Rezultati pretrage

Božo Baničević (Smokvica, 24.12.1937.), hrvatski svećenik, crkveni povjesničar i glazbenik. Rođen u vinogradarskoj obitelji Ivana Baničevića Škudrića i Urse rođ. Korunić. Osnovnu školi pohađa u Smokvici i Blatu, a srednju naobrazbu ostvaruje u Klasičnoj sjemenišnoj gimnaziji „Ruđer Bošković“ u Dubrovniku. Nakon odrađenog vojnog roka, studira filozofiju i teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Pohađa i muzikološki seminar. Za svećenika je zaređen 1.12.1963. godine. Naknadno upisuje izvanredni studij romanistike u Skopju, nastavlja ga u Sarajevu i Parizu. Diplomu francuskog i latinskog jezika obranio je u Sarajevu. U Francuskoj, gdje je početkom 1970-tih mijenjao župnika u nekoliko župa (Lyon, La Frette sur Seine, Cormeilles en Parisis i pariška župa Saint Philippe du Roule), usavršuje znanje francuskog jezika. Djelovao je kao katehet i župnik u nekoliko župa na jugu Dalmacije. Umirovljen je 2015., no i dalje je aktivan kao istraživač, pisac i publicist. Odlikovan je od predsjednika RH Spomenicom domovinske zahvalnosti (1996.), Nagradom općine Smokvica za životno djelo (2012.) i Nagradom grada Korčule za životno djelo (2015.).

Marko Depolo (Korčula, 18.10.1779. - 06.05.1847.), notar. Rođen u obitelji Petra Markova i Marije Radičić. U listopadu 1780. bio je hitno kršten (vjerojatno u smrtnoj opasnosti) sa svjedocima Ivanom Lovričevićem i Ivanom ž. Marka Antuna Kapora. Umro je u svojoj kući od gangrene u 68. godini života 1847. godine. Kao notar je radio sve do svoje smrti. Tijekom života se nije ženio te nije imao potomstvo.

Alena Fazinić (01.07.1930.), povjesničarka umjetnosti. Rođena u Kraljevu (Srbija), u obitelji inženjera strojarstva Korčulanina Artura Marinovića i Čehinje Božene Kolovrátkove. Poslije djetinjstva provedenog u Srbiji, za vrijeme II. svjetskog rata i u poraću živi i školuje se u Zagrebu. Obitelj se 1950-ih doselila u očevu rodnu Korčulu, pa će se i Alena Fazinić po diplomiranju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest umjetnosti) 1963. vratiti i zaposliti u Korčuli kao kustosica Gradskog muzeja Korčula. Otada je posvećena očuvanju i promoviranju korčulanske kulturne baštine, ali i znanstvenom radu na polju povijesti umjetnosti s fokusom na grad i otok Korčulu. Godine 1968. je magistrirala s temom „Korčulanska stambena arhitektura od 14. do 16. st.“, a 1983. je i doktorirala na temu „Izgradnja Korčule od početka 16. do početka 19. st.“ Autorica je niza knjiga i oko stotinu znanstvenih i stručnih priloga u časopisima. Posljednje tekstove objavila je 2015. Djelovala je kraće vrijeme i kao srednjoškolska profesorica u Korčuli, a niz desetljeća i kao povjerenica za zaštitu spomenika kulture grada Korčule. S društvenim promjenama početkom 1990-ih aktivno se bavila humanitarnim radom te se angažirala u lokalnoj politici kao članica Gradskog poglavarstva grada Korčule, zadužena za kulturu. Godine 2012. Gradsko vijeće Grada Korčule dodijelilo joj je nagradu za životno djelo.

Ivo Foretić (14.02.1905. - 25.10.1974.), trgovac, fotograf-amater. Rođen u trgovačkoj i poduzetničkoj obitelji Ivana Foretića i Frane Depolo. Osnovnu školu je pohađao u Korčuli i Splitu, pretpostavlja se da je završio srednju trgovačku školu. Dok će se njegova braća iseliti iz rodnog grada i ostvariti zavidne karijere (arhivist i povjesničar Vinko Foretić, operni solist Sergije Foretić, sveučilišni profesor prava Mladen Foretić), on je ostao u Korčuli i naslijedio očevu trgovinu i agenciju. Godine 1933. zasnovao je obitelj. Poslije II. svjetskog rata i uslijed društvenih promjena njegovoj obitelji oduzima se znatan dio zemlje i stambenog prostora. Nekoć bogati i situirani trgovac bio je prisiljen snalaziti se na razne načine kako bi osigurao prihode za podizanje i uzdržavanje obitelji pa tako neko vrijeme iznajmljuje sobe turistima, prodaje voće i izrađuje betonske tegle za cvijeće. Poslije se zaposlio u društvenim poduzećima, no kao politički nepoćudan biva potisnut na marginu društvenog i gospodarskog života Korčule. Bio je načitan i stekao je mnoga znanja i vještine. Svirao je nekoliko instrumenata, a s violinom je i nastupao na kulturnim priredbama u Korčuli. Do sredine 20. st. intenzivno se bavi amaterskom fotografijom.

Rodio se 1950. u obitelji Josipa Joza Fazinića. Završio strojarski fakultet. Živi i radi u Korčuli. Bio je predsjednik Skupštine Mjesne zajednice Korčula, član Poglavarstva grada Korčule 1993.-1997. Predsjednik Udruge "Petar Giunio". Radio je u Srednjoj školi Korčula, bio je vlasnikom foto ateljea. Intenzivno se bavi publicistikom, piše povijesne priloge, uređuje zbornike.

Niko Perić (Split, 05.11.1948. - 01.08.2021.), novinar. Djetinjstvo je proveo u Potomju na poluotoku Pelješcu. Osnovnu školu završio je 1963. u Kuni, a srednjoškolsko obrazovanje u Korčuli. Pohađao je Školu učenika u privredi te istu završio 1966. godine. Nakon školovanja odlazi u vojsku te po povratku ne pronalazi posao u rodnom kraju već seli na otok Korčulu, u istoimeni grad i počinje raditi u brodogradilištu. Nakon nekog vremena, prisiljen tražiti dodatne izvore zarade, postaje dopisnik za Slobodnu Dalmaciju. Tijekom godina pisao je vijesti i za beogradski Sport, Dubrovački vjesnik i Jutarnji list. Jedno kratko vrijeme čak je bio jedini dopisnik s otoka Korčule, dok su uz njega većinom kroz ove godine djelovali i drugi dopisnici. On je sam zamijenio tadašnjeg dopisnika Slobodne Dalmacije Frana Klisuru, a objavljivani su i članci drugih dopisnika: Smiljana Žaknića, Željana Petkovića, Dore Lozice… Iako je većina njegovih članaka vezana uz grad Korčulu, prenosio je i vijesti s cijelog otoka, kao i s poluotoka Pelješca. Sam Niko Perić prisjeća se početka svog rada već 1968. godine, no prvi članak darovan Arhivskom sabirnom centru Korčula – Lastovo datiran je 1971. godine. Posljednji članak objavljen je 2019. godine, što čini raspon od gotovo 50 godina sustavnog praćenja kronika Korčule. Za svoj izniman doprinos gradu i otoku Korčuli, odlikovan je na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Grada Korčule u srpnju 2014. godine. Nagradom grada Korčule za životno djelo.