Rezultati pretrage

Viktor August Bek (26.08.1888. - 20.10.1974.), dramski glumac i redatelj. Djetinjstvo proveo s roditeljima na Braču, gdje mu je otac služio vojsku. Po povratku 1899., pohađao je srednju školu u Srijemskoj Mitrovici, a graditeljsku u Zagrebu. Usporedo je učio glumu kod Đ. Prejca. Nastupio je 1909. u Zagrebačkom kazalištu. Ne dobivši stalni angažman, pristupio je putujućoj družini P. Ćirića i R. Mlinarića. Na poziv intendanta N. Fallera prešao je 1910. u HNK u Osijeku, gdje je od 1911. stalno angažiran. Godine 1912. nastupa s putujućom družinom tog kazališta u Bosni i Dalmaciji. Kao stipendist osječkog kazališta u sezonama 1911./1912. - 1913./1914. boravio je 18 mjeseci u Beču učeći glumu i režiju. U sezoni 1924./1925. bio je glumac i redatelj u Sarajevu, 1925./1926. u Splitu, 1926. - 1928. ponovo u Sarajevu, a 1928. trajno prelazi u Zagreb, da bi istodobno kao redatelj djelovao u Varaždinu, Skopju, Mostaru i Karlovcu. U HNK Zagreb glumio je do 1954., kada na Gavellin poziv prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište odnosno Kazalište Gavella. Dobio je više priznanja: Sterijinu nagradu (1958.), Nagradu grada Zagreba (1960.), te za životno djelo Nagradu Vladimir Nazor (1970.). Glumio je u kazalištu, u više radio-drama i na televiziji, te u filmovima. Bavio se i prevodilačkim radom (preveo je nekoliko kazališnih komada s njemačkog).

Anotnia Čutić (26.09.1938), glumica. Maturirala u Karlovcu 1957., diplomirala engleski i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1963. te glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost 1964. godine. Ulogom Dare u drami Tonkina jedina ljubav (A. Cesarec, dramatizacija: Nela Eržišnik), započela 1964. stalni angažman u varaždinskom Narodnom kazalištu "August Cesarec". Tu je tijekom sedam sezona odigrala više istaknutih uloga. Snimila više uloga u domaćem (A. Babaja, Izgubljeni zavičaj, 1980.; Lj. Ristić, Luda kuća, 1980.) i stranome filmu (P. Ustinov, Memed, 1983.; C. Donner, Dosegnuti nebo, 1987.). Nastupala u dramskom programu HRT-a (Ecce homo!, Slučaj maturanta Wagnera, Smogovci, Dirigenti i mužikaši).

Tradicija čuvanja pisanog gradiva na području koje svojom djelatnošću pokriva Državni arhiv u Varaždinu seže sve do srednjeg vijeka, što se poglavito odnosi na urbana središta. Kultura življenja i svijest da samo pisano svjedočanstvo jamči pravnu sigurnost pojedinca, ali i zajednice u cjelini, utjecale su na zavidnu razinu očuvanosti arhiva pojedinih gradova i trgovišta, ali i feudalnih obitelji. Ipak, o sustavnoj djelatnosti zaštite arhivskog gradiva možemo govoriti tek s osnivanjem arhiva kao samostalne ustanove. Godine 1950. osnovan je Arhiv grada Varaždina (AGV) kao samostalna ustanova koja radi na prikupljanju, čuvanju i obradi arhivskog gradiva. Arhivski nukleus, oko kojeg će izrasti, po količini i vrijednosti u njemu pohranjenog arhivskog gradiva, jedan od znatnijih arhiva u Hrvatskoj, predstavljao je arhiv Slobodnog i kraljevskog grada Varaždina, u kojem se čuvaju gradski spisi od početka 13. pa sve do 20. stoljeća. Ovo jezgro gradskog arhiva uskoro će biti obogaćeno novim arhivskim gradivom – spisima cehova, kulturnih i sportskih društava, gospodarskih udruženja, upravnih i pravosudnih organa te znamenitih obitelji i pojedinaca. U Arhiv dospijeva gradivo sa šireg područja, što će se uskoro odraziti i na njegov status, odnosno prerastanje u regionalnu ustanovu. Godine 1957. proširuje se teritorijalna nadležnost ove ustanove te ona obavlja arhivsku službu za područje tadašnjih kotareva Varaždin, Čakovec, Koprivnica i Krapina. S promjenom teritorijalne nadležnosti promijenit će se i naziv ustanove, te ona od 1959. godine djeluje pod imenom Historijski arhiv u Varaždinu (HAV). Istovremeno se mijenja i njezina organizacijska struktura. Kako bi što djelotvornije obavljao poslove arhivske službe na cjelokupnom području svoje nadležnosti, u HAV-u se u razdoblju od 1957.-1962. osnivaju tri arhivska sabirna centra: Krapina, Koprivnica i Čakovec. Od 1993. godine arhiv djeluje pod nazivom Povijesni arhiv u Varaždinu (PAV), da bi s novim Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. godine dobio današnji naziv – Državni arhiv u Varaždinu (DAVŽ). Teritorijalna nadležnost Arhiva danas se proteže na područje Varaždinske, Krapinsko-zagorske i Koprivničko-križevačke županije. U Arhivu se čuva oko 9000 dužnih metara arhivskog gradiva, raspodijeljenog u više od 800 fondova i zbirki. Ovo gradivo pokriva vremenski raspon od početka 13. stoljeća pa sve do kraja 20. stoljeća i otvara mogućnosti svestranih povijesnih istraživanja, kako političkih tako i gospodarskih, kulturoloških, genealoških i dr. Od gradiva pohranjenog u DAV-u izuzetnom se vrijednošću kao povijesni izvori izdvajaju arhivi: grada Varaždina (13-20. st.), grada Koprivnice (17-20. st.), trgovišta Krapina (14-20. st.), obitelji Bedeković (13-20. st.), obitelji Erdödy (15-19. st.), obitelji Kukuljević (17-20. st.), obitelji Varady (14-20. st.) te Zbirka matičnih knjiga i Zbirka urbarijalnih knjiga.

Franjo Dugan (stariji) (Krapinica kraj Zlatara, 11.09.1874. - Zagreb, 12.12.1948.), skladatelj, orguljaš, glazbeni pedagog i pisac. Prva dva razreda gimnazije pohađao je u Varaždinu. Od 1886. pitomac je Nadbiskupskog orfanotrofija i učenik gornjogradske gimnazije u Zagrebu. Tada dolazi i u ozbiljniji dodir s glazbom sudjelujući u zboru orfanotrofija. Uskoro se toliko usavršava da prati na orguljama pjevanje pitomaca, a zatim vodi i njihov zbor. U petnaestoj godini postaje orguljaš u crkvi sv. Petra. Po završetku šestog razreda gimnazije prelazi u Nadbiskupsko sjemenište. Tijekom studija sudjeluje u radu pjevačkog društva sjemeništaraca Vijenac, a u orguljanje ga upućuje orguljaš zagrebačke katedrale V. Kolander. Godine 1893. napušta teologiju i upisuje studij matematike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1895. ga zagrebački Kaptol imenuje drugim orguljašem katedrale. Iste godine počinje pisati glazbene kritike u Obzoru. Po završetku studija postao je 1897. pomoćnim nastavnikom u gornjogradskoj gimnaziji. Godine 1901. postaje zborovođa pjevačkog društva Kolo. S cecilijanskim pokretom upoznao se još u sjemeništu, te 1906. biva jedan od osnivača Cecilijina društva. Iste godine izabran je za člana ravnateljstva glazbene škole Hrvatskog glazbenog zavoda (iz koje će se razviti današnja Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu), a 1907. dobiva jednogodišnji dopust i od Zemaljske vlade potporu za proučavanje ustroja i nastavnih planova europskih glazbenih škola, te odlazi u Berlin, gdje na Visokoj školi za glazbu završava studij kompozicije, dirigiranja i orgulja. Po povratku u Zagreb u rujnu iste godine naslijedio je I. Zajca na mjestu ravnatelja škole Zavoda i uz to postao učiteljem zbornog pjevanja. Zbog pokušaja reformiranja školskog sustava i nastave sukobio se sa zavodskim odborom, pa je 1909. premješten na Realnu gimnaziju u Osijeku sa zadaćom da vodi glazbenu naobrazbu srednjoškolaca. Po završetku školske godine dobio je, na vlastiti zahtjev, mjesto profesora matematike i fizike u zagrebačkoj I. realnoj gimnaziji. Istodobno je 1912., nakon Kolanderove smrti, postao glavnim orguljašem zagrebačke katedrale. Pošto je glazbena škola Zavoda 1916. prerasla u Konzervatorij, a 1920. postala državnom ustanovom, Dugan je ponovno imenovan ravnateljem (1920. - 1922.). Na konzervatoriju je u zajednici sa profesorskim zborom uveo nastavni program po uzoru na strane glazbene ustanove toga tipa, a kad je 1922. Konzervatorij prerastao u Muzičku akademiju, taj je program postao temeljem razvitka visokoškolske nastave. Na Akademiji je predavao polifone discipline, orgulje i kompoziciju (1927. - 1940. bio je pročelnikom Odjela za kompoziciju). Usporedo je obavljao orguljašku službu u crkvama sv. Marka i sv. Marije, uspješno vodio Oratorijski zbor sv. Marka (1923. - 1926.), te redovito surađivao u radu Cecilijinog društva i u časopisu Sv. Cecilija kao urednik glazbenog priloga (1907. - 1943.) i pisac. Dužnost rektora Muzičke akademije obavljao je 1940/1941. Umirovljen je 1941. godine. Godine 1919. imenovan je dopisnim, a 1921. redovitim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Pedagoški rad F. Dugana st. na Muzičkoj akademiji dao je brojne rezultate. Izradio je znanstvenu osnovicu za predmete kontrapunkt i fuga, odgojio mnoge istaknute koncertne i crkvene orguljaše, te niz istaknutih skladatelja (B. Bjelinski, I. Lhotka Kalinski i dr), a za potrebe studija napisao je nekoliko vrsnih priručnika, među kojima su Akustika (1943.) i Nauk o glazbalima (1944.) s opsežnim opisom orgulja. Prva mu je zapisana skladba Jesu dulcis memori (1890.) za muški zbor. Za vrijeme studija u sjemeništu skladao je prvenstveno za orgulje. Skladbe nastale u drugom razdoblju (1893. - 1908.) odlikuju se znanjem kontrapunktnih tehnika, a neke su već zrele skladbe, osobito Toccata alla fuga (1894.), njegova najpoznatija orguljaška skladba. S ostalim kompozicijama iz tog razdoblja obuhvaćene su sve vrste Duganova stvaralaštva: solo popijevke, zborovi svjetovnog i duhovnog sadržaja, te komorne i orkestralne skladbe. Treće razdoblje sadržava djela skladana za boravka u Berlinu 1908: dva gudačka kvarteta, sonatu za violinu i glasovir u g-molu i Simfonijski andante. Prema novijem vrednovanju smatra se da skladateljska skupina kojoj je pripada Dugan (zajedno sa D. Pejačević, B. Bersom, J. Hatzeom i dr) biva ishodištem u postavljanju temelja razvitka nove hrvatske glazbe. Dugan je posebice svojim orguljaškim skladbama nastalim 1892. - 1909. uveo u hrvatsku glazbu izražajne i koncertantno-tehničke mogućnosti modernih orgulja; njegovi preludiji i fuge prva su znatnija djela te vrste u hrvatskoj orguljaškoj glazbi. Vrijedne je prinose dao i komornoj glazbi, skladajući prvu violinsku sonatu u Hrvatskoj (1908.), te kompozicijski dotjerane gudačke kvartete. Stilski je Dugan ostvario sintezu tradicionalne polifonije i strogih kompozicijskih oblika s kasnoromantičkim harmonijskim izrazom. Djela osniva na čvrstim tradicionalnim oblicima očitujući maštovitost u harmonijskoj građi, koja razvijenošću i uporabom kromatike nadilazi prethodnike. Pri oblikovanju pojedinih skladba uzori su mu kasnorenesansna vokalna polifonija i barokni majstori (posebice J. S. Bach), a naziru se i utjecaji domaćih skladatelja 19. stoljeća (V. Lisinski, I. Zajc). Melodika mu je jednostavna, usrdna i izražajna. Dugan se nadahnjuje i narodnom pjesmom, te se u njegovim skladbama mjestimice nailazi na njezin prizvuk. Treće je područje Duganova neumorna djelovanja promicanje cecilijanskih nastojanja oko obnove crkvene glazbe. Tijekom uređivanja glazbenog priloga Sv. Cecilije objelodanio je mnoge nove i stare hrvatske crkvene skladbe. Kao katedralni orguljaš Dugan je svakodnevno sudjelovao pri izvedbama gregorijanskog korala. Pratnja na orguljama izvodila se bez tiskanih priručnika, pa je Dugan improvizirao, a zatim i bilježio, stvorivši opsežno djelo koja obuhvaća harmonizacije gregorijanskih napjeva za cijelu crkvenu godinu. Njegovim nastojanjem obnovljene su mnoge stare orgulje, te postavljene nove. Crkvena se glazba dotad u nas izvodila uglavnom pri obredima, a tek je Dugan po boravku u Berlinu uveo praksu orguljaških i crkvenih koncerata. Kao glazbeni pisac započeo je objavljivanjem kritika u Obzoru i Narodnim novinama, te nastavio u Glazbenom vjesniku i Sv. Ceciliji. U potonjoj je pisao objašnjenja uz glazbene priloge, te stručne napise i rasprave o orguljaškoj crkvenoj i svjetovnoj glazbi, glazbenom odgoju, povijesnim temama, te prikazivao teorijska djela i skladbe. Surađivao je i u drugim listovima i časopisima. Preminuo je u Zagrebu 12. prosinca 1948. godine.

Pavao Jemeršić (12.01.1853. - 28.04.1921.), filozofski pisac i pedagog. Završio nadbiskupsku gimnaziju 1873. te diplomirao klasičnu filologiju, slavistiku i filozofiju 1878. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Te godine namjesni je učitelj, potom 1879–81. pravi, a 1882–88. gimnazijski profesor u Senju te u Varaždinu do 1896., kada prelazi u donjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Ondje nakon umirovljenja 1909. nastavlja predavati u ženskoj realnoj gimnaziji. Zanimao se za narodne običaje, skupljao rodbinsko nazivlje, pisao filozofsko-pedagoške i sociološko-psihološke crtice i članke o "biologiji duše", Sokratu, logici, ljubavi, ljudskoj težnji za srećom, raspravljao o školskim programima, metodici učenja, problemima stjecanja novih znanja izvan redovitoga školovanja te se kao član Društva srednjoškolskih profesora zauzimao za osnivanje učeničkih domova, dobrotvornih zaklada i za skrb o ratnoj siročadi. Objavljivao u Programu Kr. više gimnazije u Senju (1882–84.), Pobratimu (1891–93., 1895–96.), Nastavnom vjesniku (1901–02., 1905., 1907–10.), Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1904.), Hrvatskoj prosvjeti i Narodnoj zaštiti (1919.).

Hinko Krizman (Karlovac, 05.07.1881. - Zagreb, 29.01.1958.), političar. Pravo studirao u Beču. Do 1918. radio kao odvjetnik u Varaždinu, a nakon sloma Monarhije postao član privremenog Narodnog predstavništva u Beogradu. Od 1945. član AVNOJ-a i narodni poslanik u Ustavotvornoj skupštini. Od 1946. ministar socijalne politike, a zatim i ministar pravosuđa u vladi NRH. Objavio veliki broj članaka o političkoj, ekonomskoj i pravnoj problematici.

Antun Radić (Trebarjevo Desno, 11.06.1868. - Zagreb, 10.02.1919.), hrvatski etnolog, političar i publicist. Gimnaziju polazio u Zagrebu (do 1888.), slavistiku studirao u Zagrebu i Beču (1891. - 1892.). Potonje godine doktorirao u Zagrebu radom O nekim eshatološkijem motivima u hrvatskoj književnosti (tiskano 1893.). Do 1895. predavao u školama u Osijeku, Požegi, Varaždinu i Zagrebu. Napustivši prosvjetu počeo se baviti književnim i novinarskim radom. God. 1897. postao urednik Akademijina "Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena". Svojim radom u redakciji "Zbornika" snažno djelovao na razvoj hrvatske etnologije. Iste (1897.) godine tiskao "Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu", prema kojoj su sakupljeni izuzetno vrijedni podaci te napisane i objavljene brojne lokalne monografije. Uvjeren da seljaštvo čini narod i da je narodna kultura zapravo kultura hrvatskog sela, krajem 1899. pokrenuo "Dom - list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk", kojeg je uređivao i ispunjavao prilozima do 1904. godine. Zajedno s bratom Stjepanom postavio ideološke temelje za osnivanje političke organizacije hrvatskog seljaštva odnosno Hrvatske pučke seljačke stranke (1904.). Kao kandidat stranke 1910. godine izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gdje se istaknuo radom na reformiranju lokalne uprave i školskog obrazovanja. Tijekom Prvog svjetskog rata (1917.), ponovno se zaposlio kao profesor na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji. U književnosti je, iako je pripadao naprednoj omladini, oštro kritizirao shvaćanja "mladih" prema kojima je umjetnička sloboda stvaranja trebala biti neograničena. Kao tajnik Matice hrvatske (1901. - 1909.) pisao u "Glasu Matice hrvatske", a svoje je članke, također, objavljivao u "Kolu" i "Obzoru".

Poslovanje županija nakon 1850. predstavlja prekid ranije autonomije i staleškog ustroja s velikim i malim skupštinama. U razdoblju 1851.-1860. županije su bile posrednici između viših vlasti (Banska vlada, Namjesništvo) i kotareva, koje su imale zadaću nadgledati. Skupštine su bile raspuštene. Obnova županijskog sustava 1861. temeljena je na Naputku za privremeno uređenje županija (i drugih oblasti), čime su obnovljena njihova samoupravna prava. Od te godine županije su podijeljene na okružja (distrikte), a ovi na kotareve. Pored upravne djelatnosti županija je imala i sudbenu nadležnost. Od 1870. skupština je birala županijski “upravljajući” odbor, koji je upravljao županijom između dvaju skupštinskih zasjedanja. Od 1870. do 1874. godine oba tijela su imala pravo zaključivanja, u okviru ograničenog djelokruga. Izvršni organ za obavljanje poslova bio je županijski magistrat. Od 1875. do 1886. županija upravni značaj županija je smanjen, jer su upravne poslove obavljale podžupanije, izravno podređene Zemaljskoj vladi. Ovlasti skupštine također su minorne: imala je zadaću rješavati sporove između više općina ili podžupanija. Od 1887. do 1924. obnovljena je županijska samouprava. Između skupštinskih zasjedanja odluke skupštine trebao je provoditi upravni odbor. Tekuće upravne poslove provodila je županijska oblast (zakonska odredba od 5. veljače 1886. „Ob ustroju županija i uređenju uprave u županijah i kotarih“), na čelu koje je bio podžupan. Županijska uprava prestala je formalno Uredbom o podjeli zemlje na oblasti (SN br. 92 od 28. travnja 1922.) koja je provedena 1924. godine. Sljednik županije bila je Zagrebačka oblast u Zagrebu.

Velika župa Zagorje djelovala je od 3. lipnja 1941. sa sjedištem u Varaždinu. Teritorijalno je obuhvaćala kotarske oblasti Čakovec, Ivanec, Klanjec, Krapinu, Ludbreg, Novi Marof, Pregradu, Prelog, Varaždin, Zlatar, te gradove Čakovec i Varaždin (NN 60/1941). Kotarske oblasti u Čakovcu i Prelogu privremeno su 5. kolovoza 1944. godine premještene u Varaždin (NN 175/1944).

Ladislav Žimbrek (Varaždin, 21.01.1901. – Zagreb, 09.04.1972.), hrvatski književnik. Medicinu studirao u Zagrebu, potom u Grazu i Kielu. Studij književnosti završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao gimnazijski profesor u Karlovcu, Kranju, Ljubljani, Zagrebu, Požegi i Varaždinu. Bio je urednik u izdavačkoj kući Zora i urednik časopisa Književni horizonti (1934.–38.). Nakon 1945. bio je ravnatelj drame Narodnoga kazališta »August Cesarec« u Varaždinu, a od 1950. urednik srednjoškolskoga književnog časopisa Polet te urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. U književnosti se javio 1920-ih, pjesmama u različitim publikacijama. U Razgovorima o književnosti (1936.) okupio je tekstove o F. Horvatu Kišu, Lj. Wiesneru, M. Begoviću i N. Poliću. Autor je i mnogobrojnih kritičkih tekstova (prikazi o književnim djelima i piscima, teoretski članci i dr.).

Viktor Aleksander (Zagreb, 01.05.1865. - Zagreb, 26.03.1934.), odvjetnik. Školovao se u Zagrebu i Senju, gdje je 1884. položio ispit zrelosti na tamošnjoj gimnaziji. Godine 1891. kao vježbenik dodijeljen na službu Kotarskom sudu u Krapini. Sljedeće je godine (1891.) doktorirao pravo u Zagrebu te je dodijeljen Sudbenom stolu u Varaždinu. Nakon uspješno položenog "sudačkog ispita" 1893., imenovan je pristavom Kotarskog suda u Vukovaru. Od 1894. radio je na mjestu zamjenika državnog odvjetnika u Petrinji, da bi dvije godine kasnije na istu dužnost bio premješten u Osijek, a 1897. u Zagreb. Godine 1906. ponovno je premješten u državno odvjetništvo u Osijeku te mu je dodijeljen naslov državnog odvjetnika. U Osijeku je ostao do 1914. kada je premješten na mjesto državnog odvjetnika u Zagrebu, a šest godina kasnije (1920.) imenovan je državnim nadodvjetnikom.

Žuža Egrenyi (31.12.1932.), dramska glumica. Diplomirala na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu 1966. godine. Djelovala je u Narodnom kazalištu "August Cesarec" (Varaždin, sezona 1956./57.), Zagrebačkom gradskom kazalištu "Komedija" (sezona 1958./59.), Dramskom kazalištu "Gavella" (Zagreb 1962.); u dubrovačkom Kazalištu "Marin Držić" nastupala je od 1963. do 1986. kada odlazi u mirovinu. Sudjelovala je i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kao članica Kazališta "Marin Držić" gostovala je u Moskvi, Sankt Peterburgu i Rigi s predstavama Vojnovićeva Ekvinocija i Kate Kapuralice V. Stullija.

Mladena Gavran (Varaždin, 1959.), hrvatska glumica. Rođena je u Varaždinu 1959. godine, u kojem je pohađala osnovnu i srednju glazbenu školu. Diplomirala je glumu 1988. na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Od 1991. do 2005. godine bila je članicom ansambla Teatra &TD. Glumila u varaždinskom HNK-u, i bila njegovom članicom jednu sezonu, potom u Teatru u gostima, Histrionima, Popularnom kazalištu Ive Serdara, Zagrebačkom gradskom kazalištu „Komedija“, Epilog Teatru i Teatru GAVRAN, koji sa svojim suprugom Mirom Gavranom pokreće 2002. godine. S putujućim kazalištima obišla je stotine gradova u Hrvatskoj i inozemstvu. Glumila i u osam televizijskih i igranih filmova te šest serija.

Otto Glücks (Dubica, 08.11.1886. - Zagreb, 10.04.1969.), klasični filolog. Maturirao 1905. u Velikoj gimnaziji u Varaždinu, diplomirao klasičnu filologiju 1909. pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Predavao latinski, grčki i njemački jezik u varaždinskoj Velikoj gimnaziji, a od 1914. u bjelovarskoj realnoj gimnaziji. Godine 1919. položio ispit za zvanje srednjoškolskog nastavnika latinskog i grčkog u svim razredima, te hrvatskoga u nižima. Bio je profesor u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1925. profesor je Treće gimnazije u kojoj je predavao klasičnu filologiju i hrvatski jezik. Umirovljen je u svibnju 1941. Kao Židov kratko je zatvoren u jasenovačkom logoru, odakle je pušten u listopadu 1941. Tijekom rata sklonio se u Italiju.

Hana Hegedušić (29.01.1976.), hrvatska glumica. U Zagrebu diplomirala glumu na Akademiji dramske umjetnosti. Članica je ansambla HNK u Varaždinu od 2008. godine. Uz cijeli niz zapaženih uloga u varaždinskom kazalištu, često radi i na televiziju i filmu, sinkronizira animirane filmove, a zahvaljujući pjevačkom talentu i umijeću te ljubavi prema jazzu, publika ju je mogla vidjeti i u mjuziklima Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, ali i uživati u njezinom glasu na brojnim koncertima.