Rezultati pretrage

Miljenko Dabo-Peranić (Novalja na Pagu, 05.11.1923. - New York, 22.09.1993.), muzikolog i publicist. Nižu franjevačku gimnaziju polazio na Badiji (1935. - 1939.), a višu u Dubrovniku (1940. - 1944.). Klasične jezike studirao u Zagrebu (1947. - 1950.) i na Sorbonni u Parizu (1955. - 1958.). Glazbenu naobrazbu stekao privatno (klavir, orgulje, teorijski predmeti, dirigiranje, kompozicija), a potom u srednjoj muzičkoj školi u Zagrebu. Godine 1944. pristupio u jugoslavensku vojsku, optužen za špijunažu u korist Amerikanaca i pomaganje kardinalu A. Stepincu i osuđen na smrt, pa na prisilni rad, a 1947. pomilovan. Godine 1950. upisao studij povijesti glazbe na Glazbenoj akademiji u Ljubljani, gdje je diplomirao tri godine kasnije. Godine 1959. doktorirao na Muzikološkom institutu u Parizu. U spomenutom je gradu radio kao privatni nastavnik klavira (1955. - 1969.), a izdavao je i uređivao dvomjesečnik "La Croatie" (1963. - 1965.) i surađivao s listovima "Drina" i "Obrana". Po dolasku u SAD službovao u nakladničkoj kući "Sam Ach Music Store" u New Yorku. Godine 1982. utemeljio nakladu "Sunrise press" u East Northportu (SAD). U muzikološkom radu jedini se od hrvatskih muzikologa posvetio isključivo proučavanju povijesti teorije i filozofije antičke grčke glazbe. Osim toga pisao je radove o hrvatskoj povijesti ("Iransko-Sarmatska Hrvatska", "Hrvatska za narodnih vladara"), a bavio se i političkom publicistikom izlažući u nizu članaka (objavljenih 1991. u knjizi "Predkulisna koračanja prema 1970/1971") ideju o potrebi pomirenja svih desnih i lijevih hrvatskih političkih organizacija.

Državni arhiv u Dubrovniku kao samostalna ustanova djeluje od 1920. godine. Međutim, briga za spise nastale djelatnošću grada Dubrovnika i Dubrovačke Republike duga je i bogata. Već 1251. godine u Dubrovniku se spominju prokuratori Svete Marije, koji u riznici dubrovačke stolnice čuvaju najvažnije gradske povlastice. Imenovanjem svjetovnjaka Tomazina de Saverea kao prvoga školovanoga javnoga bilježnika 1278. godine postavljeni su temelji uređenoj notarskoj i kancelarijskoj službi u Dubrovniku. Tijekom idućih stoljeća vlasti dubrovačke komune, potom Republike, donose odluke i odredbe kojima nastoje osigurati što bolju skrb za dokumente. Ukidanjem Dubrovačke Republike (1808.) i gubitkom državne samostalnosti na daljnji razvoj čuvanja i zaštite arhivskoga gradiva dijelom su utjecali francuski propisi o bilježničkim arhivima, a nakon 1814. godine austrijska politika prema arhivskom gradivu. Premda su od 1. I. 1812. na području negdašnje Republike trebali stupiti na snagu zakoni važeći u Francuskom Carstvu, pa i zakoni o arhivima (onaj od 25. VI. 1794. o javnosti arhivskoga gradiva te onaj od 26. X. 1796. o organizaciji pokrajinskih arhiva), za kratke francuske uprave Dubrovnikom (1808.-1814.) to moderno arhivsko zakonodavstvo nije primijenjeno. U duhu novih propisa o bilježničkim arhivima, ali i iz sasvim praktičnih razloga – kako bi se kancelar novoga suda zadužio za spise, arhivalije i vrijedne stvari – tadašnji sudski službenik u Dubrovniku Josip Chersa (Krša), po nalogu baruna Coffinhala, generalnoga komesara za pravosuđe u Ilirskim Pokrajinama, izradio je 1812. godine Generalni inventar knjiga i dokumenata koji se nalaze kod raznih sudova Dubrovačke općine. Godine 1817. izbio je požar u Kneževu dvoru, gdje se čuvalo gradivo središnjih organa vlasti bivše Dubrovačke Republike, pri čemu je dio izgorio, a zabilježeno je da su se arhivalije danima nakon požara raznosile po Gradu. Te 1817. godine Luka Ćurlica izradio je Generalni katalog knjiga i dokumenata koji pripadaju arhivu bivšeg Državnog tajništva i drugih ukinutih organa nekadašnje Dubrovačke Republike. Na temelju toga kataloga, koji je poslan u Beč, Carsko-kraljevska tajna dvorska i državna kancelarija šalje popis gradiva prema kojem je već 1818. godine dio dokumenata poslan u Beč. Prema popisu što ga je izradio Ćurlica 1832.-1835., najznačajniji dio gradiva Dubrovačkoga arhiva (orijentalni rukopisi, turske, ćirilske i latinske isprave) odnesen je 1833. godine u Beč. Ta akcija austrijskih vlasti bila je odraz opće politike u Monarhiji da se najvažnije arhivsko gradivo koncentrira u Beču. Veći dio toga gradiva po završetku Prvoga svjetskoga rata vraćen je Kraljevini SHS, ali ne u Dubrovnik. Pohranjeno je bilo u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu, odakle su ga ponovno njemačke okupacijske vlasti u Drugome svjetskom ratu odnijele u Beč. Između 1946. i 1952. godine gradivo je (ali ne u cijelosti) vraćeno na svoje prvotno mjesto, u Državni arhiv u Dubrovniku. Zanimanje za dubrovačke arhivalije pokazao je povjesničar Konstantin Jireček, koji je novoutemeljenom Arhivskom vijeću u Beču pri Centralnoj komisiji za zaštitu spomenika (1894.) predložio da se „četiri državna arhiva u Dubrovniku“ (gradivo smješteno kod Okružnoga, potom Kotarskoga poglavarstva, gradivo suda, Financijske okružne direkcije i Pomorsko-zdravstvenog ureda) pridruže tzv. Političkom arhivu i tako sjedine. Njegovom je zaslugom 1891. godine za stalnoga arhivista imenovan Giuseppe Gelcich (Gelčić, Jelčić). I prije Gelcicha spisi su donekle bili sređeni, numerirani, paginirani i obilježeni natpisom „I. R. Archivium Ragusinum“. Gelcich je proveo konačno spajanje svega arhivskoga gradiva i izradio prvi cjelovit popis Dubrovačkoga arhiva (Catalogus I. R. Archivi Ragusani, objavljen 1910. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXII/1910., str. 537-588). Do srpnja 1952. godine Arhiv je bio smješten u prostorima Kneževa dvora, a tada se seli u palaču Sponza, gdje je i danas.

Asja Kisić (29.01.1914. - 03.08.1996.), hrvatska glumica. Karijeru je započela u Osijeku 1935–42. Godine 1942–44. bila je angažirana u Dubrovniku, potom članica Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske te do kraja rata beogradskoga Narodnog pozorišta. Nakon rata bila je članica zagrebačkoga HNK-a (1945–47.) i Komedije (1950–52.), a potom do umirovljenja 1972. članica splitskoga HNK-a, gdje je tumačila mnoge glavne uloge (Serafina u Tetoviranoj ruži T. Williamsa, Kate Kapuralica u istoimenoj komediji V. Stullija). Istaknula se interpretacijom Bepine u televizijskoj seriji Naše malo misto (1969–70.) prema scenariju M. Smoje.

Josip Marčelić (23.03.1847. - 31.08.1928.), biskup. Rođen u Preku na otoku Ugljanu. Osnovnu školu pohađao je u Preku. Nakon toga odlazi u Zadar u sjemenište Zmajević gdje završava gimnaziju. U Zadru nastavlja studij teologije. Zaređen je za svećenika 25. rujna 1870. godine. Odlazi u Beč i na Augustineumu nakon tri godine doktorira bogoslovne nauke. Kada se vratio iz Beča imenovan je 1873. župnikom u Ravi, ali je već 1874. postavljen za profesora biblijskih nauka na Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru. Kasnije je predavao kanonsko pravo i crkvenu povijest. Postaje rektorom Centralnoga bogoslovnoga sjemeništa u Zadru i na toj je službi do 16. siječnja 1893. kada ga papa Lav XIII. imenuje naslovnim biskupom tanskim i apostolskim administratorom Kotorske biskupije. Nakon godine dana 18. siječnja 1894. imenovan je dubrovačkim biskupom. Marčelić je 34 godine bio dubrovačkim biskupom. Godine 1899. podigao je novo Biskupsko sjemenište u Dubrovniku. Njegovom zaslugom restaurirana je katedrala sv. Vlaha. Godine 1904. osnovao je „Svećeničku književnu družbu“ sa svrhom stručne izobrazbe dubrovačkoga klera. Pastoralnim radom izvršio je obnovu cjelokupnog života biskupije, obnovio je mnoge bratovštine, uveo suvremene katoličke institucije i društva u svoju biskupiju. Djelovao je i na karitativnom i socijalnom polju te je utemeljio dječje zaklonište Stanak sv. Vlaha, Dubrovačko sirotinjsko vijeće, unaprijedio je Javnu dobrotvornost i Zaklonište sirota. Biskup Josip Marčelić preminuo je 31. kolovoza 1928. u Dubrovniku. Po oporučnoj želji pokopan je u tada još nedovršenoj župnoj crkvi u rodnom Preku.

Ante Matacin (30.12.1901. - 23.05.1989.), svećenik. Osnovnu školu završio u Preku, a gimnaziju je pohađao u Zadru i Dubrovniku. Teologiju je završio u Splitu. Zaređen je za svećenika 8. kolovoza 1926. godine. Svećenički put započinje kao župnik Kukljice 1926. - 1928. Nakon toga je župnik Visočana od 1928. do 1932, zatim Brbinja na Dugom Otoku od 1932. do 1938. i Privlake od 1938. do 1944. godine. Nakon dolaska partizana 1944. završava u zatvoru kao državni neprijatelj i ondje ostaje do travnja 1952. godine. Nakon zatvora bio je župnikom Petrčana od 1952. do 1955. kada odlazi iz domovine u Italiju gdje je radio kao svećenik u Udinama i Rimu sve do 1962. godine. Nakon toga emigrirao je u SAD gdje je služio u više župa u Los Angelesu, San Franciscu i Kanadi. Godine 1975. umirovljen je te se nastanjuje u Svećeničkom domu u Valenciji u Španjolskoj. Zbog bolesti se vraća u domovinu 1985. i živi u Svećeničkom domu u Zadru do smrti 23. svibnja 1989. Pokopan je u Preku.

Zakonom o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine broj 67/18) došlo do reorganizacije mreže sudova tako da je Prekršajni sud u Dubrovniku prestao postojati pripajanjem Općinskom sudu u Dubrovniku prema području nadležnosti, tako da su Stalne službe do sada Prekršajnog suda u Dubrovniku i to Stalna služba Lastovo, Korčula i Blato pripojeni Općinskom sudu u Dubrovniku.

Krunoslav Šarić (21.06.1944. - 12.06.2023.), hrvatski glumac. Diplomirao je glumu 1969. na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Do 1983. član ansambla Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, a potom, do umirovljenja 2010., HNK-a u Zagrebu. Nastupao je i u Teatru &TD, Glumačkoj družini Histrion, Teatru u gostima te napose na Dubrovačkim ljetnim igrama. Istaknuo se snažnim karakternim ulogama, iako je pokazao umješnost i u komičnom izrazu. U filmovima je zapažen u manjim ulogama često zloslutnih likova (Ljubavna pisma s predumišljajem, Zvonimir Berković, 1985.; Sokol ga nije volio, Branko Schmidt, 1988.; Vrijeme ratnika, Dejan Šorak, 1991.; Kamenita vrata, Ante Babaja, 1992.). Nastupio je u više od 30 filmova (npr. Novinar Fadila Hadžića, 1979.; Mala pljačka vlaka D. Šorka, 1984.; Večernja zvona Lordana Zafranovića, 1986.; Glembajevi Antuna Vrdoljaka, 1988.; Kad mrtvi zapjevaju Krste Papića, 1998.; 100 minuta Slave Dalibora Matanića, 2004.; Ti mene nosiš Ivone Juke, 2015.; Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević, 2019.). Nastupao je i u TV serijama te na radiju.

Zvrko, Ratko (Beograd, 20.04.1920. - Dubrovnik, 23.09.1998.), književnik i novinar. Radio je u „Vjesniku“, „Večernjem listu“, „Areni“ i „Globusu“ kao publicist, novinar, reporter i urednik. Pjesme je u početku objavljivao pod pseudonimom Marijan Vučić u periodici te u mnogobrojnim zbirkama i slikovnicama. Pokrenuo je trofej "Plava vrpca Vjesnika" za plemenite pothvate na moru. Prvom zbirkom „Olimpijsko selo Čvrk“ (1952.) najavio je svoje temeljne preokupacije – sport i sportske igre. Šaljivo-anegdotalnim načinom i jezikom preuzetim iz svakodnevice pisao je o životu i psihologiji djeteta u urbanom okružju („Čarobni prozor“, 1957.; „Od Zrinjevca do Svemira“, 1958.; „Zvijezde u gradu“, 1963.; „Grga Čvarak“, 1967.; „Uzbuna u robnoj kući“, 1976.; „Vjeveričin dan“, 1977.; „Pas iz čitanke“, 1978.; „Smrt slavnog miša“, 1980.; „Smijeh nije grijeh“, 1990.). Autor je i mnogobrojnih slikovnica za djecu te sportske biografije „Zlatne rukavice Mate Parlova“ (1978.). Okušao se i u prijevodima s talijanskoga („Čipolino“ G. Rodarija, 1960.).

Mato Ergović (11.01.1927. - 07.05.2013.), hrvatski glumac. Završio je pedagoški tečaj s diplomom učiteljske škole 1947. u Osijeku te radio kao učitelj. Glumu je studirao 1950–54. na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Član ansambla Zagrebačkoga dramskog kazališta (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella) 1954–85., a potom, do umirovljenja 1992., Kazališta "Marin Držić" u Dubrovniku. Najčešće je tumačio manje karakterne i epizodne te komičke uloge. Od 1957. do 1990. redovito je nastupao u dramskom ansamblu Dubrovačkih ljetnih igara. Uz više od 70 kazališnih, ostvario je i oko stotinu filmskih i TV uloga, mahom tipskih likova iz naroda, koje su mu priskrbile široku prepoznatljivost. Na Televiziji Zagreb, u čijim je dramama nastupao od 1959., ističu se uloge u serijama Naše malo misto (Daniel Marušić, 1970–71., kao Domenico, povratnik iz Amerike), U registraturi (Joakim Marušić, 1974., kao Kanonik) i Velo misto (J. Marušić, 1980–81., kao policajac Pučanstvo), te Klupa na Jurjevskom (Zvonimir Bajsić, 1972.), Čovik i po (D. Marušić, 1974.) i Mačak pod šljemom (Berislav Makarović, 1978.). Na filmu od 1956. (Opsada, Branko Marjanović), među tridesetak uloga zapaženije su one u filmovima Vlak bez voznog reda (Veljko Bulajić, 1959.), Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej, 1970.), U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971.), Lov na jelene (Fadil Hadžić, 1972.), Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (Krsto Papić, 1973.), Seljačka buna 1573 (Vatroslav Mimica, 1975.; i TV serija Anno domini 1573, 1979.), Mećava (A. Vrdoljak, 1977.), Pucanj (Krešo Golik, 1977.), Povratak (A. Vrdoljak, 1979.), Sokol ga nije volio (Branko Schmidt, 1988.) i Maršal (Vinko Brešan, 1999.). Glumio je i na radiju (adaptacije Krležine Hrvatske rapsodije 1955. i Banketa u Blitvi 1982.).

Vinko Foretić (Korčula, 02.08.1901. - Dubrovnik, 17.07.1986.), povjesničar i arhivist, ravnatelj Državnog arhiva u Dubrovniku. Studirao povijest i zemljopis u Pragu, Beču i Zagrebu, gdje je 1923. na Filozofskom fakultetu diplomirao i 1936. doktorirao. Radio kao gimnazijski profesor 1925–41. te arhivist u Državnome (Povijesnom) arhivu u Dubrovniku 1941–73., kojem je 1944–63. bio i ravnateljem. Umirovljen 1973. u zvanjima višega znanstvenog suradnika i arhivskoga savjetnika; od 1950. član suradnik JAZU (danas HAZU). Vrstan poznavatelj arhivskoga gradiva, proučavao je poglavito prošlost Dubrovnika i Korčule, a znatne prinose ostvario istraživanjem opće hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti, proučavanjem života i rada M. Držića te hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. Napisao je oko 250 tematski raznolikih znanstvenih i stručnih radova. Dio njegovih napisa posvećen je arhivskoj problematici, u kojoj se, uz rad na sređivanju Dubrovačkog arhiva, osobito istaknuo na području izradbe arhivskoga zakonodavstva i u pitanjima restitucije dubrovačkoga gradiva. Leksikografskim prilozima surađivao je u više izdanja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu.

Đuro Hidža (07.02.1752. - 27.10.1833.), hrvatski pjesnik i prevoditelj. Studij filozofije i medicine završio u Bologni 1777., a nakon studija vratio se u Dubrovnik, gdje je radio kao liječnik. Pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Hrvatske pjesme, uglavnom ljubavne, šaljive i prigodne, u duhu su starije dubrovačke lirike. Opus na latinskome obuhvaća epigrame, često s aktualnom, protufrancuskom tematikom, poslanice, elegije i još nešto tematski raznovrsnih pjesama. Premda je sam više držao do svojih izvornih stihova, njegov se prevoditeljski rad smatra mnogo značajnijim. On obuhvaća ponajviše prijevode s latinskoga na hrvatski, i to sveukupnoga Vergilija, sveukupnu Horacijevu liriku (što je i jedini cjelovit prijevod na hrvatski jezik), Tibulove elegije, ponešto iz Katula, Ovidija i Propercija te ponešto od dubrovačkih latinista. Glavnina njegova opusa do danas je ostala neobjavljena.