Rezultati pretrage

Viktor August Bek (26.08.1888. - 20.10.1974.), dramski glumac i redatelj. Djetinjstvo proveo s roditeljima na Braču, gdje mu je otac služio vojsku. Po povratku 1899., pohađao je srednju školu u Srijemskoj Mitrovici, a graditeljsku u Zagrebu. Usporedo je učio glumu kod Đ. Prejca. Nastupio je 1909. u Zagrebačkom kazalištu. Ne dobivši stalni angažman, pristupio je putujućoj družini P. Ćirića i R. Mlinarića. Na poziv intendanta N. Fallera prešao je 1910. u HNK u Osijeku, gdje je od 1911. stalno angažiran. Godine 1912. nastupa s putujućom družinom tog kazališta u Bosni i Dalmaciji. Kao stipendist osječkog kazališta u sezonama 1911./1912. - 1913./1914. boravio je 18 mjeseci u Beču učeći glumu i režiju. U sezoni 1924./1925. bio je glumac i redatelj u Sarajevu, 1925./1926. u Splitu, 1926. - 1928. ponovo u Sarajevu, a 1928. trajno prelazi u Zagreb, da bi istodobno kao redatelj djelovao u Varaždinu, Skopju, Mostaru i Karlovcu. U HNK Zagreb glumio je do 1954., kada na Gavellin poziv prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište odnosno Kazalište Gavella. Dobio je više priznanja: Sterijinu nagradu (1958.), Nagradu grada Zagreba (1960.), te za životno djelo Nagradu Vladimir Nazor (1970.). Glumio je u kazalištu, u više radio-drama i na televiziji, te u filmovima. Bavio se i prevodilačkim radom (preveo je nekoliko kazališnih komada s njemačkog).

Centru je 1998. pripojen Centar Suvag Karlovac.

Milivoj Crnadak (Zagreb, 17.10.1860. - Zagreb, 23.01.1947.), hrvatski financijski stručnjak. Osnovnu školu i realnu gimnaziju završio u Zagrebu, a nakon toga kraće vrijeme službovao u Karlovcu (1877.) i Sisku. Po završetku studija na Trgovačkoj akademiji u Budimpešti (1880.) započeo bankovnu karijeru, najprije pri Ugarskoj eskomptnoj i mjenjačkoj banci, a zatim (1883. - 1892.) u podružnici bečke Union-banke u Sarajevu. Godine 1893. prešao u Hrvatsko-slavonsku hipotekarnu banku u Zagrebu. Tri godine kasnije postao ravnatelj Hrvatske komercijalne banke, a 1897. imenovan generalnim ravnateljem Prve hrvatske štedionice, tada najvećeg novčarskog zavoda u Hrvatskoj. Zahvaljujući njegovoj djelatnosti štedionica je nakon temeljite reorganizacije proširila svoju djelatnost ne samo u Hrvatskoj nego i Srbiji i Sloveniji, ojačala gospodarsku moć te time stvorila određenu protutežu bečkoj i budimpeštanskoj financijskoj moći. Kao dobar poznavatelj financijskog i bankarskog poslovanja sudjelovao u radu drugih novčarskih zavoda, trgovačkih i industrijskih društava. Bio je pročelnik financijsko-prometne sekcije Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu, vijećnik zagrebačke Burze za robu i predsjednik Trgovačkog doma u Zagrebu. Stručne priloge objavljivao u "Agramer Tagblattu" (1908.), "Südslawischer Lloydu" (1923.), "Hrvatskom glasu" (1926. - 1927.), "Napretku" (1927.) i dr.

Ivan Damiš (Mačkovec kod Čakovca, 08.05.1953. - Varaždin, 26.11.2013.), franjevac, teolog. Osnovnu školu završio 1968., gimnaziju 1974., s tim da je u međuvremenu završio novicijat (1970/71.) i odslužio vojni rok. Za svećenika zaređen 1980. u Zagrebu. Iste je godine diplomirao, a 1982. i magistrirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1988. na Papinskom Sveučilištu "Urbariana" u Rimu. Kao svećenik djelovao je u Bjelovaru, Zagrebu, Slavonskom Brodu, Samoboru i Karlovcu. Autor je nekoliko radova o franjevcima u Hrvatskoj, posebice u Međimurju.

Kako je Karlovac osnovan 1579. godine kao tvrđava za obranu Hrvatske i austrijskih nasljednih zemalja, tradicija čuvanja zapisa vezana je uz rad vojne uprave vojnoga komuniteta s vlastitim magistratom, osnovanim 1763. godine. Prve propise o zaštiti zapisa imamo u Statutu grada Karlovca od 18. veljače 1778. godine, donesenome godinu dana nakon izdvajanja Karlovca iz vojno-krajiške vlasti te njegove predaje građanskoj Hrvatskoj i građanskoj upravi 15. prosinca 1777. godine. U člancima 94.–105. Statuta utvrđuju se dužnosti bilježnika, među kojima i ona o brizi za arhiv (archivii cura), zatim se ističe njegova zadaća da se „krajem godine popišu svi spisi koje je trebalo popisati tijekom godine te se odlože u arhiv čiji je jedan ključ trebao imati bilježnik“ (cuius alteram clavim notarius habere debet) te se imao „marljivo brinuti da se ... Kraljevskome vijeću podnese godišnje izvješće o stanju arhiva i napredovanju popisivanja“. Na kraju se utvrđuje bilježnikova obveza da se „politički spisi pravilno odvoje od sudskih, a ovi od gospodarskih i da se potom svaka od ovih skupina spisa pravilno razdijeli prema vrstama“. U vrijeme kratkotrajne francuske uprave (1809.–1814.) Karlovac je sjedište intendance Građanske Hrvatske, pa i sjedište općega bilježničkoga arhiva pri Prvostupanjskome sudu. Premda je briga za zaštitu zapisa spadala u trajne obveze i kasnijih upravnih tijela, prva arhivska ustanova u Karlovcu osnovana je tek nakon Drugoga svjetskoga rata. Savjet za nauku i kulturu Narodne Republike Hrvatske odlukom broj 1907/1957. godine usvojio je plan mreže arhivskih ustanova i osnivanje novih arhiva, pa tako i Arhiva u Karlovcu koji bi obuhvatio kotareve Karlovac, Ogulin i Gospić. Narodni odbor kotara Karlovac rješenjem broj 02/1-9730 od 16. rujna 1958. godine osniva Kotarski arhiv u Karlovcu, a izmjenom toga rješenja od 11. listopada 1960. godine, broj 05-6239, osnovan je Historijski arhiv u Karlovcu za područje kotareva Karlovac, Gospić i Ogulin. Prava osnivača preuzeo je 1963. godine Narodni odbor općine Karlovac rješenjem br. 06-6691/1. Rješenjem br. 3688/1960., donesenim na sjednici Kotarskog vijeća i Vijeća proizvođača Narodnog odbora kotara Gospić, održanoj 6. srpnja 1960. godine, određeno je da će arhivsku službu na području kotara Gospić obavljati Historijski arhiv u Karlovcu, a Gospić će osigurati razmjerni dio financijskih sredstava. Za gradivo s područja Like još je 1959. godine osnovan sabirni centar u Smiljanu. U rješenju Narodnog odbora kotara Gospić br. 11-6753/1-1959 od 27. XI. 1959. godine istaknuto je: „… u Gospiću postoji sabirni centar u kome će se čuvati materijali s područja kotara Gospić. Perspektivno, tj. kada se situacija popravi i u kadrovskom i u materijalnom pogledu, pristupit će se u Gospiću formiranju samostalnog historijskog arhiva za kotar Gospić“. Isto tako Narodni odbor kotara Ogulin rješenjem br. 01-4171/1 od 30. VIII. 1960. godine određuje da arhivsku službu na području kotara Ogulin obavlja Historijski arhiv u Karlovcu, a Narodni odbor kotara Ogulin osigurava razmjerni dio financijskih sredstava. Kako u Karlovcu nije bilo raspoloživog prostora za čuvanje arhivskog gradiva, i u Ogulinu je osnovan arhivski sabirni centar u prostorijama Frankopanske kule, koji je radio do izgradnje nove zgrade Arhiva u Karlovcu, kada je gradivo iz Ogulina prevezeno u nova spremišta. Prema tome, za potrebe prikupljanja i čuvanja arhivskoga gradiva bila su osnovana dva sabirna centra: jedan u Gospiću za općine s područja Like, a drugi u Ogulinu za područje Ogulina i Vrbovskog. Novom administrativno-teritorijalnom podjelom NRH, izvršenom Zakonom o područjima općina i kotara u NRH („Narodne novine“ br. 39/62), ukinuti su kotarevi Gospić i Ogulin te suosnivači Arhiva postaju skupštine općina Donji Lapac, Duga Resa, Gospić, Gračac, Karlovac, Ogulin, Otočac, Ozalj, Slunj, Titova Korenica, Vojnić, Vrbovsko i Vrginmost. Ukidanjem kotareva 31. ožujka 1967. godine prava osnivača prenesena su na općinu Karlovac. Usporedo s prikupljanjem gradiva i proširenjem prostora počeo je i rad na prikupljanju memoarskoga gradiva za povijest radničkog pokreta i NOB-a te rad na izdavanju arhivskoga gradiva. Već 1969. godine izašao je prvi Zbornik radova i sjećanja za područje Karlovca, Korduna, Like, Pokuplja, Gorskog kotara i Žumberka. Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske 1993. godine Arhiv je promijenio naziv u Povijesni arhiv Karlovac. Prava i dužnosti osnivača obavlja Ministarstvo kulture u okviru ovlasti Vlade Republike Hrvatske (klasa 025-04/94-01/01, urudžbeni broj: 5030104-94 od 27. svibnja 1994.). Temeljem Zakona o arhivskom gradivu i arhivima („Narodne novine“ broj 105/97) Arhiv djeluje kao Državni arhiv u Karlovcu. Treba napomenuti da je tek 1999. godine Uredbom Vlade Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 101/99) osnovan Državni arhiv u Gospiću kao najnovija arhivska ustanova u Republici Hrvatskoj i to kao područni državni arhiv, koji obavlja arhivsku službu na području Ličko-senjske županije, osim gradova Senja i Novalje, te na području Zadarske županije, i to za Općinu Gračac i naselje Srb. Državni arhiv u Karlovcu predao je novoosnovanom arhivu u Gospiću gradivo s područja njegove teritorijalne nadležnosti.

Artur Gavazzi (Split, 14.10.1861. - Zagreb, 12.03.1944.), geograf. Maturirao u Splitu, studij zemljopisa završio na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, doktorirao u Beču 1891. tezom "Der Flächeninhalt der Flussgebiete in Kroatien" (objavljeno u: "Glasnik Hrvatskog naravoslovnog društva", 1908.). Po povratku u Hrvatsku kao nastavnik radio u Gospiću, Karlovcu i Sušaku, a od 1906. u Zagrebu. Pet godina kasnije (1911.) namješten je za nastavnika zemljopisa na zagrebačkom sveučilištu. Izvanrednim profesorom postao je 1914., a 1920. prvim profesorom ljubljanskog sveučilišta pri Filozofskom fakultetu, gdje je ostao do 1927. godine. U Ljubljani je utemeljio Geografski zavod, preuredio zavod za meteorologiju i geodinamiku i osnovao seizmološku postaju u Ljubljani. Od 1927. ponovo djeluje u Zagrebu, gdje je redoviti profesor pri katedri za fizikalnu geografiju. Iste godine utemeljio je Zavod za fizikalnu geografiju, a sljedeće pokrenuo "Hrvatski geografski glasnik", kojemu je bio i prvi urednik. Bio je redoviti član JAZU od 1917. te član geografskih društava u Pragu, Helsinkiju, Berlinu, Sofiji i Beogradu.

Osnovan temeljem Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (NN 90/92), kao sljednik Skupštine općine Karlovac. Prva konstituirajuća sjednica Gradskog vijeća Grada Karlovca, kojom je Karlovac dobio status grada, održana je 23. travnja 1993. godine.

Drago Ivanišević (10.02.1907. - 01.06.1981.), hrvatski književnik. Diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost 1930. na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a doktorirao 1931. u Padovi radom o Danteu. Kao gimnazijski profesor radio je u Zagrebu i Karlovcu; 1939. postao upraviteljem Glumačke škole HNK-a u Zagrebu. Od 1944. u partizanskom pokretu; upravitelj Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u, a nakon II. svjetskog rata u Zagrebu ravnatelj Zemaljske glumačke škole 1945–49., profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost 1950–59., tajnik Društva književnika Hrvatske 1960–63. i glavni urednik u Nakladnom zavodu Znanje 1965–67. Uređivao je časopis Teatar.

Nastala 1948. preuzimanjem ljekarni iz privatnog sektora te osnivanjem poduzeća "Gradske ljekarne u Karlovcu".

Otokar Keršovani (Trst, 23.02.1902. - Zagreb, 09.06.1941.), publicist. U Pazinu završio osnovnu školu i polazio gimnaziju, maturirao u Karlovcu (1921.), zatim se upisao na Šumarski fakultet Zagrebačkog sveučilišta (1921. - 1924.). Preselivši se u Beograd (1925. - 1930.), zaposlio se kao suradnik beogradskih zemljoradničkih "Novosti" (god. 1925. postao urednikom tog lista). Od 1927. član SKOJ-a, a uskoro i član njegova Pokrajinskog komiteta za Srbiju. Član KPJ od 1928. godine. Nakon povratka iz zatvora iste godine, zajedno s Veselinom Maslešom i grupom intelektualaca pokrenuo i uređivao list "Nova literatura". God. 1930. uhićen u Ljubljani i osuđen (na Sudu za zaštitu države u Beogradu) na 10 godina zatvora koje je izdržavao u Lepoglavi (1930. - 1933.) i Srijemskoj Mitrovici (do 1940.). Na izdržavanju kazne započeo s pisanjem svojeg najvažnijeg djela "Povijest Hrvata", koju nije uspio završiti (objavljeno 1971.). Poslije izlaska iz zatvora 1940. godine novinarski posao nastavio u poluilegalnom partijskom tisku, a publicističku i redaktorsku djelatnost u Hrvatskoj nakladi i časopisu "Izraz". Ponovno uhićen u ožujku 1941., po ulasku njemačkih trupa u Zagreb predan ustaškim vlastima koje su ga prvo smjestile u Kerestinec, a zatim i pogubile u Dotrščini kraj Maksimira zajedno s još desetoricom antifašista.

Ivan Urlik Salis-Seewis (Karlovac, 08.12.1862. - Zagreb, 24.10.1940.), general austrougarske vojske. Vojno-tehničku akademiju završio u Beču, a zatim (1883.) s činom poručnika stupio u 2. inženjerijsku pukovniju. Godine 1888. postao natporučnik. Od 1888. do 1890. u Beču pohađao Ratnu školu, a od 1890. do 1893. u istom gradu služio kod glavnog stožera. Satnikom glavnog stožera postao 1893. godine. Od 1893. do 1896 učitelj taktike na Kadetskoj školi u Bratislavi. God. 1903. postao potpukovnik, a od 1904. do 1906. bio je vojni predstavnik Austro-Ugarske u međunarodnoj reformnoj akciji u Makedoniji. Od 1908. do 1911. zapovjednik 79. hrvatske pješačke pukovnije, 1911. - 1914. brigadir 71. pješačke brigade u Rijeci. God 1912. postao general-bojnik, 1915. podmaršal, 1918. general pješaštva. Za vrijeme Prvog svjetskog rata zapovijedao 71. brigadom, a kasnije 42. hrvatskom domobranskom divizijom na Drini i u Srbiji. God. 1915. ratovao u Galiciji, Bukovini i Besarabiji. Vojnim guvernerom u Srbiji bio je od 1915. do 1916., a 1916. - 1917. potpredsjednik vrhovnog vojnog sudišta u Beču. Potonje godine imenovan zapovjednikom 92. pješačke divizije u Rumunjskoj. Nakon raspada Monarhije primljen u Vojsku Kraljevine SHS, ali je ubrzo umirovljen (početkom 1919.).

Božidar Širola (Žakanje kraj Karlovca, 20.12.1889. - Zagreb, 10.04.1956.), hrvatski muzikolog i etnograf. Studij matematike i fizike završio u Zagrebu 1913. godine. Pohađao Muzičku školu u Karlovcu (violina), privatno učio glazbene teorijske predmete, a doktorat iz muzikologije stekao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču (1921.). Kompoziciju privatno učio kod Ivana Zajca u Zagrebu, gdje je zatim djelovao kao srednjoškolski profesor, kustos i direktor Etnografskog muzeja, te administrativni direktor Muzičke akademije. Njegova glazbena ostavština obuhvaća radove iz svih područja glazbenog stvaralaštva, od opere i oratorija do zborova i solo-pjesme. Kao skladatelj koristio se obilježjima glazbenog folklora različitih hrvatskih krajeva, dok se kao muzikolog bavio sakupljanjem građe za povijest hrvatske glazbe ("Zbornik za narodni život i običaje"). Najuspjelija su mu djela komične opere "Citara i bubanj", te "Grabancijaš", balet "Sjene", oratorij "Život i spomen slavnih učitelja Sv. braće Ćirila i Metoda", ciklusi solo-pjesama "Popevke", "Kipci", "V suncu i senci", "V zimi i snegu", "V protuletju" i dr. Širola je napisao prvu cjelovitiju povijest hrvatske glazbe "Pregled povijesti hrvatske muzike" (1922.), monografije "Sviraljke s udarnim jezičkom" (1937.) i "Hrvatska narodna glazba" (1940.), te brojne rasprave i kritike. Bio je dopisni član JAZU.

Vjenceslav Turković (Kraljevica, 28.09.1826. - Karlovac, 30.04.1902.), hrvatski poduzetnik. Polazio je pučku školu u Kraljevici i Novom, 1832. pošao je k starijem bratu, trgovcu dužicama. Oko godine 1850. počeo je trgovinom dužica i žitarica, a 1858. s Franjom Turkovićem trgovinu drva na veliko. Utjecao je na politički i društveni život grada Karlovca, a kuću su mu posjećivali mnogi hrvatski političari, književnici i umjetnici, pa i sam biskup Strossmayer. Godine 1865. narodni zastupnik grada Karlovca, oporbenjak. Godine 1868. počeo je graditi velike jedrenjače u Kraljevici. Godine 1882. kupio je s Turkom dobro Kutjevo, već 1886. je ovo prešlo u ruke njegovih sinova Petra i Milana koji su to imanje digli do velike gospodarske vrijednosti. Supruga Vjenceslava Turkovića zvala se Ivana (Johanna) Turković (umrla je 1893. godine). Djeca Vjenceslava i Ivane Turković bili su: Milan, Ivan, Jelka, Ljubosava i Petar Dragutin (Dragan).

Županijski sud u Karlovcu djeluje od 1994. godine kao pravni sljednik Okružnog suda u Karlovcu osnovanog 1938. godine.

Sljednik je Centra za socijalnu skrb Karlovac (1997-2022).

Prednici: Od 2014. do 2023. Obiteljski centri djelovali su kao ustrojstvene jedinice Centara za socijalnu skrb (npr. Centra za socijalnu skrb Karlovac). Od 2006. do 2014. postojao je Obiteljski centar Karlovačke županije koji je bio samostalna ustanova.