Podijelite
Naslov
Bošković, Ruđer Josip
Vrsta osobeOsoba
PovijestRuđer Josip Bošković (Dubrovnik, 26.05.1711. - Milano, 13.02.1787.), hrvatski fizičar, matematičar, astronom, geodet, inženjer, pjesnik, filozof i diplomat.
Ubraja se među najistaknutije svjetske znanstvenike svoga vremena. Ruđer Bošković rođen je 26. svibnja 1711. godine, a o tome svjedoči i ovaj zapis s Ruđerova krštenja: Ljeta Gospodnjeg 1711. dana 26. svibnja Ja Marin Caroli župnik i sakrista krstio sam dijete rođeno 18. dana istoga od supruga Nikole Boškovića i Pavle pokojnog Bartolomea Bettere, kojem je djetetu umjesto Dominika Bettere njegovog brata, i Senta, supruga G. Vincentija M. Volati. Ruđer, po dubrovački Ruđe, Josip Bošković rodio se kao sedmo dijete u obiteljskoj kući u ulici Provaljenoj, u Dubrovniku. Iza njega doći će na svijet još sestra mu Anica, a prije su se već rodili Marija Ruse, Marija "Dumna", Božo, Bartolomej Ignacije, Ivan Dominik, Petar i Marko Antonije. U vrijeme Ruđinog rođenja otac mu je već bio nepokretan. Otac se rado sjećao svojih mladih dana koje je proveo u Novom Pazaru kao trgovac. Nije bio naročito bogat, ali su mu prihodi ipak bili dovoljni da izdržava brojnu obitelj. U kući je vladao duh ozbiljnosti i reda, a cijela je obitelj naginjala isusovačkom moralu.
Prvu školsku poduku Ruđer je dobio od don Nikole Nikea, u isusovačkom duhu. Osnovnu školu je polazio kao većina trgovačke djece u isusovačkom kolegiju gdje je učio gramatiku, humanioru i retoriku. U svemu je bio ispred svojih vršnjaka, a naročito se iskazivao marljivošću, intuicijom i lakim usvajanjem gradiva. Zato je s 14 godina poslan u Rim na dalje školovanje u glasoviti Collegium Romanomum (Rimski kolegij). U toj školi zabranjeno je bilo učenicima diktirati gradivo. Učilo se mnogo, uz svesrdnu pomoć nastavnika, ali se i odmaralo u lijepim isusovačkim odmaralištima. I tu se Bošković istakao, a Crkva je cijenila istaknute učenike i svesrdno ih pomagala.
Prvo je tri pripremne godine proveo u novicijatu Svetog Andrije, a potom je u istom novicijatu slušao retoriku. Poslije pet godina studija (1729. - 1734.) stekao je pravo prijeći u Rimski kolegij, gdje je nastavio filozofiju i matematiku. U matematiku ga uvodi Horacie Borgondino, tipični humanist, ljubitelj poezije, poznavatelj djela Euklida, Apolonija i Arhimeda, predani aristotelovac u vrijeme kada se ozbiljno sumnja u to učenje.
Ipak, Bošković će se kasnije žaliti da u to vrijeme za matematiku nije imao ni dobrih knjiga ni dobrog učitelja. Godine 1732. lakše je obolio pred ispite, ali ih je ipak uspio položiti.
Završivši prvi stupanj studija Bošković je morao prihvatiti posao u nižim zavodima gdje se zadržao pet godina. Od 1733. učitelj je gramatike u Rimu. Kada je postavljen za nastavnika u Isusovačkom kolegiju u Fermu odahnuo je. Uvečer je mogao raditi na osobnom usavršavanju jer mu je to novi posao dopuštao. Tako piše pisma i svoje radove šalje prijateljima. Želi se posvetiti proučavanju Newtona koji nema mnogo obožavatelja u Europi. U to vrijeme iz rodnog Dubrovnika stiže poziv da se vrati i tamo radi. No, Ruđer ipak ostaje u Italiji.
Iako se nije vratio u Dubrovnik, Bošković je višestruko koristio rodnoj Republici. U Italiji (gdje su mogućnosti napredovanja bile veće nego u Dubrovniku) zajedno s grofom Francescom Garampijem, astronomom, motri prolaz Merkura ispred Sunca i tom prilikom upoznaje astronomske instrumente i metodologiju rada. Bošković je svestran i nastavlja svoj rad u matematici, astronomiji i književnosti. U Kolegiju ostaje tri godine, prvo kao predavač retorike, a kasnije i humanioruma. Studije teologije počinje 1738. s velikim marom. Uvijek je ispred drugih i nikada se ne žali na prezauzetost. Zbog svoje izuzetnosti postavljen je za akademika logike. Pored svega bavio se i proučavanjem kometa. Poznat već po svojim “Disertacijama” koje je prvo objavljivao anonimno, kao svaki početnik isusovac, Bošković ih počinje potpisivati punim imenom i prezimenom. Prvi njegov rad bio je “O sunčevim pjegama”, a koji je objavljen 1736. godine. Naredne godine (1737.) objavio je dvije rasprave. I tako iz godine u godinu neće proći nijedna godina njegova života, a da ne objavi makar jedan rad. Njegove su rasprave odmah bile zapažene, kako po svojim znanstvenim novostima tako i po latinskom jeziku u kome će dati mnoge vješte stihove. U tim ranim Boškovićevim raspravama javljaju se nagovještaji njegovih velikih ideja o beskonačnosti, relativnosti, prirodnoj filozofiji. Međutim najviše se bavi pitanjima praktične astronomije, stupajući u stvaralački dijalog s postojećim saznanjima dovodeći ih u sumnju ili ih unaprijeđujući. Putokaz mu je Newton, čiji je on najveći propagator u okviru Rimskog kolegija. Godine 1754. objavljuje važnu raspravu o neprekidnosti u kojoj na nov način nastavlja razmišljati o Zenovim paradoksima. Iste godine pojavljuju se i njegovi “Elementi sveukupne matematike” u tri toma kao i nacrt “Elementi geometrije”.
Osim po svojim izuzetnim radovima iz matematike i poezije Bošković je u Rimu zapažen i zbog svog naprasitog karaktera. Taj karakter donijeti će mu mnoge nevolje u životu i nepotrebne utjecajne neprijatelje. Zamoljen od republike Luka da intervenira u njenu korist u Beču, a povodom sukoba s Toscanom Bošković odlazi u Beč gdje objavljuje svoje djelo “Teorija prirodne filozofije”. Istovremeno za Dubrovnik odrađuje važne diplomatske poslove. Ipak žali se na nedostatak novca koji on jednostavni isusovac, profesor matematike ne može skupiti. Vrativši se u Rim Bošković osjeća kako se klima promijenila i da njegove ideje nisu dobrodošle. Zato uspijeva ishodovati dopuštenje za službeno putovanje po Europi. Boravi u Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkom carstvu. Drži se isusovačkih svratišta, iako su isusovci već u nemilosti. Uz dosta teškoća stiže u Pariz gdje ga službeni krugovi primaju kao velikog svjetskog znanstvenika.
Skinuvši isusovačko ruho Bošković odlazi u Englesku gdje upoznaje vodeće matematičare. Iz Engleske kreće na dug i tegoban put u Carigrad gdje je trebao promatrati prolazak Venere ispred Sunca. Kako je zakasnio, promatranje je propalo, a on se teško razbolio od groznice. Jedva je ostao živ, a neki su već javili u Rim kako je preminuo. Nakon što se oporavio vratio se preko Bugarske i Poljske, a put je iskoristio za pisanje putopisa “Dnevnik iz Carigrada” u Poljsku u kome će iskazati svoja panslavenska osjećanja. Vrativši se u Rim, Bošković uviđa da je njegovo djelo postalo kamenom spoticanja i da tamo za njega više nema mira. Nastanjuje se stoga u Milanu gdje postaje profesor matematike. Istovremeno gradi čuveni opservatorij u Breri, kao konstruktor, izvođač radova, stvaratelj mnogih astronomskih uređaja pa i djelomični sufinancijer. U Breri naporno radi, objavljuje mnoge rasprave, ali ni tamo nema potpunog mira. Stoga odlazi u Pariz gdje prima francusko državljanstvo. U Parizu svojim vezama pomaže i Dubrovniku u mnogim sporovima vezanim za rusko-turski rat i neutralnost Dubrovnika.
Preminuo je 13. veljače 1787. zbog komplikacija s plućima. Njegova smrt oglašena je u Dubrovniku kao nacionalna žalost, služena je misa za koju je posebno pisana glazba, držani su posmrtni govori i skupovi.
Mjesto (grad/općina)Pravni status osobefizička osoba
JezikHrvatski
PismoLatinica
Vrijeme djelovanja1711-1787 g.
FunkcijeNajvažnija djela Ruđera Boškovića: Trigonometriae sphaericae constructio (1737.); De aurora boreali (1738.); De novo telescopii usu ad objecta coelestia determinanda (1739.); De circulis oscillatorigus (1740.); De natura et usu infinitorum et infinite parvorum (1741.); De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis (1741); De annusi fixarum aberrationibus (1742.); Problema mecanicum de solido maximae attractionis (1743.); De viribus vivis (1745.); De aestu maris (1747.); De lumine (1748.) i Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (1758.).
VIAF osoba