Rezultati pretrage

Od školske godine 1956./57. do 1961./62. postojala je i Centralna škola učenika u privredi kao zasebna škola, a 1962. godine spojena je sa Školom učenika u privredi. Školske godine 1966./67. škola je u svoju cjelinu integrirala i Drvnu industrijsku školu – stolarskog smjera. U razdoblju 1973.-1978. djelovao je Srednjoškolski centar za stručno obrazovanje kadrova za privredu i zanatstvo. Godine 1974. Elektrotehnička škola, a 1976. godine Gimnazija sa Školom učenika u privredi čine jedinstveni centar. U razdoblju 1978.-1992. djelovao je Srednjoškolski centar „Ivo Lola Ribar“. Redovna školska godina 1991./1992. prekinuta je za vrijeme Domovinskog rata (prvo polugodište). U obrani domovine poginulo je dvoje učenika, bilo je 12 ranjenih učenika, a došlo je i do velikih materijalnih razaranja škole. Od 25. rujna 1992. godine Srednjoškolski centar se razdvaja u tri škole (Industrijsko-obrtnička škola, Elektrotehnička škola i Gimnazija).

Odluka o osnivanju Gradskog muzeja Nova Gradiška donijeta na sjednici Gradskog vijeća Nova Gradiška 25.11.1999.godine.

Ivan Filipović (Velika Kopanica, 24.06.1823. - Zagreb, 28.10.1895.), pedagog, učitelj i pisac. Nakon završene gimnazije u Vinkovcima (1841.) završio devetomjesečni učiteljski tečaj u Srijemskoj Mitrovici 1842. godine. Bio učiteljski vježbenik u Vinkovcima (1842-44), učiteljski pomoćnik (1844-1846) i učitelj (1846-48) u Novoj Gradiški. Sudjelovao je kao dragovoljac u revoluciji 1848. i kratko vrijeme proveo u mađarskom zarobljeništvu. Od 1850. do 1852. radio kao učitelj u Privatnoj školi Petra Zoričića. Zbog domoljubne pjesme Domorodna utjeha, objavljene u Nevenu, u zatvoru proveo šest mjeseci. Kao učitelj radio u: Požegi (1854-62) i Zagrebu - Kaptolskoj glavnoj školi (1863-73), Višoj djevojačkoj školi (1873). Godine 1875. imenovan je školskim nadzornikom Zagrebačke županije, što je radio do umirovljenja 23.08.1887. godine. U pedagoškom djelovanju Filipović je promicao suvremene europske pedagoške ideje (posebno njemačkih pedagoga Diesterwega i Dittesa), pisac je udžbenika i knjiga za djecu, pjesama, pedagoških tekstova, prevoditelj i istaknuti je organizator hrvatskog učiteljstva. Zalagao se se za reformu školskog sustava, za autonomiju, slobodu i demokratizaciju škola, poboljšanje strukovnog i materijalnog položaja učitelja, te za visoko obrazovanje žena. Godine 1865. priredio je Ustav za pučku školu u Trojednoj kraljevini na temelju kojeg je nastao školski zakon za pučke škole u Hrvatskoj 1874. godine. Autor je više udžbenika za hrvatske pučke i građanske škole: Slovnička čitanka (1851), Početnica (1853), Kratka poviest književnosti hrvatske i srbske (1875) i Kratka stilistika (1876). Književni tekstovi prvotno su domoljubni stihovi i pripovijesti koje objavljuje u časopisima (Zora dalmatinska, Danica ilirska, Neven), zbirke dječjih pjesama i djela namijenjena djeci (Mali tobolac raznog cvětja, iz 1850.- smatra se prvom hrvatskom knjigom za djecu), te prijevodi djela dječje književnosti (1867. Ezopove basne i dr.).

Andrija Štampar (Brodski Drenovac, 01.09.1888. - Zagreb, 26.06.1958.), hrvatski liječnik, specijalist higijene i socijalne medicine. Pohađao gimnaziju u Vinkovcima, medicinu studirao u Beču gdje je 1911. promoviran. Od 1913. općinski liječnik u Novoj Gradiški. God. 1919. postavljen za načelnika higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja u Beogradu. Njegov je rad na čelu higijenske službe do 1923. uglavnom imao teorijsko-organizacijski karakter, dok je u razdoblju do 1930. bio posvećen sustavnoj izgradnji zdravstvenih ustanova. God. 1931. prijevremeno umirovljen. Izabran za redovnog profesora higijene i socijalne medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na kojemu je socijalnu medicinu predavao od 1922.), ali taj izbor nije bio potvrđen pa je Štampar otišao u inozemstvo. Kao gost-profesor (i ekspert Higijenske organizacije Društva naroda), od 1931. do 1933. držao predavanja iz higijene i socijalne medicine na medicinskim fakultetima i higijenskim zavodima u Nizozemskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Grčkoj, Turskoj i Španjolskoj. Od 1933. do 1936. godine boravio u Kini, gdje je kao ekspert Higijenske organizacije Društva naroda, pomagao kineskoj vladi u reorganiziranju javne zdravstvene službe. God. 1938. za boravka u SAD-u, održao niz predavanja na Harvardu, Yaleu, Cornellu, Columbiji, Kaliforniji i drugim sveučilištima. Sljedeće se godine, nakon potvrde njegova izbora za profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu, vratio u Hrvatsku. Od 1941. do kraja rata bio je u zatvoru i internaciji u Grazu. Po završetku rata ponovno radio kao profesor higijene i socijalne medicine, te direktor Škole narodnog zdravlja u Zagrebu (koja je na njegovu inicijativu i uz financijsku i tehničku pomoć Higijenske organizacije Društva naroda i Rockefellerove fundacije bila osnovana 1927.). Kao višegodišnji dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu (1952. - 1957.), proveo je uspješnu reformu nastave (proširenje nastavnog plana, povećanje praktičnog dijela nastave i dr.), a njegovim je zaslugama osnovana Viša škola za medicinske sestre u Zagrebu i Medicinski fakultet u Rijeci. Rektor sveučilišta u Zagrebu (1945. - 1946.), te redoviti član i predsjednik JAZU (1947. - 1958.), u sklopu koje je osnovao Institut za higijenu rada. God 1946. Štampar je izabran za predsjednika Interimne komisije koja je vršila dužnosti Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) do ratifikacije njezina ustava, u izradi kojeg je i sam sudjelovao. Predsjedavao Prvoj svjetskoj zdravstvenoj skupštini održanoj u Ženevi 1848. godine, a bio je i prvi potpredsjednik ekonomskog i socijalnog vijeća OUN-a. God. 1955. dodijeljena mu je nagrada Leóna Bernarda, najveće međunarodno priznanje za zasluge na polju socijalne medicine. Napisao niz radova iz područja higijene i socijalne medicine.

Velika župa Livac-Zapolje djelovala je od 15. srpnja 1941. sa sjedištem u Novoj Gradiški. Obuhvaćala je područje kotarskih oblasti Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Daruvar, Nova Gradiška, Novska, Pakrac, Požega, Prnjavor i gradove Nova Gradiška i Prnjavor (NN 70/1941). Od 13. prosinca 1944. ovdje je na snazi bilo iznimno stanje te je za poslove građanske uprave preuzeo vojni zapovjednik područja Vuka, Baranja i Posavje (NN 281/1944), a od 27. ožujka 1945. glavar građanske uprave, kao poseban opunomoćenik za isto područje.