Rezultati pretrage

Županija Ličko-krbavska osnovana je 5. veljače 1886., na temelju Zakonske odredbe Hrvatskog sabora „ob ustroju županija i uređenju uprave u županijah i kotarih“, od teritorija nekadašnjih graničarskih pukovnija Gospićke i Otočke, a obuhvaćala je područje Ličkog okružja i općine Brinj, Jezerane i Krivi put brinjskog kotara s gradovima Senjom i Pagom, te imala sjedište u Gospiću. Županijska uprava formalno je prestala Uredbom o podjeli zemlje na oblasti (SN 92/1922, od 28. travnja 1922.), koja je provedena 1924. godine. Slijednik županije bila je Primorsko-krajiška oblast u Karlovcu.

Ferdo Šišić (Vinkovci, 09.03,1869, - Zagreb, 21.01.1940,), hrvatski povjesničar. Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Zagrebu (do 1888.), povijest i geografiju studirao u Zagrebu i Beču. Kao srednjoškolski nastavnik radio u Gospiću (1892. - 1893.), Zagrebu (1893. - 1894., 1902. - 1906.) i Osijeku (1894. - 1902.). Istraživao u arhivima i bibliotekama Venecije, Rima, Napulja, Londona, Beča, Budimpešte, a osobitu je pažnju posvetio radu u hrvatskim arhivima (posebice u Splitu, Zadru, Trogiru i Dubrovniku). Doktorirao 1900. godine tezom Zadar i Venecija od 1159. - 1247. Potkraj 1906. godine postao izvanredni, a od 1909. i redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Slijedeće godine izabran za redovitog člana JAZU. Bio je politički aktivan kao zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije (1908. - 1910.), te nakon toga kao pristalica bana N. Tomašića i njegove Stranke narodnog napretka, kojoj je 1911. bio tajnik. Šišić je već kao student objavljivao povijesne knjige, a 1893. napisao je svoju prvu raspravu Bitka na Krbavskom polju. Od tada pa do kraja života razvio je izvanredno plodnu znanstvenu djelatnost koja ga je učinila najznačajnijim predstavnikom hrvatske historiografije između dva rata. Svoju je pažnju posvećivao poglavito političkoj povijesti, a njegov je znanstveni interes obuhvaćao povijest hrvatskog naroda u svim razdobljima sve do Prvog svjetskog rata. Najznačajnija su mu djela sinteze Hrvatska povijest I-III (1906. - 1913.), Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.), Pregled povijesti hrvatskog naroda (1916.), studije Bitka na Krbavskom polju (1893.), Bitka kod Nikopolja (1896.), Studije iz historije anžuvinske dinastije (1901.), Pad Mladena Šubića 1322. (1902.), Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1902.) i dr. Od posebnog su značenja njegova izdanja arhivske građe Hrvatski saborski spisi, I-IV (1912. - 1918.), Dokumenti o postanku Kraljevine SHS (1919.), Ljetopis popa Dukljanina (1928., s opsežnim komentarom) i Korespodencija Rački-Strossmayer, I-IV (1928. - 1934.).

Velika župa Lika-Gacka, sa sjedištem u Gospiću, počela je s redovitim poslovanjem 19. travnja 1941. U razdoblju od 19. travnja 1941. do 5. srpnja 1944. nosila je naziv Gacka i Lika. Teritorijalno je obuhvaćala kotarske oblasti Brinje, Gračac, Otočac, Perušić, Udbina te grad Gospić (NN 58/1941). Područje Velike župe Lika i Gacka prošireno je 20. prosinca 1941. pripajanjem kotara Korenica, do tada u Velikoj župi Krbava i Psat, te pripajanjem područja ukinutog kotara Donji Lapac 1. siječnja 1942. (NN 201/1941, NN 208/1941). Iznimno stanje, proglašeno u obalnom području 20. svibnja 1944., obuhvatilo je i Veliku župu Lika i Gacka, a poslove građanske uprave preuzeo je vojni zapovjednik obalnog odsjeka Like. Velikoj župi Lika i Gacka 13. prosinca 1944. privremeno je priključen kotar Pag, koji se do tada nalazio u Velikoj župi Sidraga-Ravni Kotari (NN 280/1944). Za poslove građanske uprave vojnom zapovjedniku odsjeka Like dodijeljen je 28. ožujka 1945. poseban glavar građanske uprave.

Kao godina osnutka uzima se 1999. godina, kada je Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o osnivanju Državnog arhiva u Gospiću (NN 101/99), kao područnog arhiva koji obavlja arhivsku službu na području Ličko-senjske županije, osim gradova Senja i Novalje, te na području Zadarske županije, i to za Općinu Gračac i naselje Srb. Arhiv obavlja arhivsku djelatnost sukladno članku 43. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima i drugim propisima iz područja arhivske djelatnosti.

Artur Gavazzi (Split, 14.10.1861. - Zagreb, 12.03.1944.), geograf. Maturirao u Splitu, studij zemljopisa završio na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, doktorirao u Beču 1891. tezom "Der Flächeninhalt der Flussgebiete in Kroatien" (objavljeno u: "Glasnik Hrvatskog naravoslovnog društva", 1908.). Po povratku u Hrvatsku kao nastavnik radio u Gospiću, Karlovcu i Sušaku, a od 1906. u Zagrebu. Pet godina kasnije (1911.) namješten je za nastavnika zemljopisa na zagrebačkom sveučilištu. Izvanrednim profesorom postao je 1914., a 1920. prvim profesorom ljubljanskog sveučilišta pri Filozofskom fakultetu, gdje je ostao do 1927. godine. U Ljubljani je utemeljio Geografski zavod, preuredio zavod za meteorologiju i geodinamiku i osnovao seizmološku postaju u Ljubljani. Od 1927. ponovo djeluje u Zagrebu, gdje je redoviti profesor pri katedri za fizikalnu geografiju. Iste godine utemeljio je Zavod za fizikalnu geografiju, a sljedeće pokrenuo "Hrvatski geografski glasnik", kojemu je bio i prvi urednik. Bio je redoviti član JAZU od 1917. te član geografskih društava u Pragu, Helsinkiju, Berlinu, Sofiji i Beogradu.

Pavle Gregorić (Zlatar, 18.10.1892. - Zagreb, 23.03.1989.), političar. Srednju školu završio u Zagrebu, medicinu studirao u Grazu (1911. - 1914.), diplomirao u Zagrebu 1924. godine. Početkom Prvog svjetskog rata mobiliziran u austro-ugarsku vojsku, god. 1915. zarobljen na Ruskoj fronti, godinu kasnije stupio u Srpski dobrovoljački korpus, kasnije u puk ruske vojske, a zatim u Jugoslavenski revolucionarni bataljon (Kijev). Član Ruske komunističke partije (boljševika) od 1920. godine. Godinu dana kasnije se vratio u Jugoslaviju i uključio u komunistički pokret. Kao liječnik radio u Kraljevici, Trogiru, Gospiću i Zagrebu. Više puta proganjan i zatvaran radi komunističkog djelovanja (razdoblje od 1932. do 1934. proveo u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici). Poslije odslužene kazne vratio se u Zagreb, gdje je upravljao punktom za upućivanje dragovoljaca u Španjolsku. Na osnivačkom kongresu KPH (1937.) izabran za člana CK KPH. Godine 1941. ponovno zatvoren s O. Keršovanijem i O. Pricom. Početkom Drugog svjetskog rata organizirao ustanak u Moslavini i zapadnoj Slavoniji. Delegat na Prvom i Drugom zasjedanju AVNOJ-a, jedan od osnivača ZAVNOH-a i njegov prvi tajnik (1943. - 1945.). Nakon završetka rata ministar za Hrvatsku u Vladi FNRJ, god. 1946. predsjednik Kontrolne komisije NR Hrvatske, god. 1948. predsjednik Komiteta za zaštitu narodnog zdravlja Vlade FNRJ, u više mandata zastupnik Sabora NRH i Narodne skupštine FNRJ. Ambasador FNRJ u Rimu (1952. - 1955.), član SIV-a do 1958., potpredsjednik Savezne narodne skupštine do 1970. godine. Član Savjeta SR Hrvatske i Savjeta federacije. Dugogodišnji predsjednik Crvenog križa Jugoslavije (1947. - 1953. i 1955. - 1967.). Više puta odlikovan visokim državnim odlikovanjima.