Rezultati pretrage

Ivan Aralica (10.09.1930.), hrvatski književnik. Učiteljsku školu u Kninu završio 1953., a studij jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. godine. Potkraj 1960-ih politički se angažirao u ostvarenju Hrvatskog proljeća; 1969–72. bio je i zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Nakon sloma te politike smijenjen je s položaja ravnatelja (nastavlja raditi kao profesor), prestaje biti glavnim urednikom Zadarske revije te se povlači iz javnoga političkog života i posvećuje književnom radu. S političkim promjenama 1990. vraća se u politiku: na izborima 1993. postaje saborskim zastupnikom i potpredsjednikom Županijskog doma Sabora. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 2010. godine. Piše i filmske scenarije (Život sa stricem K. Papića, 1987.; Gospa J. Sedlara, 1994.; Četverored J. Sedlara, 1999.; Konjanik B. Ivande, 2003.), a neka su mu djela dramatizirana i izvedena u kazalištima (Propast Magnuma, Pir ivanjskih krijesnica).

Ivan Barulić (04.05.1903. - 15.08.1987.), svećenik. Nadbiskupsku gimnaziju pohađa u Zadru. Nakon gimnazije pohađa teologiju na početku u Zadru, a studij završava u Ljubljani. Za svećenika se zaredio u Olibu 6. rujna 1925. godine. Svoj svećenički put započinje kao župnik u Popovićima 1926. Godine 1927. imenovan je za prefekta sjemeništa u Šibeniku gdje ostaje do 1929. godine. U razdoblju između 1929. - 1936. župnik je Prvić Šepurina. Najduže je bio župnikom u Kalima na otoku Ugljanu od 1936. - 1969. godine. Uz to je od 1953. dekan Ugljanskog dekanata. Godine 1957. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru, a 1966. prepozitom istoga kaptola. Nakon podužeg svećeničkog staža u Kalima 1969. postaje župnik Bokanjca, a od 1970. do 1971. župnik Lukorana. Umirovljen je 27. kolovoza 1971. godine. Kao umirovljenik živi u Svećeničkom domu Zmajević u Zadru. Godine 1983. razriješen je kanoničkih dužnosti i službe prepozita Stolnog kaptola sv. Stošije zbog teške bolesti. Don Ivan Barulić preminuo je 15. kolovoza 1987. godine u Zadru, a pokopan je na Olibu.

Tomislav Bondulić (11.08.1936. - 21.06.2001.), svećenik. Osnovnu školu završio je na rodnom Olibu. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završava u Zadru, a teološki fakultet u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio na Olibu 29. lipnja 1962. mons. Mate Garković. Kao odličan student nastavlja studiranje na Papinskom sveučilištu Gregoriana gdje 1967. postiže doktorat iz kanonskoga prava. Nakon završetka studija 1967. imenovan je članom savjeta - Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) te rektorom bogoslovnog i đačkog sjemeništa Zmajević, a 1968. i profesorom kanonskoga prava na Višoj bogoslovnoj školi u Zadru. Od godine 1969. profesor je njemačkoga jezika na Nadbiskupskoj školi za spremanje svećenika. Nakon prestanka djelovanja škole 1970. imenovan je župnikom župe sv. Stošije u Biogradu i ujedno dekanom Biogradskog dekanata. Na tom mjestu ostaje do 1991. Uz ove funkcije, 1971. imenovan je predsjednikom Dijecezanskog crkvenog suda u Zadru. Od 1972. uz Biograd poslužuje i župu Polača. Kanonikom Stolnog kaptola postaje 1986. godine. Na njegovu inicijativu osniva se nova župa sv. Ivana u Biogradu. Od 1991. župnik je katedralne crkve sv. Stošije u Zadru i dekan Zadarskog dekanata. Utemeljenjem Visoke teološko-katehetske škole u Zadru 1992. postaje prvim njenim ravnateljem.

Dinko Foretić (Vrnik kraj Korčule, 16.12.1911. - Zadar, 30.05.1995.), hrvatski povjesničar i arhivist. Klasičnu filologiju, povijest i arheologiju diplomirao je u Beogradu 1934. godine. Predavao je u klasičnim i realnim gimnazijama, u Virovitici, Leskovcu, Banjoj Luci i Šibeniku. Godine 1943. iz Šibenika je otišao u partizane. Kraj drugog svjetskog rata dočekao je na poslu u Okružnom komitetu NOO Šibenika, a od 1945. do 1947. referent je Oblasnog NOO Dalmacije za školstvo odakle prelazi u Slavenski komitet NRH u Zagrebu (1947/48.) Od 1948. do 1950. direktor je Više novinarske škole pri Uredu za informacije hrvatske vlade, a od 1950. - 1952. direktor Matice iseljenika Hrvatske. Upravitelj Državnog arhiva u Zadru postaje 1952. i na tom mjestu ostaje sve do godine 1971. iako je u međuvremenu obavljao i dužnost dekana Filozofskog fakulteta u Zadru i od 1969. prvog rektora Splitskog sveučilišta. Predavao je na Odsjeku za povijest filozofskog fakulteta u Zadru. Bavio se poviješću Dalmacije 19. i 20. stoljeća i poviješću radničkog pokreta te je s tom tematikom objavio više desetaka znanstvenih radova. Bio je suradnik Instituta za povijest u Zagrebu, Instituta za povijest radničkog pokreta u Zagrebu i Splitu. Više je godina bio član uredništva i urednik Zadarske revije.

Mate Garković (12.09.1882. - 26.05.1968.), nadbiskup. Rodio se u Velom Ratu na Dugom otoku. Prva školska znanja stekao je na svome otoku. Gimnaziju polazi u Zadru gdje 1907. završava i studij teologije. Za svećenika ga je zaredio 28. srpnja 1907. pomoćni biskup Ivan Borzatti. Nakon ređenja imenovan je prefektom u sjemeništu Zmajević te potom mansionarom sv. Šime (1911. - 1914.) i vjeroučiteljem u Hrvatskoj gimnaziji u Zadru. Godine 1914. imenovan je župnikom Preka gdje je ostao punih 11 godina sve do 1925. godine. Isticao se istinskim domoljubljem. Za vrijeme Talijanske okupacije Zadra nakon Prvoga svjetskog rata bio je proganjan i zatvaran, a za vrijeme Drugog svjetskog rata zauzimao se za one koji su bili proganjani i zlostavljani od okupatora. Godine 1922. inicijator je osnivanja hrvatskoga svećeničkog udruženja „Uzajamnost“. Godine 1925. imenovan je profesorom pastoralne teologije na bogosloviji u Splitu, a od 1938. do 1948. bio je i njezin rektor. Ondašnjim generacijama studenata ostao je u pamćenju kao uzoran profesor i istinski vođa i prijatelj. Mons. Garković se ponovo vraća u zadarsku nadbiskupiju 1948. godine kada je ona ponovno uspostavljena u svojim prijašnjim granicama. Iste godine Garković je imenovan generalnim vikarom nadbiskupije pod vodstvom nadbiskupa Munzanija i kasnije pod vodstvom upravitelja Hvarskoga biskupa Pušića. Garković je u stvari sam upravljao nadbiskupijom i to u najtežem razdoblju kada su mnoge crkve bile porušene, nedostajalo je svećenika i škola za odgoj svećenika. Obnova nadbiskupije i sjemeništa bile su njegovo životno djelo u koje je uložio sav svoj trud i energiju. Godine 1949. obnovio je dječačko sjemenište Zmajević i nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, a 1959. osnovao je i Višu bogoslovnu školu. Godine 1950. imenovan je apostolskim administratorom (upraviteljem) Zadarske nadbiskupije, a posvećen je za naslovnog adraškog biskupa 30. ožujka 1952. Ustoličen je za rezidencijalnog zadarskog nadbiskupa 21. siječnja 1961. godine.

Aleksandar Gavrić (28.05.1932. - 06.12.1972.), srpski filmski, kazališni i televizijski glumac. Glumu je diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu 1956. godine. U početku, poslije uloga u jednom nedovršenom projektu S. Popovića 1955. i filmu Potraga Ž. Skrigina 1956., u uvjerenju da ga domaći film ne prihvaća jer "nije jugoslavenski već američki tip glumca", odlazi najprije u zadarsko, a potom u splitsko kazalište; ondje, u toku 2 sezone, igra niz uloga. Poslije gotovo 4 godine ponovno nastupa na filmu: uloga hrabrog kapetana Lešija koji uništava zaostale baliste na Kosmetu u istoimenom filmu Z. Mitrovića 1960. donosi mu popularnost prvoga domaćeg junaka akcijskog filma. Igrao je glavne uloge u većini filmova Ž. Mitrovića iz tog razdoblja: Signali nad gradom (1960.), Solunski atentatori (1961.), Obračun (1962.), Marš na Drinu (1964.), Operacija Beograd (1968.) i dr. Nastupio je i u desetak talijanskih i njemačkih akcijskih filmova.

Grad Zadar osnovan je na osnovu Zakona o područjima županija, gradova i općina u RH dana 13. travnja 1994. godine.

Ivan Jelić (1742. - 1813.), hrvatski vojni časnik koji je služio kao pukovnik i zapovjednik II. banske graničarske pješačke pukovnije otprilike tijekom 1806. - 1809. godine, rođen je 1742. godine u Kurilovcu kraj Velike Gorice, a umro je u Zagrebu 1813. godine.

Ambroz Maroičić (26.08.1856. - 05.04.1929.), političar i pravnik. Rođen u slovačkom mjestu Košice. Školovao se u rodnom mjestu, a studij prava završio je u Beču. U državnu službu u Beču primljen je 1878., a nekoliko godina kasnije premješten je u Zadar gdje je obnašao niz dužnosti u Pokrajinskoj vladi tj. Namjesništvu. Među inim bio je zamjenik predsjednik Pokrajinskog školskog vijeća te dvorski savjetnik. Početkom Prvoga svjetskog rata vratio se u Beč.

Uredbom od 26. travnja 1806. godine Napoleon je za Generalnog providura Dalmacije imenovao Vicka Dandola. Dandolo je 26. studenoga 1806. godine izdao Naredbu o ustroju uprave i sudstva, koja se počela primjenjiva 1. siječnja 1807. godine. Njome je uređeno ustrojstvo i teritorijalna podjela Dalmacije. Pravilnikom o ustroju građanskog i kaznenog sudstva u pokrajini Dalmaciji od 27. listopada 1806. određen je sljedeći ustroj sudske vlasti: pomirbeni sudovi, prvostupanjski sudovi u Zadru i Splitu, Prizivni sud u Zadru te Revizijski sud u Milanu. Ustrojeni su i trgovački sudovi. Pomirbeni sud u Zadru djelovao je u kontinuitetu tijekom trajanja francuske uprave u Dalmaciji i Ilirskih pokrajina, te prvih šest godina druge austrijske uprave, tj. do 1. veljače 1820. kada dolazi do preustroja sudstva u Dalmaciji.

Vinko Pulišić (22.01.1853. - 06.02.1936.), nadbiskup. Rođen u Olibu gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju i teologiju završio je u Zadru. Za svećenika je zaređen 5. prosinca 1875. godine. Bio je vrlo kratko dušobrižnik Maloga Iža, a zatim odlazi u Beč na usavršavanje i postiže doktorat iz teologije. U Zadru je obavljao razne važne službe: bio je kateheta na gimnaziji i učiteljskoj školi, tajnik nadbiskupske kurije i drugo. Godine 1889. imenovan je za profesora u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru. Papa Pio X. imenovao ga je 9. studenoga 1903. šibenskim biskupom. Za biskupa je posvećen 31. siječnja 1904. u Rimu u crkvi sv. Jeronima. Mons. Vinko Pulišić bio je 6 godina šibenski biskup. Kao šibenski biskup neko je vrijeme bio i administrator Zadarske nadbiskupije. Zadarskim nadbiskupom i dalmatinskim metropolitom imenovan je 16. lipnja 1910., a ustoličen 30. listopada 1910. u katedrali sv. Stošije. Njegovo djelovanje u nadbiskupiji umnogome je uvjetovano ratnim prilikama u vrijeme Prvog svjetskog rata i talijanskom okupacijom Zadra i Dalmacije 1918. te talijanskom upravom nakon Rapalskog ugovora 1920. godine. U takvim okolnostima Pulišić je već 1919. godine tražio razrješenje službe zadarskog nadbiskupa i dalmatinskog metropolita. Smatrao je da će Sveta Stolica bez njega, kao Hrvata i zadarskog nadbiskupa u talijanskom Zadru lakše riješiti novonastale probleme crkvene administracije u Dalmaciji nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja novih država. Nije mogao podnijeti neizbježno komadanje (smembramento) Zadarske nadbiskupije. Nakon ponovljenih zahtjeva za ostavkom, papa je primio njegovu odreku 8. kolovoza 1921. godine. U ljeto 1922. godine kao umirovljeni nadbiskup zadarski preselio se na rodni Olib. Prije odlaska na Olib bio je imenovan naslovnim nadbiskupom Cezareje u Kapadociji. U mirovini se prihvatio publicističkog rada te je objavio nekoliko knjiga. Godine 1926. i 1928. ukoričio je svoje homilije i pastirska pisma na hrvatskom i talijanskom jeziku (Lettere pastorali, omeliee parenesi, Zadar, 1928.).

Vinko Rasol (21.01.1885. - 28.06.1965.), svećenik. Rodio se na otoku Silbi. Ondje je pohađao i osnovnu školu. Nadbiskupsku gimnaziju i teologiju završava u Zadru. Zaredio se za svećenika 20. ožujka 1909. godine. Njegova prva svećenička služba bila je služba kapelana u Ljubču od 1909. do 1912. godine. Zatim je od 1912. do 1914. bio župnik u Poljicima. Najviše se zadržao u župi Ražanac od 1914. do 1934. godine. Bio je i dekan ražanačkog dekanata. U razdoblju između 1934. i 1952. bio je župnik Preka na otoku Ugljanu. Od 1952. do 1954. bio je upravitelj župe sv. Šime u Zadru, a od 1954. do 1960. bio je župnik župe sv. Stošije u Zadru. Godine 1953. komunističke vlasti su ga zatvorile i osudile na zatvor od tri mjeseca zbog primanja američkih dolara od vjernika. Bio je kanonik i prepozit Prvostolnog kaptola sv. Stošije u Zadru, te začasni kanonik Zbornog kaptola u Pagu. Umirovljen je 1960. godine.

Prije radio u sklopu Opće bolnice Zadar i Doma zdravlja Zadarske županije.

Dinko Beritić (09.08.1891. - 13.09.1964.), svećenik. Osnovnu školu završava 1903. u Mokošici, a klasičnu gimnaziju u Dubrovniku 1912. godine. Teologiju studira u Zadru i Zagrebu do 1916. kada je iste godine zaređen za svećenika. Njegova prva svećenička služba bila je služba kapelana Stona od 1916. do 1918. Godine 1918. je vjeroučitelj u osnovnoj školi u Blatu na Korčuli. Od 1918. do 1922. je neovisni kapelan u Malom Stonu, a ujedno je predavao vjeronauk u osnovnim školama. Istovremeno sa svećeničkim dužnostima D. Beritić je diplomirao ondašnji hrvatskosrpski i književnost na fakultetu u Beogradu 1922. godine. Te godine primljen je za profesora ondašnjeg hrvatsko-srpskog i latinskoga jezika u gimnaziji u Velikoj Kikindi (Vojvodina), a od 1923. predaje i vjeronauk. Cijelo vrijeme boravka u Velikoj Kikindi služio je mise u kapelici mjesne bolnice. Od 1927. honorarno je služio kao vojni kapelan garnizona u Velikoj Kikindi. Jedno vrijeme je tijekom 1942. bio i ravnatelj gimnazije u Velikoj Kikindi. Komunističke ga vlasti 1945. bezrazložno zatvaraju na 11 dana zatvora. Također gubi posao profesora u gimnaziji jer nije htio napustiti svećeničku službu te je prisilno umirovljen. Godine 1949. na poziv nadbiskupa Mate Garkovića dolazi u Zadar. Imenovan je profesorom latinskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na kojoj predaje do 1962. godine. Don Dinko Beritić je 1956./1957. bio župnik Turnja i Sv. Petra (Krmčine). Preminuo je 13. rujna 1964. u Zadru i pokopan je na Gradskom groblju u svojoj grobnici.

Žarko Brzić (03.04.1922. - 1998.), svećenik. Osnovnu školu završava u rodnome mjestu. Kao i većina svećenika sa zadarskog područja u periodu talijanske uprave završava gimnaziju u Šibeniku. Teologiju polazi u Đakovu i jedan dio u Zagrebu. Za svećenika ga je 14. srpnja 1946. zaredio u Đakovu mons. Antun Akšamović. U razdoblju od 1946. do 1948. poslužuje župe Primošten, Donji Miholjac, Valpovo, Bošnjake i Banj. Godine 1948. i 1949. odrađuje vojni rok u Makedoniji. Lažno je optužen i odslužio je četiri godine robije u Kazneno-popravnom domu u Skopju zbog svojih kršćanskih i domoljubnih ideala. Nakon izlaska iz zatvora 1953. postavljen je za prefekta u sjemeništu Zmajević u Zadru. Od 1955. do 1962. bio je privremeni upravitelj crkve sv. Šime u Zadru, a u razdoblju od 1962. do 1969. bio je duhovnik i profesor na bogosloviji. Odlukom Svete kongregacije za sjemeništa 1966. na temelju objavljenog publicističkog gradiva priznat mu je status profesora na svim teologijama i vjerskim školama u zemlji. Godine 1970. - 1971. bio je župnik Velog Rata i Solina, a od 1972. župnik sv. Stošije u Zadru. Godine 1975. imenovan je duhovnikom sjemeništaraca i profesorom u školi, a ujedno i župnikom Brbinja i Savra. Od 1978. postaje župnik Silbe. Godine 1992. zbog bolesti je razriješen župničke službe. Umirovljen je 1995. i od tada je nastanjen u Svećeničkom domu Zmajević u Zadru. Treba naglasiti da je don Žarko bio književnik, publicist i novinar. Novinarstvom se počeo baviti već za svojih srednjoškolskih dana. Kao srednjoškolac bio je i član Đačkog križarskog bratstva. Kao student surađivao je u više tjednika: Križarskom tjedniku, Nedjelji, Hrvatskoj smotri i povremeno u još nekim listovima. Kasnije kao svećenik surađivao je u Glasu koncila, mjesečniku Marija, u Glasniku Srca Isusova i Marijina i u reviji Veritas. Bio je član Društva hrvatskih katoličkih novinara i član Društva hrvatskih književnika. Objavio je 11 knjiga i to: Stazama života, Zagreb, 1959.; Uzdignuta pogleda, Zagreb 1961..; Iskre svjetla, Zadar 1965.; Čovjek u sebi podijeljen, Đakovo 1973.; Nade i ohrabrenja, Zagreb 1978.; Uči se od sunca, Zagreb 1981.; Nikad na gubitku, Zagreb 1985.; Najljepši ukras, Zagreb 1987.

Nikola Čolak (Janjevo, 14.04.1914. - Padova, 23.08.1996.), povjesničar i publicist. Gimnaziju je pohađao u Prizrenu i Travniku. Diplomirao je filozofiju 1938. na Filozofskom fakultetu u Gallarateu kraj Milana, a 1943. i talijanski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i apsolvirao povijest i klasičnu filologiju. Presudom Vojnog suda u Zagrebu 1945. osuđen je pod optužbom pokušaja podizanja ustanka protiv komunističkih vlasti na tri godine prisilnog rada, te je iz kaznionice u Lepoglavi pušten 1947. godine. Zapošljava se kao nastavnik i upravitelj u osnovnim i srednjim školama u Zagrebu (1947-50.), Ivanić-Gradu (1950-51.), Glini (1951-52.) i Novom Marofu (1952-54.). U Historijskom arhivu u Zadru radi 1954-60., odakle kao znanstveni suradnik prelazi u Institut za društvene nauke JAZU u Zadru (1960-65.) i Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu (1965-66.). Iduće ljeto sudjeluje s Mihajlom Mihajlovim i skupinom intelektualaca u pokretanju časopisa Slobodni glas u Zadru, zbog čega iste godine biva otpušten iz Instituta, te odlazi u emigraciju u Padovu u kojoj ostaje do kraja života. U emigraciji neko vrijeme predaje povijest i filozofiju na privatnom liceju u Padovi i surađuje s ekonomskim fakultetima u Veroni i Italiji. Uključuje se i u rad hrvatske političke emigracije, posebno surađujući s krugom oko Branka Jelića i objavljujući publicističke tekstove u njegovom glasilu Hrvatska država. U Hrvatskom narodnom odboru predstavnik je Hrvata nastanjenih u Italiji. U znanstvenom se radu Čolak tijekom boravka u Zadru bavio gospodarskom poviješću Dalmacije, posebice Zadra, u srednjem i novom vijeku, s naglaskom na agrarno-proizvodnim odnosima i zemljišnim posjedima u zadarskom distriktu, te ribarstvu, pomorstvu i proizvodnji soli u dalmatinskim obalno-otočnim komunama. Proučavao je i nacionalni i socijalni sastav žiteljstva zadarskog zaleđa, a niz istraživanja posvetio je proučavanju migracija i demografskih kretanja na dalmatinskim otocima i u makarskom primorju u razdoblju mletačko-turskih ratova, te crkvenoj povijesti otoka Hvara. Za vrijeme života u emigraciji Čolak se usmjerio na istraživanje arhivskih fondova u Padovi, Veneciji, Rimu, Anconi i dr. Gradivo koje je sakupio ima iznimnu vrijednost za proučavanje hrvatskog pomorstva kroz prošla stoljeća, te je zasigurno najvrjedniji Čolakov doprinos hrvatskoj historiografiji. Znanstvene radove o hrvatskom pomorstvu utemeljene na gradivu sakupljenom iz talijanskih arhiva objavljivao je u stručnim časopisima Studi veneziani i Archivio veneto. Najznačajnije djelo, zbirka hrvatskih pomorskih regesta u dva sveska (Regesti marittimi Croati I-II), nezaobilazno je vrelo za sve istraživače hrvatskog pomorstva. U Padovi je osnovao Centro di studi storici Croati kao ustanovu za proučavanje hrvatske povijesti. U Padovi je objavio i nekoliko knjiga političkog značaja. Nikola Čolak preminuo je u Padovi 23. kolovoza 1996., te je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj.