Rezultati pretrage

Drago Gervais (18.04.1904. - 01.07.1957.), hrvatski književnik. Studij prava završio u Zagrebu 1928. godine. Radio kao pripravnik u Crikvenici, Bakru i Bjelovaru te kao službenik u Beogradu i Rijeci. Od 1949. bio je direktor Drame, a od 1954. do smrti intendant Narodnoga kazališta Ivana Zajca u Rijeci. Pozornost književne kritike privukao je već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929.) i postao jedan od najistaknutijih hrvatskih dijalektalnih autora. Čakavštinom je napisao i rodoljubnu poemu Istarski kanat (1951.) i pučki igrokaz Duhi (1953.). Izvedene su mu komedije s temama iz suvremenoga života (Reakcionari, 1949.; Brod je otplovio, 1950.; Radi se o stanu, 1951.) i iz riječke prošlosti (Karolina Riječka, 1952.). Pisao i humoreske (Kozerije i humoreske, 1957.), pripovijetke (zbirka Bez domovine, 1996.) i feljtone. Libreto opere Kastavski kapitan i zapisi Intendantski dnevnik ostali su u rukopisu. S V. Antićem 1952. pokrenuo Riječku reviju i uređivao ju do kraja života. Jedan je od urednika Antologije istarskih i primorskih narodnih pjesama (1954.). Prema njegovim djelima snimljeni su filmovi Barba Žvane (1949.) i Karolina Riječka (1961.). Pjesme su mu uvrštene u mnogobrojne antologije, uglazbljivane i prevođene, a komedije prikazivane diljem Hrvatske.

Otto Glücks (Dubica, 08.11.1886. - Zagreb, 10.04.1969.), klasični filolog. Maturirao 1905. u Velikoj gimnaziji u Varaždinu, diplomirao klasičnu filologiju 1909. pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Predavao latinski, grčki i njemački jezik u varaždinskoj Velikoj gimnaziji, a od 1914. u bjelovarskoj realnoj gimnaziji. Godine 1919. položio ispit za zvanje srednjoškolskog nastavnika latinskog i grčkog u svim razredima, te hrvatskoga u nižima. Bio je profesor u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1925. profesor je Treće gimnazije u kojoj je predavao klasičnu filologiju i hrvatski jezik. Umirovljen je u svibnju 1941. Kao Židov kratko je zatvoren u jasenovačkom logoru, odakle je pušten u listopadu 1941. Tijekom rata sklonio se u Italiju.

Kao formalan datum početka rada Ekonomske škole Bjelovar uzima se 26.06.1955. godine, kada je Savjet za prosvjetu, kulturu i nauku NR Hrvatske dao suglasnost za osnivanje Narodnog odbora gradske općine Bjelovar. U prostorijama Ekonomske škole 1961. godine počinje s radom Ekonomsko-poljoprivredna škola za odrasle. Godine 1965. osniva se Knjigovodstveni odsjek za odrasle, 1967. godine osniva se Ekonomsko-komercijalni odsjek, a 1968. godine osniva se Centar za učenje stranih jezika. Godine 1967. osniva se Ugostiteljska škola. Početkom 1977. godine dolazi do udruživanja ekonomskog, ugostiteljskog i jezičnog centra u jednu jedinstvenu organizaciju udruženog rada.

Mirko Sabolović (25.11.1935. - 30.09.2005.), hrvatski književnik. Višu pedagošku školu završio je u Zagrebu. Radio je kao učitelj na Visu, u Prgomelju i Bjelovaru. Javio se romanom Okupljanje (1967.) s temom promjena u sjevernohrvatskom selu nakon II. svjetskog rata. Slijedili su romani Pijanstva (1968.) i Ožiljci (1978.) s temom iz malograđanske provincije, Razmeđa (1975.) o nacionalnim napetostima u jednom podbilogorskom selu, Jawohl (1990.) o gastarbajterskoj problematici, te Kako sam postao lopov (1994.) i Na istoku zapad (1997.), u kojima analizira političku situaciju bivšega socijalističkog sustava. U romanima Vitezovi i štakori (1999.) i Pardon, gospodo (2001.) kritički se bavio povijesnim događajima s početka 1990-ih, višestranačjem, ratom, tranzicijom i dr., pri čem je uočavao humoristične detalje u ozbiljnim povijesnim situacijama. Sabolović je i autor scenarija za desetak televizijskih filmova te igrani film Hoću živjeti (M. Mikuljan, 1982.).

Antun Cuvaj (Bjelovar, 05.06.1854. - Zagreb, 07.06.1927.), pedagog. Pučku školu i realku polazio u Bjelovaru, Gospodarsko-šumarsku školu završio u Križevcima (1872.), a Učiteljsku školu u Petrinji (1874.). Iste se godine zaposlio u maloj realci u Bjelovaru, a sljedeće je imenovan privremenim učiteljem Građanske škole u Sisku. Godine 1881. imenovan je za ravnatelja muške građanske škole u Sisku u kojoj je otvorio prvu đačku kuhinju i prvu školsku radionicu za dječake u Hrvatskoj. Godine 1887. imenovan je zemaljskim školskim nadzornikom za pučke škole u Hrvatskoj i Slavoniji, a na vlastiti je zahtjev umirovljen 1913. godine. Sudjelovao je pri donošenju školskih zakona, osobito onoga iz 1888., izradio je mnoge školske propise i komentare zakona, stručne i metodološke upute. Između ostalog, utemeljio je Hrvatski školski muzej i Učiteljsku čitaonicu. Imenovan je dvorskim savjetnikom, a dodijeljeno mu je i plemstvo s pridjevkom "od Carevdara". Od osamdesetih godina 19. do tridesetih godina 20. st. surađivao je pedagoškim člancima i književnim prilozima u književnoj i pedagoškoj periodici (npr. "Napredak", "Pozor", "Smilje", "Književna smotra"). Autor je i brojnih školskih udžbenika za niže i više pučke škole, posebno iz matematike. Objavio je više pedagoških knjiga među kojima je najvažnija Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas.

Tradicija čuvanja spisa na području Bjelovarske županije veže se uz Čazmanski kaptol, osnovan 1232. godine kao vjerodostojno mjesto (*locus credibilis*). Čazmanski je kaptol zbog turskih prijetnji premješten početkom XVI. stoljeća u Svibovec, 1601. u Zagreb, 1807. u Lepoglavu te 1811. u Varaždin. Na tom je području djelovanjem pavlina (Dobra Kuća, Streza – Pavlin Kloštar, Garić u Moslavini) i franjevaca nastalo vrijedno arhivsko gradivo. Nakon ukinuća Vojne krajine u Slavoniji 1871. godine u arhiv Bjelovarske županije preuzeti su spisi Poglavarstva vojnoga komuniteta u Bjelovaru, kao i spisi Đurđevačke i Varaždinske graničarske pukovnije. Godine 1891. dograđuje se županijski arhiv. Uređena arhivska služba na području Bjelovarsko-bilogorske županije uvodi se tek nakon Drugoga svjetskog rata. Narodni odbor Kotara Bjelovar donosi rješenje o osnivanju Arhiva Kotara Bjelovar. Predviđena je nadležnost Arhiva i za kotare Daruvar i Križevci, osiguran je prostor u zgradi tadašnjega kotara i zaposlena su dvojica djelatnika – direktor i „arhivar“.

Josip Hrnčević (Obrovnica kraj Bjelovara, 09.12.1901. – Zagreb, 13.03.1994.), pravnik i političar. Pravni fakultet s doktoratom završio u Zagrebu (1927.), nakon toga radio kao sudski i odvjetnički pripravnik u Zagrebu, sudac kotarskih sudova u Bjelovaru, Novskoj, Vukovaru i Čakovcu te okružnih sudova u Varaždinu i Srijemskoj Mitrovici. Član KPJ od 1933. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata jedan od organizatora partizanskog pokreta u Hrvatskom zagorju i Međimurju, sekretar Okružnog komiteta KPH (1941.), član Oblasnog komiteta KPH (1942.-1943.) i sekretar Oblasnog NOO za Slavoniju, član povjereništva CK KPH za sjevernu Hrvatsku (1943.-1944.), šef Sudskog odsjeka Vrhovnog štaba NOV i POJ (1944.-1945.). Nakon završetka rata predsjednik Vojnog vijeća Vrhovnog suda FNRJ (1945.-1946.), savezni javni tužilac FNRJ (1946.-1951.), predsjednik Saveznog vrhovnog suda (1951.-1959.), sekretar SIV-a za pravosudne poslove (1959.-1963.), predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske (1963.-1967.). Bio je član CK SKH (1946.-1954., 1965.-1968.), član CK SKJ (1952.-1964.) i član Savjeta federacije. Napisao djelo "Svjedočanstva" (1984.).

Stjepan Mohorovičić (Bakar, 20.08.1890. – Zagreb, 13.02.1980.), fizičar, astronom, matematičar. Matematiku i fiziku studirao u Zagrebu (1908.-1912.) i Göttingenu (1912.). Srednjoškolski profesor u Bjelovaru, Koprivnici, Osijeku i Zagrebu i upravitelj vojnih meteoroloških postaja (1914.-1918.). Bavio se problemima iz više znanstvenih područja. Znanstveni rad započeo u seizmologiji nastavljajući se tako na temeljno otkriće svog oca Andrije. Razvio novu teorijsku metodu određivanja dubine potresa i dao prvu potvrdu postojanja Mohorovičićeva diskontinuiteta ("Gerlands Beiträge zur Geophysik", 1914.). Postavio teoriju o postanku Mjeseca tvrdeći da i Mjesec ima koru i Mohorovičićev diskontinuitet ("Astronomische Nachrichten", 1924; "Gerlands Beiträge zur Geophysik", 1927.) što je potvrđeno 1969. godine (projekt Apollo). Značajan broj njegovih radova posvećen je kritici i osporavanju Einsteinove teorije relativnosti. Izveo relaciju za crveni pomak spektralnih crta koje nastaju zbog djelovanja gravitacijskog polja zvijezda ("Annalen der Physik", 1927.) i predvidio vrlo veliku moguću gustoću svemirske tvari ("Zeitschrift für Physik", 1923.). Postavio vlastitu teoriju relativnosti. Njegov najvažniji znanstveni rezultat je prvo postuliranje pozitronija, vezanog stanja elektrona i pozitrona ("Astronomische Nachrichten", 1934.) čije je postojanje eksperimentalno dokazano 1949.-1952. Nazvao ga je electrum (skraćeno Ec). Znao je za pozitron prije Diracove teorije pozitrona. U matematici istraživao integralne jednadžbe Fredholmova i Volterrina tipa te Fredholmove determinante. Uveo jednadžbe četvrte vrste i dao njihova rješenja.