prelazi u Arhiv Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv), u kojem ostaje do odlaska u mirovinu 1980. godine. Stručne članke objavljivao je u "Arhivskom vjesniku" i "Arhivistu" u kojima je bio i član uredništva od 1958. odnosno 1962. godine.

Uredbom o podjeli zemlje na upravne oblasti od 26. travnja 1922. godine te istodobno donesenim Zakonom o sreskoj i oblasnoj samoupravi (SN br. 92/1922), na osnovi čl. 95 Vidovdanskog ustava, Kraljevina SHS podijeljena je na 33 oblasti. Jedna od oblasti bila je i Primorsko-krajiška oblast, koja je teritorijalno obuhvaćala dio dotadašnje Zagrebačke, Modruško-riječke i Ličko-krbavske županije. Bila je djelatna na području koje je obuhvaćalo gradove Bakar, Karlovac, Petrinju, Senj i Sušak te kotare (srezove): Brinje, Crikvenica, Čabar, Delnice, Donji Lapac, Dvor, Glina, Gospić, Gračac, Karlovac, Korenica, Kostajnica, Novi, Ogulin, Otočac, Perušić, Petrinja, Senj, Slunj, Sušak, Udbina, Vojnić, Vrbovsko i Vrgin Most. Na čelu oblasti, kao predstavnik državne vlasti, bio je veliki župan Andrija Zdravković, koji je imao vlastiti predsjednički ured, a bilo mu je podređeno šest odjeljenja. Oblasna samouprava, koja je djelovala putem Oblasne skupštine i Oblasnog odbora, uspostavljena je tek 1927. godine. Usvajanjem Zakona o izmjeni Zakona o općinama i oblasnim samoupravama 1929. godine oblasne su skupštine i oblasni odbori raspušteni, a veliki su župani bili dužni postaviti komesare. Komesar je imenovan 16. siječnja 1929. godine. Vlast velikog župana prestala je 10. studenoga 1929., kada je prešla na bana Savske banovine, a 15. studenoga prestalo je i poslovanje oblasne samouprave (komesara). Tada je započela likvidacija Primorsko-krajiške oblasti i oblasne samouprave, a završena je 3. prosinca 1929. preuzimanjem vlasti od strane banovinske uprave (Kraljevska banska uprava Savske banovine).

Osnovan 1994. kao djelomični pravni sljednika Medicinskog centra Karlovac - Higijensko-epidemiološke službe (1952-1994).

Nikola Smolčić (Karlovac, 03.02.1885. - Zagreb, 25.02.1969.), novinar. Pohađao gimnaziju u Rakovcu (predgrađe Karlovca), prekinuo školovanje i radio u tiskari D. Hauptfelda. Nakon što je obitelj 1898. preselila u Rijeku, završio naukovanje u tiskari Gustava Kraljete na Sušaku. Nakon osnivanja Riječke dioničke tiskare, zaposlio se kao slagar i "meter" Novog lista. Godine 1909. postao član redakcije tog lista. Bio je i dopisnik Novosti i Obzora. Godine 1916. preselio u Zagreb gdje je nastavio raditi novinarski posao u zagrebačkim listovima Obzor, Male novine, Novosti te Narodni list. U potonjem je listu radio do umirovljenja 1959. godine. Bio je aktivan član Novinarskog društva.

Dobrinovići se spominju početkom 13. stoljeća u Bosni, gdje su 1391. godine dobili plemstvo. U 15. st. prebjegli su pred Turcima u Dalmaciju i naselili se u Vranjicu pokraj Splita. Po tom je mjestu Manojlo Dobrinović od splitskoga gradskog vijeća 1454. godine dobio naslov patricija pod imenom Vranjican. Patricijat je potvrdio i mletački dužd. U 16. stoljeću, nakon pada Klisa, Vranjicani odlaze na otoke Hvar i Brač. Na Hvaru se nastanjuju u Starom Gradu te počinju nositi pridjevak Vragnizan. Kada je nakon Požunskog mira 1805. godine, Hvar s ostalom Dalmacijom pripao Francuskoj, obitelj Vranjican je skupila oko dvije tisuće otočana i potjerala Francuze. No, Bečkim mirom 1809. godine Francuzi su se vratili, a braća Ambroz stariji i Ivan te njihov bratić Šime Vranjican i brojna rodbina, odlučili su se na odlazak. Bojali su se osvete Francuza, koji su im konfiscirali imovinu i osudili Šimina sina Juru na smrt. Ambroz stariji naselio se u Severinu na Kupi, Ivan stariji u Senju, Šime u Zagrebu, a nakon odlaska Francuza 1815. godine u Rijeci. Šimini sinovi Nikola i Ambroz mlađi otišli su u Karlovac, Matija i Ivan mlađi u Senj, a Jure u Rijeku. Za zasluge učinjene na Hvaru, kralj Franjo II. dodijelio im je godišnju rentu od 1000 zlatnih kruna. Pod geslom Fratrum concordia, obogativši se trgovinom, Šimini sinovi osnovali su obiteljsku trgovačku zajednicu sa sjedištem u Karlovcu te podružnicama u Rijeci i Senju, a koja se bavila izvozom žita, drvne građe i bačvarskih dužica širom Sredozemnog i Crnog mora, atlantskih luka, Engleske i drugih zemalja. Nakon ekonomskog jačanja obitelji uslijedilo je društveno i staleško napredovanje. Ambrozu st. i Ivanu st. potvrđeno je 1822. godine staro plemstvo, a njihovi potomci su 1827. godine dobili ugarsko-hrvatsko plemstvo. Šime i njegov sin Jure postali su riječki patriciji 1833. godine, a godine 1837. Šimi i petorici njegovih sinova podijeljeno je staro ugarsko-hrvatsko plemstvo, zapravo indigenat, dok se prezime Vranjican mađariziralo u Vranyczany. Ambroz ml. je 1846. godine u Beču zajedno sa svojom braćom dobio viteški stalež s prezimenom Dobrinović, čime je vraćeno staro obiteljsko ime. Godine 1862. petoro je braće Vranyczany-Dobrinović dobilo barunat. Ambroz mlađi (1801. - 1870.) istaknuo se kao vješt trgovac (1833. godine u Karlovcu je otvorio veletrgovinu žitom i drvima), a uživao je i veliki ugled među ilircima. Uz Ljudevita Gaja i Ivana Kukuljevića bio je član odbora koji je 1848. predložio Josipa Jelačića za bana. Njegov ugled i utjecaj u Beču imao je veliku važnost u kriznom razdoblju od 1843. do 1845. godine, kao i u razdoblju revolucije 1848. - 1849. Obnašao je i dužnost načelnika financijskog odjela Banske vlade (1848. - 1850.), te predsjednika Matice ilirske (1851. - 1858.). S biskupom Strossmayerom 1860. godine se u Državnom vijeću u Beču zauzimao za autonomiju Hrvatske i njezino ujedinjenje s Dalmacijom. Financijski je pomogao osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) i kazališta te drugih kulturnih i nacionalnih institucija. Godine 1862. njemu i četvorici njegove braće podijeljen je nasljedni barunat s geslom Fratrum concordia. Obitelj Vranyczany-Dobrinović posjedovala je početkom 19. stoljeća imanja oko Karlovca i Severina na Kupi, a 1840. kupila je i posjed Rakitje u blizini Zagreba te osam godina kasnije i Kastav. U Zagrebu su članovi obitelji Vranyczany-Dobrinović izgradili nekoliko palača (danas zgradu Moderne galerije na Zrinjevcu izgradio je Ljudevit (Lujo) Vranyczany-Dobrinović). Ambroz ml. i njegova kći Klotilda, udana grofica Buratti, bili su vlasnici palače Dverce na Gornjem Gradu. Potkraj 19. stoljeća kupili su i najljepše zagorske dvorce. Janko je kupio Začretje (1887.), vlastelinstvo Sv. Križ, te kurije Šenjugovo i Puhakovec, njegov brat Ernest 1882. godine Mirkovec, a brat Viktor dvorac u Gornjoj Bedekovčini. Jankov i Ernestov bratić Lujo (graditelj palače na Zrinjevcu) kupio je dvorac Oroslavje gornje, a njegov brat Vladimir dvorac Laduč. Braća Ambroza ml. začetnici su obiteljskih grana: Nikola (1804. - 1876.), Matija (1800. - 1870.) i Ivan (1806. - 1865.). Nikolini su potomci živjeli u Zagrebu te su do Drugog svjetskog rata posjedovali dobra Oroslavje (od 1885.) i Laduč (od 1882.). Severinska je grana u muškoj lozi izumrla s Manojlom 1891. godine. Viktorov unuk Janko Vranyczany-Dobrinović (rođen 1920.) bio je od 1990. godine ministar za turizam u Vladi Republike Hrvatske, a od 1992. godine veleposlanik u Bruxellesu.