Rezultati pretrage

Dnevni centar za rehabilitaciju „Slava Raškaj“ Rijeka utemeljen je 17.12.1954. godine kao Škola (i dom) učenika u privredi za gluhu omladinu. Uz školski program učenici su se obrazovali za zanimanja: tehnički crtač, bravar, autolimar, autolakirer, knjigoveža, krojač i slastičar. Do 1993. godine, kada su zbog rata i raspada bivše države škola i dom zatvoreni, srednjoškolsko obrazovanje i profesionalno osposobljavanje stekla su 544 slušno oštećena učenika. Kako se mijenjao pristup obrazovanju i rehabilitaciji osoba oštećena sluha, proizašla je potreba i zaključak da je neophodno započeti s (re)habilitacijom predškolske slušno oštećene djece. Zato se 1991. godine otvara Odjel za rehabilitaciju predškolske djece oštećena sluha. Dvije godine poslije ustanova proširuje svoju djelatnost i otvara Odjel za djecu s glasovno-govornim poremećajima. Danas je Dnevni centar „Slava Raškaj“ Rijeka ustanova s 25-godišnjim iskustvom u provođenju programa (re)habilitacije i integracije slušno oštećene djece i mladih te djece s govorno-jezičnim teškoćama. U Centru radi 13 visokoobrazovanih stručnjaka iz područja logopedije, defektologije – audiorehabilitacije, fonetike i psihologije po verbotonalnoj metodi (VT). Prošlost, sadašnjost i budućnost rada Centra jest omogućiti svakom djetetu oštećena sluha i govora pravo na kvalitetnu (re)habilitaciju od najranije dobi kako bi se uspješno integriralo u vršnjačke skupine i postalo ravnopravan član zajednice i društva u cjelini.

Vatroslav Slavko Cihlar (03.08.1896. - 02.01.1968.), novinar i književnik. Otac Sebald, učitelj, na nagovor A. Šenoe dolazi 1865. iz Praga u Kraljevicu, a 1878. preselio se u Senj. Brat je književnika Milutina (pseud. Nehajev). Osnovnu školu polazio je u Senju (1902-06.), a Nautičku školu u Bakru (1906-12.), iz koje je isključen zbog sudjelovanja u štrajku srednjoškolaca. Školovanje je nastavio u Kotoru (1912-13.), gdje je i maturirao. Od 1912. bavio se novinarstvom. Uz novinske članke pisao je književne, kazališne i glazbene eseje. Prevodio je s njemačkoga, francuskoga i španjolskoga.

Nedjeljko Fabrio (Split, 14.11.1937. - Rijeka, 04.08.2018.), književnik. Jugoslavistiku i talijanski jezik i književnost diplomirao 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio u riječkim kulturnim ustanovama (Narodno sveučilište, časopis Riječka revija, HNK Ivana pl. Zajca, mjesečnik Kamov), a od početka 1970-ih živio i djelovao u Zagrebu (urednik Dramskoga programa Hrvatske televizije, predavač na Akademiji dramske umjetnosti). Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika 1989–95. Redoviti je član HAZU bio od 1997. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2007. godine. Najprije se javio kao pjesnik i novelist, zatim kao dramatičar, a sredinom 1980-ih i kao romanopisac. U dramskom dijelu Fabrijeva opusa prevladava povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava, najčešće u obliku sukoba između istaknutoga pojedinca i svjetovne ili duhovne vlasti (Reformatori, 1967.; Admiral Kristof Kolumbo, 1968.; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, 1969.; Meštar, 1970.; Kralj je pospan, 1971.; Magnificat, 1978.). Njegov se novelistički postupak (Partite za prozu, 1966.; Labilni položaj, 1969.; Lavlja usta, 1978.; Izabrane pripovijetke, 1990.) temelji na dotjeranosti jezične izvedbe, eksperimentiranju oblikom i vještom fabuliranju koje se podudara s postmodernističkim tendencijama. Postmodernistička je poetika i u temelju Fabrijevih romana. Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa (1989.) pripadaju odvjetku postmodernističke historiografske metafikcije i hibridne su strukture u kojima se prepoznaju sastavnice povijesnog i obiteljskoga (genealoškog) romana te romana o sazrijevanju. U romanu Smrt Vronskog (1994.) Fabrio također tipično postmodernistički miješa uvjetne razine tekstualne zbilje i fikcije. Roman Triemeron (2002.), određen kao »treći dio Jadranske duologije«, pretiskan je 2005. s Vježbanjem života i Berenikinom kosom pod skupnim nazivom Jadranska trilogija. Središnji su predmet Fabrijeve književnopovijesne, književnokritičke i prevoditeljske djelatnosti hrvatsko-talijanski dodiri. Zanimao se temama iz povijesti talijanske književnosti, posebice sustavno piscima (F. Tomizza, S. Slataper) koji su podrijetlom, zavičajno i tematski vezani uz hrvatski prostor, fenomenom tršćanske književnosti te njezinim vezama sa slavenskim svijetom (Apeninski eseji, 1969.; Štavljenje štiva, 1977.). Adaptirao je niz proznih djela za kazalište i televiziju, priredio antologiju talijanske pripovijetke Posljednji dio puta (1984.), prevodio djela C. Goldonija, L. Pirandella, A. Moravije, Slatapera i drugih talijanskih pisaca, a objavio i nekoliko knjiga ogleda i kritika o književnim, općekulturnim, kazališnim i glazbenim temama (Odora Talije, 1963.; Kazalištarije, 1987.; Koncert za pero i život, 1997.; Maestro i njegov šegrt, 1997.; Ruža vjetrova: sjeverojadranski i drugi eseji, 2003.; Orfejeva djeca, 2008.).

Aurel Figatner (Zagreb, 1870. - Sušak, 25.04.1936.), pravnik. Kao srednjoškolac preselio iz Zagreba u Rijeku, gdje je završio gimnaziju. Pravo doktorirao u Beču. Od 1896. u Rijeci se bavio odvjetništvom. Kada je Rijeka početkom 1919. godine došla pod vlast talijanskog Narodnog vijeća (Consiglio nazionale), odbio položiti prisegu Vijeću pa je brisan s odvjetničke liste i izgnan iz grada. Godine 1925. nastavio odvjetničku karijeru u Sušaku.

Eliza Gerner (30.08.1920. – 11.08.2013.), hrvatska glumica. Diplomirala (1942.) i doktorirala (1943.) na Ekonomskom fakultetu u Budimpešti. Glumi se isprva posvetila amaterski, a zatim i profesionalno, u Somboru (1947–48.), kao Eliza (G. B. Shaw, Pygmalion) i Laura (M. Krleža, U agoniji). Godine 1948. došla je u Zagreb, gdje je pohađala Dramski studio HNK-a, zakratko djelovala u Rijeci (1949–50.), a 1950–82. bila je članica HNK-a u Zagrebu. Osim u kazalištu glumila je i na filmu te u televizijskim dramama. Autorica je memoarskih knjiga Osvrnuh se sjetno (1988.), Oproštaj s Gvozdom (1993.), Oteto zaboravu (1995.), U sjeni stoljeća koje odlazi (1999.), Kazalište kao sudbina (2001.), Tito Strozzi: svjetla i sjene jednoga glumačkog puta (2004.).

Tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća u zapadnom talijanskom dijelu grada Rijeke – Fiume postojao je ustaljeni lutkarski ansambl, a program se odvijao na talijanskom jeziku. U istočnom dijelu grada, zvanom Sušak, lutkarsko kazalište povremeno održava predstave na hrvatskom jeziku. Tek je 1960. godine utemeljeno lutkarsko kazalište „Domino“ kao jedno od pet profesionalnih lutkarskih kazališta u Hrvatskoj, a od 1961. djeluje u današnjem prostoru. Godine 1993. kazalište je preimenovano u Gradsko kazalište lutaka Rijeka. Od 1996. u obnovljenoj zgradi sa 180 sjedala svakodnevno se održavaju predstave iz domaće i svjetske književne baštine za predškolsku i školsku djecu. GKL Rijeka ne gaji određenu lutkarsku tehniku, nego svaki novi naslov određuje prikladni lutkarski izraz. Stoga njeguje predstave s paravanom i uživo, kombiniranim tehnikama, u maniri „teatro di figure“, maski, glumačkog pjevanja u mjuziklu, „bunraku“, „javajke“, marionete ruske tradicije i slično.

Ivan Krstitelj Ježić (07.11.1746. - 06.05.1833.), biskup. Gimnaziju završio u isusovaca u Rijeci, a filozofsko-teološki studij, uz pomoć ujaka Ivana Krstitelja Kabalina, tadašnjega ličko-krbavskoga arhiđakona, na Sveučilištu u Grazu, gdje je 1771. promoviran u doktora filozofije i teologije. Za svećenika zaređen u Beču 1769. godine. Prvo je bio kapelan u Ličkom Novom, potom u Novom u Vinodolu, gdje je 1773. postao župnikom i kanonikom, a 1782. modruškim arhiđakonom. Na poč. 1788. imenovan je pomoćnim biskupom s pravom nasljedstva, a nakon smrti senjsko-modruškoga biskupa A. A. de Piccardija postao je rezidencijalnim senjsko-modruškim biskupom. Područje svoje biskupije pohodio je više puta i o tom slao izvješća u Rim (1795., 1802., 1814., 1819., 1822. i 1826.).

Povijest KBC-a Rijeka kompleksna je i sastoji se od nekoliko etapa te se proteže kroz tri države (Kraljevina Italija 1923.-1943./1945., NRJ/FNRJ/SFRJ 1945./1947.-1991. i Republika Hrvatska od 1990. do danas). Bolnički kompleks nastaje od četiri socijalno-obrazovno-medicinsko-bolničke institucije koje su danas u 21. stoljeću objedinjene u jednu. To su sljedeće institucije: • Opća javna bolnica Sušak – povijesni razvoj ove ustanove započinje 1927. godine. Do 1936. godine ova bolnička institucija nosi to ime. Od 1936. do 1945. godine nosi ime Bolnica kralja Aleksandra. Od 1945. do 1961. godine nosi naziv Opća bolnica „Sušak“ - Rijeka. Ponovna promjena naziva dogodila se 1961. godine, kada dobiva ime Opća bolnica „Dr. Zdravko Kučić“. Taj naziv bolnica zadržava do 1981. godine. Godine 1981./1982. bolnica mijenja ime u Bolnički centar Rijeka, a od 1984. godine nosi naziv Klinički bolnički centar Rijeka. • Ospedale civico di Fiume / Riječka bolnica – njezini počeci sežu u doba Austro-Ugarske, kada je izgrađena stara bolnička zgrada. Dolaskom Italije oko nje se grade nove zgrade. Taj naziv nosi sve do 1945./1947. godine, kada mijenja ime u Opća bolnica Rijeka. Pod tim imenom djeluje do 1954. godine, kada mijenja naziv u Opća bolnica „Dr. Zdravko Kučić“. U procesu koji je trajao do 1964. godine pripojena joj je Opća bolnica „Sušak“ - Rijeka. Godine 1982. ova centralizirana institucija mijenja ime u Bolnički centar Rijeka, a od 1984. godine nosi naziv Klinički bolnički centar Rijeka. U procesu centralizacije pripojene su joj i Dječja bolnica Kantrida - Rijeka (danas Dječja bolnica Kantrida) te bolnice u Ičićima i Kraljevici, koje su u sastavu KBC-a bile od 1982. do 1992. godine, kada su ugašene i zatvorene. • Bolnica za TBC kostiju - Kantrida - Rijeka – o počecima ove bolničke institucije manje se zna. Podatci koje imamo odnose se na razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata. U razdoblju od 1947. do 1949. godine spaja se s ustanovom Colonia Marina u Dječju bolnicu Kantrida - Rijeka. Podatke o tome daje prepiska o popisivanju i podjeli imovine koju je započeo Narodni odbor grada Rijeke (Narodni odbor općine Stari grad - Rijeka) i Ministarstvo narodnog zdravlja Narodne Republike Hrvatske. Spor se odnosio i na pitanje tko će nadzirati rad i upravljati novom institucijom u nastajanju. Prije fuzije ovih dviju ustanova spojene su i uprave ostalih bolničkih institucija na području Narodnog kotara Rijeka (druga polovica 1948. godine). Konačnu odluku donijelo je tijelo koje je za to pitanje osnovalo Ministarstvo narodnog zdravlja u Zagrebu na čelu s Dinkom Kozulicom (4.-6. mjesec 1948. godine). Nadzor nad radom, nabavu i djelomično pravo upravljanja nad Dječjom bolnicom Kantrida - Rijeka dobio je Zdravstveno-socijalni odjel Ministarstva narodnog zdravlja u Rijeci s pročelnikom Viktorom Finderleom, jer se radilo o bolesnoj i „odgojno zapuštenoj“ odnosno napuštenoj djeci (djeca iz Colonia Marina). Nakon pripajanja Dječje bolnice centraliziranoj ustanovi Opća bolnica „Dr. Zdravko Kučić“ upravna struktura izgledala je ovako (1947.-1949.): 1. nadzorno tijelo – Zdravstveno-socijalni odjel Ministarstva narodnog zdravlja u Rijeci i pročelnik Viktor Finderle; 2. direktor dr. Zdravko Kučić; 3. sanitarna uprava – dr. Ellers Aleksandra; 4. administrativna uprava – Manjgotić Cecilija. Nakon 1961. godine bolnička ustanova mijenja naziv u Dječja bolnica Kantrida, koji zadržava do danas. • Colonia Marina / Morska kolonija – osnovana je 1923. godine i smještena u „Villa Italia“. Osnivačica kolonije bila je supruga riječkog upravitelja („gradonačelnika“) Margerita Giardino. U početku je to bila privatna ustanova u koju su tijekom ljeta smještana napuštena odnosno „socijalno zapuštena“ djeca (otuda naziv Morska kolonija) s različitim bolestima (tuberkuloza, rak i dr.). Ustanova je primala i dječake i djevojčice. Nakon duljeg djelovanja, proglasom kralja Vittorija Emanuela III postaje državna institucija (do 1933. godine) s oko 260 djece u svojoj skrbi. Za prvu upraviteljicu postavljena je osnivačica Margerita Giardino. Primala je djecu od 3. do 12. godine života, a kasnije su osnovane i jaslice i dječji vrtić (za djecu od 1. do 3. godine života). Djeca su tijekom boravka imala praktičan rad i svakodnevne aktivnosti (djevojčice obuku iz šivanja i kućanskih poslova, a dječaci rad na gospodarstvu i druge praktične vještine), ali i školsko (osnovno i djelomično srednjoškolsko) obrazovanje. Do 1933. godine, prema dostupnim podatcima, oko 33 djece dobilo je stipendiju za daljnje školovanje nakon napuštanja kolonije. Prema dostupnim podatcima moguće je da je ustanova imala i vlastito gospodarstvo na kojem se proizvodila hrana i provodila obuka u praktičnim životnim vještinama (podatci iz postupka popisa i podjele imovine prilikom spajanja u Dječju bolnicu Kantrida - Rijeka 1947.-1949. godine). Nakon Drugoga svjetskog rata i procesa centralizacije, pa sve do utemeljenja Dječje bolnice Kantrida, povećavao se broj kreveta za smještaj bolesne djece (s 255 na 300 do 1961. godine). Duh ove institucije zadržao se do danas kroz obrazovnu funkciju koja se provodi uz pomoć Osnovne škole Kantrida za djecu na bolničkom liječenju. Proces spajanja svih navedenih institucija u jednu započeo je nakon završetka Drugoga svjetskog rata spajanjem Bolnice za TBC kostiju - Kantrida - Rijeka i Morske kolonije. Drugo spajanje odnosilo se na objedinjavanje uprava bolničkih institucija. Oba procesa započela su 1947. i trajala do 1949. godine. Tada je Narodni kotar Rijeka imao zasebnu bolnicu za djecu (s organiziranom nastavom za bolesnu djecu) i centralizirani bolnički sustav za odrasle. Sljedeći korak bilo je spajanje svih bolničkih institucija u Opću bolnicu „Dr. Zdravko Kučić“ (odluka N.O.K.-a Rijeka od 21.12.1961. godine). Time je uspostavljena centralizirana bolnička mreža. Službeni dio (upis u evidenciju pri Okružnom privrednom sudu u Rijeci) dovršen je 1964. godine. Taj naziv institucija zadržava do 1981./1982. godine, kada mijenja ime u Bolnički centar Rijeka, a od 1984. godine nosi današnji naziv Klinički bolnički centar Rijeka. Danas djeluje na više lokacija na području Grada Rijeke, od kojih su osnovne (od osnivanja): • Sušak • Rijeka (više lokacija) • Dječja bolnica Kantrida.

Julijan Luterotti (Sv. Križ Začretje, 06.01.1884. - Engleska, 29.07.1956.), kontraadmiral. God. 1902. završio Pomorsku akademiju u Rijeci. Proučavao navigaciju i pomorsku povijest te je već 1923. postao redoviti profesorom terestričke i astronomske te praktične navigacije na Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku. Od 1902. do 1918. pripadnik austro-ugarske, a od 1918. do 1941. jugoslavenske mornarice. God. 1936. imenovan zapovjednikom eskadre, a nakon toga vraćen u zapovjedništvo mornarice na položaj načelnika stožera i pomoćnika zapovjednika mornarice. God. 1940. postavljen za zapovjednika mornarice te je na tom položaju ostao do kapitulacije Jugoslavije. God. 1941. na vlastitu molbu umirovljen. Od 1937. do 1940. bio je, pored redovitih dužnosti u zapovjedništvu mornarice, nastavnik vojnog pomorstva, pomorske taktike i strategije na Višoj vojnoj školi u Beogradu. Surađivao u pomorskim časopisima, prevodio pomorsku literaturu, pisao udžbenike ("Terestrička navigacija", 1927.; "Astronomska navigacija", 1928.), radio na pomorskom rječniku te bio redaktor u "Pomorskoj enciklopediji".

Mustafa Nadarević (02.05.1943. - 22.11.2020.), hrvatski glumac i kazališni redatelj. Za II. svjetskog rata njegova se obitelj preselila u Zagreb, gdje je djelomice polazio osnovnu školu, a potom u Bosanski Novi; gimnaziju je završio u Rijeci, gdje je počeo glumiti u Kazališnoj grupi Viktora Cara Emina. U Zagrebu je 1967. diplomirao glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Pozornost kritike privukao je prvim ulogama, kao Bogdan Plavljanin u Hvarkinji (1966.) Martina Benetovića na Akademskoj sceni (1973. ponovljena u koprodukciji HNK-a u Zagrebu i Narodnoga kazališta u Zadru) te naslovnom ulogom u Robinu Hoodu (1968.) Wande Żółkiewske u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je 1968. postao član ansambla. Od 1969. do umirovljenja 2012. bio je član ansambla HNK-a u Zagrebu, od 2006. u statusu nacionalnoga prvaka. Ostvario je više od 150 uloga; u ranome razdoblju glumačke karijere, do početka 1980-ih, mahom nastupa u ulogama srednjeg značaja (npr. Tenor u Putu u raj Miroslava Krleže, 1973.; Lorenzo deʼ Medici u Lorenzacciou Alfreda de Musseta, 1975.; Imotski kadija u Hasanaginici Milana Ogrizovića, 1976.). Početkom 1980-ih, nagrađenom ulogom Pometa u antologijskoj postavi Dunda Maroja (1981.) Marina Držića u režiji Ivice Kunčevića u zagrebačkom HNK-u i televizijskom ulogom Inženjera Duje u igranoj seriji Velo misto (Joakim Marušić, 1980-81.), postiže velik ugled i ulazi u fazu glumačke zrelosti. Za ulogu u antologijskom filmu Antuna Vrdoljaka Glembajevi 1988. (i istoimena TV serija, 1990.), primio je Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu na festivalu u Puli. Od sredine 1980-ih u matičnome HNK-u tumačio je mahom glavne uloge. Glumio je i u Gradskom dramskom kazalištu "Gavella", u Satiričkom kazalištu Kerempuh, HNK-u u Splitu te na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, a režirao je i u kazalištima u Puli i u BiH (Tuzla, Sarajevo). U jugoslavenskom razdoblju na filmu se još ističe ulogama u filmovima Miris dunja (Mirza Idrizović, 1982.), Mala pljačka vlaka (Dejan Šorak, 1984.), Gluvi barut (Bahrudin Bato Čengić, 1990.), te osobito Otac na službenom putu (Emir Kusturica, 1985.) i Već viđeno (Goran Marković, 1987.). Potom se najviše ističe ulogama očinskih, patrijarhalnih i staračkih, često gubitničkih ili melankoličnih figura, u hrvatskim, bosanskohercegovačkim i srpskim filmovima (Isprani, Zrinko Ogresta, 1995., Zlatna arena za sporednu mušku ulogu; Savršeni krug, Ademir Kenović, 1996.; Prezimiti u Riu, Davor Žmegač, 2002.; Kod amidže Idriza, Pjer Žalica, 2004.). Zapažen je i u televizijskim serijama Nikola Tesla (Eduard Galić, 1977.), Nepokoreni grad (u devet epizoda u režiji E. Galića, Stipe Delića i Zorana Tadića, 1982.), Kiklop (A. Vrdoljak, 1983., i istoimeni film, 1982.), Putovanje u Vučjak (E. Galić, 1986-87., i film Horvatov izbor, 1985.), Tuđinac (E. Galić, 1992.) i Duga mračna noć (A. Vrdoljak, 2005., i istoimeni film, 2004.). Dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo 2016. godine.

Đuro Rošić (26.01.1897. - 13.07.1986.), hrvatski kazališni kritičar i glumac. Trogodišnju glumačku školu završio 1922. u Zagrebu, gdje je jednu sezonu glumio u HNK-u nastupajući u manjim ulogama. Diplomirao (1925.) i doktorirao (1930.) na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je prvi intendant riječkoga HNK-a (1944–47. i 1951–53.) te profesor na Višoj pomorskoj školi u Rijeci. Umro je u Rijeci 1986. godine.