Rezultati pretrage

Milan Blažeković (Prozor, BiH, 23.10.1913. - Zagreb, 14.12.1998.), hrvatski političar i publicist. Realnu gimnaziju završio 1932. u Osijeku, iste godine upisao Pravni fakultet na Zagrebačkom sveučilištu na kojem je doktorirao 1937. godine. Do 1941. radio u Državnom pravobranilaštvu u Novom Sadu, Sarajevu i Zagrebu. Za vrijeme NDH radio kao tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, a zatim poslan na specijalizaciju političkih znanosti na Berlinsko sveučilište. Polovicom 1943. postavljen za tajnika hrvatskog poslanstva u Berlinu i na toj je dužnosti ostao do 1945. godine. Potonje je godine, nakon ulaska savezničkih jedinica u Njemačku, interniran u logor kraj Salzburga (do 1947.). Godine 1948. emigrirao u Buenos Aires. Bio je aktivan u emigrantskoj politici, surađivao u "Hrvatskoj reviji" (od 1952.), "Hrvatskoj misli" (od 1955.) i drugim publikacijama. Sudjelovao u osnivanju Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta te u pokretanju časopisa na španjolskom jeziku "Studia Croatica". Godine 1996. vratio se u domovinu.

Hilde Hildebrandt (10.09.1897. - 27.05.1976.), njemačka glumica.

Lucie Höflich (20.02.1883. - 09.10.1956.), njemačka glumica. Nastupala na mnogim njemačkim pozornicama; 1903–33. bila je članica Reinhardtova Deutsches Theatera u Berlinu. Osim uloga u djelima W. Shakespearea i F. Schillera, istaknula se u dramama H. Ibsena (Nora) i G. Hauptmanna (Roza Bernd, Kočijaš Henschel). Snimila je više filmova sa suprugom E. Janningsom.

Brigitte Horney (29.03.1911. - 28.07.1988.), njemačka glumica. Pohađala glumačku školu u okviru berlinskog Deutsches Theatera. Na filmu se prvi put pojavljuje 1930. (zv. film Rastanak R. Siodmaka). Nakon toga nastupa u više od 40 filmova. Najzapaženije uloge dala je u filmovima Zeleni domino (H. Selpin, 1935.), gdje tumači dvostruku ulogu majke i kćeri, i Pustolovine baruna Münchhausena (J. von Baky, 1943.), kao ruska carica Katarina. Nakon rata, 1946—49. članica je kazališta u Zürichu, a od 1953. nastupa u Deutsches Theateru u Göttingenu. U tom razdoblju glumila je u manje zapaženim filmovima.

Emil Jannings (23.07.1884. - 02.01.1950.), njemački filmski i kazališni glumac švicarskoga podrijetla. Profesionalni glumac od osamnaeste godine, od 1914. bio član berlinskoga Deutsches Theater M. Reinhardta. Iste godine debitirao je i na filmu. Funkcionalno prilagodivši kazališni stil filmu, postao je vodeći karakterni glumac njemačke kinematografije, nastupajući s podjednakim uspjehom u ulogama nadmoćnih osoba, npr. kao Henrik VIII. u filmu Anna Boleyn (1920.) E. Lubitscha ili kao Mefisto u Faustu (1926.) F. W. Murnaua, i ulogama deklasiranih i degradiranih osoba, npr. u filmovima Posljednji čovjek (Der Letzte Mann, 1924.) F. W. Murnaua i Plavi anđeo (Der Blaue Engel, 1930.) J. von Sternberga, koji je obilježio njegov uspješni prijelaz u zvučni film. Potkraj 1920-ih nastupao je povremeno i u Hollywoodu: dobitnik je prvog Oscara uopće (1929. – za uloge u filmovima Put svega živoga – The Way of All Flesh, 1927., V. Fleminga i Posljednja zapovijed – The Last Command, 1928., J. von Sternberga).

Hans Junkermann (24.02.1872. - 12.06.1943.), njemački glumac.

Eduard Kunneke (27.01.1885. - 27.10.1953.), njemački skladatelj i dirigent. Poznat po svojim operetama, operama, kazališnoj glazbi i nekim orkestralnim djelima. Nakon stjecanja školske diplome preselio se 1903. u Berlin gdje je studirao muzikologiju i povijest književnosti.

Ante Lisica (1938.), tesar, iseljenik u Berlinu. Rodom Srinjina kod Splita. Sredinom šezdesetih godina, sa skupinom prijatelja, u svojstvu ekonomskih migranata odlazi u Njemačku gdje u nekoliko gradova obavlja građevinske radove. Od 1968./1969. se trajno zadržava u Berlinu, gdje zasniva obitelj (supruga Ana djevojački Ajdučić, r. 17.06.1947.g., podrijetlom iz sela Gala kod Sinja, se nakon vjenčanja koje je bilo 01.02.1970.g. seli u Berlin). U Berlinu djeluje u okvirima tadašnje skupine iseljenika koja se okupljala i bila povezana s predstavnicima Crkve. Postaje aktivan osnivanjem Hrvatske katoličke misije u Berlinu (1969.g.) kada blisko surađuje s fra Anđelkom Validžićem, kojem pomaže u organizaciji niza crkvenih aktivnosti. U to vrijeme obitelj Lisica je živio u građanskom stanu župnog ureda St.-Elisabeth-Kirche (na adresi Kolonnenstraße 39). Tada su prvi susjedi bili fra Validžić i župnik župe St.-Elisabeth, Pfarrer Ulrich Weidel. Kao kompenzaciju za korištenje velikog gradskog stana Ana Lisica, supruga Ante Lisice je obavljala poslove vezane za čišćenje crkve. Tadašnji gosti u stanu bili su aktivni članovi Misije kao i Nijemci, aktivni članovi župe St.-Elisabeth, koji su podupirali rad Misije. U to vrijeme u crkvu St.-Elisabeth- Kirche je redovito dolazio poznati njemački političar Willy Brandt. Ante Lisica je u Berlinu održavao dobre veze s dr. Brankom Jelićem, podrijetlom također Poljičanin, koji je u svibnju 1972. godine ubijen u Berlinu od strane tadašnje Službe državne bezbednosti (SDB). Zbog svog aktivizma, Ante Lisica i drugi aktivni članovi Misije pobudili su interes tadašnjeg SDB-a, odnosno djelatnika koji su radili u veleposlanstvu Jugoslavije u Berlinu. Modus operandi SDB-a bio je kompromitacija hrvatskih iseljenika, osobito aktivnijih članova Misije. Jedan od učinkovitih načina bio je kompromitacija prilikom upisa novorođene djece. Rođenjem starijeg sina Jurice Lisice (r. 22.12.1970.g.) Ante Lisica je bio dužan prijaviti rođenje djeteta veleposlanstvu, što je i učinio. Tada je djelatnik 'vojne misije' pokušao prikriveno djetetu u rubrici nacionalnost upisati - Jugoslaven, međutim, Ante Lisica je to primijetio i inzistirao na upisu nacionalnosti - Hrvat. Nakon žučne rasprave došlo je i do fizičkog sukoba između Ante Lisice i djelatnika misije, jer Ante Lisica nije htio dopustiti da se njegovom sinu pod nacionalnost upiše Jugoslaven. Tada su započeli problemi Ante Lisice sa SDB-om i nastanak pisama treba promatrati u tadašnjem vremenskom kontekstu. Naime, predmetna pisma (i druge poruke u cilju zastrašivanja) su Anti Lisici upućena kada se rodio drugi sin, Tonći Lisica (r. 07.06.1972.g.), odnosno kada je Ante Lisica imao obvezu prijaviti rođenje djeteta veleposlanstvu bivše Jugoslavije. U to vrijeme, u svibnju 1972.g. je ubijen i dr. Jelić, tada vođa i autoritet hrvatske zajednice u Berlinu. Problemi Ante Lisice ogledali su se kroz niz represivnih mjera koje su prema njemu bile poduzimane u Berlinu. 'Sugerirano mu je' da ne putuje u Jugoslaviju, međutim, uz posredovanje ugledne splitske obitelji Ferić (arhitekt Jerko i Marin Ferić, kumovi Anti Lisici na vjenčanju) dobio je garanciju da može sigurno putovati u Jugoslaviju.

Louis Ralph (17.08.1884. - 09.1952.), austrijski glumac i redatelj.

Annemarie Steinsieck (21.09.1889. - 29.08.1977.), njemačka glumica.

Mile Budak (Sveti Rok kraj Gračaca, 30.08.1889. - Zagreb, 07.06.1945.), hrvatski književnik i političar. Osnovnu školu polazio u Svetom Roku, gimnaziju u Sarajevu (1902. - 1910.). Već kao gimnazijalac javio se prvim književnim djelima u "Pobratimu" (1907.). Godine 1910. upisao studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali ga je ubrzo napustio. Iste je godine izabran za glavnog tajnika starčevićanske akademske mladeži, a ujedno preuzeo i uređivanje časopisa "Mlada Hrvatska". Po izbijanju Prvog svjetskog rata poslan na front, gdje je ranjen i zarobljen. Iz zarobljeništva se vratio u Zagreb (1919.), završio studij prava, a 1920. i doktorirao. Pripravnički staž odradio u odvjetničkoj pisarnici Ante Pavelića. Pristupio obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava (frankovci). Bio je starješina Hrvatskog sokola do njegova raspuštanja (1928.), god. 1924. uređivao "Hrvatsku misao", a od spomenute pa do 1932. godine "Hrvatsko pravo". Nakon uvođenja diktature (1929.) i odlaska A. Pavelića u emigraciju, vođa Hrvatske stranke prava s kojom je pristupio Seljačko-demokratskoj koaliciji. Iste je godine zbog političke aktivnosti uhićen i osuđen na sedam mjeseci zatvora. Poslije oporavka od atentata (1932.), na poziv V. Mačeka sudjelovao u donošenju Zagrebačkih punktacija. Nakon toga emigrirao u Njemačku i Italiju. Od 1932. do 1934. šef ustaške kancelarije u Berlinu. Godine 1934. prešao u Italiju gdje ga je A. Pavelić imenovao poglavnim doglavnikom, a 1935. i zapovjednikom svih ustaških logora. Godine 1938. vratio se u Zagreb, a slijedeće pokrenuo list "Hrvatski narod", koji je 1940. zabranjen dok je Budak zatvoren u Lepoglavu i nešto kasnije interniran u Krušćicu kod Travnika. Početak rata dočekao je u bolnici u Zagrebu. U prvoj vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave. Od kraja 1941. do travnja 1943. poslanik NDH u Berlinu, a do studenog potonje godine i ministar vanjskih poslova, kada je na vlastiti zahtjev razriješen dužnosti i umirovljen. U svibnju 1945. napustio Zagreb, ali su ga britanske vojne vlasti izručile Jugoslaviji. Vojni sud II. armije osudio ga je na smrt, nakon čega je pogubljen.

Klara Dajčeva-Župić (Zagreb, 30.05.1897. - Zagreb, 03.06.1984.), liječnica. Studij medicine završila u Berlinu, nakon čega je radila kao sekundarna liječnica u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu. Od 1924. do 1933. radila kao liječnica socijalnog osiguranja i privatna liječnica u Zemunu, a od 1957. ponovno u Zagrebu. Bila je pristaša feminizma (objavljivala tekstove u Ženskom svijetu i Ženskom pokretu) i antropozofije. U Liječničkom vjesniku pisala o temeljima antropozofske farmakologije i medicinskim problemima u svjetlu antropozofije. Od 1931. do 1941. redovito surađivala u časopisu Jugoslavenskog antropozofskog društva Upoznaj sebe, kojeg je uređivao njezin suprug Stanislav Župić, objavljujući pod pseudonimom "Medicus" i "Vestigator". U vlastitoj privatnoj ordinaciji primjenjivala homeopatski način liječenja.

Franjo Dugan (stariji) (Krapinica kraj Zlatara, 11.09.1874. - Zagreb, 12.12.1948.), skladatelj, orguljaš, glazbeni pedagog i pisac. Prva dva razreda gimnazije pohađao je u Varaždinu. Od 1886. pitomac je Nadbiskupskog orfanotrofija i učenik gornjogradske gimnazije u Zagrebu. Tada dolazi i u ozbiljniji dodir s glazbom sudjelujući u zboru orfanotrofija. Uskoro se toliko usavršava da prati na orguljama pjevanje pitomaca, a zatim vodi i njihov zbor. U petnaestoj godini postaje orguljaš u crkvi sv. Petra. Po završetku šestog razreda gimnazije prelazi u Nadbiskupsko sjemenište. Tijekom studija sudjeluje u radu pjevačkog društva sjemeništaraca Vijenac, a u orguljanje ga upućuje orguljaš zagrebačke katedrale V. Kolander. Godine 1893. napušta teologiju i upisuje studij matematike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1895. ga zagrebački Kaptol imenuje drugim orguljašem katedrale. Iste godine počinje pisati glazbene kritike u Obzoru. Po završetku studija postao je 1897. pomoćnim nastavnikom u gornjogradskoj gimnaziji. Godine 1901. postaje zborovođa pjevačkog društva Kolo. S cecilijanskim pokretom upoznao se još u sjemeništu, te 1906. biva jedan od osnivača Cecilijina društva. Iste godine izabran je za člana ravnateljstva glazbene škole Hrvatskog glazbenog zavoda (iz koje će se razviti današnja Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu), a 1907. dobiva jednogodišnji dopust i od Zemaljske vlade potporu za proučavanje ustroja i nastavnih planova europskih glazbenih škola, te odlazi u Berlin, gdje na Visokoj školi za glazbu završava studij kompozicije, dirigiranja i orgulja. Po povratku u Zagreb u rujnu iste godine naslijedio je I. Zajca na mjestu ravnatelja škole Zavoda i uz to postao učiteljem zbornog pjevanja. Zbog pokušaja reformiranja školskog sustava i nastave sukobio se sa zavodskim odborom, pa je 1909. premješten na Realnu gimnaziju u Osijeku sa zadaćom da vodi glazbenu naobrazbu srednjoškolaca. Po završetku školske godine dobio je, na vlastiti zahtjev, mjesto profesora matematike i fizike u zagrebačkoj I. realnoj gimnaziji. Istodobno je 1912., nakon Kolanderove smrti, postao glavnim orguljašem zagrebačke katedrale. Pošto je glazbena škola Zavoda 1916. prerasla u Konzervatorij, a 1920. postala državnom ustanovom, Dugan je ponovno imenovan ravnateljem (1920. - 1922.). Na konzervatoriju je u zajednici sa profesorskim zborom uveo nastavni program po uzoru na strane glazbene ustanove toga tipa, a kad je 1922. Konzervatorij prerastao u Muzičku akademiju, taj je program postao temeljem razvitka visokoškolske nastave. Na Akademiji je predavao polifone discipline, orgulje i kompoziciju (1927. - 1940. bio je pročelnikom Odjela za kompoziciju). Usporedo je obavljao orguljašku službu u crkvama sv. Marka i sv. Marije, uspješno vodio Oratorijski zbor sv. Marka (1923. - 1926.), te redovito surađivao u radu Cecilijinog društva i u časopisu Sv. Cecilija kao urednik glazbenog priloga (1907. - 1943.) i pisac. Dužnost rektora Muzičke akademije obavljao je 1940/1941. Umirovljen je 1941. godine. Godine 1919. imenovan je dopisnim, a 1921. redovitim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Pedagoški rad F. Dugana st. na Muzičkoj akademiji dao je brojne rezultate. Izradio je znanstvenu osnovicu za predmete kontrapunkt i fuga, odgojio mnoge istaknute koncertne i crkvene orguljaše, te niz istaknutih skladatelja (B. Bjelinski, I. Lhotka Kalinski i dr), a za potrebe studija napisao je nekoliko vrsnih priručnika, među kojima su Akustika (1943.) i Nauk o glazbalima (1944.) s opsežnim opisom orgulja. Prva mu je zapisana skladba Jesu dulcis memori (1890.) za muški zbor. Za vrijeme studija u sjemeništu skladao je prvenstveno za orgulje. Skladbe nastale u drugom razdoblju (1893. - 1908.) odlikuju se znanjem kontrapunktnih tehnika, a neke su već zrele skladbe, osobito Toccata alla fuga (1894.), njegova najpoznatija orguljaška skladba. S ostalim kompozicijama iz tog razdoblja obuhvaćene su sve vrste Duganova stvaralaštva: solo popijevke, zborovi svjetovnog i duhovnog sadržaja, te komorne i orkestralne skladbe. Treće razdoblje sadržava djela skladana za boravka u Berlinu 1908: dva gudačka kvarteta, sonatu za violinu i glasovir u g-molu i Simfonijski andante. Prema novijem vrednovanju smatra se da skladateljska skupina kojoj je pripada Dugan (zajedno sa D. Pejačević, B. Bersom, J. Hatzeom i dr) biva ishodištem u postavljanju temelja razvitka nove hrvatske glazbe. Dugan je posebice svojim orguljaškim skladbama nastalim 1892. - 1909. uveo u hrvatsku glazbu izražajne i koncertantno-tehničke mogućnosti modernih orgulja; njegovi preludiji i fuge prva su znatnija djela te vrste u hrvatskoj orguljaškoj glazbi. Vrijedne je prinose dao i komornoj glazbi, skladajući prvu violinsku sonatu u Hrvatskoj (1908.), te kompozicijski dotjerane gudačke kvartete. Stilski je Dugan ostvario sintezu tradicionalne polifonije i strogih kompozicijskih oblika s kasnoromantičkim harmonijskim izrazom. Djela osniva na čvrstim tradicionalnim oblicima očitujući maštovitost u harmonijskoj građi, koja razvijenošću i uporabom kromatike nadilazi prethodnike. Pri oblikovanju pojedinih skladba uzori su mu kasnorenesansna vokalna polifonija i barokni majstori (posebice J. S. Bach), a naziru se i utjecaji domaćih skladatelja 19. stoljeća (V. Lisinski, I. Zajc). Melodika mu je jednostavna, usrdna i izražajna. Dugan se nadahnjuje i narodnom pjesmom, te se u njegovim skladbama mjestimice nailazi na njezin prizvuk. Treće je područje Duganova neumorna djelovanja promicanje cecilijanskih nastojanja oko obnove crkvene glazbe. Tijekom uređivanja glazbenog priloga Sv. Cecilije objelodanio je mnoge nove i stare hrvatske crkvene skladbe. Kao katedralni orguljaš Dugan je svakodnevno sudjelovao pri izvedbama gregorijanskog korala. Pratnja na orguljama izvodila se bez tiskanih priručnika, pa je Dugan improvizirao, a zatim i bilježio, stvorivši opsežno djelo koja obuhvaća harmonizacije gregorijanskih napjeva za cijelu crkvenu godinu. Njegovim nastojanjem obnovljene su mnoge stare orgulje, te postavljene nove. Crkvena se glazba dotad u nas izvodila uglavnom pri obredima, a tek je Dugan po boravku u Berlinu uveo praksu orguljaških i crkvenih koncerata. Kao glazbeni pisac započeo je objavljivanjem kritika u Obzoru i Narodnim novinama, te nastavio u Glazbenom vjesniku i Sv. Ceciliji. U potonjoj je pisao objašnjenja uz glazbene priloge, te stručne napise i rasprave o orguljaškoj crkvenoj i svjetovnoj glazbi, glazbenom odgoju, povijesnim temama, te prikazivao teorijska djela i skladbe. Surađivao je i u drugim listovima i časopisima. Preminuo je u Zagrebu 12. prosinca 1948. godine.

Curd Jurgens (13.12.1915. – 18.06.1982.), njemački filmski i kazališni glumac. Isprva novinar. Na filmu od 1935., od 1936. u kazalištima Berlina i Beča (Burgtheater). Zvijezdom njemačkog filma postao filmom Đavolji general (Des Teufels General, 1955.) H. Käutnera, nakon čega je ostvario i međunarodnu karijeru u mnogobrojnim njemačkim, francuskim i drugim filmovima. Nastupio je u više od 100 filmova. Značajniji filmovi: Heroji su umorni (Les Héros sont fatigués, 1955.) Yvesa Ciampija, I Bog stvori ženu (Et Dieu créa la Femme, 1956.) R. Vadima, Gorka pobjeda (Bitter Victory, 1957.) N. Raya, Pukovnik i ja (Me and the Colonel, 1958.) Petera Glenvillea, Lord Jim (1965.) R. Brooksa, Bitka na Neretvi (1969.) V. Bulajića.

Klaus Löwitsch (08.04.1936. - 03.12.2002.), njemački glumac. Najpoznatiji u Njemačkoj po ulozi u televizijskoj seriji Peter Strohm.

Leny Marenbach (20.12.1907. - 26.01.1984.), njemačka filmska glumica.

Pola Negri (03.01.1897. - 01.08.1987.), njemačko-američka glumica poljskoga podrijetla. Isprva balerina u Sankt Peterburgu, od 1913. nastupala u kazalištu u Varšavi, od 1917. u kazalištu M. Reinhardta u Berlinu. Nastupajući od 1914. i na filmu, veliku je popularnost stekla ulogama fatalnih ili mondenih žena, posebno u filmovima E. Lubitscha Oči mumije Ma (Die Augen der Mummie Ma, 1918.), Carmen (1918.), Gospođa Dubarry (Madame Dubarry, 1919.), Sumurun (1920.), Brdska mačka (Die Bergkatze, 1921.), Plamen (Die Flamme, 1922.). Od 1922. u Hollywoodu, gdje je s istim uspjehom tumačila tipološki slične uloge, uglavnom hirovitih i ekstravagantnih strankinja, npr. u Lubitschevu Zabranjenom raju (Forbidden Paradise, 1924., kao Katarina Velika) te Hotelu Imperial (1927.) i Ženi pred sudom (The Woman on Trial, 1928.) – oba u režiji M. Stillera. Jedna od najvećih zvijezda nijemoga filma; nakon pojave zvučnoga filma vratila se u Njemačku. Vrativši se 1941. u SAD, ubrzo se povukla.

Albert Paulig (14.01.1873. - 19.03.1933.), njemački filmski glumac koji je bio popularan tijekom nijeme ere. Paulig je snimio svoj prvi film 1914. godine.

Ivan Petrović (01.01.1894. - 18.10.1962.), njemački filmski glumac srpskog podrijetla. Završio Politehniku u Budimpešti. Nakon služenja u I. svjetskom ratu, filmsku karijeru započinje 1918. u Beču. U nijemom razdoblju tumači uglavnom zavodnike, dok u zvučnom prelazi na karakterne uloge. Prvi glumac iz Jugoslavije koji je ostvario značajnu međunarodnu karijeru, surađivao je s vodećim redateljima u više od 100 filmova uglavnom na njemačkom govornom području, ali i mađarske, francuske i američke proizvodnje.

Osnivanje predstavništava NDH u inozemstvu bilo je u nadležnosti Ministarstva vanjskih poslova NDH. To je određeno naredbom od 24.6.1941. kojom je u djelokrugu MVP-a diplomatska i konzularna služba, a precizirano je naredbom od 22.3.1943. po kojoj predstavništva NDH u inozemstvu osniva Upravni odsjek Općeg odjela MVP-a NDH. Shodno tomu Poslanstvo NDH u Berlinu, kao ni ostala poslanstva NDH, nije bilo ustanovljeno službenom objavom u Narodnim novinama, nego internom odlukom Ministarstva. Nema pouzdanih podataka niti o prestanku rada Poslanstva, ali je završetak diplomatskih aktivnosti NDH u Berlinu zasigurno povezan s ratnim djelovanjima i ulaskom Crvene armije u taj grad.

Max Reinhardt (09.09.1873. - 30.10.1943.), austrijsko-njemački kazališni redatelj. Karijeru započeo 1893. kao glumac u Salzburgu, a 1894. na poziv O. Brahma otišao je u Deutsches Theater u Berlin. Ondje je 1902. osnovao Kleines Theater. Godine 1905–20. i 1924–32. vodio je Deutsches Theater; u međuvremenu režirao u Beču, osnovao Svečane igre u Salzburgu (1920.) te gostovao u Velikoj Britaniji. Značajan je i njegov doprinos filmu, osobito osvjetljenjem i stilom glume na struje u njemačkom filmu 1920-ih. U njegovoj trupi djelovali su mnogi istaknuti njemački filmaši iz tog razdoblja, npr. redatelji F. W. Murnau, E. Lubitsch, P. Leni. U Njemačkoj je između 1908. i 1913. režirao četiri filma, a u Hollywoodu je 1935. za film adaptirao (koredatelj W. Dieterle) svoju predstavu Shakespeareova Sna ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream) iz kazališta u Los Angelesu.

Jakob Tiedtke (23.06.1875. - 30.06.1960.), njemački filmski glumac.

Hans Albers (Hamburg, 22.09.1892. - 24.06.1960.), njemački pjevač i glumac. Smatra se jednim od najvažnijih i najpopularnijih njemačkih glumaca dvadesetog stoljeća. Nakon niza uloga u filmovima nijemog razdoblja, prvi put je zapažen kao Mazeppa u filmu Plavi anđeo (J. von Sternberg, 1930.).

Georg Alexander (03.04.1888. - 30.10.1945.), njemački filmski glumac. Također je režirao niz filmova tijekom nijeme ere.