Rezultati pretrage

Ante Bačić Grlica (04.04.1911. - 07.01.2002.), apotekar. Potječe iz stare i ugledne blatske obitelji Bačić Posinak, vlasnice jednog od 19 blatskih kaštela. Rođen je 1911. u Blatu gdje je završio osnovnu i građansku školu. Radio je u Blatu kao poslovođa u trgovini, vodio parobrodarsku agenciju Slobodne plovidbe u Prigradici. Poslije je otvorio papirnicu. U Kninu je završio Nižu poljoprivrednu školu. U II. svjetskom ratu se pridružuje partizanima. Nakon završenog višeg apotekarskog tečaja vrši dužnost apotekara. Poslije rata pohađa i svršava gimnaziju u Zemunu te Sanitetsko učilište u Ljubljani. Radi u Vojno-sanitetskom zavodu JNA, najprije u Beogradu, a potom u Sarajevu. U tom gradu živi sve do umirovljenja 1972. godine. Umirovljen je u činu potpukovnika. Potom živi u Splitu, u kojem i umire 2002. godine. Pokopan je u Blatu.

Obitelj Bakić de Lach je porijeklom iz Splita. Dio obitelji ostaje u Splitu, dok druge članove obitelji crkvene funkcije koje su obavljali dovode na sjever. Tako je Petar Bakić (1670. - 1749.) bio đakovački biskup, njegov nećak Gabrijel (1687. - 1737.) prepošt u Pečuhu, a drugi nećak Antun (umro 1745.) kanonik u Nitri. Obitelj vjerojatno 1729. na licitaciji kupuje imanja Križovljan i Maruševec izumrle obitelji Vragović i počinju tu živjeti. Kako su Petar, Gabrijel i Antun bili svećenici, imanje prelazi na Pavla, sina Franje, brata od Antuna i Gabrijela. Pavao je imao samo kćer Anu, čija smrt 1800. označava kraj ovog izdanka ove plemićke obitelji.

Veljko Barbieri (14.05.1950.), hrvatski književnik. Studirao filozofiju, španjolski jezik i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1973. profesionalni je književnik, publicist i propagandist. Romani (Priča o gospodinu Zaku, 1972.; Zatvor od oleandrova lišća, 1977.; Trojanski konj, 1980.; Epitaf carskog gurmana, 1983.; Odisejev erotikon, 1984.) i pripovijetke (Novčić Gordiana Pia, 1975.) žanrovski pripadaju književnoj fantastici, psihološkoj prozi, a potom sintezi antičke književne tradicije i žanra negativne utopije. Njegova novela Zatvor od oleandrovog lišća poslužila je kao scenarij za film Aloa – Praznik kurvi. Objavio je i knjige Split: roman staroga grada (1997.) i Hvar: kantilene i kartoline (2000.), a mnogobrojne gastronomske novinske kolumne objedinio u četiri knjige Kuharskoga kanconijera (2002-07.) te u knjigama 134 male priče o hrani (2003.), 100 mitova o hrani i 200 legendarnih recepata (2008.), Priča o dalmatinskoj kuhinji (2009.), Večernje bajke o hrani (2010.).

Milan Ćurčin (Pančevo, 14.11.1880. - Zagreb, 20.01.1960.), književnik, kritičar, pjesnik i publicist. Gimnaziju završio u Novom Sadu (1900.), germanistiku i slavistiku studirao na bečkom Sveučilištu gdje je 1905. obranio disertaciju. Nakon toga nastanio se u Beogradu gdje je tiskao svoje zbirke pjesama i književnopovijesne knjige. Kao docent na Filozofskom fakultetu predavao je njemačku književnost i proučavao južnoslavensko-njemačke književne odnose (1907. - 1914.). Prvi svjetski rat proveo u srpskom izaslanstvu u Londonu. Nakon rata nastanio se u Zagrebu i pokrenuo časopis "Nova Evropa" (1920. - 1941.) u kojem su surađivali pisci različitih ideologija. Tijekom 1930-ih sve je očitije napuštao centralističko-unitarističke koncepcije pa je zajedno s grupom hrvatskih intelektualaca (A. Bazala, M. Dežman, I. Meštrović, I. Politeo, I. Trtaglia i dr.) predložio Nacrt ustava kojim je Jugoslaviju trebalo organizirati kao složenu državnu zajednicu. Drugi svjetski rat proveo u Splitu. Od 1947. ponovno je živio u Zagrebu i radio kao član redakcije "Pomorske enciklopedije" Leksikografskog zavoda.

Boris Dvornik (16.04.1939. - 24.03.2008.), hrvatski filmski, kazališni i televizijski glumac. Završio srednju glumačku školu u Novome Sadu i studirao na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Kao filmski glumac započeo je u filmu Deveti krug F. Štiglica (1960.), a zatim odigrao niz glavnih i sporednih uloga u pedesetak filmova različite tematike i postao jednim od najpopularnijih hrvatskih filmskih glumaca. U širokom rasponu uloga koje je tumačio u filmskim komedijama, dramama i televizijskim serijama osobito se ističu uloge "narodskih" likova, koje je interpretirao kao osobe pune životnosti i specifična humora (npr. u filmovima O. Gluščevića Lito vilovito, 1964., Čovik od svita, 1965.; A. Vrdoljaka Kad čuješ zvona, 1969., U gori raste zelen bor, 1970. i dr. te u televizijskim serijama). Osobito je široku popularnost stekao 1970-ih interpretacijom likova u televizijskim serijama Naše malo misto i Velo misto (D. Marušić) te Kapelski kresovi (I. Hetrich). Kao kazališni glumac velik je uspjeh postigao u splitskome HNK-u tumačeći uloge u komedijama, posebice ulogom Šjor Bepa u Tijardovićevoj opereti Mala Floramye. Dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo (1998.).

Roman Galić (Imotski, 25.05.1914. - Zagreb, 13.05.1999.), hrvatski inženjer elektrotehnike. Realnu gimnaziju završio u Splitu (1932.), osam godina kasnije (1940.) diplomirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a 1980. doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu tezom "Jedna mogućnost povećanja isijane snage satelita". God. 1952. stipendist francuske vlade na École supérieure d’électricité-radio i École national supérieure des télécommunications u Parizu, 1955. stipendist Talijanske radiotelevizije (RAI) u Torinu i Monzi, a bio je i na studijskim boravcima u 25 razvojnih centara i laboratorija u Europi i SAD. U Zagrebu radio u Siemens d.d. (1941.), potom na Radiju Zagreb i RTV Zagreb do umirovljenja 1979. godine. Na Tehničkom fakultetu honorarno predavao od 1948. do 1958. God. 1954. osnovao i do 1958. bio predstojnik Zavoda za emisione uređaje (kasnije Zavod za visokofrekventnu tehniku), te od 1974. do 1995. predavao na poslijediplomskom studiju Elektrotehničkog fakulteta. Bio je predsjednik Saveza elektrotehničkih inžinjera i tehničara Hrvatske (1977. - 1980.) i Aerokozmonautičkog društva Hrvatske (1977. - 1979.). Dobitnik nagrade "Nikola Tesla" 1975. godine.

Ljubomir Garbin (Gornje Selo na Šolti, 29.11.1911. - Split, 06.03.1985.), umjetnički fotograf. Pohađao obrtničku školu u Splitu gdje je do 1943. radio u fotografskom atelijeru Petra i Jure Ruljančića. Prvu fotografiju objavio 1938. u reviji Jugoslavenski turizam, a prvi put izlagao 1940. u Galićevu salonu. Za II. svjetskog rata djelovao na Visu, potom u El Shattu; samostalnu izložbu fotografija s motivima života u zbjegu priredio u Kairu i Aleksandriji. Nakon rata samostalni je fotograf u Splitu i član Fotokluba s kojim prvi put izlaže na II. međunarodnoj izložbi fotografije 1960. godine. Snimao poglavito splitske motive (Sa Peristila, 1960.) i zbivanja, akt, ženski lik i portret (Probuđeni tulipan, 1965.). Istraživao i primjenjivao različite fotografske tehnike, osobito foto-grafiku, reljefnu fotografiju i solarizaciju. Objavljivao fotografije u domaćim i inozemnim časopisima. Izlagao samostalno u Splitu cikluse fotografija Splitsko ljeto (1963., 1974.) i Naslijeđe u kamenu (1977., 1988.), skupno na Splitskom salonu (1973., 1984.) te na mnogim domaćim i inozemnim izložbama umjetničke fotografije.

Josip Genda (05.03.1943. - 08.09.2006.), hrvatski glumac. Nastupati počeo 1956. u splitskome omladinskom kazalištu "Titovi mornari", povremeno nastupao u splitskome HNK-u, gdje je stalnim članom postao 1973. godine. Jedan od nositelja repertoara splitskoga kazališta. Nastupao u komornom teatru Kripta ’70, od 1971. na Splitskom ljetu te u Dubrovniku. Glumio na filmu, u televizijskim dramama i serijama (Velo misto, Nepokoreni grad).

Frano Glavina (23.11.1930. - 07.08.2016.), povjesničar. U početku radi s ocem i stricem u obiteljskoj stolarskoj radioni, no poslije uz rad završava gimnaziju (1958. u Pločama), te diplomira pravo (1966. na Pravnom fakultetu u Splitu). Radio je kao pravnik u podružnici sarajevskog Energoinvesta i u Domu zdravlja u Makarskoj (pomoćnik ravnatelja 1968. - 1974.). Zbog angažmana u Matici hrvatskoj (prvi predsjednik ogranka u Makarskoj 1971.) i proskribiranosti u društvu biva prisiljen odseliti se s obitelji 1974. u Zagreb. Zapošljava se kao tajnik u Leksikografskom zavodu, kojemu je tadašnji ravnatelj bio Miroslav Krleža. Od 1977. radi u Arhivu Hrvatske, najprije kao tajnik. Godine 1986. razriješen je tajničkog položaja zbog protivljenja prihvaćanja beogradskog nacrta zakona o arhivskom gradivu. Kroz čitavo to vrijeme piše i književne tekstove, humorističke priloge, novinske tekstove, a fokus je na proučavanju prošlosti Trpnja, Pelješca i Makarske, ali i noviju hrvatsku prošlost. Godine 1988. doktorirao je tezom "Kmetski odnosi na poluotoku Pelješcu pod Dubrovačkom Republikom i njihovo razrješavanje za austrijske vladavine" na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u raznim časopisima i zbornicima. Do umirovljenja bio je pravni savjetnik u Arhivu Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv u Zagrebu), kraće vrijeme i vršitelj dužnosti ravnatelja. Bio je pročelnik Povijesnog zbora Družbe Braća hrvatskog zmaja. Od 1990-ih se često javlja u dnevnicima i tjednicima sa svojim tekstovima i komentarima vezanim uz teme iz starije i novije hrvatske prošlosti s naglaskom na nacionalne simbole Hrvata i progone nad njima, ali i aktualna politička zbivanja. Objavio je knjige: "Kulturno-politička zbivanja u Makarskoj i njenom primorju u 19. stoljeću" (1971.), "Trpanj - prošlost, sadašnjost, spomenici" (1989.), "Don Nedjeljko Subotić" (sa Slavicom Stojan, 1996.), "Dubrovački gospari i pelješki kmetovi (2010.) i "Makarske teme" (s Ivanom Kokić 2010.).

Nives Ivanković (01.06.1967.), hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica. Nives se u djetinjstvu iz rodnog grada (Tomislavgrad) seli u Split. Završila Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Od 1993. stalna je članica Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Ostvarila je i brojne uloge u filmovima poput “Zvizdana”, “Četveroreda”, “Vjerujem u anđele” i “Ta divna splitska noć”.

Asja Kisić (29.01.1914. - 03.08.1996.), hrvatska glumica. Karijeru je započela u Osijeku 1935–42. Godine 1942–44. bila je angažirana u Dubrovniku, potom članica Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske te do kraja rata beogradskoga Narodnog pozorišta. Nakon rata bila je članica zagrebačkoga HNK-a (1945–47.) i Komedije (1950–52.), a potom do umirovljenja 1972. članica splitskoga HNK-a, gdje je tumačila mnoge glavne uloge (Serafina u Tetoviranoj ruži T. Williamsa, Kate Kapuralica u istoimenoj komediji V. Stullija). Istaknula se interpretacijom Bepine u televizijskoj seriji Naše malo misto (1969–70.) prema scenariju M. Smoje.