Rezultati pretrage

Viktor August Bek (26.08.1888. - 20.10.1974.), dramski glumac i redatelj. Djetinjstvo proveo s roditeljima na Braču, gdje mu je otac služio vojsku. Po povratku 1899., pohađao je srednju školu u Srijemskoj Mitrovici, a graditeljsku u Zagrebu. Usporedo je učio glumu kod Đ. Prejca. Nastupio je 1909. u Zagrebačkom kazalištu. Ne dobivši stalni angažman, pristupio je putujućoj družini P. Ćirića i R. Mlinarića. Na poziv intendanta N. Fallera prešao je 1910. u HNK u Osijeku, gdje je od 1911. stalno angažiran. Godine 1912. nastupa s putujućom družinom tog kazališta u Bosni i Dalmaciji. Kao stipendist osječkog kazališta u sezonama 1911./1912. - 1913./1914. boravio je 18 mjeseci u Beču učeći glumu i režiju. U sezoni 1924./1925. bio je glumac i redatelj u Sarajevu, 1925./1926. u Splitu, 1926. - 1928. ponovo u Sarajevu, a 1928. trajno prelazi u Zagreb, da bi istodobno kao redatelj djelovao u Varaždinu, Skopju, Mostaru i Karlovcu. U HNK Zagreb glumio je do 1954., kada na Gavellin poziv prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište odnosno Kazalište Gavella. Dobio je više priznanja: Sterijinu nagradu (1958.), Nagradu grada Zagreba (1960.), te za životno djelo Nagradu Vladimir Nazor (1970.). Glumio je u kazalištu, u više radio-drama i na televiziji, te u filmovima. Bavio se i prevodilačkim radom (preveo je nekoliko kazališnih komada s njemačkog).

Artur Benko Grado (Ogulin, 06.06.1875. - Zagreb, 10.07.1946.), hrvatski publicist. Osnovnu školu završio u Ogulinu 1885., gimnaziju u Zagrebu 1893. godine. Iste godine upisao pravo u Parizu, a studij završio u Beču 1898. godine. Službovao u bosanskohercegovačkim mjestima, najdulje u Bijeljini i Sarajevu kao kotarski predstojnik. Osumnjičen za proaustrijsko djelovanje, zatočen u Bihaću i interniran u Sarajevo. Nakon umirovljenja (1919.) boravi u Zagrebu gdje je bio predstojnik državne iseljeničke službe u Pokrajinskoj vladi (1920. - 1922.). Od 1922. do 1924. djelovao u iseljeničkoj službi Hrvatskog radiše te od 1923. do 1932. u Ministarstvu socijalne politike i Iseljeničkom komesarijatu kao stručnjak za iseljenička pitanja. O iseljeničkim je problemima, osim u hrvatskim, pisao i u njemačkim, francuskim i engleskim časopisima. Za rad u upravi BIH nagrađen Viteškim redom Franje Josipa, a 1915. Redom željezne krune III. reda te počasnim znakom Crvenog križa s ratnom deklaracijom. Godine 1926. odlikovan za doprinos u poznavanju problematike iseljeništva.

Pero Blašković (Karlovac, 25.06.1883. - Zagreb 03.04.1945.), general. Završio je kadetsku školu u Trstu. Bio je vojni časnik u Beču, Budimpešti, Segedinu, Temišvaru i Beloj Crkvi. U prvom svjetskom ratu kao austrougarski časnik sudjelovao s bosansko-hercegovačkom pukovnijom u borbama te bio zarobljen na Piavi, što je opisao u knjizi sjećanja "Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu" (1939.). Nakon rata bio je kratko u jugoslavenskoj vojsci, potom u gospodarstvu; dugogodišnji je tajnik predstavništva jugoslavenskih cementnih tvornica u Beogradu. Jedan je od osnivača Hrvatskog kluba u Beogradu i njegov predsjednik. Objavio je velik broj članaka o gospodarskim problemima, putopisa i pjesama. Nakon proglašenja NDH preuzima zapovjedništvo Bosanske divizijske oblasti u Sarajevu. Kao domobranski časnik sukobljava se s predstavnicima Ustaške vojnice, a u kolovozu 1941. nakon sukoba s Andrijom Artukovićem, koji je u Sarajevo stigao kao Pavelićev izaslanik, uklonjen je s položaja. Do umirovljenja u proljeće 1942. obavljao dužnost "nadzornika pješaštva" u MINDOM-u. Blizak Augustu Košutiću i ratnom vodstvu HSS-a, protivnik ustaškog režima, pripadao je skupini domobranskih časnika koje smatraju vojnim stožerom HSS-a. Uhićen u noći 31.08.1944. i interniran u Dom gradskih činovnika na Sljemenu, potom zatvoren u Lepoglavi pod optužbom da je sudjelovao u puču Vokić-Lorković. Razbolio se od tifusa te je, smrtno bolestan, prevezen u Zagreb gdje je umro 03.04.1945. godine.

Mile Budak (Sveti Rok kraj Gračaca, 30.08.1889. - Zagreb, 07.06.1945.), hrvatski književnik i političar. Osnovnu školu polazio u Svetom Roku, gimnaziju u Sarajevu (1902. - 1910.). Već kao gimnazijalac javio se prvim književnim djelima u "Pobratimu" (1907.). Godine 1910. upisao studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali ga je ubrzo napustio. Iste je godine izabran za glavnog tajnika starčevićanske akademske mladeži, a ujedno preuzeo i uređivanje časopisa "Mlada Hrvatska". Po izbijanju Prvog svjetskog rata poslan na front, gdje je ranjen i zarobljen. Iz zarobljeništva se vratio u Zagreb (1919.), završio studij prava, a 1920. i doktorirao. Pripravnički staž odradio u odvjetničkoj pisarnici Ante Pavelića. Pristupio obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava (frankovci). Bio je starješina Hrvatskog sokola do njegova raspuštanja (1928.), god. 1924. uređivao "Hrvatsku misao", a od spomenute pa do 1932. godine "Hrvatsko pravo". Nakon uvođenja diktature (1929.) i odlaska A. Pavelića u emigraciju, vođa Hrvatske stranke prava s kojom je pristupio Seljačko-demokratskoj koaliciji. Iste je godine zbog političke aktivnosti uhićen i osuđen na sedam mjeseci zatvora. Poslije oporavka od atentata (1932.), na poziv V. Mačeka sudjelovao u donošenju Zagrebačkih punktacija. Nakon toga emigrirao u Njemačku i Italiju. Od 1932. do 1934. šef ustaške kancelarije u Berlinu. Godine 1934. prešao u Italiju gdje ga je A. Pavelić imenovao poglavnim doglavnikom, a 1935. i zapovjednikom svih ustaških logora. Godine 1938. vratio se u Zagreb, a slijedeće pokrenuo list "Hrvatski narod", koji je 1940. zabranjen dok je Budak zatvoren u Lepoglavu i nešto kasnije interniran u Krušćicu kod Travnika. Početak rata dočekao je u bolnici u Zagrebu. U prvoj vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave. Od kraja 1941. do travnja 1943. poslanik NDH u Berlinu, a do studenog potonje godine i ministar vanjskih poslova, kada je na vlastiti zahtjev razriješen dužnosti i umirovljen. U svibnju 1945. napustio Zagreb, ali su ga britanske vojne vlasti izručile Jugoslaviji. Vojni sud II. armije osudio ga je na smrt, nakon čega je pogubljen.

Milivoj Crnadak (Zagreb, 17.10.1860. - Zagreb, 23.01.1947.), hrvatski financijski stručnjak. Osnovnu školu i realnu gimnaziju završio u Zagrebu, a nakon toga kraće vrijeme službovao u Karlovcu (1877.) i Sisku. Po završetku studija na Trgovačkoj akademiji u Budimpešti (1880.) započeo bankovnu karijeru, najprije pri Ugarskoj eskomptnoj i mjenjačkoj banci, a zatim (1883. - 1892.) u podružnici bečke Union-banke u Sarajevu. Godine 1893. prešao u Hrvatsko-slavonsku hipotekarnu banku u Zagrebu. Tri godine kasnije postao ravnatelj Hrvatske komercijalne banke, a 1897. imenovan generalnim ravnateljem Prve hrvatske štedionice, tada najvećeg novčarskog zavoda u Hrvatskoj. Zahvaljujući njegovoj djelatnosti štedionica je nakon temeljite reorganizacije proširila svoju djelatnost ne samo u Hrvatskoj nego i Srbiji i Sloveniji, ojačala gospodarsku moć te time stvorila određenu protutežu bečkoj i budimpeštanskoj financijskoj moći. Kao dobar poznavatelj financijskog i bankarskog poslovanja sudjelovao u radu drugih novčarskih zavoda, trgovačkih i industrijskih društava. Bio je pročelnik financijsko-prometne sekcije Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu, vijećnik zagrebačke Burze za robu i predsjednik Trgovačkog doma u Zagrebu. Stručne priloge objavljivao u "Agramer Tagblattu" (1908.), "Südslawischer Lloydu" (1923.), "Hrvatskom glasu" (1926. - 1927.), "Napretku" (1927.) i dr.

Branko Horvat (Petrinja, 24.07.1928. - Krapinske Toplice, 18.12.2003.), ekonomist, političar i pedagog. Gimnaziju završava u Požegi, gdje je tri godine uređivao gimnazijski zbornik 'Naše znanje'. Od 1941. sudjeluje u ilegalnom radu, a sa 1944. odlazi u partizane i sudjeluje u NOB-u. Studirao je tehniku, ekonomiju i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu, te je 1952. diplomirao, a 1955. doktorirao na Ekonomskom fakultetu. Doktorat stiče 1959. i na Sveučilištu u Manchesteru (Ujedinjeno Kraljevstvo), a specijalizirao je 1964-65. na Sveučilištu Harvard i Institutu za tehnologiju Massachusetts u SAD kao stipendist Fordove zaklade. Radio je kao asistent i znanstveni suradnik Instituta za naftu i Ekonomskog instituta u Zagrebu (1950. - 1955.), a od 1955. radi u Saveznom zavodu za privredno planiranje u Beogradu, u kojem je 1958. osnovao Odjel za ekonomska istraživanja i metodologiju planiranja. Taj odjel 1963. postaje Jugoslavenski institut za ekonomska istraživanja, a 1969. mijenja naziv u Institut ekonomskih nauka. Horvat je bio prvi direktor Instituta, sve do ostavke koju podnosi 1970. godine. Od 1962. radi kao izvanredni profesor Sveučilišta u Beogradu, a od 1975. redoviti je profesor na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (od 1982. Ekonomski fakultet). Predavao je ekonomsku analizu, političku ekonomiju socijalizma, privredno planiranje, ekonomsku teoriju i komparativne ekonomske sustave. Gostovao je na velikom broju sveučilišta diljem svijeta (SAD, Njemačka, Francuska, Češka, Čile, Tanzanija, Kanada, Kina…), te je ujedno održao predavanja i kraće tečajeve na osamdesetak instituta, akademija i sveučilišta u Europi, Sjevernoj i Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Autor je tridesetak knjiga i više stotina članaka u domaćim i stranim znanstvenim časopisima i enciklopedijama. Djela su mu prevedena na sedamnaest jezika. Temeljna značajka Horvatovog znanstvenog rada je široko područje zanimanja. Počeo je s ekonomikom industrije nafte koju je analitički razvija s gledišta mikroekonomije i njezina društveno-ekonomskog značaja. Baveći se društvenim privrednim planiranjem sintetizirao je važna svjetska teorijska dostignuća. Dio rezultata tih istraživanja bila je ideja o centralnom investicijskom fondu kao načinu usmjeravanja privrednog razvoja i prijedlozi o financiranju razvoja nerazvijenih područja. Privredna recesija 1961. potaknula je Horvata na preorijentaciju s planskih na sistemska pitanja – analizu mehanizma i funkcioniranja privrednog sustava koja je vodila do uočavanja i utvrđivanja cikličnosti privrednih kretanja. Glavno mu je djelo "Politička ekonomija socijalizma" u kojem je predložio ekonomska, socijalna i politička rješenja. Inačica na engleskom jeziku proglašena je knjigom godine u SAD, a američki ekonomisti nominirali su ga 1983. na temelju te knjige za Nobelovu nagradu. Knjiga "Towards the theory of planned economy" potaknula je američki ekonomski časopis Economic Review da lansira termin "marksizam-horvatizam". Horvat je prvi primijenio matematičke metode i druga sredstva moderne ekonomske analize u jugoslavenskoj ekonomiji. Bio je voditelj jugoslavenske delegacije na prvom zasjedanju Odbora UN-a za industrijski razvoj (1961.), te je pod njegovim predsjedništvom izrađen prijedlog da se osnuje UNIDO (Organizacija UN-a za industrijski razvoj). Bio je član velikog broja međunarodnih ekonomskih organizacija, udruženja i redakcija ekonomskih časopisa, te osnivač i predsjednik Međunarodnog udruženja za ekonomiku samoupravljanja. Bio je i osnivač i dugogodišnji urednik časopisa Ekonomska analiza, koji je kasnije promijenio naziv u Economic Analysis and Worker's Management. Sudjelovao je na velikom broju znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Radio je i kao ekonomski savjetnik predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, vlada Perua, Bangladeša, Brazila i predsjednika turske vlade. Politički rad B. H. započinje kao omladinski rukovodilac Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske u Požegi i član tamošnjeg odbora Narodne fronte. Na radnim akcijama 1945. - 1946. proveo je devet mjeseci. Na fakultetu postaje član SKOJ-a i KPJ. Na drugoj godini studija biva isključen iz Partije, no uskoro je rehabilitiran i članom ostaje do 1990. godine. Jedan je od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu 1989., prvog nezavisnog političkog udruženja u SFRJ. Tijekom 1990. član je rukovodstva SKH-SDP i njegove "vlade u sjeni". Nakon što krajem 1990. napušta SDP, ponovno se politički angažira 1992. kao osnivač i predsjednik Socijaldemokratske unije, stranke nastale spajanjem Saveza reformista Hrvatske i Lige socijaldemokrata. Tu je dužnost obnašao do 1995., te ponovo u razdoblju 1998. - 2000. godine. Također je bio član Predsjedništva i Glavnog odbora društva "Josip Broz Tito" iz Zagreba. Znanstvena biografija B. H. objavljena je u desetak međunarodnih biografskih leksikona. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, od kojih se ističu nagrada za najbolji rad iz statistike koju je dodijelilo Statističko društvo iz Manchestera (1958.); Nagrada 'Mijo Mirković' Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1986.); zbornik u čast B. H. (2000.) i počasna titula profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu (2003.).

Nenad Jovičić (19.02.1922. - 20.04.2006.), snimatelj. Studirao filmsko snimanje u Pragu, a nakon toga karijeru započinje snimanjem priloga za filmske žurnale. Snimio je više od trideset dugometražnih igranih filmova, pedesetak kratkometražnih, a aktivan je bio i na televiziji. Snimatelj je prvog igranog filma u boji u bivšoj Jugoslaviji Pop Ćira i pop Spira (Sofija-Soja Jovanović, 1957.). U hrvatskoj kinematografiji snimio je film Druga strana medalje (Fadil Hadžić, 1965.) koji se odlikuje funkcionalnim vizualnim stilom, filmove obrada Glušćevića Goli čovik (1968.), Vuk samotnjak (1972.), u kojem je uspješno povezao dokumentarističku fotografiju i stilizacijsku igranog filma, i Kapetan Mikula Mali (1974.). Za Vladimira Tadeja snima 1975. godine film Hitler iz našeg sokaka u kojem upravo kamera stvara uvjerljiv ugođaj, iako film otkriva i neke krajnje nemotivirane snimateljske postupke, kao često zumiranje. Jovičić je dobitnik niza nagrada i priznanja.

Zvonko Lepetić (17.11.1928. - 04.01.1991.), hrvatski glumac. Od 1939. živio je u Sarajevu, gdje je polazio Dramski studio te od 1953. glumio u Narodnom pozorištu. Glumio je u kazalištima u Kopru, Subotici, Nišu, Bujama, Zadru i Šibeniku; stalni član ansambla splitskoga HNK-a 1963-68., a potom, kao slobodni umjetnik do umirovljenja 1983., nastupao u Dramskom kazalištu "Gavella", Teatru &TD, Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Na filmu od 1966. (Konjuh planinom u režiji Fadila Hadžića), prvu zapaženiju ulogu ostvario je u filmu U gori raste zelen bor (1971.) Antuna Vrdoljaka, a svoje dvije jedine glavne uloge u filmovima Ludi dani (Nikola Babić, 1977.) i O pokojniku sve najljepše (O pokojniku sve najlepše, Predrag Antonijević, Srbija, 1984.). Uglavnom se pojavljivao u epizodnim, karakternim ulogama "ljudi iz naroda", nastupivši u više od 100 igranih filmova, TV filmova i serija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. Zapaženiji su mu nastupi u filmovima Ljubav i poneka psovka (1969.) i Mećava (1977.) A. Vrdoljaka, Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj Krste Papića (1973.), Okupacija u 26 slika (1978.) Lordana Zafranovića, Visoki napon (1981.) i Veliki transport (1983.) Veljka Bulajića, Balkanski špijun (1984.) Dušana Kovačevića i Božidara Nikolića, kao i u TV filmovima U mreži (1972.), Sitne igre (1981.) i Tamburaši (1982.) Marija Fanellija te u Čovjek koji je znao gdje je sjever a gdje jug (Nedim Đuherić, TV Sarajevo, 1989.). Široku je popularnost stekao ulogama u TV serijama Kuda idu divlje svinje (1971., kao šofer Ljubo) i Kapelski kresovi (1975-76., kao ekonom Brko), obje u režiji Ivana Hetricha, Vrdoljakovoj Prosjaci i sinovi (1972., prikazana 1984.), Čovik i po (Daniel Marušić, 1974.), Punom parom (M. Fanelli, 1978-80.) i Putovanje u Vučjak (Eduard Galić, 1986-87.) te dječjima Jelenko (Obrad Gluščević, 1981.) i Lažeš, Melita (Milivoj Puhlovski, 1984.).

Grgo Martić (Rastovača kraj Posušja, BiH, 24.01.1822. - Kreševo, BiH, 30.08.1905.), hrvatski književnik, franjevac. Studij filozofije završio u Zagrebu, a bogoslovije u Stolnome Biogradu (Székesfehérváru). Za svećenika zaređen 1845. u Travniku, služio je u različitim bosanskim mjestima, najveći dio života kao župnik u Sarajevu. Od 1878. živio je u kreševskome samostanu. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih preporoditelja u Bosni. Uz ilirski pokret pristao je za boravka u Zagrebu (1839–41.), gdje je postao suradnik Danice i drugih listova (pod pseudonimom Ljubomir Martić Hercegovac). Pisao je lirske i epske pjesme, među kojima se opsegom ističe epski ciklus Osvetnici (I–VII, 1861–83.), o crnogorsko-turskim sukobima i bosanskohercegovačkoj krizi 1876–78., za koji mu je uzor bio u prvome redu I. Mažuranić, a i A. Kačić Miošić, I. Gundulić te usmeno epsko pjesništvo. Objavljivao je i prigodna djela religiozne tematike (Obrana Biograda godine 1456. Slavje sv. Ivana Kapistranskoga, 1887.; Posvetnici, 1895.) te putopise, u stihu i prozi. Za povjesničare su zanimljiva Zapamćenja, što ih je po njegovu kazivanju zabilježio J. Koharić (tiskana 1906. u cenzuriranoj verziji). S I. F. Jukićem objavio je Narodne piesme bosanske i hercegovačke … (1858.). Prevodio je djela Homera, J. Racinea, F. R. de Chateaubrianda i L. N. Tolstoja.

Henrik (Jindrich) Šoulavy (27.12.1878.), liječnik. Rođen u gradu Sušice u Češkoj. Studij medicine završio je u Krakowu, diplomirao je u Pragu 1905. godine. Bio je vojni liječnik Austro-Ugarske Monarhije u Sarajevu odakle je posjećivao Split, Kaštela i Trogir. Godine 1908. zajedno sa roditeljima i dvije sestre doselio u Kaštela. Iznajmio je prostor u kaštelu Rušinić (Rossani), gdje je otvorio ambulantu i ljekarnu te ugošćavao svoje prijatelje i rodbinu iz Češke, Poljske, Austrije... Već tada se iz Kaštela u Europu odašilju razglednice zadovoljnih gostiju. Od 1909. godine živi u vlastitoj kući u Kaštel Lukšiću. Od tadašnjih vlasnika, obitelji konta Lamberta Cambia kupio je kaštel sa perivojem koji je 1590. godine sagradila splitska plemićka obitelj Tartalja (Tartaglia). Nakon izgradnje kaštela uokolo je formiran i park koji je dr. Šoulavy produžio do plaže. Kaštel je još u 19. stoljeću nadograđen na zapadnom dijelu i preuređen u secesijskom stilu. U njemu je Šoulavy otvario prvi turistički pansion za redovite goste s nazivom „Pansion dr. Šoulavy“. Taj događaj smatramo početkom „organiziranog turizma“ u Kaštelima. U pansionu je u 19 godina djelovanja ostvareno više od 50 000 noćenja.

Ante Bačić Grlica (04.04.1911. - 07.01.2002.), apotekar. Potječe iz stare i ugledne blatske obitelji Bačić Posinak, vlasnice jednog od 19 blatskih kaštela. Rođen je 1911. u Blatu gdje je završio osnovnu i građansku školu. Radio je u Blatu kao poslovođa u trgovini, vodio parobrodarsku agenciju Slobodne plovidbe u Prigradici. Poslije je otvorio papirnicu. U Kninu je završio Nižu poljoprivrednu školu. U II. svjetskom ratu se pridružuje partizanima. Nakon završenog višeg apotekarskog tečaja vrši dužnost apotekara. Poslije rata pohađa i svršava gimnaziju u Zemunu te Sanitetsko učilište u Ljubljani. Radi u Vojno-sanitetskom zavodu JNA, najprije u Beogradu, a potom u Sarajevu. U tom gradu živi sve do umirovljenja 1972. godine. Umirovljen je u činu potpukovnika. Potom živi u Splitu, u kojem i umire 2002. godine. Pokopan je u Blatu.

Jozo Bajurin (Hodilje kod Stona, 25.08.1914. - San Francisco (SAD), 04.04.1998.), pravnik. Gimnaziju završio u Sarajevu, studij prava u Zagrebu. Radio u Savezu hrvatskih privatnih namještenika. Prije II. svjetskog rata bio je jedan od istaknutih članova HSS-a. Tijekom rata imao položaj ministra NDH, te je kao predstavnik države boravio u Rimu, Belgiji i Švicarskoj, gdje ga je zatekao i završetak rata pa se više nije vraćao u Hrvatsku. Godine 1949. iz Švicarske preselio u SAD, gdje je bio aktivan u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Pisao je list "Zajedničar".

Veljko Bulajić (22.03.1928. - 02.04.2024.), hrvatski filmski redatelj i scenarist. U trećoj godini života s obitelji se preselio u Sarajevo. Od 1946. živi u Zagrebu, gdje se školovao u večernjim školama te radio u odjelu za kulturu Doma JNA. Privučen filmom, upisao je filmski tečaj u Jadran filmu, a potom kao stipendist studirao filmsku režiju u Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Pošto je asistirao Vatroslavu Mimici na igranom filmu U oluji (1952.), režirao je šest kratkometražnih dokumentarnih filmova; prvi mu je bio Kamen i more (1953.), u crnogorskoj produkciji, a iste godine je u hrvatskoj produkciji ostvario film Brod lutalica. U igranom filmu debitirao je dugometražnim ostvarenjem Vlak bez voznog reda (1959., nagrađen za najbolji film i scenarij na festivalu igranog filma u Puli), uvrštenim u glavni program Canneskoga festivala, epskim prikazom migracije stanovnika jednoga sela iz Dalmatinske zagore u napuštene folksdojčerske kuće u Vojvodini nakon II. svjetskoga rata, nastalim pod utjecajem talijanskoga neorealizma (sudbine tzv. "malih ljudi"), ali i američkog epskog vesterna (preseljenje kolektiva u novu zemlju, motiv vlaka). Utjecaj talijanske kinematografije zamjetljiv je u cjelini njegova opusa – ponovno neorealizma u njegovu trećem, iznimno cijenjenom filmu Uzavreli grad (1961., Velika zlatna arena za najbolji film i Zlatna arena za scenarij na pulskom festivalu), o doseljavanju radnika u industrijsku zonu Zenice, i u kasnom ostvarenju Obećana zemlja (1986.), svojevrsnu nastavku Vlaka bez voznog reda, sudskom dramom o političkim zabludama kolektivizacije u poratnom razdoblju, a talijanskoga političkog filma u povijesnim alegorijskim filmovima Čovjek koga treba ubiti (1979., nagrađivan na više inozemnih festivala filmova strave i fantastike), o crnogorskom "lažnom caru" Šćepanu Malom, i Libertas (2006.), o Marinu Držiću, kao i u ranijoj ratnoj znanstvenofantastičnoj alegoriji Rat (1960., Zlatna arena za režiju na pulskom festivalu), uvrštenoj u konkurenciju venecijanskoga festivala.

Adem Čejvan (02.03.1927. - 05.11.1989.), kazališni i filmski glumac. Nakon Trgovačke akademije, studirao pravo i povijest umjetnosti. Kao kazališni glumac radio u Banjoj Luci, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Ostvaruje velik broj kazališnih, filmskih i tv-uloga — glavnih i epizodnih. Jednako uspješan kao negativac (Lisice, 1969., K. Papića, Seljačka buna 1573, 1975., V. Mimice), kao pozitivni junak (Ovčar, 1971., B. Tanovića) ili u složenijim karakternim ulogama (Ljubav i bijes, 1978., B. Tanovića), a pokazuje dar i za ironiju (Slike iz života udarnika, 1972., B. Čengića) i komiku (Polenov prah, 1974., N. Stojanovića). U tv-dramama sudjeluje još od 1956. (Vražji otok I. Hetricha), kreirajući zatim niz markantnih likova u produkcijama Televizije Zagreb (Gospođica Julija; Nepokoreni grad), Sarajevo (To; Odbornici; Otac i neki važni ljudi), Beograd (Frontaš; Pucanj u šljiviku; Đavolje merdevine) i Ljubljana (Putovi i stranputice).

Husein Čokić (16.06.1931.), filmski i kazališni glumac. Glumačku karijeru počinje 1953. u kazalištu u Banjoj Luci. Punu afirmaciju stječe na filmu, osobito ulogom radnika koji se bori protiv samovoljnih postupaka svog direktora u filmu Licem u lice (1963.) B. Bauera. Ostvaruje zapažene uloge i u filmovima Marš na Drinu (1964.) Ž. Mitrovića, Provereno, min njet (1965.) Z. Velimirovića, Konjuh planinom (1966.) F. Hadžića, Koraci kroz magle (1967.) Ž. Skrigina, Diverzanti (1967.) H. Krvavca, Ovčar (1971.) B. Tanovića, Deveto čudo na Istoku (1972.) V. Filipovića, Ljubica (1978.) K. Golika i dr. Uspješno je nastupao i u brojnim koprodukcijskim filmovima i tv-serijama, kao i u dramskim produkcijama Televizije Sarajevo.

Vladimir Dvorniković (Severin na Kupi, 28.07.1888. - Beograd, 30.09.1956.), filozof. Gimnaziju pohađao u Zemunu i Sarajevu (1898. - 1906.). Filozofiju studirao u Beču (od 1906.), gdje je i doktorirao (1911.) kod F. Jodla tezom "Von der Notwendigkeit der psychologischen Begründung Erkenntnistheorie". Od 1910. nastavnik Velike realke u Sarajevu, od 1917. gimnazije u Bihaću, a od 1918. Kraljevske muške učiteljske škole u Zagrebu. Od 1925. do 1926. u istom je gradu radio kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu. Održao je više od 400 predavanja u zemlji i inozemstvu (Beč, Prag, Zürich). Godine 1933. u Beogradu postavljen za inspektora, a zatim i za pomoćnika ministra prosvjete. Od 1945. do 1950. radio u Savjetu za građevinarstvo i građevinsku industriju, a od 1953. kao stalni honorarni nastavnik Brodarske srednje tehničke škole.

Josip (Joža) Gregorin (29.03.1913. – 06.11.1984.), hrvatski glumac. U Zagrebu pohađao Dramski studio te počeo nastupati u HNK-u 1940. godine. Jedan od pokretača Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske, 1945–50. nastupao u Sarajevu, gdje je predavao na Pozorišnoj školi. Od 1956. bio je član zagrebačkoga HNK-a. Glumio i u filmovima.

Benjamin Kallay (Budimpešta, 22.12.1839. - Beč, 13.07.1903.), austrougarski političar, diplomat i povjesničar. Na Sveučilištu u Budimpešti studirao pravo i ekonomiju. Kao dobar poznavatelj jezika i prilika u Srbiji, god. 1868. imenovan za generalnog konzula u Beogradu te je na tom položaju ostao do 1875. godine. Za vrijeme istočne krize najistaknutiji predstavnik Andrássyjeve istočne politike u Mađarskoj. God. 1882. imenovan za zajedničkog austrougarskog ministra financija, u svojstvu kojeg je vršio i upravu nad područjem Bosne i Hercegovine. Na spomenutom je položaju organizirao složen činovnički aparat u kojemu je odvojio civilnu od vojne uprave, zauzimao se za izgradnju željeznice i ulazak austrougarskog kapitala te je pridonio gospodarskoj i kulturnoj modernizaciji BiH. Godine 1880. izabran u Mađarsku akademiju znanosti.

Vasa Kosić (Cetinje, 02.04.1899. - Sarajevo, 26.12.1957.), filmski i kazališni glumac. Studirao arhitekturu u Beogradu i usporedno pohađao glumačku školu. Kao kazališni glumac angažiran je najprije na Cetinju i u Banjoj Luci, a od 1937. u Sarajevu. Istovremeno se bavi i teorijom kazališne glume i pedagoškim radom. Upečatljive glumačke kreacije ostvaruje u filmovima Živjeće ovaj narod (N. Popović, 1947.), Bakonja fra Brne (F. Hanžeković, 1951.), Major Bauk (N. Popović, 1951.) i Hanka (S. Vorkapić, 1955.).

Boris Papandopulo (Bad Honnef, Njemačka, 25.02.1906. – Zagreb, 16.10.1991.), hrvatski skladatelj i dirigent. Potomak ugledne obitelji Strozzi (baka Marija Ružička-Strozzi, ujak Tito Strozzi), koja je njegovala kazališnu i glazbenu umjetnost. Majka mu je bila Maja Strozzi-Pečić, cijenjena sopranistica, a otac ruski plemenitaš Konstantin Papandopulos. Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse. Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču (1925–28.) kod Dirka Focka. Bio je zborovođa pjevačkoga društva Kolo (1928–34.) i dirigent Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (1931–34.), zborovođa pjevačkoga društva Zvonimir u Splitu (1935–38.), potom u Zagrebu zborovođa Kola (1938–46.), dirigent (1940–45.) i ravnatelj (1943–45.) Opere te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala (1942–45.). Nakon II. svjetskog rata dirigirao je Operom u Rijeci (i bio njezin direktor 1946–48., 1953–59.), potom Operom u Sarajevu (1948–53.), Zagrebu (1959–65.) i Splitu (1968–74.). Istodobno je bio gost-dirigent u kazalištu Komedija u Zagrebu te Opere u Kairu. Godine 1965. imenovan je redovitim članom JAZU. Ostavio je opsežan opus s više od 400 djela. Pisao je za sva glazbena područja: orkestralnu, koncertantnu i komornu glazbu, solističke skladbe (posebno za glasovir, s poznatom Contradanzom), glazbeno-scenska djela i kantate, filmsku glazbu (npr. Bakonja fra Brne F. Hanžekovića, 1951.; Pustolov pred vratima Š. Šimatovića, 1961.), sakralne skladbe te skladbe za glas ili zbor (Ljubavne pjesme, Svatovske, Dodolice i dr.). Njegov opus pripada u sam vrh hrvatske umjetničke glazbe 20. st. Dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo (1968.).

Milan Prelog (Zagreb, 08.02.1879. - Zagreb, 24.12.1931), povjesničar. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Zagrebu. U istom gradu započeo studij povijesti i geografije, kasnije ga nastavio u Pragu, gdje je 1901. promoviran u doktora filozofije. Kao nastavnik radio u Petrinji, Banjoj Luci i Sarajevu, te kao direktor ženske realne gimnazije u Osijeku. U razdoblju 1920. - 1924. pohađao arhivističke studije u Pragu. God. 1922. imenovan profesorom opće povijesti srednjeg i novog vijeka na Zagrebačkom sveučilištu (do 1926. kada je umirovljen). Godinu kasnije (1927.) izabran za profesora opće povijesti srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Osim bosanske povijesti ("Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti Kraljevstva", 1912.), uglavnom proučavao hrvatsku povijest 19. st. U djelu "Slavenska renesansa krajem XVIII. i u prvoj polovini XIX. vijeka" (1924.), dao prvi cjeloviti prikaz preporodnih pokreta slavenskih naroda do 1849. godine. Pisao je i o hrvatskoj povijesti u vrijeme narodnog preporoda ("Istorijski portreti i članci", 1926.). Od 1907. godine, pod pseudonimom Historik i dr., djelovao kao stručni kritičar u revijama "Suvremenik", "Behar" i "Jugoslavenska njiva". Napisao veliki broj priloga iz hrvatske povijesti u "Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj".

Marija Truhelka, rođ. Schön (Kern, 25.03.1835. - Sarajevo, 03.04.1918.), druga supruga Ante Vjenceslava Truhelke, od oca Josipa (Jozef) i majke Alojzije. U majčinoj se domovnici kao zanimanje navodi posebnica (u značenju manje privatne poduzetnice).

Milan Blažeković (Prozor, BiH, 23.10.1913. - Zagreb, 14.12.1998.), hrvatski političar i publicist. Realnu gimnaziju završio 1932. u Osijeku, iste godine upisao Pravni fakultet na Zagrebačkom sveučilištu na kojem je doktorirao 1937. godine. Do 1941. radio u Državnom pravobranilaštvu u Novom Sadu, Sarajevu i Zagrebu. Za vrijeme NDH radio kao tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, a zatim poslan na specijalizaciju političkih znanosti na Berlinsko sveučilište. Polovicom 1943. postavljen za tajnika hrvatskog poslanstva u Berlinu i na toj je dužnosti ostao do 1945. godine. Potonje je godine, nakon ulaska savezničkih jedinica u Njemačku, interniran u logor kraj Salzburga (do 1947.). Godine 1948. emigrirao u Buenos Aires. Bio je aktivan u emigrantskoj politici, surađivao u "Hrvatskoj reviji" (od 1952.), "Hrvatskoj misli" (od 1955.) i drugim publikacijama. Sudjelovao u osnivanju Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta te u pokretanju časopisa na španjolskom jeziku "Studia Croatica". Godine 1996. vratio se u domovinu.

Krunoslav Draganović (Brčko, 30.10.1903. - Sarajevo, 05.07.1983.), svećenik, povjesničar, političar. Gimnaziju završio u Sarajevu 1922. godine. Studij na bečkoj Politehnici prekinuo 1925. i prešao na sarajevsku bogosloviju te je 1928. zaređen za svećenika. Bio je na čelu brojidbenog ureda Napretkove zadruge, vjeroučitelj u pučkim školama i upravitelj katoličkog nakladnika Academia Regina Apostolarum. Godine 1932. u Papinskom orijentalnom institutu bavi se kršćanstvom istoka i islamom. Godine 1935. - 1936. vjeroučitelj je u Sarajevu, 1936. - 1939 nadbiskupski tajnik te 1939. - 1940. ravnatelj Nadbiskupske kancelarije i prvi prisjednik Duhovnog stola. Godine 1942. postaje redoviti profesor na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ljeti 1943. pri hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici pomaže Caritas Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatski crveni križ radi pomoći pri zbrinjavanju i oslobađanju interniranih i uhićenih Hrvata u Italiji. Nakon II. svjetskog rata ostaje u Rimu i nastavlja pomagati hrvatskim izbjeglicama pred političkim progonima komunističkih vlasti na području tadašnje Jugoslavije kroz Bratovštinu Sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Aktivno sudjeluje u hrvatskoj emigraciji. Početkom 1960-ih odlazi u Austriju gdje se povlači iz javnog života pripremajući se za istraživanje i pisanje povijesti poratne sudbine hrvatske vojske i civila NDH ("Bleiburg, križni put, logori"). Godine 1967. vraća se u Jugoslaviju i dalje živi u Sarajevu.