Rezultati pretrage

Fran Srećko Gundrum Oriovčanin (09.10.1856. - 24.07.1919.), liječnik, kulturni djelatnik i pisac. Studij medicine završio je 1882. u Beču. Za vrijeme studija bio je predsjednik Hrvatskog akademskog društva 'Velebit', te su njegovim marom 1879. u Zagreb preneseni posmrtni ostaci Petra Preradovića. Djelovao je kao gradski fizik u Brodu na Savi, potom u različitim mjestima u Bugarskoj, a od 1894. do kraja života kao gradski fizik i ravnatelj bolnice u Križevcima te docent higijene na tamošnjem Gospodarskom učilištu. Istaknuo se kao zdravstveni prosvjetitelj i popularizator medicine, promicatelj higijenskoga načina življenja te kao borac protiv alkoholizma i pušenja; plodan medicinski pisac. Bio je osnivatelj i predsjednik Društva apstinenata Hrvatske i Slavonije, putopisac i književnik, prevoditelj s bugarskoga, numizmatičar i kolekcionar, pokretač i nositelj različitih društvenih djelatnosti u Križevcima.

Antun Ivanošić (09.04.1748. - 02.01.1800.), hrvatski pjesnik. Studirao filozofiju u Beču, teologiju u Bologni i Zagrebu. Za svećenika zaređen 1772. godine. Bio je kapelan i župnik u slavonskim mjestima i Zagrebu. Pisao prigodnice (Opivanje sličnorično groba Jozipa Antuna Ćolnića od Ćolke, biskupa đakovačkoga i bosanskoga, 1786.; Plač zaručnice, to jest stolne crkve zagrebačke, nad smrtjom svoga zaručnika Jozipa Galjufa, biskupa zagrebačkoga, 1786. i dr.). Napisao je i komičnu poemu Sličnorični nadpis groba Zvekanovoga (1784.), kojoj je autorstvo dugo bilo sporno jer nije bila objavljena. Najopsežnije mu je djelo spjev Svemogući neba i zemlje Stvoritelj (1788.), u kojem je iskazao protuprosvjetiteljska stajališta. Deseteračke pjesme s protuturskom tematikom Pjesma od junačtva viteza Peharnika, regementa ogulinskoga obrstara i Pisma, koju piva Slavonac uz tamburu a Ličanin odpiva od uzetja Turske Gradiške iliti Berbira grada, objavljene bez naznake godina izdavanja, podsjećaju na usmenu epiku i među najboljim su pjesmama tzv. slavonske ratničke književnosti 18. st. Pisao je štokavskom ikavicom s mjestimičnim kajkavizmima.

Mia Oremović (31.07.1918. - 24.07.2010.), hrvatska glumica. Glumačku školu završila u Zagrebu 1942. te postala članica zagrebačkoga HNK-a (1942–45., 1946–53.). Nakon kraćih angažmana u splitskome (1945.) i zadarskome (1946.) kazalištu, 1953. prešla je u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište (danas Gradsko dramsko kazalište "Gavella"). Ondje je ostvarila svoje najzapaženije uloge, razvivši se u vrsnu karakternu glumicu i vrhunsku komičarku. Godine 1967. prešla je u slobodne umjetnike, nastupala u Teatru &TD (R. Queneau, Stilske vježbe) i Žar ptici. Na filmu od 1952. (glavna uloga u filmu U oluji Vatroslava Mimice), u prvom razdoblju filmske karijere zapažena je u filmovima Nikole Tanhofera Nije bilo uzalud (1957.), H-8… (1958.) i Sreća dolazi u 9 (1961.). Prepoznatljiva glasa i opuštene geste široku je popularnost stekla filmovima Kreše Golika Imam 2 mame i 2 tate (1968.) te osobito filmom Tko pjeva zlo ne misli (1970.), kojim se potvrdila i kao vrhunska komičarka, a istaknula se i u Golikovim filmovima Živjeti od ljubavi (1973.) i Ljubica (1978.). Glumila je i u radijskim i TV dramama i serijama (Fiškal, 1970.; Naše malo misto, 1970–71.; Veliki i mali, 1970–71.). Dobitnica je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo (1996.).