Rezultati pretrage

Georges Auric (Lodève, 15.02.1899. - Pariz, 23.07.1983.), francuski skladatelj. Glazbu studirao u Montpellieru i Parizu na Konzervatoriju i u zavodu Schola cantorum (V. d’Indy). Oko 1918. utemeljio s Louisom Dureyem, Arthurom Honeggerom, Dariusom Milhaudom, Francisom Poulencom i Germaine Tailleferre skupinu Les Six. Autor je pretežito glazbe za kazalište i dugogodišnji uspješni skladatelj glazbe za film. Autor je glazbe svih Cocteauovih filmova te mnogih filmova svjetski poznatih redatelja (René Clair, Max Ophüls, William Wyler, Henri-Georges Clouzot), najveću popularnost stekle su njegove partiture iz filmova Moulin Rouge (1952.) Johna Hustona, Dobar dan tugo (Bonjour tristesse, 1957.) Otta Premingera i Volite li Brahmsa (Aimez-vous Brahms?, 1961.) Anatolea Litvaka. Skladao je i komornu glazbu (Imaginées, 1968–73.), glazbu za glasovir (Partita za dva klavira) i solo pjesme. Jedan od najistaknutijih pripadnika pariškoga društva i glazbenoga svijeta svojega doba.

Marcelle Chantal (09.02.1901. - 11.03.1960.), francuska kazališna i filmska glumica.

Miroslava Despot (Varaždin, 25.09.1912. - Zagreb, 13.08.1995.), gospodarska i kulturna povjesničarka. U Zagrebu pohađala gimnaziju (1923. - 1931.) te studij povijesti (1945. - 1949.) na Filozofskom fakultetu, gdje je 1957. doktorirala tezom "Osredek, njegov postanak i razvoj". Godine 1949. završila tečaj paleografije u Historijskom institutu JAZU, a 1958. i arhivski tečaj na Stage international des archives u Parizu. Radila u Muzeju narodnog oslobođenja u Zagrebu (1950. - 1953.), u Muzeju za umjetnost i obrt (1953. - 1963.) te u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (1963. - 1973.).

Tihomil Drezga (Šibenik, 10.12.1903. - Erie, Pennsylvania (SAD), 14.08.1981.), pravnik. Godine 1922. maturirao u Šibeniku, pravne i političke znanosti studirao u Parizu, gdje je i doktorirao 1931. godine tezom "Les Problémes Fondamentaux du Droit des Gens et la Cour Permanente de Justice Internationale". Od 1932. do 1937. kotarski sudac u Zagrebu i Đurđevcu, a od 1937. do 1941. odvjetnik u Zagrebu i Vrbovskom. Tijekom rata (1941. - 1945.) radio u Ministarstvu vanjskih poslova NDH, kao pročelnik Pravnog odsjeka kojeg je i utemeljio. U tom je razdoblju opremio bogatu knjižnicu s djelima iz međunarodnog prava i diplomacije koja je 1945. prenesena u Ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu. Istodobno s radom u Ministarstvu vanjskih poslova, radio je i kao profesor međunarodnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Nakon rata osuđen na zatvorsku kaznu koju je do 1947. izdržavao u Staroj Gradiški. Godinu dana kasnije uspio je ilegalno prijeći u Italiju, gdje je 1949. završio vatikansku knjižničarsku školu. Od 1952. do 1955. živio u Los Angelesu, 1955. - 1956. predavao na Alliance College u Cambridge Springsu (Pennsylvania), 1956. - 1965. profesor na Gannon College u Erieu te od 1965. do umirovljenja (1969.) ponovno na Alliance College.

Roman Galić (Imotski, 25.05.1914. - Zagreb, 13.05.1999.), hrvatski inženjer elektrotehnike. Realnu gimnaziju završio u Splitu (1932.), osam godina kasnije (1940.) diplomirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a 1980. doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu tezom "Jedna mogućnost povećanja isijane snage satelita". God. 1952. stipendist francuske vlade na École supérieure d’électricité-radio i École national supérieure des télécommunications u Parizu, 1955. stipendist Talijanske radiotelevizije (RAI) u Torinu i Monzi, a bio je i na studijskim boravcima u 25 razvojnih centara i laboratorija u Europi i SAD. U Zagrebu radio u Siemens d.d. (1941.), potom na Radiju Zagreb i RTV Zagreb do umirovljenja 1979. godine. Na Tehničkom fakultetu honorarno predavao od 1948. do 1958. God. 1954. osnovao i do 1958. bio predstojnik Zavoda za emisione uređaje (kasnije Zavod za visokofrekventnu tehniku), te od 1974. do 1995. predavao na poslijediplomskom studiju Elektrotehničkog fakulteta. Bio je predsjednik Saveza elektrotehničkih inžinjera i tehničara Hrvatske (1977. - 1980.) i Aerokozmonautičkog društva Hrvatske (1977. - 1979.). Dobitnik nagrade "Nikola Tesla" 1975. godine.

Leo Košuta (31.03.1922. - 25.12.2001.), književni povjesničar. Proučavatelj radova Marina Držića. U Rimu završio studij i doktorirao 1946. tezom o Marinu Držiću. Godine 1954. napustio mjesto asistenta Historijskog instituta JAZU u Zagrebu i emigrirao u Pariz, gdje je položio bibliotekarski ispit i zaposlio se Nacionalnoj biblioteci. Djela: "Siena nella vita e nell' opera di Marino Darsa" (objavljeno u ediciji "Ricerche slavistiche", 1961.) te "Pravi i obrnuti svijet u Držićevu Dundu Maroju" (prvotno objavljeno na talijanskom, a zatim na hrvatskom u splitskom časopisu "Mogućnosti", 1968.). Godine 1996. zajedno s Rankom Marinkovićem dodijeljena mu je nagrada "Držićev zlatni pečatnjak".

Harry Lachman (29.06.1886. - 19.03.1975.), američki umjetnik, scenograf i filmski redatelj. Rođen je u La Salleu, Illinois. Lachman se školovao na Sveučilištu Michigan prije nego što je postao ilustrator časopisa i knjiga. Emigrirao je 1911. godine u Pariz. Radio kao redatelj u Francuskoj i Engleskoj.

Zvonimir Požgaj (Zagreb, 16.03.1906. - Zagreb, 11.12.1971.), arhitekt. Na Arhitektonskom odsjeku Umjetničke akademije u Zagrebu diplomirao 1932. godine u klasi Drage Iblera. Poslije studija nekoliko godina proveo u Parizu, a po povratku u Zagreb osnovao vlastiti arhitektonski ured. Ministarstvo prometa i javnih radova NDH angažiralo ga je 1941. radi preuređenja Doma hrvatske likovne umjetnosti u džamiju. Zajedno s F. Cotom izveo vilu Botteri na Tuškancu i Liječnički dom u Šubićevoj, a s A. Freudenreichom zgradu Matice hrvatskih obrtnika (sve u Zagrebu). Radio crkve u Podsusedu i na Knežiji, te više kupališta (Zadar, Stubičke Toplice, Crikvenica, Omišalj). Bio je suradnik Građevno-projektnog zavoda "Osnova" u Zagrebu, član Saveza arhitekata Hrvatske i Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske.

Ante Trumbić (Split, 17.05.1864. - Zagreb, 17.11.1938.), političar. Gimnaziju završio u Splitu, pravo studirao u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je 1890. i doktorirao. Radio kao odvjetnik u Splitu te se posvetio politici (pristaša Stranke prava). Zajedno s F. Supilom sudjelovao u inicijativama za ujedinjenje pravaških grupa u Dalmaciji. God. 1895. izabran za poslanika u Dalmatinskom saboru, a 1897. i u Carevinskom vijeću u Beču. Nakon izbijanja narodnog pokreta u Hrvatskoj 1903., s P. Čingrijom, J. Biankinijem, F. Supilom i J. Smodlakom pokrenuo politiku novoga kursa, čiji je program iznio u znamenitom govoru pred zastupnicima Dalmatinskog sabora. Veliku je ulogu imao i pri donošenju Riječke rezolucije (1905.), te stvaranju Hrvatsko-srpske koalicije, koja se uz potporu mađarskih političara trebala suprotstaviti bečkoj politici. God. 1905. izabran za gradonačelnika Splita. Uoči Prvog svjetskog rata zauzimao se za oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena izvan Austro-Ugarske. Po izbijanju sukoba emigrirao u Italiju, gdje je s F. Supilom i I. Meštrovićem, nastojao spriječiti davanje teritorijalnih obećanja Italiji. Nakon formiranja Jugoslavenskog odbora u Parizu (30.04.1915.), izabran za njegova predsjednika. Uskoro se razišao s dotadašnjim bliskim suradnikom F. Supilom na pitanjima odnosa Odbora prema srpskoj vladi, kao i na pitanjima koncepcije nove države koja se trebala stvoriti nakon završetka rata. Smatrajući da se pod svaku cijenu mora očuvati zajednička politika sa Srbijom i bojeći se talijanskih zahtjeva za Dalmacijom te mogućom diobom hrvatske obale između Srbije i Italije, popuštao je pred pritiscima N. Pašića i srpske vlade i njihovim odbacivanjem federalističkog uređenja buduće države. Supotpisnik Krfske deklaracije (1917.) i Ženevskog sporazuma (1918.), u kojima se zalagao za zajednicu utemeljenu na ravnopravnosti naroda. Nakon rata prvi ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS, zastupao interese spomenute države na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Poslije objave Rapallskog ugovora (1920.), dao ostavku i prešao u opoziciju. Kasnije se opredijelio za federalističku koncepciju, osobito nakon uspostave Vidovdanskog ustava. Nakon atentata u Narodnoj skupštini, blisko surađivao s HSS-om, god. 1931. branio V. Mačeka pred Sudom za zaštitu države, a godinu kasnije i formalno pristupio HSS-u, te ušao u uže vodstvo stranke. Na sjednici Izvršnog odbora Seljačko-demokratske koalicije u studenom 1932. formulirao Zagrebačke punktacije. U to se vrijeme počeo zalagati za konfederalizam, smatrajući da federalistička koncepcija više nije sigurna garancija hrvatske nacionalne posebnosti i samostalnosti.

Juraj Andrassy (Zagreb, 12.08.1896. - Zagreb, 20.12.1977.), hrvatski pravnik. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju pohađao u Zagrebu gdje je 1919. i doktorirao. Radio u upravnoj službi u Beogradu, Osijeku i Zagrebu. Godine 1922./1923. u Parizu studirao javnopravne discipline, posebno međunarodno javno pravo, te je od 1928. taj predmet predavao na Pravnom fakultetu u Zagrebu najprije kao honorarni nastavnik, zatim kao docent (1930.) te izvanredni (1932.) i redoviti profesor (1937.). Godine 1938./1939. i 1951./1952. bio je i dekan spomenute ustanove. Predavao na Akademiji za međunarodno pravo u Haagu 1937. i 1951. Slijedeće je godine (1952.) postao pridruženi, a 1961. redoviti član Instituta za međunarodno pravo. Za dopisnog člana JAZU izabran 1955., a redovitim je članom postao 1965. godine. Na zagrebačkom Pravnom fakultetu osnovao Institut za međunarodno pravo i organizirao postdiplomsku nastavu. Surađivao na rješavanju brojnih praktičnih zadataka: u pripremama za mirovnu konferenciju u Parizu, na kodificiranju ratnog prava, korištenju vodenih tokova i mnogobrojnim međunarodnopravnim pitanjima u vezi s Jadranskim morem.

Georges Biscot (15.09.1889. - 18.12.1944.), francuski filmski glumac. Glumio je u nekih 28 filmova između 1916. i 1944. godine. Najčešće je glumio komične i karakternе uloge.

Goran Bregović (22.03.1950.), bosanskohercegovački gitarist i skladatelj. Kao tinejdžer počeo svirati gitaru, 1969. pridružuje se sastavu Kodeksi, zatim skupini Jutro iz koje početkom 1974. nastaje Bijelo dugme. Samostalno debitira 1976. albumom Goran Bregović (djelomično ispunjen skladbama iz repertoara Jutra i Bijelog dugmeta), na kojem ga prate članovi matičnoga sastava. Započevši skladati i filmsku glazbu, na pulskome festivalu nagrađen je Zlatnom arenom za glazbu u filmu Kuduz (Ademir Kenović, 1990.), a međunarodnu reputaciju stekao je glazbom za filmove Emira Kusturice (Dom za vešanje, 1988.; Arizona Dream, 1993.; Underground, 1995.). Od ranih 1990-ih živi u Parizu, ostvarivši međunarodnu suradnju s redateljima Patriceom Chéreauom (Kraljica Margot – La reine Margot, 1994.), Philippeom Rousselotom (Zmijin poljubac – The Serpent’s Kiss, 1997.) i dr.; skladao je glazbu za hrvatske filmove Čaruga (Rajko Grlić, 1991.), Je li jasno, prijatelju? (Dejan Aćimović, 2000.) i Karaula (R. Grlić, 2006.). Glazba mu je ekstenzivno korištena u filmu Borat! (Larry Charles, 2006.). Surađuje i s uglednim svjetskim glazbenicima, nerijetko koristeći prearanžirane skladbe, izvorno pisane za Bijelo dugme. Potkraj 1990-ih osniva Orkestar za svadbe i sprovode (engleski Wedding and Funeral Orchestra), ambicioznu, široko postavljenu skupinu glazbenika koja uključuje trubače, gudačku sekciju, muški zbor, bugarske pjevačice, povremene semplove i elemente simfonijskog orkestra. S tom postavom redovito promovira glazbeno naslijeđe Balkana, izvodeći i vlastite skladbe, postavši sudionikom globalne glazbene scene (world music).

Josip Deči (Stari Sivac kraj Sombora (Srbija), 01.07.1904. - Zagreb, 18.07.1985.), skladatelj i glazbeni pisac. Diplomirao pravo na Zagrebačkom sveučilištu 1931. godine. Kompoziciju studirao privatno kod J. Gotovca (1924./1925.), a potom u pariškoj Scholi cantorum u V. d'Indyja (1926. - 1928.), usavršavao se na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod B. Berse. Od 1932. do 1957. kao pravnik radio u PTT Zagreb. Usporedo s tim poslom bavio se skladanjem zabavnoglazbenih kazališnih djela: opereta, glazbenih komedija i dječjih glazbenih igrokaza. Skladao je 22 djela spomenute vrste. Najveće je uspjehe postigao tridesetih godina prošlog stoljeća operetama "Uskrsna pisanica", "Moj dragi poštar" i "Čudo od djeteta". Na stihove D. Domjanića skladao je stotinjak solo-popjevaka te 6 zbornih pjesama. Pisao je i filmsku glazbu. Godine 1931., prvi u nas, snimio je kratki eksperimentalni zvučni film "Don Juanova zaručnica", a sljedeće godine skladao glazbu za prvi hrvatski cjelovečernji zvučni film Melodija 1000 otoka. Tekstove o glazbi objavljivao je u "Matičinom iseljeničkom kalendaru" (1958. i 1959.). Surađivao je i u nizozemskoj "Algemene Muzikencyclopedie" (1957. - 1972.), napisavši tristotinjak članaka o glazbenicima s područja bivše Jugoslavije.

Mladen Iveković (Zagreb, 01.03.1903. - Zagreb, 18.12.1970.), političar. Studirao pravo u Zagrebu i Parizu. Bio je pokretač i urednik legalnih listova KPJ (Pregled, Odjek i dr.). Godine 1935. sekretar Glavnog inicijativnog odbora Jedinstvene radničke stranke. Uhićivan i zatvaran 1936. i 1938. godine. Godine 1941. ilegalno djelovao u Zagrebu, a na početku 1942. zatvoren u koncentracijski logor u Jasenovcu iz kojega je iste godine oslobođen zamjenom. Član Izvršnog odbora AVNOJ-a, i član ZAVNOH-a, ministar u prvoj narodnoj vladi Hrvatske. Od 1946. do 1958. radio u diplomatskoj službi. Delegat FNRJ pri Međunarodnoj agenciji za reparacije u Bruxellesu (1946.), poslanik u Italiji (1947. - 1951.), ambasador u SR Njemačkoj (1952. - 1956.). Od 1956. do 1958. podsekretar u Sekretarijatu vanjskih poslova FNRJ, a od 1958. - 1962. predsjednik Saveznog vijeća Narodne skupštine FNRJ. Član CK SKH.

Milan Ivšić (28.07.1887. - 06.02.1972.), ekonomist i sociolog. Studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF) u Zagrebu. Za svećenika zaređen 1911. godine, a 1920. imenovan predavačem na KBF-u. Studirao ekonomiju i sociologiju u Parizu, gdje je i doktorirao 1922. godine. Nakon toga nastavio usavršavanje u Münchenu. Od 1924. do 1945. radio na Ekonomskoj komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je 1932. imenovan redovitim profesorom političke ekonomije. U tri navrata (1934-35., 1935-36. i 1944-45.) na istom je učilištu bio dekan. Godine 1947. osuđen je na dvije godine zatvora i privremeni gubitak svih građanskih prava.

Friderik (Miroslav) Juvančić (1873. - 1947.), honorarni profesor Ljubljanskog sveučilišta, prvi intendant Narodnog gledališča u Ljubljani (1920. - 1922.), tajnik jugoslavenske sekcije Međunarodne izložbe dekorativne umjetnosti i industrije u Parizu te potpredsjednik suda te izložbe (1925. - 1926.) (odlikovan francuskom Legijom časti). Kao profesor predavao na Pomorskoj vojnoj akademiji u Rijeci (1910.) te Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku (1929. - 1935.). Nakon umirovljenja, honorarno predavao na Ekonomsko-komercijalnoj školi u Zagrebu. Prva supruga bila mu je Klara rođ. Renaud, a druga Ilka rođ. Vodušnik (rođ. 1899.), s kojom je imao sina Miroslava (pjevača na Radio Zagrebu).

Marcel L'Herbier (24.04.1888. - 28.11.1979.), francuski filmski redatelj i scenarist. Godine 1918. uključio se u profesionalnu kinematografiju kao scenarist i redatelj. Ugled je stekao trećim filmom Čovjek s pučine (L’Homme du large, 1920.), adaptacijom Balzacove novele. Predstavnik impresionističke struje, tzv. prve avangarde, protivnik komercijalizma, sklon eksperimentiranju, istaknuo se inovativnim djelima El Dorado (1921.), Don Juan i Faust (Don Juan et Faust, 1922.), pod utjecajem ekspresionizma, Neljudska (L’Inhumaine, 1923.; u tom su filmu pri izradbi spektakularnih dekora sudjelovali F. Léger i R. Mallet-Stevens), Pokojni Matija Pascal (Feu Mathias Pascal, 1925.), prema romanu L. Pirandella, i Novac (L’Argent, 1928.), prema romanu É. Zole. Karijera mu je počela slabjeti s dolaskom zvučnoga filma, pozornost je privukao jedino filmom Fantastična noć (La Nuit fantastique, 1942.). Režirao je 44 filma. Jedan je od utemeljitelja visoke filmske škole IDHEC.

Maurice Lehmann (14.05.1895. - 17.05.1974.), francuski glumac, redatelj i producent. Godine 1956. imenovan je predsjednikom žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.

Madeleine Ozeray (Bouillon-sur-Semois, 13.09.1908. - Pariz, 29.03.1989.), francuska glumica belgijskog podrijetla. Kao kazališna glumica nastupala je u Bruxellesu, a od 1933. u Parizu, gdje se u kazalištu L. Jouveta istaknula kao interpretatorica drama J. Giraudouxa (Trojanskoga rata neće biti, Ondina). Nastupala je i u više filmova F. Langa, P. Chenala, J. Duviviera i M. Ophülsa.

Harry Piel (12.07.1892. - 27.03.1963.), redatelj, scenarist, producent, glumac i prva njemačka akcijska zvijezda. U dobi od 19 godina odselio je u Pariz gdje je upoznao redatelja Léonca Perreta koji mu dogovora posao u filmskoj kompaniji Gaumont za koju je Piel napisao prvi scenarij. Filmom Schwarzes Blut (1912.) debitirao je kao redatelj. Nastavio je režirati snimivši Der Triumph des Todes (1912.), Ein Millionenraub (1914.), Die grosse Wette (1915.), Die Abenteuer des Kapitän Hansen (1917.) i Die Krone von Palma (1919.) opredijelivši se za žanr akcijskog filma. Prvu glumačku ulogu ostvario je 1919. u filmu Der grosse Unbekannte. Zbog brojnih eksplozija kuća i mostova u filmovima dobio je nadimak dinamitni redatelj, a izvodeći mnoge vratolomije kao glumac dobio je i status zvijezde akcijskog filma. Prijelaz s nijemoga na zvučni film odradio je glatko snimivši Schatten der Unterwelt (1931.), Johnny stiehlt Europa (1932.), Ein Unsichtbarer geht durch die Stadt (1933.), Der Dschungel ruft (1936.) i Sein bester Freund (1937.). Tada su ga snašle političke neprilike - njegova produkcijska kuća, osnovana 1921. godine, nacionalizirana je, a nakon rata engleski sud ga je osudio na šest mjeseci zatvora i proglasio mu zabranu rada do 1949. godine. Osnovao je novu produkcijsku kuću 1950. godine s kojom je snimio Der Tiger Akbar (1951.) i Gesprengte Gitter (1953.). Ipak, ti mu filmovi nisu donijeli prijašnji uspjeh te se početkom šezdesetih prošlog stoljeća povukao s filma.

Stjepan Radić (Trebarjevo Desno, 11.06.1871. - Zagreb, 08.08.1928.), hrvatski političar. Zbog političke aktivnosti dva puta prekidao školovanje, a iz istog je razloga maturu polagao privatno u Karlovcu. God. 1891. upisao se na zagrebački Pravni fakultet, ali je dvije godine kasnije izbačen i osuđen na četiri mjeseca zatvora zbog javnog napada na bana K. Hédervárya. Studij nastavio 1894. u Pragu, gdje je još potkraj iste godine zbog sukoba s policijom kažnjen izgonom. Nakon što je kratko vrijeme studirao u Budimpešti, vratio se u Zagreb. God. 1895. kažnjen sa šest mjeseci zatvora kao jedan od organizatora studentskih demonstracija prilikom posjeta Franje Josipa Zagrebu, na kojima je došlo do spaljivanja mađarske zastave. U Pragu, vrativši se s drugog putovanja u Rusiju, 1897. pokrenuo Hrvatsku misao kao organ napredne omladine. Od kraja 1897. do 1899. studirao na Visokoj školi političkih nauka u Parizu, koju je završio kao najbolji student s diplomskom radnjom La Croatie actuelle et les Slaves du Sud. Nakon što je po drugi puta istjeran iz Češke (1900.), nastanio se u Zemunu živeći od publicističke djelatnosti u različitim domaćim i stranim listovima. Godine 1902. trajno se nastanio u Zagrebu, postao tajnikom ujedinjene opozicije i ponovno pokrenuo mjesečnik Hrvatska misao. Iste je godine objavio brošuru pod nazivom Najjača stranka u Hrvatskoj, u kojoj je promicao ideju organiziranja hrvatskog seljaštva. Zajedno s bratom Antunom u prosincu 1904., osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Usporedo s političkim djelovanjem i vođenjem HPSS-a, radio na tiskanju svojih djela: Savremena Evropa (1906.), Financijska znanost (1908.), Češki narod na početku 20. st. (1908.) i dr. Uređivao je i stranačko glasilo Dom. Suprotstavio se politici novog kursa predlažući preobrazbu Habsburške Monarhije u Podunavski savez država, u kojemu bi Hrvatska bila jedno od pet državnih područja saveza, a na temelju svoje povijesne tradicije, narodnog gospodarstva i kulture. U Hrvatski sabor prvi puta izabran 1908. u izbornom kotaru Ludbreg. Za Cuvajeva komesarijata ponovno zatvoren (1911. - 1912.). Tijekom Prvog svjetskog rata isprva branio austrougarsku ratnu koncepciju, ali 1917. promijenio je stav. Kao član Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS protivio se prijedlozima o načinu ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Zalagao se za poštivanje prava hrvatskog naroda na samoopredjeljenje i stvaranje neutralne hrvatske seljačke republike. Zbog nepriznavanja Kraljevine SHS, od ožujka 1919. do veljače 1920., boravio u zatvoru. Tri godine kasnije, krenuo na put u inozemstvo radi stjecanja vanjske potpore hrvatskim zahtjevima. Prilikom posjete Sovjetskom savezu (1924.), učlanio Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS) u Seljačku internacionalu. Sljedeće je godine Radić nakon izbora na kojima je Seljačka stranka dokazala svoju snagu, učinio politički zaokret. HSS je priznao dinastiju i Vidovdanski ustav, pa je u novostvorenoj Pašićevoj vladi, Radić preuzeo mjesto ministra prosvjete. Godine 1927. cijeli je HSS istupio iz vlade zbog neslaganja s politikom radikala. Iste godine zajedno sa S. Pribićevićem stvorio Seljačko-demokratsku koaliciju koja se borila protiv unitarizma i Vidovdanskog ustava. Za vrijeme zasjedanja Narodne skupštine 20.06.1928., zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić usmrtio je Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića, koji je od posljedica atentata preminuo 08.08.1928. u Zagrebu.

Željko Vukmirica (11.10.1953. - 04.05.2025.), hrvatski glumac. Diplomirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju 1976., nakon čega postaje član Teatra ITD i suosnivač kazališne radionice Pozdravi (Greetings). Među brojnim kazališnim komadima u kojima je nastupao u tom razdoblju bili su Ionescovi "Pozdravi", koji su postali kazališna uspješnica u Hrvatskoj te na gostovanjima u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Rusiji i Latinskoj Americi. Nakon godine provedene u Parizu, gdje se usavršavao kod Marija Gonzallesa na Akademiji scenskih umjetnosti, Vukmirica je sudjelovao u radu nekoliko kazališnih radionica nastupajući u predstavama s međunarodno priznatim kazališnim umjetnicima kao što su P. Brooke, E. Barba, J. Grotowsky, J. Lecoque, Theatre du Soleil i Cecilly Berry. Vrativši se u Zagreb, počeo je predavati na Akademiji za kazalište, film i televiziju, a zatim utemeljio Glumački studio pri Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu. Bio je i član ansambla Dramskoga kazališta Gavella u Zagrebu. Sudjelovao je u proizvodnji više od 200 TV emisija i cjelovečernjih filmova te bio koproducent filma "Nausikaja", nominiranog za Oscara 1996. godine. Nastupao je i u Teatru Exit u Zagrebu, u "Povijesti moje gluposti", jednoj od četiri monodrame, koje je sam napisao, režirao i producirao, a dvije je od njih izveo više od tisuću puta.

Alexandre Alexeieff (01.08.1901. - 09.08.1982.), francuski filmski animator, redatelj i slikar ruskoga podrijetla. Od 1921. živio je uglavnom u Parizu. Sa suprugom Claire Parker (1904.–1981.) osmislio je igličasti ekran, animacijsku tehniku izravnog crtanja na vrpci, kojim je realizirao njihove najpoznatije filmove.