Rezultati pretrage

Prikupljanjem kamenih spomenika u Augustovu hramu tijekom prve polovine 19. stoljeća počinje stvaranje muzejske zbirke u Puli. Otkriće kamenih, keramičkih i metalnih predmeta u Nezakciju bilo je osnova za utemeljenje Muzeja starina (Museo d'antichità), odnosno Gradskog muzeja (Museo civico della città di Pola) 1902. godine. Njegovo je sjedište bilo u zgradi koje danas nema, na Usponu sv. Stjepana, nedaleko od Slavoluka Sergijevaca. Preseljenjem sjedišta Istarskog društva za arheologiju i zavičajnu povijest (Società istriana di archeologia e storia patria) i prijenosom dijela arheološkog inventara iz Poreča u Pulu, Gradski muzej spaja se s Državnom zbirkom kamenih spomenika i porečkim Provincijalnim muzejom (Museo Provinciale) u jednu muzejsku ustanovu pokrajinskog značaja pa je tako 1925. utemeljen Kraljevski muzej Istre (Regio Museo dell'Istria). Bogatstvo zbirki nametnulo je potrebu za novim prostorom pa je nekadašnja zgrada austrijske gimnazije, izgrađena 1890., prilagođena novim potrebama ovog muzeja, koji je otvoren za javnost 1930. godine. Muzej se nalazi na istočnom rubu prapovijesnoga gradinskog naselja i antičke kolonije Pole. Svečana antička Dvojna vrata (Porta Gemina), otvoreni lapidarij i park, put i široko stubište vode do glavnog ulaza u zgradu, iza koje se nalazi Malo rimsko kazalište. Ta je izložba, uz manje izmjene, bila dostupna javnosti do kraja Drugoga svjetskog rata, kada je za vrijeme angloameričke uprave većina predmeta prenesena u Italiju. Godine 1947. ova ustanova mijenja ime u Arheološki muzej Istre i u istom sjedištu kontinuirano djeluje do danas. Sustavnim radom i uz velike napore, nakon restitucije dijela arheološke građe iz Italije 1961., postupno je uređena muzejska zgrada i izrađena didaktičko-vizualna koncepcija cjelokupnog reprezentativnog muzejskog fundusa. Godine 1968. otvoren je preuređeni lapidarij u prizemnim prostorijama i hodnicima muzeja, a 1973. otvorene su izložbene dvorane prapovijesti na 1. katu te antičke, kasnoantičke i srednjovjekovne izložbe na 2. katu muzejske zgrade. Izložbene dvorane AMI-ja nadopunjavaju se novim nalazima s arheoloških lokaliteta Istre: prapovijesnih špilja, gradina i nekropola, antičkih gospodarskih kompleksa, građevina i groblja te sakralnih objekata ranokršćanskog i bizantskog razdoblja, vremena provale barbara i naseljavanja slavenskog življa u Istru.

Od 1909. radio kao policijski službenik u Puli. Godine 1924. spominje se kao sreski poglavar u Virovitici.

Stjepan Sarkotić (Sinac kod Otočca, 04.10.1858. - Beč, 16.10.1939.), general. Vojni kolegij pohađao u St. Pöltenu (Donja Austrija), a vojnu akademiju u Wiener-Neustadtu. Kao poručnik sudjeluje u operacijama u Bosni i Hercegovini (1879.-1882.), te u vojnoj ekspediciji u Krivošijama u Crnoj Gori u gušenju Hercegovačko-bokeljskog ustanka (1882.). Školovanje je upotpunio u Ratnoj školi u Beču (1882.-1884.). Od 1885. do 1895. djeluje u brigadnom i divizijskom generalstožeru u Mostaru i Beču. U Osijeku je od 1895. do 1898. zapovjednik Glavnog stožera osječke 7. pješačke divizije. Godine 1899./1900. službuje u Pragu u pješačkoj pukovniji. U prosincu 1900. imenovan zapovjednikom Glavnog stožera Zapovjedništva ratne luke Pula. Nakon Pule službuje na području Austrije kao zapovjednik glavnih stožera brigade odnosno divizije. Godine 1907. unaprijeđen je u general-bojnika, a 1909. podijeljeno mu je plemstvo. Godine 1911. postaje podmaršal. Od 1912. do 1914. djeluje u Zagrebu kao zapovjednik VI. zagrebačkog okruga hrvatsko-slavonskog domobranstva. U napadu na Srbiju 1914. zapovjedao je 42. domobranskom pješakom divizijom. Od 28.11. do 26.12.1914. guverner je Srbije sa sjedištem u Šapcu. Dana 22.12.1914. imenovan je zapovijedajućim generalom Bosne, Hercegovine i Dalmacije i Zemaljskim upraviteljem Bosne i Hercegovine. Godine 1915. unaprijeđen je u generala pješaštva. U siječnju 1916. rukovodio je napadom kojim je osvojen Lovćen i zauzeta Crna Gora. Ta mu je pobjeda početkom 1917. godine donijela ugarski barunat i predikat "von Lovćen" , te je unaprijeđen je u general- pukovnika. Nakon propasti Austro-Ugarske, te kratkog vremena provedena u konfinaciji u Zagrebu, otputovao je u Beč, gdje je na čelu hrvatskih emigranata, pristaša Starčevićeve politike, koji su već 1919. uspostavili vezu s političarima Hrvatske stranke prava i formirali hrvatski emigrantski revolucionarni komitet. U austrijskom tisku Sarkotić se u razdoblju 1919-1929. bavio aktualnim političkim pitanjima.

Borko Perić (22.01.1981.), hrvatski glumac. Glumom se počinje baviti 1995. u dramskoj grupi Inat u Puli, a od 1996. je bio član dramskog studija Istarskog narodnog kazališta. Diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti. Pozornost kritike privlači ulogom Kolje u predstavi “Četvrta sestra” na Dubrovačkim ljetnim igrama 2001. za koju je nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta. Surađuje s brojnim kazalištima (HNK u Zagrebu, Gavella, ZKM, Istarsko narodno kazalište). Glumio u brojnim filmovima. 2009. nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta za uloge u predstavama “Don Juan” Kazališta Ulysses i “Vuci i ovce” Satiričkog kazališta “Kerempuh”.

Višnja Manasteriotti (10.11.1917. - 12.02.1983.), glazbena pedagoginja. Rođena u Kutjevu. Polazila je osnovnu školu i II. žensku realnu gimnaziju u Zagrebu te diplomirala na Filozofskom fakultetu na grupi za narodni jezik i književnost. Istovremeno je studirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, diplomirala orgulje kao najbolji diplomant. Napisala je više knjiga iz područja muzičkog odgoja i glazbene kulture za djecu i učenike osnovnih i srednjih škola. Godine 1945. imenovana je profesoricom u Realnoj gimnaziji u Križevcima. Već 1946. otišla je dobrovoljno na dužnost u Istru, u talijansku gimnaziju u Rovinju, a 1947. - 1949. u sedmogodišnju školu u Lovranu. Kao nastavnica hrvatskog ili srpskog jezika i pjevanja radila je u talijanskoj gimnaziji u Puli (1949. - 1951.), zatim kao nastavnica klavira u Muzičkoj školi u Puli (1951. - 1952.) i u Vojno–pomorskoj mašinskoj akademiji do 1953., kada je primljena u službu NO grada Zagreba u Odjel za prosvjetu i kulturu. U razdoblju od 1953. - 1955. bila je inspektorica za glazbene škole. Od 1955. radila je kao profesorica u Školi za ritmiku i ples u Zagrebu, od 1960. - 1975. i u Školi za odgajatelje u Zagrebu. Godine 1963. dobila je zvanje pedagoške savjetnice, a 1975. imenovana je rukovoditeljicom Osnovne muzičke škole "Josip Slavenski", Malo kazalište Trešnjevka. Umirovljena je 1979. godine.

Edo Peročević (03.10.1937. - 29.04.2007.), hrvatski filmski i televizijski glumac, radijski spiker i voditelj. Glumu je završio 1959. na Državnoj pozorišnoj školi u Novom Sadu. Isprva angažiran u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, od 1966. djeluje u Zagrebu, kratko u Satiričkom kazalištu Jazavac (danas Kerempuh), a potom kao samostalni umjetnik. Ugled stječe TV filmovima i serijama Televizije Zagreb; među 60-ak tih uloga ističu se one važnije u serijama Sumorna jesen (Zvonimir Bajsić, 1969.), U registraturi (Joakim Marušić, 1974.), Mačak pod šljemom (Berislav Makarović, 1978.), Tamburaši (Mario Fanelli, 1982.), Putovanje u Vučjak (Eduard Galić, 1986–87.; i film Horvatov izbor, 1985.), Pozitivna nula (Milivoj Puhlovski, 1990.), Tuđinac (E. Galić, 1990.) i Mlakarova ljubav (M. Puhlovski, 1993.). U manjim, karakternim ulogama, mahom negativnih likova, nastupio je u 35 filmova, a svojom karakterističnom fizionomijom i bojom glasa prepoznatljiv je npr. u filmovima Krste Papića Lisice (1969.), Izbavitelj (1976.) i Priča iz Hrvatske (1992.), kao i u filmovima Događaj (1969.), Hranjenik (1970.) i Banović Strahinja (1981.) Vatroslava Mimice te U gori raste zelen bor (1971.) Antuna Vrdoljaka, Vrijeme ratnika (1991.) Dejana Šorka i Maršal (1999.) Vinka Brešana. Popularnosti su mu pridonijele sporedne uloge u filmovima i TV serijama za djecu: Vuk samotnjak (Obrad Gluščević, 1972.), Smogovci (M. Puhlovski, 1982–96.) i Vlak u snijegu Mate Lovraka (Mate Relja, 1976.).

Muzej je osnovan Rješenjem Narodnog odbora Kotara Pula, broj: 9694/99, od 30. prosinca 1955. godine, kao Muzej narodnooslobodilačke borbe Istre. Rješenjem broj S-133/1-1962, od 19. srpnja 1962. godine, Muzej dobiva naziv Muzej narodne revolucije Istre. Odlukom Skupštine Općine Pula, broj: 2168-01/3-90-3, od 20. prosinca 1990. godine, Muzej proširuje djelatnost, dobiva novi status i naziv Povijesni muzej Istre. Odlukom osnivača od 19. siječnja 2001. godine mijenja se naziv Muzeja u Povijesni muzej Istre – Museo storico dell’Istria. Odlukom osnivača od 18. srpnja 2011. godine mijenja se naziv Muzeja u Povijesni i pomorski muzej Istre – Museo storico e navale dell’Istria.

Milan Rakovac (12.12.1939.), hrvatski književnik, novinar i prevoditelj. Završio Vojnopomorsku akademiju u Divuljama kraj Splita. Od 1968. djelovao kao profesionalni novinar. Bio je glavni urednik Glasa Istre 1973–75. Objavljuje pjesme, romane, putopise i kratke priče (Sik, 1980.; Priko Učke, 1980.; ’Riva i druži: ili, caco su nassa dizza, 1983.; Sliparija, 1986.; Snovid, 1987.; Dotepenec, 1989.; Istragram: štuorije & uganke, 2000.; Cha for kids: pismarica ditinjska, 2004.; La Triestina: spomenar-romanček iliti ga paraliterarni pamphlet, 2006.; Besida priletuća, 2009., i dr.) zavičajnoga, istarskoga nadahnuća. Piše i oglede (Kvarnerski otočni lucidar, 2006.; Sinovi Istre, 2009.), novinske članke, filmske scenarije (Vladimir Fulgosi, Grgo gre u Pazin, 1983.; Na istarski način, 1985.) i dr. Živi u Zagrebu gdje je do umirovljenja radio kao urednik na Hrvatskoj televiziji. Prevodi s talijanskoga.