Rezultati pretrage

Viktor August Bek (26.08.1888. - 20.10.1974.), dramski glumac i redatelj. Djetinjstvo proveo s roditeljima na Braču, gdje mu je otac služio vojsku. Po povratku 1899., pohađao je srednju školu u Srijemskoj Mitrovici, a graditeljsku u Zagrebu. Usporedo je učio glumu kod Đ. Prejca. Nastupio je 1909. u Zagrebačkom kazalištu. Ne dobivši stalni angažman, pristupio je putujućoj družini P. Ćirića i R. Mlinarića. Na poziv intendanta N. Fallera prešao je 1910. u HNK u Osijeku, gdje je od 1911. stalno angažiran. Godine 1912. nastupa s putujućom družinom tog kazališta u Bosni i Dalmaciji. Kao stipendist osječkog kazališta u sezonama 1911./1912. - 1913./1914. boravio je 18 mjeseci u Beču učeći glumu i režiju. U sezoni 1924./1925. bio je glumac i redatelj u Sarajevu, 1925./1926. u Splitu, 1926. - 1928. ponovo u Sarajevu, a 1928. trajno prelazi u Zagreb, da bi istodobno kao redatelj djelovao u Varaždinu, Skopju, Mostaru i Karlovcu. U HNK Zagreb glumio je do 1954., kada na Gavellin poziv prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište odnosno Kazalište Gavella. Dobio je više priznanja: Sterijinu nagradu (1958.), Nagradu grada Zagreba (1960.), te za životno djelo Nagradu Vladimir Nazor (1970.). Glumio je u kazalištu, u više radio-drama i na televiziji, te u filmovima. Bavio se i prevodilačkim radom (preveo je nekoliko kazališnih komada s njemačkog).

Mate Garković (12.09.1882. - 26.05.1968.), nadbiskup. Rodio se u Velom Ratu na Dugom otoku. Prva školska znanja stekao je na svome otoku. Gimnaziju polazi u Zadru gdje 1907. završava i studij teologije. Za svećenika ga je zaredio 28. srpnja 1907. pomoćni biskup Ivan Borzatti. Nakon ređenja imenovan je prefektom u sjemeništu Zmajević te potom mansionarom sv. Šime (1911. - 1914.) i vjeroučiteljem u Hrvatskoj gimnaziji u Zadru. Godine 1914. imenovan je župnikom Preka gdje je ostao punih 11 godina sve do 1925. godine. Isticao se istinskim domoljubljem. Za vrijeme Talijanske okupacije Zadra nakon Prvoga svjetskog rata bio je proganjan i zatvaran, a za vrijeme Drugog svjetskog rata zauzimao se za one koji su bili proganjani i zlostavljani od okupatora. Godine 1922. inicijator je osnivanja hrvatskoga svećeničkog udruženja „Uzajamnost“. Godine 1925. imenovan je profesorom pastoralne teologije na bogosloviji u Splitu, a od 1938. do 1948. bio je i njezin rektor. Ondašnjim generacijama studenata ostao je u pamćenju kao uzoran profesor i istinski vođa i prijatelj. Mons. Garković se ponovo vraća u zadarsku nadbiskupiju 1948. godine kada je ona ponovno uspostavljena u svojim prijašnjim granicama. Iste godine Garković je imenovan generalnim vikarom nadbiskupije pod vodstvom nadbiskupa Munzanija i kasnije pod vodstvom upravitelja Hvarskoga biskupa Pušića. Garković je u stvari sam upravljao nadbiskupijom i to u najtežem razdoblju kada su mnoge crkve bile porušene, nedostajalo je svećenika i škola za odgoj svećenika. Obnova nadbiskupije i sjemeništa bile su njegovo životno djelo u koje je uložio sav svoj trud i energiju. Godine 1949. obnovio je dječačko sjemenište Zmajević i nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, a 1959. osnovao je i Višu bogoslovnu školu. Godine 1950. imenovan je apostolskim administratorom (upraviteljem) Zadarske nadbiskupije, a posvećen je za naslovnog adraškog biskupa 30. ožujka 1952. Ustoličen je za rezidencijalnog zadarskog nadbiskupa 21. siječnja 1961. godine.

Artur Gavazzi (Split, 14.10.1861. - Zagreb, 12.03.1944.), geograf. Maturirao u Splitu, studij zemljopisa završio na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, doktorirao u Beču 1891. tezom "Der Flächeninhalt der Flussgebiete in Kroatien" (objavljeno u: "Glasnik Hrvatskog naravoslovnog društva", 1908.). Po povratku u Hrvatsku kao nastavnik radio u Gospiću, Karlovcu i Sušaku, a od 1906. u Zagrebu. Pet godina kasnije (1911.) namješten je za nastavnika zemljopisa na zagrebačkom sveučilištu. Izvanrednim profesorom postao je 1914., a 1920. prvim profesorom ljubljanskog sveučilišta pri Filozofskom fakultetu, gdje je ostao do 1927. godine. U Ljubljani je utemeljio Geografski zavod, preuredio zavod za meteorologiju i geodinamiku i osnovao seizmološku postaju u Ljubljani. Od 1927. ponovo djeluje u Zagrebu, gdje je redoviti profesor pri katedri za fizikalnu geografiju. Iste godine utemeljio je Zavod za fizikalnu geografiju, a sljedeće pokrenuo "Hrvatski geografski glasnik", kojemu je bio i prvi urednik. Bio je redoviti član JAZU od 1917. te član geografskih društava u Pragu, Helsinkiju, Berlinu, Sofiji i Beogradu.

Aleksandar Gavrić (28.05.1932. - 06.12.1972.), srpski filmski, kazališni i televizijski glumac. Glumu je diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu 1956. godine. U početku, poslije uloga u jednom nedovršenom projektu S. Popovića 1955. i filmu Potraga Ž. Skrigina 1956., u uvjerenju da ga domaći film ne prihvaća jer "nije jugoslavenski već američki tip glumca", odlazi najprije u zadarsko, a potom u splitsko kazalište; ondje, u toku 2 sezone, igra niz uloga. Poslije gotovo 4 godine ponovno nastupa na filmu: uloga hrabrog kapetana Lešija koji uništava zaostale baliste na Kosmetu u istoimenom filmu Z. Mitrovića 1960. donosi mu popularnost prvoga domaćeg junaka akcijskog filma. Igrao je glavne uloge u većini filmova Ž. Mitrovića iz tog razdoblja: Signali nad gradom (1960.), Solunski atentatori (1961.), Obračun (1962.), Marš na Drinu (1964.), Operacija Beograd (1968.) i dr. Nastupio je i u desetak talijanskih i njemačkih akcijskih filmova.

Oskar Harmoš (25.02.1911. – 06.04.1992.), hrvatski baletni plesač, koreograf i pedagog. S Anom Roje priređivao je baletne koncerte te plesao u trupama Ballets russes de Monte-Carlo i Folkwang Tanztheater. Solist, koreograf i voditelj Baleta u Splitu 1940–41., potom u Zagrebu do 1953., kada se vratio u Split i istodobno s Anom Roje osnovao u Kaštel Kambelovcu međunarodnu ljetnu baletnu školu (od 1970. djelovala u Primoštenu). Povremeno u Zagrebu djelovao kao pedagog i koreograf. Značajnije koreografije: Život (Čajkovski, 1941.), Bahčisarajska fontana (Asafjev, 1947.), Ohridska legenda (S. Hristić, 1949.), Trnoružica (Čajkovski, 1950.), Stranac (S. Bombardelli, 1956.), Fantastična simfonija (H. Berlioz, 1959.). Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1978. godine (s Anom Roje).

Milan Jakaša, financijski službenik. Živio je u Splitu.

Ivo Kirigin (02.02.1914. - 21.10.1964.), hrvatski skladatelj, dirigent i glazbeni pisac. Kompoziciju i dirigiranje studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (F. Dugan), a nakon diplome 1938. usavršavao se u Rimu (I. Pizzetti, B. Molinari) i Sieni. Bio je dirigent u operama u Splitu (1940–42.) i Zagrebu (1942–46.), rukovoditelj glazbenog odsjeka Jadran filma (1946–55.), a od 1955. do smrti ravnatelj zbora ansambla narodnih plesova i pjesama Lado. Kiriginovo skladateljstvo pomiruje tradiciju i inovaciju, formalne zakonitosti apsolutne glazbe i česte izvanglazbene sadržajne poticaje.

Zvonko Lepetić (17.11.1928. - 04.01.1991.), hrvatski glumac. Od 1939. živio je u Sarajevu, gdje je polazio Dramski studio te od 1953. glumio u Narodnom pozorištu. Glumio je u kazalištima u Kopru, Subotici, Nišu, Bujama, Zadru i Šibeniku; stalni član ansambla splitskoga HNK-a 1963-68., a potom, kao slobodni umjetnik do umirovljenja 1983., nastupao u Dramskom kazalištu "Gavella", Teatru &TD, Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Na filmu od 1966. (Konjuh planinom u režiji Fadila Hadžića), prvu zapaženiju ulogu ostvario je u filmu U gori raste zelen bor (1971.) Antuna Vrdoljaka, a svoje dvije jedine glavne uloge u filmovima Ludi dani (Nikola Babić, 1977.) i O pokojniku sve najljepše (O pokojniku sve najlepše, Predrag Antonijević, Srbija, 1984.). Uglavnom se pojavljivao u epizodnim, karakternim ulogama "ljudi iz naroda", nastupivši u više od 100 igranih filmova, TV filmova i serija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. Zapaženiji su mu nastupi u filmovima Ljubav i poneka psovka (1969.) i Mećava (1977.) A. Vrdoljaka, Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj Krste Papića (1973.), Okupacija u 26 slika (1978.) Lordana Zafranovića, Visoki napon (1981.) i Veliki transport (1983.) Veljka Bulajića, Balkanski špijun (1984.) Dušana Kovačevića i Božidara Nikolića, kao i u TV filmovima U mreži (1972.), Sitne igre (1981.) i Tamburaši (1982.) Marija Fanellija te u Čovjek koji je znao gdje je sjever a gdje jug (Nedim Đuherić, TV Sarajevo, 1989.). Široku je popularnost stekao ulogama u TV serijama Kuda idu divlje svinje (1971., kao šofer Ljubo) i Kapelski kresovi (1975-76., kao ekonom Brko), obje u režiji Ivana Hetricha, Vrdoljakovoj Prosjaci i sinovi (1972., prikazana 1984.), Čovik i po (Daniel Marušić, 1974.), Punom parom (M. Fanelli, 1978-80.) i Putovanje u Vučjak (Eduard Galić, 1986-87.) te dječjima Jelenko (Obrad Gluščević, 1981.) i Lažeš, Melita (Milivoj Puhlovski, 1984.).

Mira Mikačić (Split, 04.11.1920. – Zagreb, 20.11.2000.), bibliotekarka. Za vrijeme rata i okupacije Dalmacije kao studentica medicine sudjelovala u antifašističkom pokretu, zbog čega je uhićena, osuđena i odvedena u talijanski zatvor u Peruggi u kolovozu 1942. Po raznim je zatvorima provela više od 30 mjeseci. Nakon povratka u domovinu priključila se Jugoslavenskoj vojsci, a potkraj 1945. demobilizirana je u činu potporučnika. Poslije rata u Zagrebu studirala na Filozofskom fakultetu te diplomirala filozofijsku skupinu predmeta. Bila je članica Narodne fronte Hrvatske te zastupnica u Saboru SR Hrvatske (1978). Godinu dana kasnije, ukazom Josipa Broza Tita, odlikovana ordenom rada sa zlatnim vijencem. Kroz cijelo spomenuto razdoblje do umirovljenja 1981. bavila se bibliotekarstvom, a unutar struke posvetila se i nastavničkom i znanstvenom radu. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1971., a doktorirala 1991. Objavila je jednu knjigu i veći broj članaka.

Andrija Pivčević (05.07.1945. - 21.10.2019.), hrvatski televizijski i filmski snimatelj. Od 1962. aktivan u Kino klubu Split, gdje je kao snimatelj ostvario oko 70 filmova, obilježivši vizualnu poetiku splitskoga kinoamaterskog kruga; 1970. proglašen je majstorom amaterskog filma. Profesionalno snima od 1967. godine. Kao direktor fotografije ostvario je igrane cjelovečernje filmove Ludi dani (Nikola Babić, 1977.), Medeni mjesec (N. Babić, 1983.), Crveni i crni (Miroslav Mikuljan, 1985.), Večernja zvona (Lordan Zafranović, 1986.), Haloa, praznik kurvi (L. Zafranović, 1988.) i Povratak Katarine Kožul (Slobodan Praljak, 1989.), a formalnom zahtjevnošću izdvaja se Kuća na pijesku (Ivan Martinac, 1985.). Snimatelj visokih likovnih kriterija i autorskog profila, često nagrađivan, pozornost je privukao i radom u kratkometražnim filmovima N. Babića i Aleksandra F. Stasenka te reklamnim filmovima (npr. poznata reklama za piće Pipi u proizvodnji Dalmacijavina, 1983.). Tijekom Domovinskog rata ratni snimatelj HRT-a.

Branko Pleša (06.03.1926. - 09.06.2001.), srpski glumac. Glumačku školu završio u Zagrebu, a Akademiju za pozorišnu umetnost u Beogradu (1952.). U Zagrebu nastupao u HNK-u (1945–46.), potom u splitskome HNK-u (1946–47.), a od 1947. u Jugoslovenskome dramskom pozorištu u Beogradu. Glumio u filmovima (Daleko je sunce Radoša Novakovića, 1953.; Pre istine Vojislava Rakonjca, 1968.; Bablje ljeto N. Tanhofera, 1970.), bavio se režijom, objavio teatrološku knjigu Boje praznine (1990.) i dramu Ljubav u Veneciji (2000.).

Milan Pleština (03.05.1961.), hrvatski glumac. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 1988. godine, a zatim je bio angažiran u Beogradskom dramskom pozorištu, dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, splitskom HNK i GDK Gavella. Član Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu postao je 2005. godine.

Krunoslav Quien (05.03.1917. - 24.02.1990.), hrvatski književnik i scenarist. Diplomirao jugoslavistiku i talijanistiku 1946. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao profesor u Splitu i Zagrebu do 1958., a potom kao filmski dramaturg (Zora film, Zagreb film) i scenarist, npr. filmova E. Galića, V. Mimice i B. Žižića; bio je iznimno zapažen kao autor popratnih tekstova za dokumentarne filmove (npr. B. Marjanovića), za što je bio nagrađivan na festivalu u Beogradu. Iako je pisao i prozu (Mare Karantanova, 1993.), književno je ime stekao pjesničkim opusom.

Ana Roje (17.10.1909. – 17.03.1991.), hrvatska balerina, pedagoginja i koreografkinja. Od 1938. bila je pedagoginja u trupama Ballets russes de Monte-Carlo i Colonel de Basil. S Harmošem je od 1941. vodila splitski, a zatim zagrebački Balet, gdje je postala i primabalerinom. Međunarodnu baletnu školu osnovala je 1953. u Kaštel Kambelovcu (od 1970. djelovala u Primoštenu). Povremeno je odlazila u Ameriku, gdje je održavala stručne tečajeve (Boston, Bermuda, New York). Dobitnica je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1978. (s O. Harmošem).

Tomislav Tanhofer (21.12.1898. - 21.06.1971.), hrvatski glumac i redatelj. Filozofiju studirao u Zagrebu i Beču. Isprva u upravi, poslije glumac i redatelj u osječkom HNK-u (1921–34.), potom u upravi zagrebačkoga HNK-a (1934–36.) te glumac u Pozorištu Dunavske banovine (1936–40.) i zagrebačkom HNK-u (1940–47.). U međuvremenu nastupao u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, bio u upravi kazališta u Banjoj Luci, Osijeku i Splitu te predavao glumu na Pozorišnoj akademiji u Beogradu. Režirao stotinjak dramskih djela, među kojima su Krležin glembajevski ciklus, Glorija R. Marinkovića, Ljestve Jakovljeve V. Desnice, Sofoklova Antigona i Kralj Edip, Don Carlos F. Schillera i dramatizacija Braće Karamazovih F. M. Dostojevskoga. Napisao zbirku novela Poplava (1943.), uređivao kazališne časopise, pisao memoare i članke o kazališnim pitanjima te prevodio. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1968. godine.

Ante Verzotti (26.01.1942.), hrvatski fotograf, snimatelj i filmski redatelj. Diplomirao je 1973. snimanje u Pragu. Predavao je fotografiju i filmsko snimanje u na Umjetničkoj akademiji te na Visokoj školi multimedijskih i komunikacijskih tehnologija u Splitu; od 1992. fotoreporter Slobodne Dalmacije. Njegov filmski rad nastao je u okrilju eksperimentalne struje oko Kino kluba Split (tzv. splitska filmska škola 1960-ih). Od 13 autorskih kratkometražnih filmova (titulu majstora amaterskog filma stekao je 1967.) zapaženi su mu Twist-twist (1962.), Objektiv (1966.) i Fluorescencije (1967.). U profesionalnoj kinematografiji djelovao je kao direktor fotografije: bio je susnimatelj igranih filmova Kronika jednog zločina (Lordan Zafranović, 1973.) i Godišnja doba (Petar Krelja, 1979.) te radio kao snimatelj druge ekipe u više filmova i TV serija. Istaknuti je umjetnički fotograf; najčešći su motivi njegova likovno rafinirana fotografskog rada dalmatinski pejzaž, portret te napose splitska svakidašnjica.

Lordan Zafranović (11.02.1944.), hrvatski filmski redatelj i scenarist. Diplomirao je na Visokoj pedagoškoj akademiji u Splitu te 1971. filmsku i TV režiju u Pragu. Filmsku karijeru započeo je nizom zapaženih kratkometražnih filmova realiziranih 1961–65. u Kino klubu Split (Nedjelja, Dnevnik, Dah, Portreti / U prolazu), stekavši 1966. zvanje majstora amaterskog filma. U profesionalnoj kinematografiji djeluje od 1965. godine. Asistent je režije Vatroslavu Mimici u filmu Kaja, ubit ću te! (1967.), nastupivši i u sporednoj ulozi u njegovu filmu Prometej s otoka Viševice (1964.). Režirajući isprva u nezavisnoj produkciji zagrebačkoga Filmskog autorskog studija (FAS), Adria filma i Zagreb filma te beogradskoga Dunav filma, u toj mu se etapi karijere ističu igrani dugometražni prvijenac Nedjelja (1969.) te nagrađivani srednjometražni igrani filmovi Poslije podne (Puška) (1968.), Ave Marija (Moje prvo pijanstvo) (1971.) i Valcer (Moj prvi ples) (1971.), u kojima zaokružuje kinoklupsku, avangardnu poetiku svojih ranih filmova. U prijelaznoj fazi 1970-ih režira raznorodne filmove – srednjometražne igrane Mora (1971.) i Gosti i radnici (1977.), TV filmove Predgrađe (Ibisa) (1971.) i Ubistvo u noćnom vozu (1973.), omnibus-film Kronika jednog zločina (1973.), nastao spajanjem njegovih triju kratkometražnih filmova, dokumentarne Antika (1972.), ZAVNOH (1973.), Rad zida grad (1974.) i dr. Dugometražnim igranim filmom Muke po Mati (1975., nagrada kritičara na festivalu u Puli) označio je prijelaz prema zrelijoj etapi u kojoj slijedi kasnomodernistički obrazac europskoga art-filma, zadržavši poriv za provokacijom građanske sredine. Ti se igrani filmovi obično dijele u dvije trilogije: političkopovijesnoj pripadaju Okupacija u 26 slika (1978., Velika zlatna arena, Srebrna arena za režiju i nagrada kritike na festivalu u Puli), prikazana u glavnom programu Canneskog festivala i iznimno kontroverzne recepcije u Hrvatskoj, Pad Italije (1981., Velika zlatna arena za film i režiju), prikazan u glavnom programu Međunarodne filmske smotre u Veneciji, i Večernja zvona (1986., Zlatna arena za režiju), prema romanu Vrata od utrobe Mirka Kovača. "Erotsko-metafizičkoj" trilogiji pripadaju Ujed anđela (1984.), Haloa, praznik kurvi (1988., prema romanu Zatvor od oleandrova lišća Veljka Barbierija) i u Češkoj producirana Osveta je moja (Má je pomsta, 1995., prema romanu Crni petak Otakara Chaloupke). Svim je svojim filmovima (su)scenarist.