Rezultati pretrage

Stjepan Antoljak (Doboj, 29.08.1909. - Zagreb, 02.09.1997.), hrvatski povjesničar. Gimnaziju pohađao u Sarajevu, Vinkovcima i Zagrebu. God. 1933. diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1935. doktorirao radom "Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campoformiju". Bio je asistent (1934. - 1941.) i docent (1941. - 1946.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru (1946. - 1952.), znanstveni suradnik Državnog arhiva u Rijeci (1953. - 1956.), redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Skoplju (1956. - 1969.), honorarni redoviti profesor u Prištini, gdje je osnovao Odsjek za povijest (1963. - 1969.), te redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru (1969. - 1979.). Bavio se proučavanjem (srednjevjekovne) povijesti hrvatskog i makedonskog naroda te povijesti starije hrvatske književnosti i umjetnosti. Godine 1950. postao suradnik JAZU, od 1976. do 1980. potpredsjednik Jugoslavenskog komiteta za historijske nauke u Beogradu, a 1979. izabran za vanjskog člana Makedonske akademije nauka i umjetnosti. Za svoj znanstveni i nastavnički rad primio je više odlikovanja (Nagrada za životno djelo SRH, 1976.; Nagrada grada Zadra, 1978.; Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, 1996. i dr.). Surađivao u brojnim novinama, časopisima i listovima: "Jutarnji list" (1934., 1936., 1938., 1939., 1941.), "Croatia sacra" (1937. - 1940.), "Starine" (1949., 1955., 1958., 1959.), "Riječka revija" (1953., 1972.), "Radovi instituta JAZU u Zadru" (1954., 1962., 1972. - 1974., 1976., 1980.), "Glasnik na Institutot za nacionalna istorija" (1958., 1972. - 1974., 1976., 1977.), "Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru" (1971. - 1979.), "Radovi Instituta za hrvatsku povijest" (1973., 1977.) i dr. Sudjelovao na više znanstvenih skupova u zemlji (Zadar, Čakovec, Hvar) i inozemstvu (Međunarodni kongres za bizantološke studije, Ohrid, 1960. i Oxford, 1966.; Međunarodni kongres historičara, Moskva, 1970.; Međunarodni kongres bizantologa, Bukurešt, 1971. i dr.). U svrhu arhivskih istraživanja boravio u brojnim europskim gradovima (Beč, Graz, München, Pariz, Udine, Firenza, Rim, Bologna, Padova, Venecija, Bari, Stockholm). Značajnija djela su mu "Pregled hrvatske povijesti" (1942.), "Dalmatinsko pitanje kroz vijekove" (1944), "Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj" (1956), "Izvori za istoriju naroda Jugoslavije" (srednji vijek, 1978.), “Pacta ili Concordia od 1102. godine" (1980.), "Hrvati u prošlosti" (1993.). Radovima "Samuilova država" (1969.) i "Die Makedonischen Sklavinien" (1970.) znatnije je potakao razvoj makedonske historiografije.

Ivan Aralica (10.09.1930.), hrvatski književnik. Učiteljsku školu u Kninu završio 1953., a studij jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. godine. Potkraj 1960-ih politički se angažirao u ostvarenju Hrvatskog proljeća; 1969–72. bio je i zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Nakon sloma te politike smijenjen je s položaja ravnatelja (nastavlja raditi kao profesor), prestaje biti glavnim urednikom Zadarske revije te se povlači iz javnoga političkog života i posvećuje književnom radu. S političkim promjenama 1990. vraća se u politiku: na izborima 1993. postaje saborskim zastupnikom i potpredsjednikom Županijskog doma Sabora. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 2010. godine. Piše i filmske scenarije (Život sa stricem K. Papića, 1987.; Gospa J. Sedlara, 1994.; Četverored J. Sedlara, 1999.; Konjanik B. Ivande, 2003.), a neka su mu djela dramatizirana i izvedena u kazalištima (Propast Magnuma, Pir ivanjskih krijesnica).

Ivan Barulić (04.05.1903. - 15.08.1987.), svećenik. Nadbiskupsku gimnaziju pohađa u Zadru. Nakon gimnazije pohađa teologiju na početku u Zadru, a studij završava u Ljubljani. Za svećenika se zaredio u Olibu 6. rujna 1925. godine. Svoj svećenički put započinje kao župnik u Popovićima 1926. Godine 1927. imenovan je za prefekta sjemeništa u Šibeniku gdje ostaje do 1929. godine. U razdoblju između 1929. - 1936. župnik je Prvić Šepurina. Najduže je bio župnikom u Kalima na otoku Ugljanu od 1936. - 1969. godine. Uz to je od 1953. dekan Ugljanskog dekanata. Godine 1957. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru, a 1966. prepozitom istoga kaptola. Nakon podužeg svećeničkog staža u Kalima 1969. postaje župnik Bokanjca, a od 1970. do 1971. župnik Lukorana. Umirovljen je 27. kolovoza 1971. godine. Kao umirovljenik živi u Svećeničkom domu Zmajević u Zadru. Godine 1983. razriješen je kanoničkih dužnosti i službe prepozita Stolnog kaptola sv. Stošije zbog teške bolesti. Don Ivan Barulić preminuo je 15. kolovoza 1987. godine u Zadru, a pokopan je na Olibu.

Tomislav Bondulić (11.08.1936. - 21.06.2001.), svećenik. Osnovnu školu završio je na rodnom Olibu. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završava u Zadru, a teološki fakultet u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio na Olibu 29. lipnja 1962. mons. Mate Garković. Kao odličan student nastavlja studiranje na Papinskom sveučilištu Gregoriana gdje 1967. postiže doktorat iz kanonskoga prava. Nakon završetka studija 1967. imenovan je članom savjeta - Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) te rektorom bogoslovnog i đačkog sjemeništa Zmajević, a 1968. i profesorom kanonskoga prava na Višoj bogoslovnoj školi u Zadru. Od godine 1969. profesor je njemačkoga jezika na Nadbiskupskoj školi za spremanje svećenika. Nakon prestanka djelovanja škole 1970. imenovan je župnikom župe sv. Stošije u Biogradu i ujedno dekanom Biogradskog dekanata. Na tom mjestu ostaje do 1991. Uz ove funkcije, 1971. imenovan je predsjednikom Dijecezanskog crkvenog suda u Zadru. Od 1972. uz Biograd poslužuje i župu Polača. Kanonikom Stolnog kaptola postaje 1986. godine. Na njegovu inicijativu osniva se nova župa sv. Ivana u Biogradu. Od 1991. župnik je katedralne crkve sv. Stošije u Zadru i dekan Zadarskog dekanata. Utemeljenjem Visoke teološko-katehetske škole u Zadru 1992. postaje prvim njenim ravnateljem.

Dinko Foretić (Vrnik kraj Korčule, 16.12.1911. - Zadar, 30.05.1995.), hrvatski povjesničar i arhivist. Klasičnu filologiju, povijest i arheologiju diplomirao je u Beogradu 1934. godine. Predavao je u klasičnim i realnim gimnazijama, u Virovitici, Leskovcu, Banjoj Luci i Šibeniku. Godine 1943. iz Šibenika je otišao u partizane. Kraj drugog svjetskog rata dočekao je na poslu u Okružnom komitetu NOO Šibenika, a od 1945. do 1947. referent je Oblasnog NOO Dalmacije za školstvo odakle prelazi u Slavenski komitet NRH u Zagrebu (1947/48.) Od 1948. do 1950. direktor je Više novinarske škole pri Uredu za informacije hrvatske vlade, a od 1950. - 1952. direktor Matice iseljenika Hrvatske. Upravitelj Državnog arhiva u Zadru postaje 1952. i na tom mjestu ostaje sve do godine 1971. iako je u međuvremenu obavljao i dužnost dekana Filozofskog fakulteta u Zadru i od 1969. prvog rektora Splitskog sveučilišta. Predavao je na Odsjeku za povijest filozofskog fakulteta u Zadru. Bavio se poviješću Dalmacije 19. i 20. stoljeća i poviješću radničkog pokreta te je s tom tematikom objavio više desetaka znanstvenih radova. Bio je suradnik Instituta za povijest u Zagrebu, Instituta za povijest radničkog pokreta u Zagrebu i Splitu. Više je godina bio član uredništva i urednik Zadarske revije.

Mate Garković (12.09.1882. - 26.05.1968.), nadbiskup. Rodio se u Velom Ratu na Dugom otoku. Prva školska znanja stekao je na svome otoku. Gimnaziju polazi u Zadru gdje 1907. završava i studij teologije. Za svećenika ga je zaredio 28. srpnja 1907. pomoćni biskup Ivan Borzatti. Nakon ređenja imenovan je prefektom u sjemeništu Zmajević te potom mansionarom sv. Šime (1911. - 1914.) i vjeroučiteljem u Hrvatskoj gimnaziji u Zadru. Godine 1914. imenovan je župnikom Preka gdje je ostao punih 11 godina sve do 1925. godine. Isticao se istinskim domoljubljem. Za vrijeme Talijanske okupacije Zadra nakon Prvoga svjetskog rata bio je proganjan i zatvaran, a za vrijeme Drugog svjetskog rata zauzimao se za one koji su bili proganjani i zlostavljani od okupatora. Godine 1922. inicijator je osnivanja hrvatskoga svećeničkog udruženja „Uzajamnost“. Godine 1925. imenovan je profesorom pastoralne teologije na bogosloviji u Splitu, a od 1938. do 1948. bio je i njezin rektor. Ondašnjim generacijama studenata ostao je u pamćenju kao uzoran profesor i istinski vođa i prijatelj. Mons. Garković se ponovo vraća u zadarsku nadbiskupiju 1948. godine kada je ona ponovno uspostavljena u svojim prijašnjim granicama. Iste godine Garković je imenovan generalnim vikarom nadbiskupije pod vodstvom nadbiskupa Munzanija i kasnije pod vodstvom upravitelja Hvarskoga biskupa Pušića. Garković je u stvari sam upravljao nadbiskupijom i to u najtežem razdoblju kada su mnoge crkve bile porušene, nedostajalo je svećenika i škola za odgoj svećenika. Obnova nadbiskupije i sjemeništa bile su njegovo životno djelo u koje je uložio sav svoj trud i energiju. Godine 1949. obnovio je dječačko sjemenište Zmajević i nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, a 1959. osnovao je i Višu bogoslovnu školu. Godine 1950. imenovan je apostolskim administratorom (upraviteljem) Zadarske nadbiskupije, a posvećen je za naslovnog adraškog biskupa 30. ožujka 1952. Ustoličen je za rezidencijalnog zadarskog nadbiskupa 21. siječnja 1961. godine.

Aleksandar Gavrić (28.05.1932. - 06.12.1972.), srpski filmski, kazališni i televizijski glumac. Glumu je diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu 1956. godine. U početku, poslije uloga u jednom nedovršenom projektu S. Popovića 1955. i filmu Potraga Ž. Skrigina 1956., u uvjerenju da ga domaći film ne prihvaća jer "nije jugoslavenski već američki tip glumca", odlazi najprije u zadarsko, a potom u splitsko kazalište; ondje, u toku 2 sezone, igra niz uloga. Poslije gotovo 4 godine ponovno nastupa na filmu: uloga hrabrog kapetana Lešija koji uništava zaostale baliste na Kosmetu u istoimenom filmu Z. Mitrovića 1960. donosi mu popularnost prvoga domaćeg junaka akcijskog filma. Igrao je glavne uloge u većini filmova Ž. Mitrovića iz tog razdoblja: Signali nad gradom (1960.), Solunski atentatori (1961.), Obračun (1962.), Marš na Drinu (1964.), Operacija Beograd (1968.) i dr. Nastupio je i u desetak talijanskih i njemačkih akcijskih filmova.

Grad Zadar osnovan je na osnovu Zakona o područjima županija, gradova i općina u RH dana 13. travnja 1994. godine.

Ivan Jelić (1742. - 1813.), hrvatski vojni časnik koji je služio kao pukovnik i zapovjednik II. banske graničarske pješačke pukovnije otprilike tijekom 1806. - 1809. godine, rođen je 1742. godine u Kurilovcu kraj Velike Gorice, a umro je u Zagrebu 1813. godine.

Blaž Karavanić (11.01.1872. - 27.02.1954.), povijesni pisac, svećenik. Rođen u Pagu, gdje je završio osnovnu školu. Sa 11 godina primljen je u sjemenište Zmajević i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Nakon završetka gimnazije primljen je na bogosloviju u Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru. Nakon završetka studija bogoslovije za svećenika ga je zaredio 4. listopada 1896. nadbiskup Grgur Rajčević. Don Blaž je bio župnikom po raznim župama tijekom svog dugog svećeničkog života. Prve su mu župe bile Medviđa i Rodaljice u kojima je bio župnik od 1896. do 1900. godine. Bio je župnikom i u Barbatu, Poljicima i Dračevcu Ninskom, Privlaci, te nakon Prvoga svjetskog rata od 1921. do 1926. u Bokanjcu. Godine 1926. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije, a zatim dekanom istog kaptola i arhiđakonom. Od 1926. do 1930. bio je i profesor u sjemeništu Zmajević. Ujedno je bio i kancelar (voditelj) nadbiskupskog ordinarijata. Uz ostala svoja zaduženja između dva rata bio je i na ispomoći u župama Gospe Loretske u Arbanasima, Gospe Maslinske na Belafuži i u crkvi sv. Šime. Uz to je bio i dušobrižnik staračkog doma sv. Mateja na Brodarici i kapelanom u Zadarskoj bolnici. U razdoblju od 1944. do 1946. bio je župnik u Predošćici (La Sella) na otoku Cresu. Tamo je napisao kratku povijest župe Cenni storici de La Sella. Karavanić je 1943. imenovan prepozitom Stolnoga kaptola sv. Stošije, a na toj dužnosti je ostao sve do svoje smrti. Karavanić se isticao još za gimnazijskih dana svojim pjevačkim i glumačkim talentom te je nastupao kao prvi glas u zboru i u gimnazijskim predstavama. Karavanić je bio i strastveni sakupljač povijesnih podataka za svoj Pag. Napisao je i nekoliko djela u rukopisu kao što su: Crkva i samostan sv. Margarite paških koludrica, Povijest grada i otoka Paga, Povijest paških solana, Paška povijest u osmercu i desetercu. Njegovo najbolje djelo je Autobiorafija seoskog župnika koja govori o njegovom životnom putu. Karavanić je autobiografiju napisao 1918. godine te ju je mislio objaviti, ali za života to nije uspio. Autobiografija je objavljena 2004. godine. Blaž Karavanić izradio je inventar na talijanskome jeziku za dio gradiva Kaptolskoga arhiva koji je 70–ih godina 20. st. preveden na hrvatski.

Franz Thiard De Laforest (Beč, 26.04.1838. - Kotor, 04.04.1911.), fotograf. Potomak je burgundijske porodice Thiard de Bissy, ogranak koje se početkom 19. stoljeća doselio iz Francuske u Beč. 1856. godine uspješno je završio trgovačku školu i započeo fotografirati, a nakon kraćeg boravka u Trstu, početkom 1860-ih godina pojavljuje se u Bakru. Trag najranijeg fotografskog ateljea ostavio je tijekom prve polovice 1860-ih u Rijeci s poslovnim partnerom Stigerom, s kojim ga nalazimo i u Zadru, u kojem radi do približno 1866. godine. Nakon Zadra odlazi u Šibenik u kojem nastavlja raditi kao portretni fotograf, ali započinje i sa snimanjima izvan atelijera. Poduzima prva putovanja duž dalmatinske obale i dolazi 1866. do Omiša, a 1873. godine sve do Boke Kotorske. Od sredine 1870-ih godina radi neko vrijeme u Splitu u kojem 1878. godine objavljuje svoju prvu knjigu pod naslovom "Spalato und seine Alterthümer" (Split i njegove starine) ilustriranu s 10 vlastitih fotografija. Iste godine u Livnu snima 28 najuglednijih tamošnjih prvaka. Kraće vrijeme nakon Splita boravio je u Beču, gdje se oženio Gabriellom von Lachmann, a zatim oko 1880. godine seli u Mostar. Kao mostarski fotograf snimio je vrijednu kolekciju zadarskih veduta te izdao mapu s 28 fotografija s gradilišta pruge Metković – Mostar. U to je vrijeme nagrađen i brončanom medaljom na izložbi u Trstu („Esposizione industriale agricola Austro-Ungarica 1882“). Nakon Mostara, sredinom 1880-ih, put ga odvodi u Dubrovnik u kojem snima panorame grada i razne gradske motive, da bi se tijekom 1890-ih konačno nastanio u Kotoru. Tamo 1898. godine objavljuje drugu knjigu naslovljenu "Die Bocche di Cattaro" (Boka Kotorska), ilustriranu vlastitim fotografijama otisnutim u tehnici svjetlotiska, a iste godine dovršava i svoj veliki "Album von Dalmatien" u kojem je okupio sve snimke nastale na području Dalmacije kroz proteklih tridesetak godina rada. Za vrijeme rada u Kotoru osvaja i svoju drugu nagradu, zlatnu medalju na izložbi u Parizu („Exposition universelle de 1900“).

Ambroz Maroičić (26.08.1856. - 05.04.1929.), političar i pravnik. Rođen u slovačkom mjestu Košice. Školovao se u rodnom mjestu, a studij prava završio je u Beču. U državnu službu u Beču primljen je 1878., a nekoliko godina kasnije premješten je u Zadar gdje je obnašao niz dužnosti u Pokrajinskoj vladi tj. Namjesništvu. Među inim bio je zamjenik predsjednik Pokrajinskog školskog vijeća te dvorski savjetnik. Početkom Prvoga svjetskog rata vratio se u Beč.

Mihovil Pavlinović (Podgora, 28.01.1831. - Podgora, 18.05.1887.), hrvatski političar i književnik. Školovao se u splitskom sjemeništu i zadarskoj bogosloviji. Završio je studij bogoslovije u Zadru. Po zanimanju je bio svećenik. Kratko vrijeme bio je župnik u Drašnicama, a zatim u Podgori. Godine 1870. otišao je u mirovinu. Već kao đak splitskog sjemeništa osnovao je rodoljubno društvo pod nazivom „Ne boj se“, čiji su članovi, između ostalih, bili Luka Botić, Natko Nodilo, Nikola Vežić, Mate Benković i Vicko Perišić. Jedan je od utemeljitelja i vođa Narodne stranke i hrvatskog preporoda u Dalmaciji, a čitavog života zagovarao je sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Bio je zastupnik u Dalmatinskom (1861-64., 1865-67., 1868-87.) i Hrvatskom saboru (1865.), a u Dalmatinskom saboru održao je prvi govor na hrvatskom jeziku (1861.). Osnivač je i urednik narodničkog glasila Narodni list/Il Nazionale te je bio njegov dugogodišnji urednik i suradnik. Obilazio je Dalmaciju budeći nacionalnu svijest i djelujući na prosvjećenju i podizanju dalmatinskih sela iz gospodarske zaostalosti i otvarao je brojne narodne čitaonice. Svojom iznimnom energijom i gotovo karizmatskim utjecajem među pukom ubraja se u vodeće osobe hrvatske politike u Dalmaciji u drugoj polovini 19. stoljeća.

Vladimir Poljak (Vukovo Selo, 11.12. 1920. - Novi Marof, 24.10.1998.), pedagog, učitelj, sveučilišni djelatnik. Pučku školu polazio je Šenkovcu, a nižu gimnaziju u Titovoj Korenici. Nakon gimnazije upisuje Učiteljsku školu u Zagrebu na kojoj maturira 1940. godine. Iste godine zapošljava kao učitelj u Mariji Gorici i Laduču. Za uspješan učiteljski rad 1947. dobiva od tadašnjeg Ministarstva prosvjete stipendiju (upućen je dekretom) za studij pedagogije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem studira pedagogiju i psihologiju u kombinaciji s filozofijom. Diplomirao je 1951. i za odličan uspjeh na studiju nagrađen novčanom nagradom od Rektora Sveučilišta u Zagrebu. Potom je dvije godine upućen na službu u učiteljsku školu u Kninu, gdje radi kao učitelj, i Zadru gdje predaje pedagogiju i psihologiju. Krajem 1953. izabran je za asistenta na Odsjeku za pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Katedri za didaktiku i metodiku. Doktorirao je 1958. na Sveučilištu u Zagrebu obranom disertacije Didaktički princip cjelovitosti nastave. Dvije godine radi kao naslovni docent, a nakon što je obranio temu: Integracija nastave i raspored sati izabran je u status docenta. Godine 1960. - 1961. dobiva UNESCO-vu stipendiju i odlazi u Zapadnu Njemačku na stručno usavršavanje, gdje je u Frankfurtu, Münchenu i Hamburgu održao predavanja o školskom sustavu tadašnje Jugoslavije. Izvanredni sveučilišni profesor postaje 1966., a redovni 1972. godine. Kao sveučilišni djelatnik boravio je u više zemalja (Francuska, Njemačka, Rusija, Švicarska, Italija, Austrija) gdje je proučavao školske i pedagoške sustave te njihova iskustva prenosio u svoju sredinu. Bio je član delegacije Saveza pedagoških društava Jugoslavije u Sovjetskom savezu 1966., te godinu dana kasnije predstavljao jugoslavenske pedagoge na jubilarnom zasjedanju Akademije pedagoških nauka u Moskvi. Umirovljen je 1985. godine. Trideset i dvije godine bio je asistent, docent, izvanredni i redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku za pedagogiju. Objavio je velik broj stručnih i znanstvenih radova te 25 knjiga, prevedenih na desetak stranih jezika. Djelovao u stručnim udrugama, osobito u Hrvatskome pedagoško-književnome zboru, kojega je bio predsjednik (1966–67.). Glavni urednik časopisa Pedagoški rad (1960–74.). Dobitnik državne nagrade "Ivan Filipović" za životno djelo (1980.).

Uredbom od 26. travnja 1806. godine Napoleon je za Generalnog providura Dalmacije imenovao Vicka Dandola. Dandolo je 26. studenoga 1806. godine izdao Naredbu o ustroju uprave i sudstva, koja se počela primjenjiva 1. siječnja 1807. godine. Njome je uređeno ustrojstvo i teritorijalna podjela Dalmacije. Pravilnikom o ustroju građanskog i kaznenog sudstva u pokrajini Dalmaciji od 27. listopada 1806. određen je sljedeći ustroj sudske vlasti: pomirbeni sudovi, prvostupanjski sudovi u Zadru i Splitu, Prizivni sud u Zadru te Revizijski sud u Milanu. Ustrojeni su i trgovački sudovi. Pomirbeni sud u Zadru djelovao je u kontinuitetu tijekom trajanja francuske uprave u Dalmaciji i Ilirskih pokrajina, te prvih šest godina druge austrijske uprave, tj. do 1. veljače 1820. kada dolazi do preustroja sudstva u Dalmaciji.

Vinko Pulišić (22.01.1853. - 06.02.1936.), nadbiskup. Rođen u Olibu gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju i teologiju završio je u Zadru. Za svećenika je zaređen 5. prosinca 1875. godine. Bio je vrlo kratko dušobrižnik Maloga Iža, a zatim odlazi u Beč na usavršavanje i postiže doktorat iz teologije. U Zadru je obavljao razne važne službe: bio je kateheta na gimnaziji i učiteljskoj školi, tajnik nadbiskupske kurije i drugo. Godine 1889. imenovan je za profesora u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru. Papa Pio X. imenovao ga je 9. studenoga 1903. šibenskim biskupom. Za biskupa je posvećen 31. siječnja 1904. u Rimu u crkvi sv. Jeronima. Mons. Vinko Pulišić bio je 6 godina šibenski biskup. Kao šibenski biskup neko je vrijeme bio i administrator Zadarske nadbiskupije. Zadarskim nadbiskupom i dalmatinskim metropolitom imenovan je 16. lipnja 1910., a ustoličen 30. listopada 1910. u katedrali sv. Stošije. Njegovo djelovanje u nadbiskupiji umnogome je uvjetovano ratnim prilikama u vrijeme Prvog svjetskog rata i talijanskom okupacijom Zadra i Dalmacije 1918. te talijanskom upravom nakon Rapalskog ugovora 1920. godine. U takvim okolnostima Pulišić je već 1919. godine tražio razrješenje službe zadarskog nadbiskupa i dalmatinskog metropolita. Smatrao je da će Sveta Stolica bez njega, kao Hrvata i zadarskog nadbiskupa u talijanskom Zadru lakše riješiti novonastale probleme crkvene administracije u Dalmaciji nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja novih država. Nije mogao podnijeti neizbježno komadanje (smembramento) Zadarske nadbiskupije. Nakon ponovljenih zahtjeva za ostavkom, papa je primio njegovu odreku 8. kolovoza 1921. godine. U ljeto 1922. godine kao umirovljeni nadbiskup zadarski preselio se na rodni Olib. Prije odlaska na Olib bio je imenovan naslovnim nadbiskupom Cezareje u Kapadociji. U mirovini se prihvatio publicističkog rada te je objavio nekoliko knjiga. Godine 1926. i 1928. ukoričio je svoje homilije i pastirska pisma na hrvatskom i talijanskom jeziku (Lettere pastorali, omeliee parenesi, Zadar, 1928.).

Vinko Rasol (21.01.1885. - 28.06.1965.), svećenik. Rodio se na otoku Silbi. Ondje je pohađao i osnovnu školu. Nadbiskupsku gimnaziju i teologiju završava u Zadru. Zaredio se za svećenika 20. ožujka 1909. godine. Njegova prva svećenička služba bila je služba kapelana u Ljubču od 1909. do 1912. godine. Zatim je od 1912. do 1914. bio župnik u Poljicima. Najviše se zadržao u župi Ražanac od 1914. do 1934. godine. Bio je i dekan ražanačkog dekanata. U razdoblju između 1934. i 1952. bio je župnik Preka na otoku Ugljanu. Od 1952. do 1954. bio je upravitelj župe sv. Šime u Zadru, a od 1954. do 1960. bio je župnik župe sv. Stošije u Zadru. Godine 1953. komunističke vlasti su ga zatvorile i osudile na zatvor od tri mjeseca zbog primanja američkih dolara od vjernika. Bio je kanonik i prepozit Prvostolnog kaptola sv. Stošije u Zadru, te začasni kanonik Zbornog kaptola u Pagu. Umirovljen je 1960. godine.