Rezultati pretrage

Otokar Kohout (Split, 10.04.1915. – Trogir, 14.10.2002.), brodograđevni inženjer, voditelj brodogradilišta. Diplomirao je 1940. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je nakon studija radio kao asistent (1940–47.). Bio je tehnički direktor brodogradilišta 3. maj u Rijeci (1947–50.) i Vicko Krstulović (Brodosplit) u Splitu (1950–65.). Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu bio je redoviti profesor (1965–71.) te predavao kolegij Nauka o čvrstoći. Bio je generalni direktor brodogradilišta Cantieri Alto Adriatico u talijanskoj Muggi od 1971. do umirovljenja 1975., nakon toga je do 1978. bio savjetnik splitske Jugobanke za područje brodogradnje. Od 1950. do 1971. izradio je pet generalnih projekata modernizacije brodogradnje (Rijeka, Split, Vela Luka, Trogir i Muggia–Trst), a 1983. studiju za razvoj brodograđevne industrije u azijskim zemljama, koju je naručio UN. Prijavio je 1981. patent Konvertibilni brod, novi tip obalnoga putničkoga broda (Patentni glasnik, 1984.). Sudjelovao je u državnim gospodarskim izaslanstvima i surađivao s institucijama. Suprevoditelj je knjige Alexandra Karija Projektiranje i troškovi gradnje trgovačkih brodova (1954.).

Dragutin (Carlo) Inchiostri (Split, 18.10.1866. — Beograd, 16.09.1942.), slikar i fotograf. U Zadar je došao oko 1887. godine i najprije radio kao slikar, a zatim i na restauratorskim poslovima. Za boravka u Firenzi zainteresirao se za fotografiju, pa u Zadru 1893. godine na trećem katu kuće Alesani u Calle de Papuzzeri otvara vlastiti atelje. U njemu je radio do kraja 1894. godine udružen s retušerom iz Firenze A. Chelazzijem. Za vrijeme rada u Zadru obavio je snimanje zadarskog Plemićkog kazališta, pučkih svečanosti u okolici Knina i u Vrlici, a iz istog vremena potječe i znameniti portret slikara Celestina Medovića. Nakon Zadra Inchiosti 1895. godine dolazi u Zagreb kako bi se usavršavao u slikarstvu, a istovremeno je zainteresirane podučavao fotografiji i fotografiranju. U to vrijeme prihvaća posao snimanja na području Bjelovarsko - križevačke i Virovitičke županije za potrebe Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. godine i radi kraće vrijeme u Bjelovaru. Po završetku snimanja za izložbu vraća se 1896. u Zagreb gdje neko vrijeme radi s fotografom Hippolgtom pl. Lafranchinijem u njegovom ateljeu u Ilici 52 , a 22. srpnja prijavljuje vlastiti fotografski obrt te otvara „Prvu hrvatsku školu za amateur – svjetloslikare“. Atelje i školu na uglu Palmotićeve i Hatzove ulice koju vodi do kraja 1897. godine nakon čega se u potpunosti prestaje baviti fotografijom i vraća se slikarstvu. Nakon Zagreba, početkom prošlog stoljeća dvije je godine radio kao slikar u Karlovcu, a od 1910. do kraja života u Beogradu gdje se nastavio baviti pedagoškim radom, ali ne vezanim uz fotografiju.