Rezultati pretrage

Blaž Karavanić (11.01.1872. - 27.02.1954.), povijesni pisac, svećenik. Rođen u Pagu, gdje je završio osnovnu školu. Sa 11 godina primljen je u sjemenište Zmajević i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Nakon završetka gimnazije primljen je na bogosloviju u Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru. Nakon završetka studija bogoslovije za svećenika ga je zaredio 4. listopada 1896. nadbiskup Grgur Rajčević. Don Blaž je bio župnikom po raznim župama tijekom svog dugog svećeničkog života. Prve su mu župe bile Medviđa i Rodaljice u kojima je bio župnik od 1896. do 1900. godine. Bio je župnikom i u Barbatu, Poljicima i Dračevcu Ninskom, Privlaci, te nakon Prvoga svjetskog rata od 1921. do 1926. u Bokanjcu. Godine 1926. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije, a zatim dekanom istog kaptola i arhiđakonom. Od 1926. do 1930. bio je i profesor u sjemeništu Zmajević. Ujedno je bio i kancelar (voditelj) nadbiskupskog ordinarijata. Uz ostala svoja zaduženja između dva rata bio je i na ispomoći u župama Gospe Loretske u Arbanasima, Gospe Maslinske na Belafuži i u crkvi sv. Šime. Uz to je bio i dušobrižnik staračkog doma sv. Mateja na Brodarici i kapelanom u Zadarskoj bolnici. U razdoblju od 1944. do 1946. bio je župnik u Predošćici (La Sella) na otoku Cresu. Tamo je napisao kratku povijest župe Cenni storici de La Sella. Karavanić je 1943. imenovan prepozitom Stolnoga kaptola sv. Stošije, a na toj dužnosti je ostao sve do svoje smrti. Karavanić se isticao još za gimnazijskih dana svojim pjevačkim i glumačkim talentom te je nastupao kao prvi glas u zboru i u gimnazijskim predstavama. Karavanić je bio i strastveni sakupljač povijesnih podataka za svoj Pag. Napisao je i nekoliko djela u rukopisu kao što su: Crkva i samostan sv. Margarite paških koludrica, Povijest grada i otoka Paga, Povijest paških solana, Paška povijest u osmercu i desetercu. Njegovo najbolje djelo je Autobiorafija seoskog župnika koja govori o njegovom životnom putu. Karavanić je autobiografiju napisao 1918. godine te ju je mislio objaviti, ali za života to nije uspio. Autobiografija je objavljena 2004. godine. Blaž Karavanić izradio je inventar na talijanskome jeziku za dio gradiva Kaptolskoga arhiva koji je 70–ih godina 20. st. preveden na hrvatski.

Josip Felicinović (Zadar, 14.02.1889. - Pag, 13.03.1984.), svećenik, crkveni pisac i socijalni djelatnik. Rođen u zadarskoj plemićkoj obitelji kao njen posljednji pripadnik u Hrvatskoj. U Zadru je završio osnovnu školu i četiri razreda niže gimnazije a potom je upisao Vojnu akademiju u Grazu gdje se zanosi liberalizmom. Pod pseudonimom Mario nob. Sociol opisao je svoje obraćenje u knjizi Dal progressismo al clericalismo. Storia d`una conversione, Roma, 1912. Akademiju napušta nakon dvije godine i odlazi u Rim gdje završava gimnaziju 1907. Na Papinskom sveučilištu Leonianumu studira od 1907. do 1909. filozofiju, a na Papinskom učilištu Gregoriana diplomirao je 1913. teologiju. Usporedno pohađa studij socijalnih znanosti. Godine 1913. u Zadru je zaređen za svećenika, a mlada misa mu je bila 8. prosinca 1913. godine. Svećenički put započinje kao župni pomoćnik u Škabrnji, Obrovcu, Zemuniku, Biogradu i Pagu. Godine 1915. - 1916. je vojni dušobrižnik u austrijskoj vojsci. Potom se vraća u Pag, odakle su ga 1919. prognale talijanske okupacijske vlasti kao protivnika fašizma pa do 1921. službuje kao župni pomoćnik u Varaždinu, Karlobagu i Gospiću. Ponovno se vraća u Pag gdje je kapelan i vjeroučitelj do 1929. godine. Nakon toga je premješten u Šibenik za rektora Biskupskog dječačkog sjemeništa. Godine 1933. postaje ravnateljem i profesorom na biskupskoj teološkoj akademiji. Od 1936. radi u Pagu kao vjeroučitelj u nižoj državnoj gimnaziji, u kojoj je od 1941. bio profesor i vršitelj dužnosti ravnatelja. Nakon rata 1945. komunističke su ga vlasti osudile na 10 godina gubitka građanskih prava i izgon u Zadar. Pomilovan je 1947. godine. U Zadru je od 1945. do 1953. kapelan župne crkve sv. Šime, a od 1954. do 1980. u Pagu je upravitelj samostanske crkve Marijina Navještenja. U Pagu je proslavio 70 godina svećeništva 8. prosinca 1983. godine. Osim svećeničkim, Felicinović se bavio i kulturno-prosvjetnim, karitativno-sosocijalnim i spisateljskim radom. U Pagu je osnovao dječji vrtić, zatim 1922. s Jurom Palčićem privatnu gimnaziju, koja je kasnije pretvorena u državnu školu te Katoličko pučko sveučilište. S Ivanom Karavanićem organizirao je paške solanske radnike u strukovni savez te njihov štrajk. Za II. svjetskog rata uz pomoć paških benediktinki i zagrebačkog nadbiskupa A. Stepinca otvorio je u Pagu pučku kuhinju, u kojoj je dnevno dijeljeno oko 700 besplatnih obroka. Spasio je od smrtne kazne 25 osuđenika, a iz logora Slana izbavio oko 150 ljudi. Pokrenuo je i izdavao mjesečnik Zoru (1917–18.), a u Šibeniku tjednik Katolik (1930–34.). Osnovao je i uređivao Hrvatsku kršćansku demokratsku knjižnicu. Napisao je više od 50 radova s katoličko-socijalnom tematikom. Kraćim je prilozima surađivao u Hrvatskoj straži (1929.), Katoličkom listu (1929.), Socijalnoj reviji (1931–32.), Nedjelji (1938., 1940.), Vrhbosni (1938–40.), Životu s crkvom (1940.), Spremnosti (1944.), Zadarskoj reviji (1953.), Vjesniku (1969.), Službi Božjoj (1971.), kalendaru Danici (1976–78., 1982.). Potpisivao se pseudonimima Mario nob. Sociol, Stražar s Jadrana i Bellut Sociol.