Rezultati pretrage

Viktor August Bek (26.08.1888. - 20.10.1974.), dramski glumac i redatelj. Djetinjstvo proveo s roditeljima na Braču, gdje mu je otac služio vojsku. Po povratku 1899., pohađao je srednju školu u Srijemskoj Mitrovici, a graditeljsku u Zagrebu. Usporedo je učio glumu kod Đ. Prejca. Nastupio je 1909. u Zagrebačkom kazalištu. Ne dobivši stalni angažman, pristupio je putujućoj družini P. Ćirića i R. Mlinarića. Na poziv intendanta N. Fallera prešao je 1910. u HNK u Osijeku, gdje je od 1911. stalno angažiran. Godine 1912. nastupa s putujućom družinom tog kazališta u Bosni i Dalmaciji. Kao stipendist osječkog kazališta u sezonama 1911./1912. - 1913./1914. boravio je 18 mjeseci u Beču učeći glumu i režiju. U sezoni 1924./1925. bio je glumac i redatelj u Sarajevu, 1925./1926. u Splitu, 1926. - 1928. ponovo u Sarajevu, a 1928. trajno prelazi u Zagreb, da bi istodobno kao redatelj djelovao u Varaždinu, Skopju, Mostaru i Karlovcu. U HNK Zagreb glumio je do 1954., kada na Gavellin poziv prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište odnosno Kazalište Gavella. Dobio je više priznanja: Sterijinu nagradu (1958.), Nagradu grada Zagreba (1960.), te za životno djelo Nagradu Vladimir Nazor (1970.). Glumio je u kazalištu, u više radio-drama i na televiziji, te u filmovima. Bavio se i prevodilačkim radom (preveo je nekoliko kazališnih komada s njemačkog).

Branko Horvat (Petrinja, 24.07.1928. - Krapinske Toplice, 18.12.2003.), ekonomist, političar i pedagog. Gimnaziju završava u Požegi, gdje je tri godine uređivao gimnazijski zbornik 'Naše znanje'. Od 1941. sudjeluje u ilegalnom radu, a sa 1944. odlazi u partizane i sudjeluje u NOB-u. Studirao je tehniku, ekonomiju i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu, te je 1952. diplomirao, a 1955. doktorirao na Ekonomskom fakultetu. Doktorat stiče 1959. i na Sveučilištu u Manchesteru (Ujedinjeno Kraljevstvo), a specijalizirao je 1964-65. na Sveučilištu Harvard i Institutu za tehnologiju Massachusetts u SAD kao stipendist Fordove zaklade. Radio je kao asistent i znanstveni suradnik Instituta za naftu i Ekonomskog instituta u Zagrebu (1950. - 1955.), a od 1955. radi u Saveznom zavodu za privredno planiranje u Beogradu, u kojem je 1958. osnovao Odjel za ekonomska istraživanja i metodologiju planiranja. Taj odjel 1963. postaje Jugoslavenski institut za ekonomska istraživanja, a 1969. mijenja naziv u Institut ekonomskih nauka. Horvat je bio prvi direktor Instituta, sve do ostavke koju podnosi 1970. godine. Od 1962. radi kao izvanredni profesor Sveučilišta u Beogradu, a od 1975. redoviti je profesor na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (od 1982. Ekonomski fakultet). Predavao je ekonomsku analizu, političku ekonomiju socijalizma, privredno planiranje, ekonomsku teoriju i komparativne ekonomske sustave. Gostovao je na velikom broju sveučilišta diljem svijeta (SAD, Njemačka, Francuska, Češka, Čile, Tanzanija, Kanada, Kina…), te je ujedno održao predavanja i kraće tečajeve na osamdesetak instituta, akademija i sveučilišta u Europi, Sjevernoj i Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Autor je tridesetak knjiga i više stotina članaka u domaćim i stranim znanstvenim časopisima i enciklopedijama. Djela su mu prevedena na sedamnaest jezika. Temeljna značajka Horvatovog znanstvenog rada je široko područje zanimanja. Počeo je s ekonomikom industrije nafte koju je analitički razvija s gledišta mikroekonomije i njezina društveno-ekonomskog značaja. Baveći se društvenim privrednim planiranjem sintetizirao je važna svjetska teorijska dostignuća. Dio rezultata tih istraživanja bila je ideja o centralnom investicijskom fondu kao načinu usmjeravanja privrednog razvoja i prijedlozi o financiranju razvoja nerazvijenih područja. Privredna recesija 1961. potaknula je Horvata na preorijentaciju s planskih na sistemska pitanja – analizu mehanizma i funkcioniranja privrednog sustava koja je vodila do uočavanja i utvrđivanja cikličnosti privrednih kretanja. Glavno mu je djelo "Politička ekonomija socijalizma" u kojem je predložio ekonomska, socijalna i politička rješenja. Inačica na engleskom jeziku proglašena je knjigom godine u SAD, a američki ekonomisti nominirali su ga 1983. na temelju te knjige za Nobelovu nagradu. Knjiga "Towards the theory of planned economy" potaknula je američki ekonomski časopis Economic Review da lansira termin "marksizam-horvatizam". Horvat je prvi primijenio matematičke metode i druga sredstva moderne ekonomske analize u jugoslavenskoj ekonomiji. Bio je voditelj jugoslavenske delegacije na prvom zasjedanju Odbora UN-a za industrijski razvoj (1961.), te je pod njegovim predsjedništvom izrađen prijedlog da se osnuje UNIDO (Organizacija UN-a za industrijski razvoj). Bio je član velikog broja međunarodnih ekonomskih organizacija, udruženja i redakcija ekonomskih časopisa, te osnivač i predsjednik Međunarodnog udruženja za ekonomiku samoupravljanja. Bio je i osnivač i dugogodišnji urednik časopisa Ekonomska analiza, koji je kasnije promijenio naziv u Economic Analysis and Worker's Management. Sudjelovao je na velikom broju znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Radio je i kao ekonomski savjetnik predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, vlada Perua, Bangladeša, Brazila i predsjednika turske vlade. Politički rad B. H. započinje kao omladinski rukovodilac Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske u Požegi i član tamošnjeg odbora Narodne fronte. Na radnim akcijama 1945. - 1946. proveo je devet mjeseci. Na fakultetu postaje član SKOJ-a i KPJ. Na drugoj godini studija biva isključen iz Partije, no uskoro je rehabilitiran i članom ostaje do 1990. godine. Jedan je od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu 1989., prvog nezavisnog političkog udruženja u SFRJ. Tijekom 1990. član je rukovodstva SKH-SDP i njegove "vlade u sjeni". Nakon što krajem 1990. napušta SDP, ponovno se politički angažira 1992. kao osnivač i predsjednik Socijaldemokratske unije, stranke nastale spajanjem Saveza reformista Hrvatske i Lige socijaldemokrata. Tu je dužnost obnašao do 1995., te ponovo u razdoblju 1998. - 2000. godine. Također je bio član Predsjedništva i Glavnog odbora društva "Josip Broz Tito" iz Zagreba. Znanstvena biografija B. H. objavljena je u desetak međunarodnih biografskih leksikona. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, od kojih se ističu nagrada za najbolji rad iz statistike koju je dodijelilo Statističko društvo iz Manchestera (1958.); Nagrada 'Mijo Mirković' Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1986.); zbornik u čast B. H. (2000.) i počasna titula profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu (2003.).

Nenad Jovičić (19.02.1922. - 20.04.2006.), snimatelj. Studirao filmsko snimanje u Pragu, a nakon toga karijeru započinje snimanjem priloga za filmske žurnale. Snimio je više od trideset dugometražnih igranih filmova, pedesetak kratkometražnih, a aktivan je bio i na televiziji. Snimatelj je prvog igranog filma u boji u bivšoj Jugoslaviji Pop Ćira i pop Spira (Sofija-Soja Jovanović, 1957.). U hrvatskoj kinematografiji snimio je film Druga strana medalje (Fadil Hadžić, 1965.) koji se odlikuje funkcionalnim vizualnim stilom, filmove obrada Glušćevića Goli čovik (1968.), Vuk samotnjak (1972.), u kojem je uspješno povezao dokumentarističku fotografiju i stilizacijsku igranog filma, i Kapetan Mikula Mali (1974.). Za Vladimira Tadeja snima 1975. godine film Hitler iz našeg sokaka u kojem upravo kamera stvara uvjerljiv ugođaj, iako film otkriva i neke krajnje nemotivirane snimateljske postupke, kao često zumiranje. Jovičić je dobitnik niza nagrada i priznanja.

Zvonko Lepetić (17.11.1928. - 04.01.1991.), hrvatski glumac. Od 1939. živio je u Sarajevu, gdje je polazio Dramski studio te od 1953. glumio u Narodnom pozorištu. Glumio je u kazalištima u Kopru, Subotici, Nišu, Bujama, Zadru i Šibeniku; stalni član ansambla splitskoga HNK-a 1963-68., a potom, kao slobodni umjetnik do umirovljenja 1983., nastupao u Dramskom kazalištu "Gavella", Teatru &TD, Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Na filmu od 1966. (Konjuh planinom u režiji Fadila Hadžića), prvu zapaženiju ulogu ostvario je u filmu U gori raste zelen bor (1971.) Antuna Vrdoljaka, a svoje dvije jedine glavne uloge u filmovima Ludi dani (Nikola Babić, 1977.) i O pokojniku sve najljepše (O pokojniku sve najlepše, Predrag Antonijević, Srbija, 1984.). Uglavnom se pojavljivao u epizodnim, karakternim ulogama "ljudi iz naroda", nastupivši u više od 100 igranih filmova, TV filmova i serija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. Zapaženiji su mu nastupi u filmovima Ljubav i poneka psovka (1969.) i Mećava (1977.) A. Vrdoljaka, Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj Krste Papića (1973.), Okupacija u 26 slika (1978.) Lordana Zafranovića, Visoki napon (1981.) i Veliki transport (1983.) Veljka Bulajića, Balkanski špijun (1984.) Dušana Kovačevića i Božidara Nikolića, kao i u TV filmovima U mreži (1972.), Sitne igre (1981.) i Tamburaši (1982.) Marija Fanellija te u Čovjek koji je znao gdje je sjever a gdje jug (Nedim Đuherić, TV Sarajevo, 1989.). Široku je popularnost stekao ulogama u TV serijama Kuda idu divlje svinje (1971., kao šofer Ljubo) i Kapelski kresovi (1975-76., kao ekonom Brko), obje u režiji Ivana Hetricha, Vrdoljakovoj Prosjaci i sinovi (1972., prikazana 1984.), Čovik i po (Daniel Marušić, 1974.), Punom parom (M. Fanelli, 1978-80.) i Putovanje u Vučjak (Eduard Galić, 1986-87.) te dječjima Jelenko (Obrad Gluščević, 1981.) i Lažeš, Melita (Milivoj Puhlovski, 1984.).

Henrik (Jindrich) Šoulavy (27.12.1878.), liječnik. Rođen u gradu Sušice u Češkoj. Studij medicine završio je u Krakowu, diplomirao je u Pragu 1905. godine. Bio je vojni liječnik Austro-Ugarske Monarhije u Sarajevu odakle je posjećivao Split, Kaštela i Trogir. Godine 1908. zajedno sa roditeljima i dvije sestre doselio u Kaštela. Iznajmio je prostor u kaštelu Rušinić (Rossani), gdje je otvorio ambulantu i ljekarnu te ugošćavao svoje prijatelje i rodbinu iz Češke, Poljske, Austrije... Već tada se iz Kaštela u Europu odašilju razglednice zadovoljnih gostiju. Od 1909. godine živi u vlastitoj kući u Kaštel Lukšiću. Od tadašnjih vlasnika, obitelji konta Lamberta Cambia kupio je kaštel sa perivojem koji je 1590. godine sagradila splitska plemićka obitelj Tartalja (Tartaglia). Nakon izgradnje kaštela uokolo je formiran i park koji je dr. Šoulavy produžio do plaže. Kaštel je još u 19. stoljeću nadograđen na zapadnom dijelu i preuređen u secesijskom stilu. U njemu je Šoulavy otvario prvi turistički pansion za redovite goste s nazivom „Pansion dr. Šoulavy“. Taj događaj smatramo početkom „organiziranog turizma“ u Kaštelima. U pansionu je u 19 godina djelovanja ostvareno više od 50 000 noćenja.

Ante Bačić Grlica (04.04.1911. - 07.01.2002.), apotekar. Potječe iz stare i ugledne blatske obitelji Bačić Posinak, vlasnice jednog od 19 blatskih kaštela. Rođen je 1911. u Blatu gdje je završio osnovnu i građansku školu. Radio je u Blatu kao poslovođa u trgovini, vodio parobrodarsku agenciju Slobodne plovidbe u Prigradici. Poslije je otvorio papirnicu. U Kninu je završio Nižu poljoprivrednu školu. U II. svjetskom ratu se pridružuje partizanima. Nakon završenog višeg apotekarskog tečaja vrši dužnost apotekara. Poslije rata pohađa i svršava gimnaziju u Zemunu te Sanitetsko učilište u Ljubljani. Radi u Vojno-sanitetskom zavodu JNA, najprije u Beogradu, a potom u Sarajevu. U tom gradu živi sve do umirovljenja 1972. godine. Umirovljen je u činu potpukovnika. Potom živi u Splitu, u kojem i umire 2002. godine. Pokopan je u Blatu.

Veljko Bulajić (22.03.1928. - 02.04.2024.), hrvatski filmski redatelj i scenarist. U trećoj godini života s obitelji se preselio u Sarajevo. Od 1946. živi u Zagrebu, gdje se školovao u večernjim školama te radio u odjelu za kulturu Doma JNA. Privučen filmom, upisao je filmski tečaj u Jadran filmu, a potom kao stipendist studirao filmsku režiju u Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Pošto je asistirao Vatroslavu Mimici na igranom filmu U oluji (1952.), režirao je šest kratkometražnih dokumentarnih filmova; prvi mu je bio Kamen i more (1953.), u crnogorskoj produkciji, a iste godine je u hrvatskoj produkciji ostvario film Brod lutalica. U igranom filmu debitirao je dugometražnim ostvarenjem Vlak bez voznog reda (1959., nagrađen za najbolji film i scenarij na festivalu igranog filma u Puli), uvrštenim u glavni program Canneskoga festivala, epskim prikazom migracije stanovnika jednoga sela iz Dalmatinske zagore u napuštene folksdojčerske kuće u Vojvodini nakon II. svjetskoga rata, nastalim pod utjecajem talijanskoga neorealizma (sudbine tzv. "malih ljudi"), ali i američkog epskog vesterna (preseljenje kolektiva u novu zemlju, motiv vlaka). Utjecaj talijanske kinematografije zamjetljiv je u cjelini njegova opusa – ponovno neorealizma u njegovu trećem, iznimno cijenjenom filmu Uzavreli grad (1961., Velika zlatna arena za najbolji film i Zlatna arena za scenarij na pulskom festivalu), o doseljavanju radnika u industrijsku zonu Zenice, i u kasnom ostvarenju Obećana zemlja (1986.), svojevrsnu nastavku Vlaka bez voznog reda, sudskom dramom o političkim zabludama kolektivizacije u poratnom razdoblju, a talijanskoga političkog filma u povijesnim alegorijskim filmovima Čovjek koga treba ubiti (1979., nagrađivan na više inozemnih festivala filmova strave i fantastike), o crnogorskom "lažnom caru" Šćepanu Malom, i Libertas (2006.), o Marinu Držiću, kao i u ranijoj ratnoj znanstvenofantastičnoj alegoriji Rat (1960., Zlatna arena za režiju na pulskom festivalu), uvrštenoj u konkurenciju venecijanskoga festivala.

Adem Čejvan (02.03.1927. - 05.11.1989.), kazališni i filmski glumac. Nakon Trgovačke akademije, studirao pravo i povijest umjetnosti. Kao kazališni glumac radio u Banjoj Luci, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Ostvaruje velik broj kazališnih, filmskih i tv-uloga — glavnih i epizodnih. Jednako uspješan kao negativac (Lisice, 1969., K. Papića, Seljačka buna 1573, 1975., V. Mimice), kao pozitivni junak (Ovčar, 1971., B. Tanovića) ili u složenijim karakternim ulogama (Ljubav i bijes, 1978., B. Tanovića), a pokazuje dar i za ironiju (Slike iz života udarnika, 1972., B. Čengića) i komiku (Polenov prah, 1974., N. Stojanovića). U tv-dramama sudjeluje još od 1956. (Vražji otok I. Hetricha), kreirajući zatim niz markantnih likova u produkcijama Televizije Zagreb (Gospođica Julija; Nepokoreni grad), Sarajevo (To; Odbornici; Otac i neki važni ljudi), Beograd (Frontaš; Pucanj u šljiviku; Đavolje merdevine) i Ljubljana (Putovi i stranputice).

Husein Čokić (16.06.1931.), filmski i kazališni glumac. Glumačku karijeru počinje 1953. u kazalištu u Banjoj Luci. Punu afirmaciju stječe na filmu, osobito ulogom radnika koji se bori protiv samovoljnih postupaka svog direktora u filmu Licem u lice (1963.) B. Bauera. Ostvaruje zapažene uloge i u filmovima Marš na Drinu (1964.) Ž. Mitrovića, Provereno, min njet (1965.) Z. Velimirovića, Konjuh planinom (1966.) F. Hadžića, Koraci kroz magle (1967.) Ž. Skrigina, Diverzanti (1967.) H. Krvavca, Ovčar (1971.) B. Tanovića, Deveto čudo na Istoku (1972.) V. Filipovića, Ljubica (1978.) K. Golika i dr. Uspješno je nastupao i u brojnim koprodukcijskim filmovima i tv-serijama, kao i u dramskim produkcijama Televizije Sarajevo.

Vladimir Dvorniković (Severin na Kupi, 28.07.1888. - Beograd, 30.09.1956.), filozof. Gimnaziju pohađao u Zemunu i Sarajevu (1898. - 1906.). Filozofiju studirao u Beču (od 1906.), gdje je i doktorirao (1911.) kod F. Jodla tezom "Von der Notwendigkeit der psychologischen Begründung Erkenntnistheorie". Od 1910. nastavnik Velike realke u Sarajevu, od 1917. gimnazije u Bihaću, a od 1918. Kraljevske muške učiteljske škole u Zagrebu. Od 1925. do 1926. u istom je gradu radio kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu. Održao je više od 400 predavanja u zemlji i inozemstvu (Beč, Prag, Zürich). Godine 1933. u Beogradu postavljen za inspektora, a zatim i za pomoćnika ministra prosvjete. Od 1945. do 1950. radio u Savjetu za građevinarstvo i građevinsku industriju, a od 1953. kao stalni honorarni nastavnik Brodarske srednje tehničke škole.

Josip (Joža) Gregorin (29.03.1913. – 06.11.1984.), hrvatski glumac. U Zagrebu pohađao Dramski studio te počeo nastupati u HNK-u 1940. godine. Jedan od pokretača Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske, 1945–50. nastupao u Sarajevu, gdje je predavao na Pozorišnoj školi. Od 1956. bio je član zagrebačkoga HNK-a. Glumio i u filmovima.

Boris Papandopulo (Bad Honnef, Njemačka, 25.02.1906. – Zagreb, 16.10.1991.), hrvatski skladatelj i dirigent. Potomak ugledne obitelji Strozzi (baka Marija Ružička-Strozzi, ujak Tito Strozzi), koja je njegovala kazališnu i glazbenu umjetnost. Majka mu je bila Maja Strozzi-Pečić, cijenjena sopranistica, a otac ruski plemenitaš Konstantin Papandopulos. Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse. Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču (1925–28.) kod Dirka Focka. Bio je zborovođa pjevačkoga društva Kolo (1928–34.) i dirigent Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (1931–34.), zborovođa pjevačkoga društva Zvonimir u Splitu (1935–38.), potom u Zagrebu zborovođa Kola (1938–46.), dirigent (1940–45.) i ravnatelj (1943–45.) Opere te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala (1942–45.). Nakon II. svjetskog rata dirigirao je Operom u Rijeci (i bio njezin direktor 1946–48., 1953–59.), potom Operom u Sarajevu (1948–53.), Zagrebu (1959–65.) i Splitu (1968–74.). Istodobno je bio gost-dirigent u kazalištu Komedija u Zagrebu te Opere u Kairu. Godine 1965. imenovan je redovitim članom JAZU. Ostavio je opsežan opus s više od 400 djela. Pisao je za sva glazbena područja: orkestralnu, koncertantnu i komornu glazbu, solističke skladbe (posebno za glasovir, s poznatom Contradanzom), glazbeno-scenska djela i kantate, filmsku glazbu (npr. Bakonja fra Brne F. Hanžekovića, 1951.; Pustolov pred vratima Š. Šimatovića, 1961.), sakralne skladbe te skladbe za glas ili zbor (Ljubavne pjesme, Svatovske, Dodolice i dr.). Njegov opus pripada u sam vrh hrvatske umjetničke glazbe 20. st. Dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo (1968.).

Marija Truhelka, rođ. Schön (Kern, 25.03.1835. - Sarajevo, 03.04.1918.), druga supruga Ante Vjenceslava Truhelke, od oca Josipa (Jozef) i majke Alojzije. U majčinoj se domovnici kao zanimanje navodi posebnica (u značenju manje privatne poduzetnice).

Krunoslav Draganović (Brčko, 30.10.1903. – Sarajevo, 05.07.1983.), svećenik, povjesničar, političar. Gimnaziju završio u Sarajevu 1922. godine. Studij na bečkoj Politehnici prekinuo 1925. i prešao na sarajevsku bogosloviju te je 1928. zaređen za svećenika. Bio je na čelu brojidbenog ureda Napretkove zadruge, vjeroučitelj u pučkim školama i upravitelj katoličkog nakladnika Academia Regina Apostolarum. Godine 1932. u Papinskom orijentalnom institutu bavi se kršćanstvom istoka i islamom. Godine 1935-1936 vjeroučitelj je u Sarajevu, 1936-1939 nadbiskupski tajnik te 1939-1940 ravnatelj Nadbiskupske kancelarije i prvi prisjednik Duhovnog stola. Godine 1942. postaje redoviti profesor na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ljeti 1943. pri hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici pomaže Caritas Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatski crveni križ radi pomoći pri zbrinjavanju i oslobađanju interniranih i uhićenih Hrvata u Italiji. Nakon II. svjetskog rata ostaje u Rimu i nastavlja pomagati hrvatskim izbjeglicama pred političkim progonima komunističkih vlasti na području tadašnje Jugoslavije kroz Bratovštinu Sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Aktivno sudjeluje u hrvatskoj emigraciji. Početkom 1960-ih odlazi u Austriju gdje se povlači iz javnog života pripremajući se za istraživanje i pisanje povijesti poratne sudbine hrvatske vojske i civila NDH ("Bleiburg, križni put, logori"). Godine 1967. vraća se u Jugoslaviju i dalje živi u Sarajevu.

Izet Hajdarhodžić (25.12.1929. - 12.12.2006.), hrvatski glumac. Nakon završene gimnazije bio novinar i kazališni kritičar Radio Dubrovnika (1948-52.), amaterski se bavio glumom. Diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1957. godine. Angažiran u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku kao glumac, redatelj i umjetnički ravnatelj 1957-61. i 1963-68. Član Narodnoga pozorišta u Sarajevu 1961-63. Od 1968. u zagrebačkom HNK-u, ali je nastupao i u drugim kazalištima, osobito u Teatru &TD i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Predavao na Akademiji dramske umjetnosti 1968. - 2000. godine. Proslavio se ulogom Skupa M. Držića, koju je tumačio na Dubrovačkim ljetnim igrama 1958-71. i u nekoliko kazališta. Ostvario više od 80 uloga u raznovrsnu repertoaru. Nastupao i na radiju, televiziji i filmu: Kaja ubit ću te (1967., V. Mimica), Kad čuješ zvona (1969., A. Vrdoljak), Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973., K. Papić) i dr. Režirao više predstava u Dubrovniku, Sarajevu i Tuzli.

Rudolf Kukić (13.03.1903. - 06.12.1978.), hrvatski glumac. Pohađao vojnu akademiju u Čehoslovačkoj. Nakon povratka u Sarajevo 1923. bio je angažiran kao operetni tenor. Od 1927. kao član zagrebačkoga HNK-a glumio je uglavnom likove zavodnika i ljubavnika. Povremeno nastupao u operetama (Niki, Čar valcera O. Strausa). Nakon umirovljenja glumio sporedne uloge na filmu: Koncert B. Belana (1954.), Naši se putovi razilaze Š. Šimatovića (1957.), H-8 N. Tanhofera (1958.), Ponedjeljak ili utorak V. Mimice (1966.), Rondo Z. Berkovića (1966.) i televiziji: serija Kapelski kresovi I. Hetricha (1975-76.).

Milorad Margetić (23.08.1929. - 01.07.1973.), glumac. Završivši gimnaziju otpočinje glumačku karijeru u Osijeku, a 1953. prelazi u Narodno pozorište u Sarajevu. S uspjehom nastupa i na filmu. Glumio u filmovima Pod sumnjom (B. Belan, 1956.) i Samo ljudi (B. Bauer, 1957.),

Ivona Petri (16.05.1897. - 21.03.1974.), hrvatska glumica. Debitirala u zagrebačkome HNK-u 1929. kao Vojnovićeva Anđelija (Smrt majke Jugovića) te bila primljena u ansambl Drame. U angažmanu Pozorišta Zetske banovine (Cetinje, Dubrovnik, 1930–33.), zatim u Novom Sadu (1933–35. i 1937–40.), Sarajevu (1935–36.) i Splitu (1940–41.) te u međuvremenu u Banjoj Luci i Kragujevcu, a od 1942. bila je ponovno članica zagrebačkoga HNK-a. Ansamblu Dramskoga kazališta "Gavella" pristupila je 1954. godine. Glumica realističke škole, lijepa govora i uzorne dikcije, istaknula se kao Gertruda (W. Shakespeare, Hamlet), Boja (B. Nušić, Knez od Semberije), Gđa Warren (G. B. Shaw, Zanat gđe Warren), Jele (I. Vojnović, Ekvinocij), Barunica Castelli (M. Krleža, Gospoda Glembajevi) i Valerija (G. Senečić, Logaritmi i ljubav).

Rudi Supek (Zagreb, 08.04.1913. - Zagreb, 02.01.1993.), sociolog, psiholog i filozof. U Zagrebu je završio 2. mušku realnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao je filozofsku grupu predmeta te diplomirao 1937. godine. Nakon odsluženja vojnog roka odlazi 1939. u Pariz na studij psihologije, gdje dobiva stipendiju francuske vlade. Diplomirao je 1940. na Institutu za psihologiju Sveučilišta u Parizu, te je iste godine stekao diplomu Instituta National de l' Orientation professionnelle. U Parizu se povezao s Borisom Kidričem i Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ). Nakon hapšenja, u siječnju 1944., zatočen je u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwald. Kao predstavnik jugoslavenskih interniraca bio je član ilegalnog Međunarodnog logorskog odbora. Kroz dva mjeseca nakon oslobođenja logora tamo uređuje list "Naš glas". Nakon što je predao doktorsku disertaciju na Sorbonni, vraća se 1950. u Zagreb i biva izabran za predavača na Katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta. Doktorirao je 1952. u Zagrebu, a slijedeće godine i u Parizu. Habilitacijsku radnju obranio je 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iduće godine imenovan je docentom za područje socijalne i kliničke psihologije. Također je predavao psihologiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Ostavku na Filozofskom fakultetu daje 1957. godine. Bio je jedan od osnivača i glavni urednik časopisa za teoriju društvenih i prirodnih znanosti "Pogledi" (1952. - 1954.) koji je Partija zabranila. U listopadu 1958. izabran je za višeg znanstvenog suradnika na Institutu društvenih nauka Sveučilišta u Beogradu. U listopadu 1960. izabran je za izvanrednog profesora na novoosnovanoj katedri za sociologiju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tamo je 1963. osnovao Odsjek za sociologiju, gdje je 1967. izabran za redovnog profesora. Radio je na osnivanju Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, gdje je 1962/63. predavao metode istraživanja. Jedan je od osnivača Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, gdje je bio predstojnik Odjela za sociološka istraživanja, te je organizirao i predavao na prvom postdiplomskom studiju sociologije u Zagrebu. Predavao je na mnogim sveučilištima u Europi i Americi, učestvovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. U školskoj godini 1969/70. predavao je na Sveučilištu Columbia u New Yorku. U raznim vremenskim razdobljima bio je dva puta predsjednik Sociološkog društva Hrvatske i Jugoslavenskog udruženja za sociologiju. Početkom 1970-ih predsjedavao je Inicijalnom zajednicom za sociologiju Sveučilišta u Zagrebu. Bio je član Međunarodnog sociološkog udruženja (ISA). Tu je potaknuo osnivanje grupe za istraživanje participacije, radničke kontrole i samoupravljanja koja je 1978. priznata kao stalni istraživački odbor ISA. Bio je član Međunarodnog udruženja sociologa francuskog jezika (AISLF), te jedan od osnivača Međunarodnog centra za dokumentaciju i istraživanje samoupravljanja u Parizu 1977. (CICRA). Jedan je od osnivača i predsjednik Korčulanske ljetne škole (Korčula, 1963. - 1974.) koja je okupljala filozofe i sociologe iz cijelog svijeta. Zbog političkih pritisaka, nakon 1974., dolazi do ukinuća financijskih sredstava. Zajedno s Eugenom Pusićem osnovao je 1971. interdisciplinarnu studijsku grupu Čovjek i sistem u okviru projekta Globalni društveni sistem, najprije na Institutu za društvena istraživanja, a potom na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Biblioteka Čovjek i sistem izdala je u razdoblju 1975. do 1980. sedam knjiga. Supek je bio jedan od inicijatora Prve međunarodne konferencije za participaciju, radničku kontrolu i samoupravljanje održanu 1974. u Dubrovniku, kao i Druge, održane u Parizu 1977. godine. Jedan je od osnivača i glavnih urednika časopisa Sociologija (1959. - 1961.), prvog časopisa za sociologiju, socijalnu psihologiju i socijalnu antropologiju u Jugoslaviji, kao i časopisa Praxis (1964. - 1974.), koji je bio ugašen. Bio je član redakcije časopisa Praxis International od njegova osnivanja 1981. do svoje smrti 1993. godine. Bio je urednik i pisac predgovora biblioteke Antropos u izdavačkoj kući Naprijed. Napisao je preko dvadeset knjiga iz područja psihologije, sociologije i filozofije, te brojne znanstvene i stručne radove. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, talijanski češki, hebrejski i japanski jezik. Nagrade: nagrada Matice hrvatske (1958.), Božidar Adžija (1968.), počasni doktorat Sveučilišta u Uppsali, Švedska (1976.), francuski orden Commandeur de l'orde des Ars et des Lettre (1984.), odličje predsjednika Republike Francuske Officier de la Legion d' honneur (1989.), njemačko DDR odličje Kämpfer gegen Faschismus.

Branimir Aleksander Truhelka (Sarajevo, 01.09.1888. - Zagreb, 23.03.1945.), astrofizičar. Školu pohađao u rodnom gradu, ispit zrelosti položio 1906. godine. Studirao u Zagrebu (matematika i fizika) i Beču (astronomija). Godine 1910. završio studij i postao namjesnim učiteljem u mostarskoj gimnaziji te trgovačkoj školi u Trebinju. Sljedeće (1911.) godine položio profesorski ispit iz matematike i fizike te glavni rigoroz. Tijekom spomenute godine boravio je na zvjezdarnici u Pulkovu u blizini Petrograda, gdje je učio od poznatih astronoma, prije svega A. A. Bjelopoljskog. Po povratku u Bosnu premješten u tuzlansku gimnaziju u kojoj je predavao matematiku, fiziku i filozofsku propedeutiku, a osnovao je i astronomski tečaj za đake viših razreda. Godine 1913. u Zagrebu promoviran u doktora. Godine 1913. - 1914. ponovno boravi u Pulkovu i posjećuje brojne opservatorije i zvjezdarnice u Njemačkoj i Rusiji pokušavajući prikupiti informacije potrebne za osnivanje opservatorija u Sarajevu. Nakon povratka u Bosnu premješten u tehničku stručnu školu u Sarajevo u kojoj je predavao geodeziju. Do izgradnje opservatorija zbog ratnih prilika nije došlo, a Truhelka se posvetio proučavanju rada Ruđera Boškovića. Godine 1920. namješten je u tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje mu je povjeren repetitorij trigonometrije, optike i više geodezije. Iste je godine postao urednikom Jugoslavenske njive. Od 1922. do prvog umirovljenja 1926. je ravnatelj Geofizičkog zavoda u Zagrebu. Godine 1930. postavljen je za upravitelja arhiva u Dubrovniku, 1943. zbog liječenja preselio u Zagreb. Radove objavljivao u Glasniku Hrvatskog prirodoslovnog društva, Mladoj Hrvatskoj, Sarajevskom listu, Hrvatskoj njivi, Savremeniku i dr.

Ćiro Truhelka (Osijek, 02.02.1865. - Zagreb, 18.09.1942.), arheolog i povjesničar. Povijest umjetnosti i arheologiju diplomirao i doktorirao u Zagrebu. Kratko vrijeme radio kao kustos u Strossmayerovoj galeriji slika. Od 1886. boravio u Sarajevu gdje je sudjelovao u pripremama za osnivanje Zemaljskog muzeja BiH (1888.), u kojemu je bio prvi kustos, a od 1905. i direktor. Niz godina uređivao "Glasnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu", a sudjelovao je i u izdavanju časopisa "Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegovina". Od 1926. do 1931. godine radio na Sveučilištu u Skoplju, a nakon umirovljenja preselio u Zagreb. Predmet Truhelkinog proučavanja bila je prije svega prethistorijska arheologija, ali se bavio i antikom, srednjovjekovnim spomenicima, paleografijom, numizmatikom, etnologijom i poviješću. Posebno se istaknuo u proučavanju stećaka i bosanske srednjovjekovne paleografije. Istraživao je ilirske grobove na Glasincu i sojeničko naselje u Donjoj Dolini. Značajniji su mu radovi "Gromile na Glasincu" ("Glasnik Zemaljskog muzeja BIH", 1899.), "Prehistorička sojenica u koritu Save kod Donje Doline" (isto, 1901.), "Sojenica u Donjoj Dolini" (isto, 1902., 1903., 1904., 1906.), "Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine" (isto, 1892.), "Natpis Kulina bana" (isto, 1898.), "Srednjevjekovni stećci Bosne i Hercegovine" (1941.), "Slavonski banovci" (isto, 1897.) i dr.

Jagoda Truhelka (05.02.1864. - 17.12.1957.), učiteljica i književnica. Pučku školu i gimnaziju pohađala u Osijeku i Zagrebu. Od 1882. do 1884. radila kao namjesna učiteljica u osječkoj gornjogradskoj pučkoj školi. Godine 1885. postavljena za ravnateljicu više djevojačke škole u Gospiću, a od 1892. do 1901. predavala na ženskom liceju u Zagrebu. Potonje je godine imenovana ravnateljicom više djevojačke škole u Banja Luci, a 1910. premještena u Sarajevo za ravnateljicu tamošnje više djevojačke škole. Već sljedeće 1911. godine imenovana profesoricom na novootvorenoj ženskoj učiteljskoj školi. Na tom radnom mjestu je umirovljena 1923. godine. Nakon umirovljenja preselila u Zagreb. Smatra se prethodnicom Ivane Brlić-Mažuranić u realističkom pristupu dječjoj književnosti. Najznačajnija djela Tugomila (1894.), U carstvu duše (1910.), Zlatni danci (1918.), Bogorodičine trešnje (1929.), Zlatko (1934.), Crni i bieli dani (1944.).