Rezultati pretrage

Muzički pedagog, dirigent i skladatelj Josip Brnobić rođen je u Brnobićima kod Huma 5.11.1894. Po završetku talijanske osnovne škole i jednogodišnje pripravnice, maturira 1913. na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1913. radi kao pomoćni učitelj na osnovnim školama u Pazinu i Čepiću, a 1916. polaže ispit zrelosti za pučke škole na Učiteljskoj školi u Kastvu. Školske 1918/1819. imenovan je na mjesto učitelja pjevanja na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu. Tijekom službovanja u Pazinu angažirano sudjeluje u djelatnostima Hrvatske čitaonice u Pazinu, te radi kao tajnik Odbora za promicanje učiteljskih interesa za Istru. Od 1920. do 1923. studira na Muzičkom konzervatoriju u Ljubljani. Po završetku studija preuzima mjesto dirigenta (1924-1928) pjevačkog društva „Slavec“ i radi kao muzički pedagog u gimnazijama u Ljubljani (1924-1928), Bihaću (1928-1929), Skopju (1930-1938), gdje usporedno vodi pjevačko društvo „Vardar“ i „Mokranjac“, Beogradu (1938-1942) i Vršcu (1942-1951), gdje radi na Učiteljskoj školi te utemeljuje osnovnu glazbenu školu i pjevački zbor „Žarko Zrenjanin“. Od 1951. do umirovljenja 1960. obavlja dužnost direktora glazbene škole u Rijeci, te ravna zborom „Jedinstvo“. Umro je u Rijeci 1984. godine. Svoje glazbeno i pedagoško iskustvo objavio je 1938. godine u udžbeniku za I. i II. razred srednjih škola „Teoretsko-praktična škola pjevanja“, koji je bio u službenoj uporabi do 1946. godine. Tijekom obrazovanja i kasnije karijere bavi se skladanjem. Nakon prvijenca „Oblaček“, napisanog u Pazinu tijekom školovanja 1913., komponirao je tridesetak skladbi za soliste, zborove i orkestar te liturgijsko izvođenje, te glazbeni kazališni komad namijenjen djeci „Pingvini“.

Boris Cavazza (02.02.1939.), slovenski glumac i kazališni redatelj. Diplomirao je 1968. na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo u Ljubljani, gdje je 1987–90. i 1993–2002. bio redoviti profesor glume. Od 1969. bio je član ansambla Slovenskega stalnega gledališča u Trstu, 1971–85. Drame Slovenskega narodnoga gledališča u Ljubljani te 1985–87. Slovenskega mladinskeg gledališča; od 2002. do umirovljenja 2006. angažiran je u Gledališču Koper. Na filmu je ostvario više od 60 uloga, a istaknuo se u djelima slovenskih modernista, Boštjana Hladnika (Bijele trave – Bele trave, 1976.), Matjaža Klopčiča (Udova Karolina Žašler – Vdovstvo Karoline Žašler, 1976.; Traženja – Iskanja, 1979.) i Karpa Ačimovića Godine (Crveni boogie – Rdeči boogie ali Kaj ti je deklica, 1982.); glumio je i u hrvatskim filmovima (Muke po Mati, Lordan Zafranović, 1975.; Vila Orhideja, Krešo Golik, 1988.).

Metka Gabrijelčić (27.02.1934.), slovenska filmska glumica. Za studija građevine nastupila je u nekoliko filmskih uloga. Za ulogu mlade, zaljubljene djevojke u filmu Vesna (F. Čáp, 1955.) nagrađena je na prvom festivalu jugoslavenskoga igranog filma u Puli nagradom za najbolju glavnu žensku ulogu.

Anton Heidrich, (09.01.1842. - 03.06.1878.), slovenski skladatelj.

Urban Koder (04.03.1928. - 09.01.2019.), slovenski skladatelj. Od 17. godine svira trubu u Plesnom orkestru Radija Ljubljana. Studirao klavir i trubu u Ljubljani, a kompoziciju u Rimu. Pisao scensku glazbu, kao i za televiziju i film. Autor je muzike za cjelovečernje filmove S druge strane (J. Gale, 1970.), Mrtva lađa (R. Ranfl, 1972.), Cvijeće u jesen (M. Klopčič, 1973.), Proljetni vjetar (R. Rasnfl, 1974.), Traženja (M. Klopčič, 1979.), Ljubav (R. Ranfl, 1984.) i dr. te za više kratkometražnih filmova.

Bojan Adamič (09.02.1912. - 03.11.1995.), slovenski skladatelj i dirigent. Svestrano glazbeno školovan (orgulje, truba, klavir). Dugo je djelovao kao dirigent plesnog orkestra Radiotelevizije Ljubljana, bio stalni gost dirigent mnogobrojnih festivala zabavne glazbe u zemlji i inozemstvu, voditelj glazbene produkcije RTV Ljubljana te predsjednik Društva slovenskih skladatelja. Kao skladatelj isprva se bavio jazzom, potom filmskom (oko 200 filmova), zabavnom i scenskom glazbom. Dobitnik je Prešernove nagrade za životno djelo (1979.).

Jože Babič (13.02.1917. - 10.05.1996.), slovenski filmski, kazališni i televizijski redatelj. Od 1959. snimio je 6 filmova koji su najavili afirmaciju novoga i bogato nijansiranoga filmskog realizma u jugoslavenskoj kinematografiji i koji su pridonijeli uvođenju novih ili tabuiziranih tema. Tri četvrtine sunca (Tri četrtine sonca, 1959.) i Veselica (1960.), oba nagrađena na festivalima u Puli, prikazali su cjelovito i aktualno složene intimne probleme pojedinih osobnosti, zbunjenih u prijelomnim trenucima neposredno poslije rata i kasnije, kada je trebalo zasnivati egzistenciju u novim uvjetima. Babič je u tom prikazivanju, osobito s obzirom na Veselicu, prethodnik pojave koju su kasnije nazvali različitim imenima kao novi film, kritičan film, crni film. To ga, bez obzira na konvencionalnost nekih njegovih rješenja i brojne nedorečenosti, uvrštava, uz F. Čápa, među malobrojne navjestitelje "dobroga pripovijedanja filmskih priča" u Sloveniji.

Ivo Ban (19.05.1949.), slovenski glumac. Studirao na Akademiji za gledališče, film, radio in televizijo u Ljubljani. Član drame Slovenskega narodnega gledališča od 1975., kada i debitira na filmu (Divota prašine M. Ljubića). U sporednim i glavnim ulogama iskazuje se kao vrstan tumač najčešće silovitih likova iz bliže prošlosti i suvremenosti u djelima društvenokritičke tematike (npr. Grč, 1979., Dah, 1983., i Otpadnik, 1988., B. Šprajca, Doviđenja u sljedećem ratu, 1980., i Zadah tela, 1983., Ž. Pavlovića, te Crveni boogie, 1983., K. Godine-Aćimovića).

Adem Čejvan (02.03.1927. - 05.11.1989.), kazališni i filmski glumac. Nakon Trgovačke akademije, studirao pravo i povijest umjetnosti. Kao kazališni glumac radio u Banjoj Luci, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Ostvaruje velik broj kazališnih, filmskih i tv-uloga — glavnih i epizodnih. Jednako uspješan kao negativac (Lisice, 1969., K. Papića, Seljačka buna 1573, 1975., V. Mimice), kao pozitivni junak (Ovčar, 1971., B. Tanovića) ili u složenijim karakternim ulogama (Ljubav i bijes, 1978., B. Tanovića), a pokazuje dar i za ironiju (Slike iz života udarnika, 1972., B. Čengića) i komiku (Polenov prah, 1974., N. Stojanovića). U tv-dramama sudjeluje još od 1956. (Vražji otok I. Hetricha), kreirajući zatim niz markantnih likova u produkcijama Televizije Zagreb (Gospođica Julija; Nepokoreni grad), Sarajevo (To; Odbornici; Otac i neki važni ljudi), Beograd (Frontaš; Pucanj u šljiviku; Đavolje merdevine) i Ljubljana (Putovi i stranputice).

Janez Čuk (24.06.1933. — 07.07.1964.), glumac i scenarist. Studirao na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo. Proslavio se komičnom ulogom u filmu Vesna (F. Čáp, 1953.), te je i potom nastupao u ulogama sličnog tipa. Sa J. Kavčičem napisao je scenarij za kratkometražni film Ribičke razglednice (J. Kavčič, 1964.).

Janez Kališnik (02.03.1921. - 01.01.2004.), slovenski filmski i televizijski snimatelj. Studirao na građevinskom odsjeku Visoke tehničke škole u Ljubljani. Isprva se afirmirao kao majstor fotografije, te je na filmu počeo raditi kao filmski fotograf. Snimatelj je deset igranih filmova. Osobito se ističe u filmovima crno-bijele tehnike. Najuspješnije je surađivao sa F. Čápom i B. Hladnikom. Dobio je Prešernovu nagradu za fotografiju u filmu Pješčani zamak (B. Hladnik, 1963.). S Hrvatskom ga veže suradnja s Krešom Golikom u filmu Kala (film je režirao i Andrej Hieng 1958. godine) gdje je zapažen njegov ekspresivni vizualni izričaj, te isto tako uspješan snimateljski rad u filmu Ante Babaje Mirisi, zlato i tamjan iz 1971. godine, u kojem Kališnik izvrsno dočarava tmurni ugođaj jadranskoga otoka.

Božidar Rašica (Ljubljana, 28.12.1912. – Zagreb, 13.09.1992.), arhitekt, scenograf i slikar. Arhitekturu studirao u Rimu, Beogradu, Varšavi i Zagrebu, gdje je i diplomirao 1942. godine. Predavao u Zagrebu na Akademiji za primijenjenu umjetnost, Akademiji za kazališnu umjetnost te od 1966. na Arhitektonskom fakultetu. Projektirao niz objekata sajamske i školske namjene. Djelovao na području urbanizma (između ostalog radio na urbanističkom planu Sarajeva 1946. godine; na regulaciji Zadra 1946., 1957. i 1961.; projektirao niz objekata u Zagrebu, tri vile u Ženevi, idejne studije za poslovno-stambeni objekt u Milanu i vilu kraj Washingtona). Ostvario tri adaptacije kazališta (Zagrebačko dramsko kazalište, 1954.; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 1966.-1968. te Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, 1970.-1980.). Od 1952. radio scenografije za brojne domaće i inozemne pozornice (Zagreb, Dubrovnik, Split, London, Berlin, New York, Pariz, Tokio) od kojih se ponajviše ističu one za predstave "Henrik IV" L. Pirandella (1956.), "Heraklo" M. Matkovića (1958.), "Troilo i Kresida" Shakespearea, (1963.), "Caligula" A. Camusa (1967.), "Oluja" S. Šuleka (1970.) i dr. Slikarstvom se bavio od rane mladosti na poticaj strica Marka, također slikara. Najprije je bio poznat kao apstraktist, član avangardne grupe EXAT 51 s kojom je nastupao već od prve izložbe (1951.), dok je početak sedamdesetih u njegovu radu obilježio povratak figuraciji. Retrospektivna izložba scenografskih i slikarskih radova Božidara Rašice priređena je 1983. godine u Zagrebu.

Zvonimir Rogoz (10.10.1887. - 06.02.1988.), hrvatski glumac i kazališni redatelj. Glumiti je počeo u Beču u školi Wiener Theatera V. E. Frühmanna, a nastavio u Zagrebu 1908. kod Gj. Prejca. Nakon prvih nastupa u zagrebačkome HNK-u (1909.), glumio je u putujućoj družini P. Ćirića (1910-14.), HNK-u u Osijeku (1915.) te u Varaždinu (1916-19.). Godine 1919-29. glumio je i režirao u Ljubljani, a uloge Hamleta i Kneza Miškina s kojima je 1927. gostovao u Pragu donijele su mu angažman u tamošnjem Národnom divadlu (1929-49.). Osim glumačkih nastupa, Rogoz je djelovao kao redatelj inozemnih i hrvatskih tekstova te je na češki jezik preveo niz djela hrvatskih dramskih pisaca, a ulogama u 25 filmova (do 1939.) stekao je veliku popularnost. Najpoznatija mu je uloga supruga u filmu Ekstaza (Extase, 1933.) G. Machatýja, a zapažen je bio i u filmovima Život teče dalje (A život jde dál) Karla Junghansa i General Štefánik Jana Svitáka (oba 1935.). U Zagreb se vratio 1951. te je glumio i režirao u zagrebačkome HNK-u, a potom je prešao u novoosnovano Dramsko kazalište "Gavella", u kojem je ostvario niz uloga u domaćem i inozemnom repertoaru. Glumio je i na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Teatru &TD. Jedan je od rijetkih glumaca koji su uspješno nastupali na nekoliko jezika (na hrvatskom, slovenskom, češkom i slovačkom). Ostale značajnije filmske uloge: Koncert (1954.) B. Belana, Slučajni život (1969.) A. Peterlića, Kiklop (1982.) A. Vrdoljaka. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1966. godine.

France Štiglic (12.11.1919. - 04.05.1993.), slovenski filmski redatelj. Kazališni glumac, na filmu od 1946. godine. Isprva režirao dokumentarne filmove. Prvi igrani film snimio je 1948. godine - Na svojoj zemlji (Na svoji zemlji), o slovenskim partizanima. Najznačajniji su mu filmovi Dolina mira (Dolina miru, 1956.), o zbližavanju dvoje slovenske djece i srušenoga američkog pilota, i Balada o trubi i oblaku (Balada o trobenti in oblaku, 1961.), također ratne tematike, a stilski s modernističkim komponentama. U Hrvatskoj je režirao ratnu melodramu Deveti krug (1960.); vrlo popularan, film je osvojio Veliku zlatnu arenu u Puli te bio nominiran za Oscara za strani film. Režirao je i komedije, povijesne kostimirane filmove (Amadeus, 1966.; Prizivanje proljeća – Praznovanje pomladi, 1978.) te nekoliko televizijskih serija.

Božo Težak (Varaždin, 27.07.1907. - Zagreb, 16.05.1980.), kemičar. Kemiju diplomirao 1930. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1945. u Ljubljani. Radio u Vojnotehničkom zavodu Obilićevo kraj Kruševca (1932.-1936.), utemeljio Školu za civilnu zaštitu u Zagrebu (1938.) i bio njezin upravitelj (1945.-1948., pod imenom Zavod za zaštitnu tehniku). Radio kao inženjer u Gradskom kemijskom laboratoriju u Zagrebu (1941.-1945.). Na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu djelovao od 1946., redoviti profesor postao 1952., obnašao dužnost dekana te ustanove (1953./1954.) i bio predstojnik Fizičkokemijskog zavoda (1946.-1977.). Vanjski suradnik Instituta "Ruđer Bošković", pročelnik Fizičkokemijske grupe (1954.-1967.). Glavni urednik časopisa "Croatica Chemica Acta" (1953.-1980.), "Sveučilišnog vjesnika" (1954.-1961.), utemeljitelj i prvi urednik časopisa "Scientia Yugoslavica" (1971.-1980.) i "Informatologia Yugoslavica" (1968-1980). Potaknuo osnivanje Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu i bio njegov prvi upravitelj (1972.-1980.). Znanstveni rad B. Težaka obuhvaća područje anorganske kloidne kemije, stvaranje čvrste faze iz elektrolitnih otopina i fenomene precipitacije i koagulacije. Značajno doprinio organizaciji znanstveno-dokumentacijske službe u sklopu Zagrebačkog sveučilišta. Jedan od osnivača Internacionalne stalne izložbe publikacija. U njegovu čast Hrvatsko kemijsko društvo utemeljilo je Medalju "Božo Težak".

France Cerar (10.08.1918.), snimatelj. Prvotno se bavi amaterskom fotografijom. Nakon Drugoga svjetskog rata 1945. postaje filmski snimatelj. Snimio je niz kratkometražnih filmova. Za fotografiju u filmu Na sunčanoj strani ulice Matjaža Klopčića nagrađen je na Festivalu dokumentarnoga i kratkometražnog filma u Beogradu 1960. godine. Snimio je igrane filmove Dobro more Mirka Groblera iz 1958., Dobri stari pianino Franceta Kosmača iz 1959., Akcija Janeta Kavčića iz 1960., Ti loviš Franceta Kosmača iz 1961., Potraga za zmajem Janeta Kavčića iz 1961., Minuta za umorstvo Janeta Kavčića iz 1962., Lucija Franceta Kosmača iz 1965., Nevidljiv bataljon Janeta Kavčića iz 1967. i Peti bataljon Franceta Kosmača iz 1968. godine.

Josip Daneš Gradiš (27.03.1883. - 26.03.1954.), slovenski glumac. Po zvanju činovnik, 1898. - 1903. bio član više putujućih družina pa je nastupao u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. Godine 1904. angažiran u Dramatičnom društvu u Ljubljani. Nastupao i u Trstu, Puli, Osijeku i Mariboru, a karijeru završio u Zagrebu (1941-54.). Ostvario više karakternih i komičnih uloga: Titus Andronicus (W. Shakespeare), Fabriczy Glembaj (M. Krleža, Gospoda Glembajevi), Hljestakov (N. V. Gogolj, Revizor), George Dandin (Molière), Higgins (G. B. Shaw, Pigmalion), Dundo Maroje (M. Držić).

Ivan Endlicher (Ljubljana, 09.06.1896. - Gradec, 05.09.1915.), gimnazijalac, projugoslavenski aktivist. Optužen da je u Idriji osnovao organizaciju jugoslavenskih srednjoškolaca. Osuđen, umro u zatvoru.

Maks Furijan (19.09.1904. - 25.07.1993.), slovenski glumac. Glumio u amaterskom kazalištu Ljudski oder u Mariboru 1922–32., u stalnom angažmanu tamošnjega Slovenskoga narodnoga gledališča bio je 1929–36. godine. Nakon toga nastupao u Osijeku, Skoplju i Zagrebu. Od 1947. bio je član ansambla Slovenskoga narodnoga gledališča u Ljubljani. Nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama (1954–63.). Glumio i na radiju, televiziji i filmu. Predavao maskiranje na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani (1955–78.).

Artur Gavazzi (Split, 14.10.1861. - Zagreb, 12.03.1944.), geograf. Maturirao u Splitu, studij zemljopisa završio na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, doktorirao u Beču 1891. tezom "Der Flächeninhalt der Flussgebiete in Kroatien" (objavljeno u: "Glasnik Hrvatskog naravoslovnog društva", 1908.). Po povratku u Hrvatsku kao nastavnik radio u Gospiću, Karlovcu i Sušaku, a od 1906. u Zagrebu. Pet godina kasnije (1911.) namješten je za nastavnika zemljopisa na zagrebačkom sveučilištu. Izvanrednim profesorom postao je 1914., a 1920. prvim profesorom ljubljanskog sveučilišta pri Filozofskom fakultetu, gdje je ostao do 1927. godine. U Ljubljani je utemeljio Geografski zavod, preuredio zavod za meteorologiju i geodinamiku i osnovao seizmološku postaju u Ljubljani. Od 1927. ponovo djeluje u Zagrebu, gdje je redoviti profesor pri katedri za fizikalnu geografiju. Iste godine utemeljio je Zavod za fizikalnu geografiju, a sljedeće pokrenuo "Hrvatski geografski glasnik", kojemu je bio i prvi urednik. Bio je redoviti član JAZU od 1917. te član geografskih društava u Pragu, Helsinkiju, Berlinu, Sofiji i Beogradu.

Janez Hočevar (01.02.1940.), glumac. Na filmu debitira 1970. (Idu dani F. Hadžića). Izvanrednu popularnost u Sloveniji stječe kao komičar na radiju i televiziji, a takve uloge najčešće igra i u kazalištu. Ipak, svoj najveći filmski uspjeh ostvaruje dramskom ulogom u Kavani Astoria (J. Pogačnik, 1989.), za koju je na festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom.

Branko Horvat (Petrinja, 24.07.1928. - Krapinske Toplice, 18.12.2003.), ekonomist, političar i pedagog. Gimnaziju završava u Požegi, gdje je tri godine uređivao gimnazijski zbornik 'Naše znanje'. Od 1941. sudjeluje u ilegalnom radu, a sa 1944. odlazi u partizane i sudjeluje u NOB-u. Studirao je tehniku, ekonomiju i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu, te je 1952. diplomirao, a 1955. doktorirao na Ekonomskom fakultetu. Doktorat stiče 1959. i na Sveučilištu u Manchesteru (Ujedinjeno Kraljevstvo), a specijalizirao je 1964-65. na Sveučilištu Harvard i Institutu za tehnologiju Massachusetts u SAD kao stipendist Fordove zaklade. Radio je kao asistent i znanstveni suradnik Instituta za naftu i Ekonomskog instituta u Zagrebu (1950. - 1955.), a od 1955. radi u Saveznom zavodu za privredno planiranje u Beogradu, u kojem je 1958. osnovao Odjel za ekonomska istraživanja i metodologiju planiranja. Taj odjel 1963. postaje Jugoslavenski institut za ekonomska istraživanja, a 1969. mijenja naziv u Institut ekonomskih nauka. Horvat je bio prvi direktor Instituta, sve do ostavke koju podnosi 1970. godine. Od 1962. radi kao izvanredni profesor Sveučilišta u Beogradu, a od 1975. redoviti je profesor na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (od 1982. Ekonomski fakultet). Predavao je ekonomsku analizu, političku ekonomiju socijalizma, privredno planiranje, ekonomsku teoriju i komparativne ekonomske sustave. Gostovao je na velikom broju sveučilišta diljem svijeta (SAD, Njemačka, Francuska, Češka, Čile, Tanzanija, Kanada, Kina…), te je ujedno održao predavanja i kraće tečajeve na osamdesetak instituta, akademija i sveučilišta u Europi, Sjevernoj i Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Autor je tridesetak knjiga i više stotina članaka u domaćim i stranim znanstvenim časopisima i enciklopedijama. Djela su mu prevedena na sedamnaest jezika. Temeljna značajka Horvatovog znanstvenog rada je široko područje zanimanja. Počeo je s ekonomikom industrije nafte koju je analitički razvija s gledišta mikroekonomije i njezina društveno-ekonomskog značaja. Baveći se društvenim privrednim planiranjem sintetizirao je važna svjetska teorijska dostignuća. Dio rezultata tih istraživanja bila je ideja o centralnom investicijskom fondu kao načinu usmjeravanja privrednog razvoja i prijedlozi o financiranju razvoja nerazvijenih područja. Privredna recesija 1961. potaknula je Horvata na preorijentaciju s planskih na sistemska pitanja – analizu mehanizma i funkcioniranja privrednog sustava koja je vodila do uočavanja i utvrđivanja cikličnosti privrednih kretanja. Glavno mu je djelo "Politička ekonomija socijalizma" u kojem je predložio ekonomska, socijalna i politička rješenja. Inačica na engleskom jeziku proglašena je knjigom godine u SAD, a američki ekonomisti nominirali su ga 1983. na temelju te knjige za Nobelovu nagradu. Knjiga "Towards the theory of planned economy" potaknula je američki ekonomski časopis Economic Review da lansira termin "marksizam-horvatizam". Horvat je prvi primijenio matematičke metode i druga sredstva moderne ekonomske analize u jugoslavenskoj ekonomiji. Bio je voditelj jugoslavenske delegacije na prvom zasjedanju Odbora UN-a za industrijski razvoj (1961.), te je pod njegovim predsjedništvom izrađen prijedlog da se osnuje UNIDO (Organizacija UN-a za industrijski razvoj). Bio je član velikog broja međunarodnih ekonomskih organizacija, udruženja i redakcija ekonomskih časopisa, te osnivač i predsjednik Međunarodnog udruženja za ekonomiku samoupravljanja. Bio je i osnivač i dugogodišnji urednik časopisa Ekonomska analiza, koji je kasnije promijenio naziv u Economic Analysis and Worker's Management. Sudjelovao je na velikom broju znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Radio je i kao ekonomski savjetnik predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, vlada Perua, Bangladeša, Brazila i predsjednika turske vlade. Politički rad B. H. započinje kao omladinski rukovodilac Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske u Požegi i član tamošnjeg odbora Narodne fronte. Na radnim akcijama 1945. - 1946. proveo je devet mjeseci. Na fakultetu postaje član SKOJ-a i KPJ. Na drugoj godini studija biva isključen iz Partije, no uskoro je rehabilitiran i članom ostaje do 1990. godine. Jedan je od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu 1989., prvog nezavisnog političkog udruženja u SFRJ. Tijekom 1990. član je rukovodstva SKH-SDP i njegove "vlade u sjeni". Nakon što krajem 1990. napušta SDP, ponovno se politički angažira 1992. kao osnivač i predsjednik Socijaldemokratske unije, stranke nastale spajanjem Saveza reformista Hrvatske i Lige socijaldemokrata. Tu je dužnost obnašao do 1995., te ponovo u razdoblju 1998. - 2000. godine. Također je bio član Predsjedništva i Glavnog odbora društva "Josip Broz Tito" iz Zagreba. Znanstvena biografija B. H. objavljena je u desetak međunarodnih biografskih leksikona. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, od kojih se ističu nagrada za najbolji rad iz statistike koju je dodijelilo Statističko društvo iz Manchestera (1958.); Nagrada 'Mijo Mirković' Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1986.); zbornik u čast B. H. (2000.) i počasna titula profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu (2003.).

Marija Lojk (28.03.1940.), glumica. Diplomirala glumu na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo u Ljubljani. Stalna članica Mestnega gledališča u Ljubljani. Najuspješnija je u ulogama obilježenim tragikom i sjetom, tako u filmovima Balada o trubi i oblaku (F. Štiglic, 1961.), Desant na Drvar (F. Hadžić, 1963.), Svanuće (N. Tanhofer, 1964.), Ključ (omnibus, epizoda Čekanje K. Papića, 1965.) i Iluzija (K. Papić, 1967.). Nastupa i u koprodukcijskim filmovima, kratkim igranim filmovima, televizijskim dramama i serijama.