Rezultati pretrage

Prikupljanjem kamenih spomenika u Augustovu hramu tijekom prve polovine 19. stoljeća počinje stvaranje muzejske zbirke u Puli. Otkriće kamenih, keramičkih i metalnih predmeta u Nezakciju bilo je osnova za utemeljenje Muzeja starina (Museo d'antichità), odnosno Gradskog muzeja (Museo civico della città di Pola) 1902. godine. Njegovo je sjedište bilo u zgradi koje danas nema, na Usponu sv. Stjepana, nedaleko od Slavoluka Sergijevaca. Preseljenjem sjedišta Istarskog društva za arheologiju i zavičajnu povijest (Società istriana di archeologia e storia patria) i prijenosom dijela arheološkog inventara iz Poreča u Pulu, Gradski muzej spaja se s Državnom zbirkom kamenih spomenika i porečkim Provincijalnim muzejom (Museo Provinciale) u jednu muzejsku ustanovu pokrajinskog značaja pa je tako 1925. utemeljen Kraljevski muzej Istre (Regio Museo dell'Istria). Bogatstvo zbirki nametnulo je potrebu za novim prostorom pa je nekadašnja zgrada austrijske gimnazije, izgrađena 1890., prilagođena novim potrebama ovog muzeja, koji je otvoren za javnost 1930. godine. Muzej se nalazi na istočnom rubu prapovijesnoga gradinskog naselja i antičke kolonije Pole. Svečana antička Dvojna vrata (Porta Gemina), otvoreni lapidarij i park, put i široko stubište vode do glavnog ulaza u zgradu, iza koje se nalazi Malo rimsko kazalište. Ta je izložba, uz manje izmjene, bila dostupna javnosti do kraja Drugoga svjetskog rata, kada je za vrijeme angloameričke uprave većina predmeta prenesena u Italiju. Godine 1947. ova ustanova mijenja ime u Arheološki muzej Istre i u istom sjedištu kontinuirano djeluje do danas. Sustavnim radom i uz velike napore, nakon restitucije dijela arheološke građe iz Italije 1961., postupno je uređena muzejska zgrada i izrađena didaktičko-vizualna koncepcija cjelokupnog reprezentativnog muzejskog fundusa. Godine 1968. otvoren je preuređeni lapidarij u prizemnim prostorijama i hodnicima muzeja, a 1973. otvorene su izložbene dvorane prapovijesti na 1. katu te antičke, kasnoantičke i srednjovjekovne izložbe na 2. katu muzejske zgrade. Izložbene dvorane AMI-ja nadopunjavaju se novim nalazima s arheoloških lokaliteta Istre: prapovijesnih špilja, gradina i nekropola, antičkih gospodarskih kompleksa, građevina i groblja te sakralnih objekata ranokršćanskog i bizantskog razdoblja, vremena provale barbara i naseljavanja slavenskog življa u Istru.

Dom za djecu osnovan je 1946. godine u Opatiji za potrebe zbrinjavanja djece čiji su roditelji poginuli ili nestali tijekom Drugog svjetskog rata. Odlaskom angloameričke vojske iz Pule 1947. godine djelatnost doma iz Opatije premješta se u Pulu i seli u sadašnju zgradu, na području gradske četvrti Veruda. Dom dobiva ime po Ruži Petrović, istarskoj ženi koja se u Drugom svjetskom ratu istaknula svojim dobročinstvima i u to poratno doba zbrinjava gotovo stotinu djece čiji su roditelji stradali u ratu. Od 1954. u zgradi su zbrinuta djeca koja nemaju roditelje ili odgovarajuću roditeljsku skrb. Centar Ruža Petrović je pravni sljednik Dječjeg doma Ruža Petrović, koji je osnovan rješenjem Narodnog odbora grada Pule broj 12684-III-5-K od 23. 7. 1954. godine. Temeljem čl. 78. stavka 1. Zakona o ustanovama, koji je stupio na snagu 24. kolovoza 1993. godine, Dom je postao javna ustanova. Centar Ruža Petrović upisan je u Sudski registar Trgovačkog suda u Pazinu pod brojem MBS: 040072722.

Od 1909. radio kao policijski službenik u Puli. Godine 1924. spominje se kao sreski poglavar u Virovitici.

Učilište je pravni sljednik otvorenog sveučiliita s p.o., Opatijska 3 Pula.

Stjepan Sarkotić (Sinac kod Otočca, 04.10.1858. - Beč, 16.10.1939.), general. Vojni kolegij pohađao u St. Pöltenu (Donja Austrija), a vojnu akademiju u Wiener-Neustadtu. Kao poručnik sudjeluje u operacijama u Bosni i Hercegovini (1879. - 1882.), te u vojnoj ekspediciji u Krivošijama u Crnoj Gori u gušenju Hercegovačko-bokeljskog ustanka (1882.). Školovanje je upotpunio u Ratnoj školi u Beču (1882. - 1884.). Od 1885. do 1895. djeluje u brigadnom i divizijskom generalstožeru u Mostaru i Beču. U Osijeku je od 1895. do 1898. zapovjednik Glavnog stožera osječke 7. pješačke divizije. Godine 1899./1900. službuje u Pragu u pješačkoj pukovniji. U prosincu 1900. imenovan zapovjednikom Glavnog stožera Zapovjedništva ratne luke Pula. Nakon Pule službuje na području Austrije kao zapovjednik glavnih stožera brigade odnosno divizije. Godine 1907. unaprijeđen je u general-bojnika, a 1909. podijeljeno mu je plemstvo. Godine 1911. postaje podmaršal. Od 1912. do 1914. djeluje u Zagrebu kao zapovjednik VI. zagrebačkog okruga hrvatsko-slavonskog domobranstva. U napadu na Srbiju 1914. zapovjedao je 42. domobranskom pješakom divizijom. Od 28.11. do 26.12.1914. guverner je Srbije sa sjedištem u Šapcu. Dana 22.12.1914. imenovan je zapovijedajućim generalom Bosne, Hercegovine i Dalmacije i Zemaljskim upraviteljem Bosne i Hercegovine. Godine 1915. unaprijeđen je u generala pješaštva. U siječnju 1916. rukovodio je napadom kojim je osvojen Lovćen i zauzeta Crna Gora. Ta mu je pobjeda početkom 1917. godine donijela ugarski barunat i predikat "von Lovćen" , te je unaprijeđen je u general- pukovnika. Nakon propasti Austro-Ugarske, te kratkog vremena provedena u konfinaciji u Zagrebu, otputovao je u Beč, gdje je na čelu hrvatskih emigranata, pristaša Starčevićeve politike, koji su već 1919. uspostavili vezu s političarima Hrvatske stranke prava i formirali hrvatski emigrantski revolucionarni komitet. U austrijskom tisku Sarkotić se u razdoblju 1919. - 1929. bavio aktualnim političkim pitanjima.

Sedmog srpnja 1961. godine Narodni odbor Općine Pula na sjednici Općinskog vijeća donio je rješenje o osnivanju Prihvatilišta za odgojni i socijalni rad s djecom i omladinom. Prihvatilište je započelo s radom prvog rujna iste godine sa zadatcima rješavanja problematike odgojne zapuštenosti i prijestupa djece i omladine, rada na njihovoj rehabilitaciji, suradnji sa školama, ustanovama, poduzećima i društveno-političkim organizacijama radi sprječavanja i otklanjanja prijestupa te smještaja djece i omladine u odgovarajuću sredinu nakon medicinske, psihološke i pedagoške analize. Ustanova je imala šest spavaonica, dva prostora za prihvat djece zatečene u skitnji, blagovaonicu, učionicu, jedan dnevni boravak te jedan sanitarni čvor. O djeci je skrbilo desetak zaposlenika. Stupanjem na snagu Zakona o socijalnoj skrbi 1983. g. Prihvatilište mijenja naziv u Centar za odgoj djece i omladine. Kao ustanova od posebnog društvenog značenja osiguravala je prihvat, dijagnosticiranje te usluge zbrinjavanja, odgoja i radnog osposobljavanja maloljetnika društveno neprihvatljivog ponašanja. Centar je bio regionalnog i republičkog značaja. Po prvi puta organizirani su poluinstitucionalni oblici tretmana (Disciplinski centar i Pojačana briga i nadzor uz dnevni boravak). Prostorna i kadrovska organizacija zadržala se do 1989. g., kada se krenulo u adaptaciju prostora (od siječnja do listopada 1990. g.). Nakon potpune rekonstrukcije objekta dobiveni su prostori koji zadovoljavaju kriterije zasebnih stambenih i organizacijskih cjelina: pet odvojenih odjela sa svom pratećom opremom raspoređenom na prizemlje i dva kata, tj. ukupno 1150 m² stambeno-korisne površine i 6750 m² okoliša (park i vrt). Zakonom o ustanovama 1993. g. Centar postaje javna ustanova. Osnivačka prava nad Ustanovom ima Republika Hrvatska, a dužnost osnivača obavlja Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Ustanova svoju djelatnost provodi i posluje te sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom Centar za odgoj djece i mladeži s poremećajima u ponašanju. Sukladno propisima o izvršenju prekršajnih i kaznenih sankcija, izvršavaju se i odgojne mjere (upućivanje u disciplinski centar, pojačana briga i nadzor uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, upućivanje u odgojnu ustanovu). Od 1994. g. počinje se provoditi i produženi stručni postupak, najprije pri Osnovnoj školi Šijana, a potom i pri školi Centar. Od 2001. g. Centar za odgoj djece i mladeži Pula mijenja naziv u Dom za odgoj djece i mladeži Pula. Od 2023. g. Dom za odgoj djece i mladeži Pula mijenja naziv u Centar za pružanje usluga u zajednici Pula-Pola. Od osnutka do danas Centar je mijenjao organizacijske oblike sukladno promjenama zakonskih propisa, no uvijek je bio usmjeren na djecu i mladež s poremećajima u ponašanju.

Početkom 19. stoljeća Brijuni su pod vlašću Austrijskog Carstva. Austrijski inženjer metalurgije, stručnjak za čelik i veliki vizionar Paul Kupelwieser 1893. kupuje Brijune u želji da učini nešto za „austrijski jug”. Neke od impresivnih intervencija učinjenih na Brijunima jesu oslobađanje otočja od malarije, čišćenje travnjaka od otpadnoga kamena iz kamenoloma, krčenje makije, pošumljavanje, izgradnja luke u koju se prije moglo uploviti isključivo tijekom plime, izgradnja vila i luksuznih hotela, bazena s grijanom morskom vodom, konjičkog trkališta te igrališta za tenis. Otvorena uma i uvijek spreman za nove ideje i projekte, Kupelwieser Brijune pretvara u eksperimentalni i inovacijski poligon pozivajući poznatoga lovca na divlje zvijeri Karla Hagenbecka. Hagenbeck ovdje otvara aklimatizacijsku stanicu za životinje iz tropskih krajeva i stvara mali zoološki vrt. Arheološka nalazišta, promatračnice ptica, farma nojeva, ugodne šetnice i brojni drugi sadržaji nadopunjavali su bogatu turističku ponudu otoka. Organizirani dolasci vlakom iz Berlina, Pariza, Beča, Venecije i Sankt Peterburga te prijevoz prvim putničkim brodom na dizelski motor učinili su Brijune još pristupačnijima i zanimljivijima europskoj eliti. Paula Kupelwiesera u upravljanju otokom naslijedio je njegov sin Karl. Iako od 1920. pod vlašću Italije, otočje ostaje u posjedu obitelji Kupelwieser. Nakon tragične smrti Karla Kupelwiesera i više pokušaja sanacije brijunskog gospodarstva, Italija 1936. u potpunosti preuzima cijeli posjed. Brijuni ponovno dobivaju sjaj svjetskoga ekskluzivnog ljetovališta. Tijekom Drugog svjetskog rata na Brijunima vlada zatišje, a na mjesto europske elite dolaze mornaričke snage. Na otok se prebacuje dio podmorničke škole sa Sicilije, a po kapitulaciji Italije 1943. na otočje dolazi njemačka vojska, zbog koje savezničke snage bombardiraju Veliki Brijun te razaraju njegova urbana i privredna dobra. Veliki Brijun oslobodila je u noći s 28. na 29. travnja 1945. Narodnooslobodilačka vojska, a dvije godine kasnije na otok stiže Josip Broz Tito. Od 1949. Brijuni djeluju kao rezidencija predsjednika Tita, u čije se vrijeme obnavlja i gradi, obogaćuju se flora i fauna te provode arheološka istraživanja. Važniji objekti izgrađeni u njegovo doba jesu Bijela vila i Vila Brijunka za smještaj stranih državnika. Novo ruho dobivaju stara zdanja s kulturnim sadržajima kao što su arheološka, prirodoslovna i etnografska zbirka te izložba kopija fresaka i glagoljičkih natpisa, a Brijuni postaju sjedište i središte razvoja druge Jugoslavije, Pokreta nesvrstanih i novije svjetske povijesti. Na Velikom Brijunu Tito je primio 90 državnika iz 60 zemalja, više od 100 predsjednika vlada te brojne domaće i strane umjetnike, među kojima su i Elizabeth Taylor i Richard Burton. Josip Broz Tito posljednji put boravi na otoku do 29. kolovoza 1979., kada odlazi u Havanu na Šestu konferenciju nesvrstanih. Od 1949. do 1983. otočje je bilo pod posebnim sigurnosnim režimom i nedostupno turistima. Brijunsko otočje proglašeno je nacionalnim parkom 1. studenoga 1983. Prvi izletnici na otočje dolaze u proljeće 1984. Danas Brijunsko otočje posjećuje oko 150.000 posjetitelja godišnje. Bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta omogućuje posjetiteljima Brijuna povratak prirodi i zakonitostima koje u njoj vladaju. Osim toga, otočje se može pohvaliti iznimno bogatom kulturno-povijesnom baštinom, kao i geološko-paleontološkim lokalitetima na kojima je pronađeno više od 200 otisaka stopala dinosaura.

Borko Perić (22.01.1981.), hrvatski glumac. Glumom se počinje baviti 1995. u dramskoj grupi Inat u Puli, a od 1996. je bio član dramskog studija Istarskog narodnog kazališta. Diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti. Pozornost kritike privlači ulogom Kolje u predstavi “Četvrta sestra” na Dubrovačkim ljetnim igrama 2001. za koju je nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta. Surađuje s brojnim kazalištima (HNK u Zagrebu, Gavella, ZKM, Istarsko narodno kazalište). Glumio u brojnim filmovima. 2009. nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta za uloge u predstavama “Don Juan” Kazališta Ulysses i “Vuci i ovce” Satiričkog kazališta “Kerempuh”.