Rezultati pretrage

Vatroslav Slavko Cihlar (03.08.1896. - 02.01.1968.), publicist i prevoditelj. Otac Sebald, učitelj, na nagovor A. Šenoe dolazi 1865. iz Praga u Kraljevicu, a 1878. preselio se u Senj. Brat je književnika Milutina (pseud. Nehajev). Osnovnu školu polazio je u Senju (1902.-06.), a Nautičku školu u Bakru (1906.-12.), iz koje je isključen zbog sudjelovanja u štrajku srednjoškolaca. Školovanje je nastavio u Kotoru (1912.-13.), gdje je i maturirao. Od 1912. bavio se novinarstvom. Uz novinske članke pisao je književne, kazališne i glazbene eseje. Prevodio je s njemačkoga, francuskoga i španjolskoga.

Eliza Gerner (30.08.1920. – 11.08.2013.), hrvatska glumica. Diplomirala (1942.) i doktorirala (1943.) na Ekonomskom fakultetu u Budimpešti. Glumi se isprva posvetila amaterski, a zatim i profesionalno, u Somboru (1947–48.), kao Eliza (G. B. Shaw, Pygmalion) i Laura (M. Krleža, U agoniji). Godine 1948. došla je u Zagreb, gdje je pohađala Dramski studio HNK-a, zakratko djelovala u Rijeci (1949–50.), a 1950–82. bila je članica HNK-a u Zagrebu. Osim u kazalištu glumila je i na filmu te u televizijskim dramama. Autorica je memoarskih knjiga Osvrnuh se sjetno (1988.), Oproštaj s Gvozdom (1993.), Oteto zaboravu (1995.), U sjeni stoljeća koje odlazi (1999.), Kazalište kao sudbina (2001.), Tito Strozzi: svjetla i sjene jednoga glumačkog puta (2004.).

Tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća u zapadnom talijanskom dijelu grada Rijeke – Fiume postojao je ustaljeni lutkarski ansambl, a program se odvijao na talijanskom jeziku. U istočnom dijelu grada, zvanom Sušak, lutkarsko kazalište povremeno održava predstave na hrvatskom jeziku. Tek je 1960. godine utemeljeno lutkarsko kazalište „Domino“ kao jedno od pet profesionalnih lutkarskih kazališta u Hrvatskoj, a od 1961. djeluje u današnjem prostoru. Godine 1993. kazalište je preimenovano u Gradsko kazalište lutaka Rijeka. Od 1996. u obnovljenoj zgradi sa 180 sjedala svakodnevno se održavaju predstave iz domaće i svjetske književne baštine za predškolsku i školsku djecu. GKL Rijeka ne gaji određenu lutkarsku tehniku, nego svaki novi naslov određuje prikladni lutkarski izraz. Stoga njeguje predstave s paravanom i uživo, kombiniranim tehnikama, u maniri „teatro di figure“, maski, glumačkog pjevanja u mjuziklu, „bunraku“, „javajke“, marionete ruske tradicije i slično.

Ivan Krstitelj Ježić (07.11.1746. - 06.05.1833.), biskup. Gimnaziju završio u isusovaca u Rijeci, a filozofsko-teološki studij, uz pomoć ujaka Ivana Krstitelja Kabalina, tadašnjega ličko-krbavskoga arhiđakona, na Sveučilištu u Grazu, gdje je 1771. promoviran u doktora filozofije i teologije. Za svećenika zaređen u Beču 1769. godine. Prvo je bio kapelan u Ličkom Novom, potom u Novom u Vinodolu, gdje je 1773. postao župnikom i kanonikom, a 1782. modruškim arhiđakonom. Na poč. 1788. imenovan je pomoćnim biskupom s pravom nasljedstva, a nakon smrti senjsko-modruškoga biskupa A. A. de Piccardija postao je rezidencijalnim senjsko-modruškim biskupom. Područje svoje biskupije pohodio je više puta i o tom slao izvješća u Rim (1795., 1802., 1814., 1819., 1822. i 1826.).

Povijest KBC-a Rijeka kompleksna je i sastoji se od nekoliko etapa te se proteže kroz tri države (Kraljevina Italija 1923.-1943./1945., NRJ/FNRJ/SFRJ 1945./1947.-1991. i Republika Hrvatska od 1990. do danas). Bolnički kompleks nastaje od četiri socijalno-obrazovno-medicinsko-bolničke institucije koje su danas u 21. stoljeću objedinjene u jednu. To su sljedeće institucije: • Opća javna bolnica Sušak – povijesni razvoj ove ustanove započinje 1927. godine. Do 1936. godine ova bolnička institucija nosi to ime. Od 1936. do 1945. godine nosi ime Bolnica kralja Aleksandra. Od 1945. do 1961. godine nosi naziv Opća bolnica „Sušak“ - Rijeka. Ponovna promjena naziva dogodila se 1961. godine, kada dobiva ime Opća bolnica „Dr. Zdravko Kučić“. Taj naziv bolnica zadržava do 1981. godine. Godine 1981./1982. bolnica mijenja ime u Bolnički centar Rijeka, a od 1984. godine nosi naziv Klinički bolnički centar Rijeka. • Ospedale civico di Fiume / Riječka bolnica – njezini počeci sežu u doba Austro-Ugarske, kada je izgrađena stara bolnička zgrada. Dolaskom Italije oko nje se grade nove zgrade. Taj naziv nosi sve do 1945./1947. godine, kada mijenja ime u Opća bolnica Rijeka. Pod tim imenom djeluje do 1954. godine, kada mijenja naziv u Opća bolnica „Dr. Zdravko Kučić“. U procesu koji je trajao do 1964. godine pripojena joj je Opća bolnica „Sušak“ - Rijeka. Godine 1982. ova centralizirana institucija mijenja ime u Bolnički centar Rijeka, a od 1984. godine nosi naziv Klinički bolnički centar Rijeka. U procesu centralizacije pripojene su joj i Dječja bolnica Kantrida - Rijeka (danas Dječja bolnica Kantrida) te bolnice u Ičićima i Kraljevici, koje su u sastavu KBC-a bile od 1982. do 1992. godine, kada su ugašene i zatvorene. • Bolnica za TBC kostiju - Kantrida - Rijeka – o počecima ove bolničke institucije manje se zna. Podatci koje imamo odnose se na razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata. U razdoblju od 1947. do 1949. godine spaja se s ustanovom Colonia Marina u Dječju bolnicu Kantrida - Rijeka. Podatke o tome daje prepiska o popisivanju i podjeli imovine koju je započeo Narodni odbor grada Rijeke (Narodni odbor općine Stari grad - Rijeka) i Ministarstvo narodnog zdravlja Narodne Republike Hrvatske. Spor se odnosio i na pitanje tko će nadzirati rad i upravljati novom institucijom u nastajanju. Prije fuzije ovih dviju ustanova spojene su i uprave ostalih bolničkih institucija na području Narodnog kotara Rijeka (druga polovica 1948. godine). Konačnu odluku donijelo je tijelo koje je za to pitanje osnovalo Ministarstvo narodnog zdravlja u Zagrebu na čelu s Dinkom Kozulicom (4.-6. mjesec 1948. godine). Nadzor nad radom, nabavu i djelomično pravo upravljanja nad Dječjom bolnicom Kantrida - Rijeka dobio je Zdravstveno-socijalni odjel Ministarstva narodnog zdravlja u Rijeci s pročelnikom Viktorom Finderleom, jer se radilo o bolesnoj i „odgojno zapuštenoj“ odnosno napuštenoj djeci (djeca iz Colonia Marina). Nakon pripajanja Dječje bolnice centraliziranoj ustanovi Opća bolnica „Dr. Zdravko Kučić“ upravna struktura izgledala je ovako (1947.-1949.): 1. nadzorno tijelo – Zdravstveno-socijalni odjel Ministarstva narodnog zdravlja u Rijeci i pročelnik Viktor Finderle; 2. direktor dr. Zdravko Kučić; 3. sanitarna uprava – dr. Ellers Aleksandra; 4. administrativna uprava – Manjgotić Cecilija. Nakon 1961. godine bolnička ustanova mijenja naziv u Dječja bolnica Kantrida, koji zadržava do danas. • Colonia Marina / Morska kolonija – osnovana je 1923. godine i smještena u „Villa Italia“. Osnivačica kolonije bila je supruga riječkog upravitelja („gradonačelnika“) Margerita Giardino. U početku je to bila privatna ustanova u koju su tijekom ljeta smještana napuštena odnosno „socijalno zapuštena“ djeca (otuda naziv Morska kolonija) s različitim bolestima (tuberkuloza, rak i dr.). Ustanova je primala i dječake i djevojčice. Nakon duljeg djelovanja, proglasom kralja Vittorija Emanuela III postaje državna institucija (do 1933. godine) s oko 260 djece u svojoj skrbi. Za prvu upraviteljicu postavljena je osnivačica Margerita Giardino. Primala je djecu od 3. do 12. godine života, a kasnije su osnovane i jaslice i dječji vrtić (za djecu od 1. do 3. godine života). Djeca su tijekom boravka imala praktičan rad i svakodnevne aktivnosti (djevojčice obuku iz šivanja i kućanskih poslova, a dječaci rad na gospodarstvu i druge praktične vještine), ali i školsko (osnovno i djelomično srednjoškolsko) obrazovanje. Do 1933. godine, prema dostupnim podatcima, oko 33 djece dobilo je stipendiju za daljnje školovanje nakon napuštanja kolonije. Prema dostupnim podatcima moguće je da je ustanova imala i vlastito gospodarstvo na kojem se proizvodila hrana i provodila obuka u praktičnim životnim vještinama (podatci iz postupka popisa i podjele imovine prilikom spajanja u Dječju bolnicu Kantrida - Rijeka 1947.-1949. godine). Nakon Drugoga svjetskog rata i procesa centralizacije, pa sve do utemeljenja Dječje bolnice Kantrida, povećavao se broj kreveta za smještaj bolesne djece (s 255 na 300 do 1961. godine). Duh ove institucije zadržao se do danas kroz obrazovnu funkciju koja se provodi uz pomoć Osnovne škole Kantrida za djecu na bolničkom liječenju. Proces spajanja svih navedenih institucija u jednu započeo je nakon završetka Drugoga svjetskog rata spajanjem Bolnice za TBC kostiju - Kantrida - Rijeka i Morske kolonije. Drugo spajanje odnosilo se na objedinjavanje uprava bolničkih institucija. Oba procesa započela su 1947. i trajala do 1949. godine. Tada je Narodni kotar Rijeka imao zasebnu bolnicu za djecu (s organiziranom nastavom za bolesnu djecu) i centralizirani bolnički sustav za odrasle. Sljedeći korak bilo je spajanje svih bolničkih institucija u Opću bolnicu „Dr. Zdravko Kučić“ (odluka N.O.K.-a Rijeka od 21.12.1961. godine). Time je uspostavljena centralizirana bolnička mreža. Službeni dio (upis u evidenciju pri Okružnom privrednom sudu u Rijeci) dovršen je 1964. godine. Taj naziv institucija zadržava do 1981./1982. godine, kada mijenja ime u Bolnički centar Rijeka, a od 1984. godine nosi današnji naziv Klinički bolnički centar Rijeka. Danas djeluje na više lokacija na području Grada Rijeke, od kojih su osnovne (od osnivanja): • Sušak • Rijeka (više lokacija) • Dječja bolnica Kantrida.

Mustafa Nadarević (02.05.1943. - 22.11.2020.), hrvatski glumac i kazališni redatelj. Za II. svjetskog rata njegova se obitelj preselila u Zagreb, gdje je djelomice polazio osnovnu školu, a potom u Bosanski Novi; gimnaziju je završio u Rijeci, gdje je počeo glumiti u Kazališnoj grupi Viktora Cara Emina. U Zagrebu je 1967. diplomirao glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Pozornost kritike privukao je prvim ulogama, kao Bogdan Plavljanin u Hvarkinji (1966.) Martina Benetovića na Akademskoj sceni (1973. ponovljena u koprodukciji HNK-a u Zagrebu i Narodnoga kazališta u Zadru) te naslovnom ulogom u Robinu Hoodu (1968.) Wande Żółkiewske u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je 1968. postao član ansambla. Od 1969. do umirovljenja 2012. bio je član ansambla HNK-a u Zagrebu, od 2006. u statusu nacionalnoga prvaka. Ostvario je više od 150 uloga; u ranome razdoblju glumačke karijere, do početka 1980-ih, mahom nastupa u ulogama srednjeg značaja (npr. Tenor u Putu u raj Miroslava Krleže, 1973.; Lorenzo deʼ Medici u Lorenzacciou Alfreda de Musseta, 1975.; Imotski kadija u Hasanaginici Milana Ogrizovića, 1976.). Početkom 1980-ih, nagrađenom ulogom Pometa u antologijskoj postavi Dunda Maroja (1981.) Marina Držića u režiji Ivice Kunčevića u zagrebačkom HNK-u i televizijskom ulogom Inženjera Duje u igranoj seriji Velo misto (Joakim Marušić, 1980-81.), postiže velik ugled i ulazi u fazu glumačke zrelosti. Za ulogu u antologijskom filmu Antuna Vrdoljaka Glembajevi 1988. (i istoimena TV serija, 1990.), primio je Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu na festivalu u Puli. Od sredine 1980-ih u matičnome HNK-u tumačio je mahom glavne uloge. Glumio je i u Gradskom dramskom kazalištu "Gavella", u Satiričkom kazalištu Kerempuh, HNK-u u Splitu te na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, a režirao je i u kazalištima u Puli i u BiH (Tuzla, Sarajevo). U jugoslavenskom razdoblju na filmu se još ističe ulogama u filmovima Miris dunja (Mirza Idrizović, 1982.), Mala pljačka vlaka (Dejan Šorak, 1984.), Gluvi barut (Bahrudin Bato Čengić, 1990.), te osobito Otac na službenom putu (Emir Kusturica, 1985.) i Već viđeno (Goran Marković, 1987.). Potom se najviše ističe ulogama očinskih, patrijarhalnih i staračkih, često gubitničkih ili melankoličnih figura, u hrvatskim, bosanskohercegovačkim i srpskim filmovima (Isprani, Zrinko Ogresta, 1995., Zlatna arena za sporednu mušku ulogu; Savršeni krug, Ademir Kenović, 1996.; Prezimiti u Riu, Davor Žmegač, 2002.; Kod amidže Idriza, Pjer Žalica, 2004.). Zapažen je i u televizijskim serijama Nikola Tesla (Eduard Galić, 1977.), Nepokoreni grad (u devet epizoda u režiji E. Galića, Stipe Delića i Zorana Tadića, 1982.), Kiklop (A. Vrdoljak, 1983., i istoimeni film, 1982.), Putovanje u Vučjak (E. Galić, 1986-87., i film Horvatov izbor, 1985.), Tuđinac (E. Galić, 1992.) i Duga mračna noć (A. Vrdoljak, 2005., i istoimeni film, 2004.). Dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo 2016. godine.

Đuro Rošić (26.01.1897. - 13.07.1986.), hrvatski kazališni kritičar i glumac. Trogodišnju glumačku školu završio 1922. u Zagrebu, gdje je jednu sezonu glumio u HNK-u nastupajući u manjim ulogama. Diplomirao (1925.) i doktorirao (1930.) na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je prvi intendant riječkoga HNK-a (1944–47. i 1951–53.) te profesor na Višoj pomorskoj školi u Rijeci. Umro je u Rijeci 1986. godine.

Vlatka Babić (Crikvenica, 24.12.1901. - Rijeka, 04.09.1979.), učiteljica i političarka. Gimnaziju završila u Bjelovaru, a zatim se zaposlila kao učiteljica. Isticala se u naprednom učiteljskom pokretu između dva rata i sudjelovala u organiziranju zadruge "Ivan Filipović". Godine 1939. postala je član Komunističke partije Jugoslavije, dvije godine kasnije uključila se u Narodnooslobodilački pokret, a 1942. godine i u NOB. Bila je jedna od osnivača prvog odbora AFŽ-a u Sušaku, borac primorsko-goranske partizanske jedinice, rukovoditelj zbjegova i organizator nastave za djecu u šumama Risnjaka. Godine 1943. izabrana za predsjednicu Inicijativnog odbora AFŽ-a za Hrvatsku, a zatim za člana IO Glavnog odbora AFŽ-a Hrvatske i člana Okružnog odbora AFŽ-a za Hrvatsko primorje. Član Inicijativnog i Izvršnog odbora ZAVNOH-a te pročelnik Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a. Nakon završetka rata radila kao načelnik u Ministarstvu prosvjete DFJ, savjetnik poslanstva FNRJ u Rimu, načelnik za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti FNRJ te kao načelnik za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora Rijeka (od 1952. do umirovljenja 1958). Bila je zastupnik u Saboru, član Savjeta SR Hrvatske te počasni građanin Otočca. Za životno djelo dodijeljena joj je nagrada "Ivan Filipović".

Muzički pedagog, dirigent i skladatelj Josip Brnobić rođen je u Brnobićima kod Huma 5.11.1894. Po završetku talijanske osnovne škole i jednogodišnje pripravnice, maturira 1913. na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1913. radi kao pomoćni učitelj na osnovnim školama u Pazinu i Čepiću, a 1916. polaže ispit zrelosti za pučke škole na Učiteljskoj školi u Kastvu. Školske 1918/1819. imenovan je na mjesto učitelja pjevanja na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Tijekom službovanja u Pazinu angažirano sudjeluje u djelatnostima Hrvatske čitaonice u Pazinu, te radi kao tajnik Odbora za promicanje učiteljskih interesa za Istru. Od 1920. do 1923. studira na Muzičkom konzervatoriju u Ljubljani. Po završetku studija preuzima mjesto dirigenta (1924-1928) pjevačkog društva „Slavec“ i radi kao muzički pedagog u gimnazijama u Ljubljani (1924-1928), Bihaću (1928-1929), Skopju (1930-1938), gdje usporedno vodi pjevačko društvo „Vardar“ i „Mokranjac“, Beogradu (1938-1942) i Vršcu (1942-1951), gdje radi na Učiteljskoj školi te utemeljuje osnovnu glazbenu školu i pjevački zbor „Žarko Zrenjanin“. Od 1951. do umirovljenja 1960. obavlja dužnost direktora glazbene škole u Rijeci, te ravna zborom „Jedinstvo“. Umro je u Rijeci 1984. godine. Svoje glazbeno i pedagoško iskustvo objavio je 1938. godine u udžbeniku za I. i II. razred srednjih škola „Teoretsko-praktična škola pjevanja“, koji je bio u službenoj uporabi do 1946. godine. Tijekom obrazovanja i kasnije karijere bavi se skladanjem. Nakon prvijenca „Oblaček“, napisanog u Pazinu tijekom školovanja 1913., komponirao je tridesetak skladbi za soliste, zborove i orkestar te liturgijsko izvođenje, te glazbeni kazališni komad namijenjen djeci „Pingvini“.

Nikola Čolak (Janjevo, 14.04.1914. - Padova, 23.08.1996.), povjesničar i publicist. Gimnaziju je pohađao u Prizrenu i Travniku. Diplomirao je filozofiju 1938. na Filozofskom fakultetu u Gallarateu kraj Milana, a 1943. i talijanski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i apsolvirao povijest i klasičnu filologiju. Presudom Vojnog suda u Zagrebu 1945. osuđen je pod optužbom pokušaja podizanja ustanka protiv komunističkih vlasti na tri godine prisilnog rada, te je iz kaznionice u Lepoglavi pušten 1947. godine. Zapošljava se kao nastavnik i upravitelj u osnovnim i srednjim školama u Zagrebu (1947-50.), Ivanić-Gradu (1950-51.), Glini (1951-52.) i Novom Marofu (1952-54.). U Historijskom arhivu u Zadru radi 1954-60., odakle kao znanstveni suradnik prelazi u Institut za društvene nauke JAZU u Zadru (1960-65.) i Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu (1965-66.). Iduće ljeto sudjeluje s Mihajlom Mihajlovim i skupinom intelektualaca u pokretanju časopisa Slobodni glas u Zadru, zbog čega iste godine biva otpušten iz Instituta, te odlazi u emigraciju u Padovu u kojoj ostaje do kraja života. U emigraciji neko vrijeme predaje povijest i filozofiju na privatnom liceju u Padovi i surađuje s ekonomskim fakultetima u Veroni i Italiji. Uključuje se i u rad hrvatske političke emigracije, posebno surađujući s krugom oko Branka Jelića i objavljujući publicističke tekstove u njegovom glasilu Hrvatska država. U Hrvatskom narodnom odboru predstavnik je Hrvata nastanjenih u Italiji. U znanstvenom se radu Čolak tijekom boravka u Zadru bavio gospodarskom poviješću Dalmacije, posebice Zadra, u srednjem i novom vijeku, s naglaskom na agrarno-proizvodnim odnosima i zemljišnim posjedima u zadarskom distriktu, te ribarstvu, pomorstvu i proizvodnji soli u dalmatinskim obalno-otočnim komunama. Proučavao je i nacionalni i socijalni sastav žiteljstva zadarskog zaleđa, a niz istraživanja posvetio je proučavanju migracija i demografskih kretanja na dalmatinskim otocima i u makarskom primorju u razdoblju mletačko-turskih ratova, te crkvenoj povijesti otoka Hvara. Za vrijeme života u emigraciji Čolak se usmjerio na istraživanje arhivskih fondova u Padovi, Veneciji, Rimu, Anconi i dr. Gradivo koje je sakupio ima iznimnu vrijednost za proučavanje hrvatskog pomorstva kroz prošla stoljeća, te je zasigurno najvrjedniji Čolakov doprinos hrvatskoj historiografiji. Znanstvene radove o hrvatskom pomorstvu utemeljene na gradivu sakupljenom iz talijanskih arhiva objavljivao je u stručnim časopisima Studi veneziani i Archivio veneto. Najznačajnije djelo, zbirka hrvatskih pomorskih regesta u dva sveska (Regesti marittimi Croati I-II), nezaobilazno je vrelo za sve istraživače hrvatskog pomorstva. U Padovi je osnovao Centro di studi storici Croati kao ustanovu za proučavanje hrvatske povijesti. U Padovi je objavio i nekoliko knjiga političkog značaja. Nikola Čolak preminuo je u Padovi 23. kolovoza 1996., te je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Tradicija čuvanja pismohrana u javnim uredima u Rijeci neprekinuto traje od 15. stoljeća, ali sustavna djelatnost prikupljanja, čuvanja i obrade povijesnog arhivskog gradiva pokrenuta je tek utemeljenjem potpuno samostalne arhivske ustanove, Kraljevskog državnog arhiva u Rijeci (R. Archivio di Stato in Fiume), 1. rujna 1926. Kraljevskim dekretom od 6. prosinca 1928. godine potvrđena je opstojnost riječkog arhiva, ali kao odsjeka Kraljevskog državnog arhiva u Trstu. Takav status i naziv (R. Archivio di Stato – Sezione di Fiume) Arhiv je zadržao do kraja talijanske vlasti u Rijeci 1945. Od 1945. do 1948. Arhiv djeluje na području tzv. „Zone B“, u kojoj najvišu vlast imaju Gradski narodni odbor Rijeka i Vojna uprava Jugoslavenske armije, kao posve samostalna ustanova pod nazivom Državni arhiv Rijeka – Archivio di Stato Fiume. U veljači 1948. godine postaje sastavnim dijelom zagrebačkog državnog arhiva kao ispostava Državnog arhiva u Zagrebu, no već koncem 1949. vraća mu se prethodni naziv i status posve samostalne ustanove. Od 1959. mijenja naziv u Historijski arhiv Rijeka te pod njim djeluje do 1993. Tada, u samostalnoj hrvatskoj državi, dobiva naziv Povijesni arhiv Rijeka, pod kojim djeluje do 1997., kada mijenja naziv u Državni arhiv u Rijeci.

Nepoznat je točan datum osnivanja Gradskog muzeja Rijeka (Museo civico Fiume). Prema jednom izvješću iz 1892. proizlazi da je te godine već postojao i imao zajedničku upravu s gradskom bibliotekom. Po istom izvješću (vidi "Rijeka/Zbornik", 1953.) bio je smješten u Ulici Ciotta 5 (danas Ulica Erazma Barčića) u školskoj zgradi. Premda su se o njegovu radu brinuli i članovi "Società di storia patria", radio je stihijski i kao muzej djelovao zapušteno. Osnivanjem "Società di studi fiumani"1923. stanje muzeja donekle se poboljšalo, ali sve do 1945., kada je djelovao kao talijanska ustanova, nije bio vođen prema muzejskim standardima. Čini se da muzejska građa nije bila ni sređena ni inventarizirana. Od 1925. Muzej se nalazio u zgradi „Villa Margherita“, odnosno u današnjoj zgradi Državnog arhiva u Rijeci. U Narodnim novinama, br. 99 od 11. prosinca 1948., navodi se sljedeća službena obavijest: „Rješenjem ministra prosvjete od 30. studenoga 1948., br. 70.726-II-1948., odobreno je da se Gradski historijski muzej u Rijeci i Gradski muzej u Sušaku spoje u Muzej hrvatskog Primorja sa sjedištem u Rijeci.“ Iz tog je rješenja razvidno da je nakon Drugoga svjetskog rata Gradski muzej Rijeka djelovao pod imenom Gradski historijski muzej u Rijeci.

Alojz Majetić (30.08.1938.), hrvatski književnik. Studirao komparativnu književnost i francuski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radio kao novinar, korektor, urednik (časopisi Republika i Paradoks, nakladnička kuća Mladost), tajnik Društva hrvatskih književnika i samostalni književnik. Godine 1963. bila mu je zabranjena pjesnička zbirka Otimam, što je bio uvod u skandal oko zabrane njegova romana Čangi (1963.), protiv kojega se vodio sudski postupak. Ta kultna knjiga, pisana u modelu tzv. proze u trapericama, o zagrebačkome huliganu kojega šalju na preodgoj na radnu akciju, ali se on i ondje snalazi, zapravo je kritička i ironična slika tadašnje socijalističke omladine. Optužen i zabranjen zbog nemorala, u izmijenjenu obliku roman je 1970. bio objavljen kao Čangi off Gottoff, a sadrži i dokumente iz tiska koji se odnose na suđenje romanu. Napisao je i dva romana za djecu (Omiški gusari, 1981., i Glavata priča, 1996). Njegova knjiga Kako uspjeti u životu (1977.) namijenjena je širokoj publici, a 1990-ih zaokupljala ga je tematika Domovinskoga rata (Tkači jedara, 1997.; Vrata iza pučine, 1998.). Napisao je i desetak radijskih i televizijskih drama (Kamo brzaš stari, 1971.; Škola za frajere, 1973.; Zajamčeno bezbolno, 1977.; Sjećanje na zavičaj, 1995.; Zvona za ptice, 1995., i dr.).