Podijelite
Naslov
Berković, Zvonimir
Vrsta osobeOsoba
PovijestZvonimir Berković (01.08.1928. - 09.06.2009.), hrvatski filmski redatelj, scenarist i publicist. U Zagrebu studirao violinu na Državnom konzervatoriju (danas Muzička akademija), pravo i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu te naposljetku dramsku i opernu režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), na kojoj je od 1974. do umirovljenja 1997. predavao filmsku dramaturgiju i scenarij (profesor od 1985.). Radio je kao dramaturg 1953–54. u Zagrebačkome dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište "Gavella") te 1954–56. u Jadran filmu. Dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo (1992.).
U kinematografiji se isprva istaknuo kao scenarist više cjelovečernjih igranih filmova; najzapaženiji mu je Zlatnom arenom na festivalu u Puli nagrađen scenarij za igrani film H-8… (s Tomislavom Butorcem) redatelja Nikole Tanhofera (1958.). Kao filmski redatelj debitirao je kratkometražnim igranim filmom Moj stan (1962.) za koji je nagrađen posebnom nagradom žirija na Canneskom festivalu. Prvi cjelovečernji igrani film Rondo (1966., Zlatna arena za scenarij na festivalu u Puli) komorna je psihološka drama o ljubavnome trokutu i jedan od najcjenjenijih filmova autorske kinematografije u Hrvatskoj 1960-ih, dok je Putovanje na mjesto nesreće (1971.) melodramska ljubavna priča modernističke izlagačke strukture. Slična tema autorski ga zaokuplja i u filmu Ljubavna pisma s predumišljajem (1985.), klasicističkom umjetničkom filmu muzičkih i literarnih inspiracija. Berkovićeve tematske interese i formalne sklonosti sumira pseudobiografski kostimirani film Kontesa Dora (1993., Zlatna arena za film i scenarij), najambicioznije djelo njegova opusa, koji na pozadini fiktivne ljubavne priče skladateljice Dore Pejačević i zagrebačkoga kabaretskog zabavljača Carla Armana gradi kulturnu kroniku Zagreba i banske Hrvatske početkom 20. stoljeća. Sa svega četiri igrana filma (i jednom TV serijom), koji su svi moderne varijacije ljubavnih melodrama i sa ženskim likom u središtu (muškoga) interesa, Berković se intelektualizmom, modernošću, ironijom i kulturnim zamahom istaknuo kao jedan od najvažnijih hrvatskih filmskih autora druge polovice 20. st. Tijekom 1950-ih i 1960-ih redovito je pisao kazališne i glazbene kritike te polemike u brojnim novinama, a 1990-ih i 2000-ih ponovno je istaknuto djelovao kao kolumnist i polemičar (Globus, Vjesnik), prikupivši svoje kolumne, eseje i polemike u zapaženim knjigama Zvonar katedrale duha (1995.), Dvojni portreti (1998.) i Pisma iz Diletantije (2004.).
MjestoPravni status osobefizička osoba
JezikHrvatski
PismoLatinica
StatusAktivno
Vrijeme djelovanja1928-2009 g.
FunkcijeRedatelj, scenarist