Rezultati pretrage

Aleksandar von Auersperg (alias Anastasius Grün, 11.04.1806. - 1876.), rođen u Ljubljani. Kao političar i politički angažiran pjesnik utjecao je i podržavao austrijsku liberalnu političku poeziju. Srednju školu pohađa u Beču, a 1824. upisuje studij filozofije i pravnih znanosti u Grazu i Beču. Bio je komornik i član frankfurtskog parlamenta, austrijskog Gornjeg doma. Godine 1864. izabran je za počasnog građanina Beča, a sljedeće godine za počasnog doktora bečkog Sveučilišta. Umire u Grazu 1876. godine.

Zvonimir Freudenreich (09.11.1865. - 03.03.1906.), tenor i glumac. Sin Josipa ml., glumca, kazališnog redatelja i dramatičara i glumice i operne subrete Karoline Norveg. Povremeno je, još u dječačkoj dobi, nastupao s braćom, na priredbama, pa i u obiteljsko-promotivnim predstavama na zagrebačkoj pozornici. Potom učio u Karlovcu trgovački i kasnije slastičarski obrt. Godine 1882. počinje učiti pjevanje u glazbenoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Godine 1884. služi vojni rok u Trebinju, a od 1885. angažiran je u HNK u Zagrebu, gdje najprije pjeva u opernom zboru i nastupa u manjim ulogama, a od 1887. počinje dobivati veće uloge u operi, opereti i drami. Nakon što je 1889. ukinuta opera, odlazi u osječko njemačko kazalište, a potom u bečki Karlstheater, odakle se povremeno vraća u Zagreb da bi sudjelovao u opernim sezonama koje organiziraju I. Hreljanović i N. Faller, 1891., 1893. i 1894. Uspostavom stalne opere, od 1894. dobiva ponovo angažman u HNK ostavši u ansamblu do 1898., kada odlazi u austrijska i njemačka kazališta (Aachen, Innsbruck, Wiener Neustadt, Strasbourg), gdje je kao operetni tenor polučio velike uspjehe. No i u tom razdoblju dolazio je na gostovanja u zagrebačko kazalište, a od 1903. ponovo je stalni član.

Franz Gerasch (22.06.1826. - 04.02.1906.), austrijski slikar i litograf. Učenik J. Mössmera i Steinfelda. Naslikao za Nadvojvodu Leopolda slike s ratišta s pohoda 1848-1849. Poslije putovanja po Dalmaciji i Grčkoj s kojega se vratio 1854. napravio je kromolitografije. U bečkim muzejima i galerijama čuva se nekoliko njegovih akvarela i slika.

Fran Srećko Gundrum Oriovčanin (09.10.1856. - 24.07.1919.), liječnik, kulturni djelatnik i pisac. Studij medicine završio je 1882. u Beču. Za vrijeme studija bio je predsjednik Hrvatskog akademskog društva 'Velebit', te su njegovim marom 1879. u Zagreb preneseni posmrtni ostaci Petra Preradovića. Djelovao je kao gradski fizik u Brodu na Savi, potom u različitim mjestima u Bugarskoj, a od 1894. do kraja života kao gradski fizik i ravnatelj bolnice u Križevcima te docent higijene na tamošnjem Gospodarskom učilištu. Istaknuo se kao zdravstveni prosvjetitelj i popularizator medicine, promicatelj higijenskoga načina življenja te kao borac protiv alkoholizma i pušenja; plodan medicinski pisac. Bio je osnivatelj i predsjednik Društva apstinenata Hrvatske i Slavonije, putopisac i književnik, prevoditelj s bugarskoga, numizmatičar i kolekcionar, pokretač i nositelj različitih društvenih djelatnosti u Križevcima.

Paul Horbiger (29.04.1894. - 05.03.1981.), austrijski filmski i kazališni glumac mađarskog podrijetla. Karijeru otpočinje kao član kazalištâ u Reichenbergu, Pragu, Beču, Berlinu i Düsseldorfu. Nastupio je u više od 200 filmova.

Tiskar i litograf, djelovao u Beču.

Stjepan Sarkotić (Sinac kod Otočca, 04.10.1858. - Beč, 16.10.1939.), general. Vojni kolegij pohađao u St. Pöltenu (Donja Austrija), a vojnu akademiju u Wiener-Neustadtu. Kao poručnik sudjeluje u operacijama u Bosni i Hercegovini (1879.-1882.), te u vojnoj ekspediciji u Krivošijama u Crnoj Gori u gušenju Hercegovačko-bokeljskog ustanka (1882.). Školovanje je upotpunio u Ratnoj školi u Beču (1882.-1884.). Od 1885. do 1895. djeluje u brigadnom i divizijskom generalstožeru u Mostaru i Beču. U Osijeku je od 1895. do 1898. zapovjednik Glavnog stožera osječke 7. pješačke divizije. Godine 1899./1900. službuje u Pragu u pješačkoj pukovniji. U prosincu 1900. imenovan zapovjednikom Glavnog stožera Zapovjedništva ratne luke Pula. Nakon Pule službuje na području Austrije kao zapovjednik glavnih stožera brigade odnosno divizije. Godine 1907. unaprijeđen je u general-bojnika, a 1909. podijeljeno mu je plemstvo. Godine 1911. postaje podmaršal. Od 1912. do 1914. djeluje u Zagrebu kao zapovjednik VI. zagrebačkog okruga hrvatsko-slavonskog domobranstva. U napadu na Srbiju 1914. zapovjedao je 42. domobranskom pješakom divizijom. Od 28.11. do 26.12.1914. guverner je Srbije sa sjedištem u Šapcu. Dana 22.12.1914. imenovan je zapovijedajućim generalom Bosne, Hercegovine i Dalmacije i Zemaljskim upraviteljem Bosne i Hercegovine. Godine 1915. unaprijeđen je u generala pješaštva. U siječnju 1916. rukovodio je napadom kojim je osvojen Lovćen i zauzeta Crna Gora. Ta mu je pobjeda početkom 1917. godine donijela ugarski barunat i predikat "von Lovćen" , te je unaprijeđen je u general- pukovnika. Nakon propasti Austro-Ugarske, te kratkog vremena provedena u konfinaciji u Zagrebu, otputovao je u Beč, gdje je na čelu hrvatskih emigranata, pristaša Starčevićeve politike, koji su već 1919. uspostavili vezu s političarima Hrvatske stranke prava i formirali hrvatski emigrantski revolucionarni komitet. U austrijskom tisku Sarkotić se u razdoblju 1919-1929. bavio aktualnim političkim pitanjima.

Leo Slezak (18.08.1873. - 01.06.1946.), češki pjevač, tenor. Iznimno nadaren, karijeru je počeo bez ikakve prethodne naobrazbe 1896. u Brnu. Gostujući 1901. u Bečkoj dvorskoj operi oduševio je G. Mahlera, koji ga je odmah angažirao. Godine 1909. otišao je kao gost u Metropolitan, ali je ostao vezan za Beč, u kojem je 1934. završio karijeru. Slezak je bio osobito cijenjen kao tumač Wagnerovih i Meyerbeerovih likova te kao Verdijev Otello. Bio je miljenik publike, duhovit pisac i uspješan filmski komičar.

Zlatan Sremec (Gradište kod Županje, 19.07.1898. - Zagreb, 21.06.1971.), liječnik i političar. Medicinu studirao u Beču i Zagrebu, gdje je 1923. godine diplomirao kao prvi liječnik na novoosnovanom Medicinskom fakultetu. Od 1924. član HSS. God. 1943. pridružio se partizanskom pokretu, bio je član Izvršnog odbora i tajništva ZAVNOH-a, te član Predsjedništva AVNOJ-a. Poslije II. zasjedanja AVNOJ-a povjerenik za narodno zdravlje NKOJ-a, nakon rata (1945.-1953.) ministar narodnog zdravlja u vladi FNRJ, ministar prosvjete u vladi NR Hrvatske, predsjednik Sabora i predsjednik Republičkog vijeća Sabora SRH (do 1963.).

Viktor Staal (17.02.1909. - 04.06.1982.), austrijski filmski glumac.

Milan Sunko (Zidani Most 05.12.1860. - Zagreb 09.03.1891.), slikar. Pučku školu završio u Petrinji, a srednju u Rijeci. Studirao na akademiji u Beču, gdje je bio učenik prof. arhitekture J. Petschinga i prof. slikarstva H. Kleina. U akvarelu slikao lirski intonirane pejsaže iz Bosne (u Bosni i Hrvatskoj je 1884. godine služio vojsku) i Italije (koju je 1890. proputovao sa svojim dobrotvorom Pettenegom), portrete i folklorne prizore. Bavio se numizmatikom i arheologijom, crtao i snimao arhitektonske spomenike, pretežno iz križevačkog kraja. Istaknuo se kao slikar grbova radeći heraldičke motive za austrijske i engleske naručitelje. Radovi su mu bili izloženi na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1891., na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., na Izložbi vukovarskih portreta XIX. i XX. stoljeća u Vukovaru 1961. i dr.

Rudi Supek (Zagreb, 08.04.1913. - Zagreb, 02.01.1993.), sociolog, psiholog i filozof. U Zagrebu je završio 2. mušku realnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao je filozofsku grupu predmeta te diplomirao 1937. godine. Nakon odsluženja vojnog roka odlazi 1939. u Pariz na studij psihologije, gdje dobiva stipendiju francuske vlade. Diplomirao je 1940. na Institutu za psihologiju Sveučilišta u Parizu, te je iste godine stekao diplomu Instituta National de l' Orientation professionnelle. U Parizu se povezao s Borisom Kidričem i Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ). Nakon hapšenja, u siječnju 1944., zatočen je u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwald. Kao predstavnik jugoslavenskih interniraca bio je član ilegalnog Međunarodnog logorskog odbora. Kroz dva mjeseca nakon oslobođenja logora tamo uređuje list "Naš glas". Nakon što je predao doktorsku disertaciju na Sorbonni, vraća se 1950. u Zagreb i biva izabran za predavača na Katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta. Doktorirao je 1952. u Zagrebu, a slijedeće godine i u Parizu. Habilitacijsku radnju obranio je 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iduće godine imenovan je docentom za područje socijalne i kliničke psihologije. Također je predavao psihologiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Ostavku na Filozofskom fakultetu daje 1957. godine. Bio je jedan od osnivača i glavni urednik časopisa za teoriju društvenih i prirodnih znanosti "Pogledi" (1952. - 1954.) koji je Partija zabranila. U listopadu 1958. izabran je za višeg znanstvenog suradnika na Institutu društvenih nauka Sveučilišta u Beogradu. U listopadu 1960. izabran je za izvanrednog profesora na novoosnovanoj katedri za sociologiju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tamo je 1963. osnovao Odsjek za sociologiju, gdje je 1967. izabran za redovnog profesora. Radio je na osnivanju Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, gdje je 1962/63. predavao metode istraživanja. Jedan je od osnivača Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, gdje je bio predstojnik Odjela za sociološka istraživanja, te je organizirao i predavao na prvom postdiplomskom studiju sociologije u Zagrebu. Predavao je na mnogim sveučilištima u Europi i Americi, učestvovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. U školskoj godini 1969/70. predavao je na Sveučilištu Columbia u New Yorku. U raznim vremenskim razdobljima bio je dva puta predsjednik Sociološkog društva Hrvatske i Jugoslavenskog udruženja za sociologiju. Početkom 1970-ih predsjedavao je Inicijalnom zajednicom za sociologiju Sveučilišta u Zagrebu. Bio je član Međunarodnog sociološkog udruženja (ISA). Tu je potaknuo osnivanje grupe za istraživanje participacije, radničke kontrole i samoupravljanja koja je 1978. priznata kao stalni istraživački odbor ISA. Bio je član Međunarodnog udruženja sociologa francuskog jezika (AISLF), te jedan od osnivača Međunarodnog centra za dokumentaciju i istraživanje samoupravljanja u Parizu 1977. (CICRA). Jedan je od osnivača i predsjednik Korčulanske ljetne škole (Korčula, 1963. - 1974.) koja je okupljala filozofe i sociologe iz cijelog svijeta. Zbog političkih pritisaka, nakon 1974., dolazi do ukinuća financijskih sredstava. Zajedno s Eugenom Pusićem osnovao je 1971. interdisciplinarnu studijsku grupu Čovjek i sistem u okviru projekta Globalni društveni sistem, najprije na Institutu za društvena istraživanja, a potom na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Biblioteka Čovjek i sistem izdala je u razdoblju 1975. do 1980. sedam knjiga. Supek je bio jedan od inicijatora Prve međunarodne konferencije za participaciju, radničku kontrolu i samoupravljanje održanu 1974. u Dubrovniku, kao i Druge, održane u Parizu 1977. godine. Jedan je od osnivača i glavnih urednika časopisa Sociologija (1959. - 1961.), prvog časopisa za sociologiju, socijalnu psihologiju i socijalnu antropologiju u Jugoslaviji, kao i časopisa Praxis (1964. - 1974.), koji je bio ugašen. Bio je član redakcije časopisa Praxis International od njegova osnivanja 1981. do svoje smrti 1993. godine. Bio je urednik i pisac predgovora biblioteke Antropos u izdavačkoj kući Naprijed. Napisao je preko dvadeset knjiga iz područja psihologije, sociologije i filozofije, te brojne znanstvene i stručne radove. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, talijanski češki, hebrejski i japanski jezik. Nagrade: nagrada Matice hrvatske (1958.), Božidar Adžija (1968.), počasni doktorat Sveučilišta u Uppsali, Švedska (1976.), francuski orden Commandeur de l'orde des Ars et des Lettre (1984.), odličje predsjednika Republike Francuske Officier de la Legion d' honneur (1989.), njemačko DDR odličje Kämpfer gegen Faschismus.

Gretl Theimer (27.11.1910. - 14.05.1972.), austrijska glumica.

Stanislav Župić (Bregi kraj Koprivnice, 1897. - Zagreb, 16.04.1973.), psihijatar. Medicinu studirao u Innsbrucku, Beču i Pragu. Osim psihijatrije, specijalizirao i oftalmologiju s kojom se bavio od 1924. do 1932. U psihijatrijskoj bolnici Vrapče radio od 1932. do umirovljenja 1962. Sređujući muzejski materijal i aktivno participirajući na stručnim sastancima, u bolnici u Vrapču ostao je aktivan sve do smrti. Od 1940. do 10. travnja 1941., kada je ravnateljem imenovan dr. Vladimir Franković, bio je vršitelj dužnosti ravnatelja Bolnice. Bavio se i forenzičkom psihijatrijom, a pisao je i patografije hrvatskih književnika umrlih u bolnici, te literarne kritike.

Viktor August Bek (26.08.1888. - 20.10.1974.), dramski glumac i redatelj. Djetinjstvo proveo s roditeljima na Braču, gdje mu je otac služio vojsku. Po povratku 1899., pohađao je srednju školu u Srijemskoj Mitrovici, a graditeljsku u Zagrebu. Usporedo je učio glumu kod Đ. Prejca. Nastupio je 1909. u Zagrebačkom kazalištu. Ne dobivši stalni angažman, pristupio je putujućoj družini P. Ćirića i R. Mlinarića. Na poziv intendanta N. Fallera prešao je 1910. u HNK u Osijeku, gdje je od 1911. stalno angažiran. Godine 1912. nastupa s putujućom družinom tog kazališta u Bosni i Dalmaciji. Kao stipendist osječkog kazališta u sezonama 1911./1912. - 1913./1914. boravio je 18 mjeseci u Beču učeći glumu i režiju. U sezoni 1924./1925. bio je glumac i redatelj u Sarajevu, 1925./1926. u Splitu, 1926. - 1928. ponovo u Sarajevu, a 1928. trajno prelazi u Zagreb, da bi istodobno kao redatelj djelovao u Varaždinu, Skopju, Mostaru i Karlovcu. U HNK Zagreb glumio je do 1954., kada na Gavellin poziv prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište odnosno Kazalište Gavella. Dobio je više priznanja: Sterijinu nagradu (1958.), Nagradu grada Zagreba (1960.), te za životno djelo Nagradu Vladimir Nazor (1970.). Glumio je u kazalištu, u više radio-drama i na televiziji, te u filmovima. Bavio se i prevodilačkim radom (preveo je nekoliko kazališnih komada s njemačkog).

Ralph Benatzky (05.06.1884. - 16.10.1957.), austrijski skladatelj. Djelovao kao operetni i operni skladatelj u Beču i Berlinu, od 1938. u SAD-u, na posljetku u Zürichu. Njegov bogati opus obuhvaća 92 djela za glazbenu pozornicu, oko 250 filmskih glazbi i približno 5000 pjesama. Najpoznatije mu je djelo opereta Kod bijelog konja (Im weissen Rössl, 1930.).

Julius Brandt (05.03.1873. - 26.12.1949.), austrijski glumac, filmski redatelj i scenarist.

Artur Gervais (1868. - 23.06.1937.), skladatelj i dirigent. Trgovačku školu završio u Mostaru, glazbenu školu polazio u Carigradu i zatim studirao u Beču. Nakon završenih studija kraće vrijeme zborovođa pjevačkog društva "Lovor" u Opatiji, potom 1903–07. dirigent Građanske glazbe te zborovođa Hrvatskoga pjevačkoga društva "Javor" u Jastrebarskom, od 1907. voditelj novoosnovane Hrvatske glazbe u Opatiji i 1912–18. općinski tajnik Opatijsko-voloske općine. Poslije se nastanio u Bakru gdje je utemeljio i vodio Gradsku glazbu te postao zborovođom HPD "Sklad", orguljašem župne crkve sv. Andrije i učiteljem glazbe i pjevanja u srednjim školama na Sušaku. Skladao je orkestralna djela, velik broj skladba za muške i mješovite zborove, za limenu glazbu i za tamburaške sastave. Osobitu su popularnost stekle tamburaške skladbe od kojih je dio objavio 1908. u vlastitoj nakladi: Veseli primorac, Zlatica, Narodni zvuci, Hrvatskoj i dr. Sve je te skladbe priredio i u verziji za orkestar i za limenu glazbu. Mnogo su izvođene i njegove koncertne skladbe Jadran u veselju i tuzi, Trubljačev san, Dildil duda, Novo doba, Lov za srećom, Jadranska barkarola.

Karel (Karol) Glaser (03.02.1845. - 18.07.1913.), slovenski književni povjesničar i indolog. U Beču studirao klasičnu filologiju i slavistiku. Prevodio sa sanskrta i pisao rasprave o njemačkom i slovenskom jezikoslovlju. Najpoznatije mu je djelo Povijest slovenske književnosti (4 knjige, 1894. - 1900.).

Fritz Grünbaum (07.04.1880. - 14.01.1941.), austrijski kabaretski umjetnik, redatelj i glumac. Bio je jedna od najistaknutijih figura bečke kabaretske scene početkom 20. stoljeća, poznat po političkoj satiri i otvorenom kritiziranju autoritarizma i antisemitizma. Osim umjetničkog rada, bio je i poznati kolekcionar umjetnina – njegova zbirka kasnije je postala predmet brojnih sporova oko umjetnina opljačkanih tijekom nacističkog režima. Preminuo 1941. godine u nacističkom koncentracijskom logoru.

Josip Hamm (03.12.1905. - 23.11.1986.), hrvatski slavist. Klasičnu je gimnaziju završio 1924. u Osijeku, a slavistiku i germanistiku 1929. u Zagrebu. Bio je srednjoškolski profesor u Prištini, Karlovcu i Zagrebu. Doktorirao je 1934. godine. Kao honorarni lektor radio je od 1941. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Stalni je sveučilišni lektor za poljski jezik postao 1946., docent za slavensku filologiju s osobitim obzirom na staroslavenski jezik 1948., izvanredni profesor 1954., redoviti 1958., redoviti profesor slavenske filologije i voditelj Katedre za slavistiku bečkoga Filozofskoga fakulteta 1960., a profesor emeritus 1976. godine. Redoviti član JAZU-a od 1977., pravi član Austrijske akademije znanosti od 1966. i dopisni član Makedonske akademije nauka i umjetnosti od 1979. godine. Dobio je Nagradu za životno djelo 1985. godine. Raspon Hammove djelatnosti kao profesora i kao znanstvenika vrlo je širok, od poljskoga, hrvatskoga i staroslavenskoga do gradišćanskohrvatskoga jezika, poredbene slavenske gramatike, paleoslavistike, književne i kulturne povijesti. U slavističkome opusu dominiraju mu filološke studije hrvatskoglagoljičkoga korpusa te poredbenogramatička i teorijska istraživanja iz povijesti slavenske filologije. Radove je objavljivao u domaćim i europskim uglednim publikacijama iz mnogih jezikoslovnih disciplina, iz akcentologije, fonologije, dijalektologije (Štokavština Donje Podravine, 1949.), leksikologije, leksikografije (urednik Njemačko-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika, 1982.). Napisao je udžbenike poljskoga (Poljski jezik: čitanka i gramatika savremenog poljskog književnog jezika s kratkim rječnikom, 1935.; Pregled gramatike poljskog jezika, 1936.), staroslavenskoga (Gramatika starocrkvenoslavenskoga jezika, 1947., 2. i 3. izdanje pod naslovom Staroslavenska gramatika; Čitanka starocrkvenoslavenskog jezika s rječnikom, 1947.) i hrvatskoga jezika (Grammatik der serbokroatischen Sprache, 1967.). Sa Svetozarom Rittigom i Vjekoslavom Štefanićem 1952. osnovao je Staroslavenski institut u Zagrebu (izrastao iz Staroslavenske akademije u Krku), sudjelovao u pokretanju institutskih časopisa Slovo (kojemu je urednikom do 1960.) i Radovi Staroslavenskog instituta, a aktivno je bio uključen i u rad časopisa Jezik (1952–60.).

Karlo Horvat (22.09.1874. - 24.09.1920.), hrvatski povjesničar. Nakon završenoga Bogoslovnog fakulteta (1897.) studirao povijest i zemljopis u Zagrebu i Beču. Godine 1900. doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pomoćne povijesne znanosti studirao u Rimu (1904.), gdje je 1906. stekao doktorat iz teologije. Od 1908. predavao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je upravitelj Plemićkoga konvikta u Zagrebu. Od 1911. bio je dopisni član JAZU. U svojim radovima istraživao je hrvatsku povijest 16. i 17. st. te o tom razdoblju objavljivao građu iz rimskih arhiva. Osobito je vrijedna njegova zbirka vrela o uskocima Spomenici koji rasvjetljavaju povijest uskoka, a izvađeni su iz rimskih arhiva osobito Tajnog vatikanskog (Monumenta historiam Uscocchorum illustrantia ex archivis Romanis, praecipue e secreto Vaticano desumpta), u: Spomenici koji se odnose na povijest južnih Slavena (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, sv. 32, 1910., sv. 34, 1913.) i građe za povijest Bosne Novi historijski spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja (Monumenta historica nova historiam Bosniae et provinciarum vicinarum illustrantia, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 1909.).

Curd Jurgens (13.12.1915. – 18.06.1982.), njemački filmski i kazališni glumac. Isprva novinar. Na filmu od 1935., od 1936. u kazalištima Berlina i Beča (Burgtheater). Zvijezdom njemačkog filma postao filmom Đavolji general (Des Teufels General, 1955.) H. Käutnera, nakon čega je ostvario i međunarodnu karijeru u mnogobrojnim njemačkim, francuskim i drugim filmovima. Nastupio je u više od 100 filmova. Značajniji filmovi: Heroji su umorni (Les Héros sont fatigués, 1955.) Yvesa Ciampija, I Bog stvori ženu (Et Dieu créa la Femme, 1956.) R. Vadima, Gorka pobjeda (Bitter Victory, 1957.) N. Raya, Pukovnik i ja (Me and the Colonel, 1958.) Petera Glenvillea, Lord Jim (1965.) R. Brooksa, Bitka na Neretvi (1969.) V. Bulajića.

Hinko Krizman (Karlovac, 05.07.1881. - Zagreb, 29.01.1958.), političar. Pravo studirao u Beču. Do 1918. radio kao odvjetnik u Varaždinu, a nakon sloma Monarhije postao član privremenog Narodnog predstavništva u Beogradu. Od 1945. član AVNOJ-a i narodni poslanik u Ustavotvornoj skupštini. Od 1946. ministar socijalne politike, a zatim i ministar pravosuđa u vladi NRH. Objavio veliki broj članaka o političkoj, ekonomskoj i pravnoj problematici.