Rezultati pretrage

Izdavačka kuća u Beču.

Aleksandar von Auersperg (alias Anastasius Grün, 11.04.1806. - 1876.), rođen u Ljubljani. Kao političar i politički angažiran pjesnik utjecao je i podržavao austrijsku liberalnu političku poeziju. Srednju školu pohađa u Beču, a 1824. upisuje studij filozofije i pravnih znanosti u Grazu i Beču. Bio je komornik i član frankfurtskog parlamenta, austrijskog Gornjeg doma. Godine 1864. izabran je za počasnog građanina Beča, a sljedeće godine za počasnog doktora bečkog Sveučilišta. Umire u Grazu 1876. godine.

Milan Begović (Vrlika, 19.01.1876. – Zagreb, 13.05.1948.), hrvatski književnik. Na Sveučilištu u Zagrebu studirao prirodne znanosti, u Beču i Italiji romanistiku i slavistiku. U Beču je i diplomirao 1903. godine. Počeo službovati kao suplent 1896. na gimnaziji u Splitu. Dramaturg u Hamburgu u Deutsches Schauspielhaus od 1909., a 1912–15. dramaturg i redatelj u Neue Wiener Bühne u Beču. God. 1915. mobiliziran i do 1919. uključen u vojne službe. Od 1920. u Zagrebu predavao na Glumačkoj školi i pisao kazališne kritike (Novosti, Večer). Od 1927. ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, ali je nakon praizvedbe kazališnoga komada Hrvatski Diogenes (1928.), napisanog prema romanu A. Šenoe, premješten na gimnaziju zbog aluzija na političke prilike u Hrvatskoj; umirovljen 1932. godine. Sud časti Društva književnika Hrvatske kaznio ga je zbog javnog djelovanja u razdoblju NDH 1945. na vremenski određenu šutnju i gubitak građanskih prava. Prve književne radove, pjesme, objavio je u zadarskome Narodnom listu 1891. godine. S Lj. Wiesnerom uređivao je časopis Kritiku (1921–22.), a s A. B. Šimićem (1923.) i A. Bonifačićem (1932.) Savremenik. Uredio je i antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća (1942–43., 2 sveska). Okušao se u gotovo svim književnim vrstama, a bio je i veoma plodan prevoditelj. Prevodio je poeziju G. Carduccija, G. D’Annunzija, J. W. Goethea i H. Heinea, drame C. Goldonija, P. Calderóna de la Barce, F. Schillera, Goethea, H. Kleista, F. Grillparzera, H. Hofmannsthala, H. Ibsena, O. Wildea, M. Maeterlincka, F. Wedekinda, L. Pirandella, D’Annunzija i dr. Punu pjesničku afirmaciju ostvario je Knjigom Boccadoro (1900.), koja je izišla u jeku moderne, larpurlartističkim, hedonističko-epikurejskim bijegom u svijet snova i erotike. Zbirke pjesama Vrelo (1912.) i Izabrane pjesme (1925.), te tolstojevski humanističko-pacifistički ciklus Život za cara (1904.), nisu više izazivali takva priznanja i pozornost. Kao dramatičar, pogotovu kao prozaik, Begović ostvaruje trajnije i vrjednije rezultate. Senzibilan artist, teatarski svestrano izobražen, on poznaje suvremenu dramaturgiju i težnje modernoga kazališta, vodi računa o sklonostima publike i nastoji u svojem dramskom stvaranju slijediti aktualna strujanja prihvaćajući i pronalazeći novine u tehnici i tematici. U većini dramskih djela ostaje ipak vezan za variranje ljubavnih odnosa i lika žene. Begovićeve dramatičarske odlike najizrazitije su u dramama Pustolov pred vratima (1926.) i Bez trećega (1931.). U važnije Begovićeve dramske ostvaraje valja ubrojiti i realističku dramu iz njegova zavičajnog podneblja Stana Biučića (1909.), dvije do tri manje komedije (Menuet, Venus victrix, Biskupova sinovica, sakupljene u knjizi Male komedije, 1921.), mistično-religioznu dramu Božji čovjek (1924.) i komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930.), prožetu lirskim akcentima, humornom sjetom i blagom ironijom. Begovićeve su drame uveliko prevođene i igrane u inozemstvu. Napisao je i libreto za operu Ero s onoga svijeta J. Gotovca (1936.).

Fran Bubanović (Sisak, 19.11.1883. - Zagreb, 06.02.1956.), hrvatski kemičar. Gimnaziju je završio u Sisku, studirao kemiju i prirodopis na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1905. postao asistent. Poslije je srednjoškolski profesor u Bjelovaru i Zagrebu. Godine 1909. dobiva stipendiju za usavršavanje u Nizozemskoj. U zvanje doktora filozofije promoviran 1910. u Beču. Usavršavanje je nastavio u Stockholmu, gdje se posvetio fizikalnoj kemiji otopina. Po završetku specijalizacije u Beču 1918., izabran je za profesora kemije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je utemeljio Zavod za medicinsku kemiju, tu je djelovao kao predstojnik, osim za vrijeme NDH, sve do umirovljenja 1954. Zauzimao se za organizaciju suvremene nastave kemije i eksperimentalni rad studenata. U okviru Sveučilišta razvio je opsežnu znanstvenu i pedagošku djelatnost. Istakao se kao pisac suvremenih sveučilišnih udžbenika. Njegov znanstveni rad uglavnom obuhvaća područje fizikalne kemije, kao i radove iz analitičke kemije i biokemije.

Eugen Doby (1834. - 1907.), mađarski bakropisac, grafičar i slikar 19. stoljeća. Iako je bio vješt slikar, svjetski ugled stekao je prvenstveno kao majstor grafike, posebno u tehnici bakropisa.

Izdavač.

Zvonimir Freudenreich (09.11.1865. - 03.03.1906.), operni pjevač i glumac. Sin Josipa ml., glumca, kazališnog redatelja i dramatičara i glumice i operne subrete Karoline Norveg. Povremeno je, još u dječačkoj dobi, nastupao s braćom, na priredbama, pa i u obiteljsko-promotivnim predstavama na zagrebačkoj pozornici. Potom učio u Karlovcu trgovački i kasnije slastičarski obrt. Godine 1882. počinje učiti pjevanje u glazbenoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Godine 1884. služi vojni rok u Trebinju, a od 1885. angažiran je u HNK u Zagrebu, gdje najprije pjeva u opernom zboru i nastupa u manjim ulogama, a od 1887. počinje dobivati veće uloge u operi, opereti i drami. Nakon što je 1889. ukinuta opera, odlazi u osječko njemačko kazalište, a potom u bečki Karlstheater, odakle se povremeno vraća u Zagreb da bi sudjelovao u opernim sezonama koje organiziraju I. Hreljanović i N. Faller, 1891., 1893. i 1894. Uspostavom stalne opere, od 1894. dobiva ponovo angažman u HNK ostavši u ansamblu do 1898., kada odlazi u austrijska i njemačka kazališta (Aachen, Innsbruck, Wiener Neustadt, Strasbourg), gdje je kao operetni tenor polučio velike uspjehe. No i u tom razdoblju dolazio je na gostovanja u zagrebačko kazalište, a od 1903. ponovo je stalni član.

Franz Gerasch (22.06.1826. - 04.02.1906.), austrijski slikar i litograf. Učenik J. Mössmera i Steinfelda. Naslikao za Nadvojvodu Leopolda slike s ratišta s pohoda 1848. - 1849. Poslije putovanja po Dalmaciji i Grčkoj s kojega se vratio 1854. napravio je kromolitografije. U bečkim muzejima i galerijama čuva se nekoliko njegovih akvarela i slika.

Fran Srećko Gundrum Oriovčanin (09.10.1856. - 24.07.1919.), liječnik, kulturni djelatnik i pisac. Studij medicine završio je 1882. u Beču. Za vrijeme studija bio je predsjednik Hrvatskog akademskog društva 'Velebit', te su njegovim marom 1879. u Zagreb preneseni posmrtni ostaci Petra Preradovića. Djelovao je kao gradski fizik u Brodu na Savi, potom u različitim mjestima u Bugarskoj, a od 1894. do kraja života kao gradski fizik i ravnatelj bolnice u Križevcima te docent higijene na tamošnjem Gospodarskom učilištu. Istaknuo se kao zdravstveni prosvjetitelj i popularizator medicine, promicatelj higijenskoga načina življenja te kao borac protiv alkoholizma i pušenja; plodan medicinski pisac. Bio je osnivatelj i predsjednik Društva apstinenata Hrvatske i Slavonije, putopisac i književnik, prevoditelj s bugarskoga, numizmatičar i kolekcionar, pokretač i nositelj različitih društvenih djelatnosti u Križevcima.

Paul Hörbiger (29.04.1894. - 05.03.1981.), austrijski filmski i kazališni glumac mađarskog podrijetla. Karijeru otpočinje kao član kazalištâ u Reichenbergu, Pragu, Beču, Berlinu i Düsseldorfu. Nastupio je u više od 200 filmova.

Tiskar i litograf, djelovao u Beču.

Blaž Jurišić (Vrgada, 15.01.1891. - Zagreb, 10.02.1974.), jezikoslovac, gramatičar, dijalektolog, istraživač glagoljskih spomenika. Završio klasičnu gimnaziju u Zadru, Filozofski fakultet u Zagrebu, a Pravni fakultet u Beču i Zagrebu. Za doktora filozofije promoviran 1916., a za doktora prava 1924. godine. Bio je srednjoškolski profesor, profesor Više pedagoške škole u Zagrebu i Splitu, neko vrijeme redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1949. suradnik JAZU. Uređivao "Hrvatsku reviju" od 1930. do 1941. godine. U književnim i znanstvenim časopisima i novinama objavio je veći broj radova iz područja jezika, književnosti i filozofije. U knjizi "Nacrt hrvatske slovnice" dao historijsku gramatiku našeg jezika (fonetiku i morfologiju). Proučavao dijalekt Vrgade ("Govor otoka Vrgade"), obalnu toponimiju i pomorsku terminologiju. Psihologijskoj tematici pripada njegova rasprava o pažnji ("Psihologija pažnje").

Franz Kollarz (Kolář) (1825. - 1894.), crtač, slikar i litograf. Rođen u Josefstadtu (Josefov, Češka). Studirao je od 1849. do 1855. godine na Akademiji likovnih umjetnosti pod Johannom Peterom Krafftom, aktivan u Beču.

Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20.11.1834. - Zagreb, 18.06.1911.), etnomuzikolog i glazbeni povjesničar. Obitelj mu se nekada zvala Kuhačević, a kasnije Koch. To je prezime i sam Franjo Ksaver nosio do 37. godine života. U Osijeku polazio gimnaziju, ali je zbog sudjelovanja u političkim demonstracijama 1848. bio primoran napustiti mjesto školovanja i preseliti se u Donji Miholjac, gdje se pripremao za učiteljsko zvanje. God. 1852. otišao u Peštu, gdje je dvije godine kasnije diplomirao na preparandiji sa svjedodžbom peštanskog Konzervatorija. Nakon toga svoje glazbeno znanje proširivao u Leipzigu, Weimaru i Beču. Po povratku u Osijek djelovao kao klavirski pedagog i zborovođa, a tijekom dvanaest godina, zahvaljujući novcu što mu je nakon smrti ostavio stric, putovao po Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj i dr. skupljajući narodno blago (napjeve, stihove, poslovice, glazbala, nošnje i sl.). God. 1871. preselio u Zagreb ponijevši sa sobom zbirku od 2000 harmoniziranih narodnih napjeva koju zbog nerazumijevanja ljudi i ustanova kojima se obraćao za pomoć nije uspio odmah tiskati. God. 1872. postao nastavnik teorije i klavira na muzičkoj školi Glazbenog zavoda. Zbog sukoba s predsjednikom Glazbenog zavoda svojevoljno je (1876.) napustio mjesto nastavnika na muzičkoj školi. Nakon toga su pred Kuhačem bila tri desetljeća života bez stalnog namještenja u kojima je usprkos teškom životu, ponekad na rubu bijede, nizao raspravu za raspravom osvjetljujući u njima probleme iz najrazličitijih područja glazbe, prije svega iz folklora. Na području folkloristike najznačajnija mu je zbirka "Južno-slovjenske narodne popievke" (4 knjige, 1878. - 1881., 5. knjiga objavljena je 1941.) s 1600 napjeva uz klavirsku pratnju. Svoje pedagoško iskustvo sabrao u priručnicima "Prva hrvatska uputa u glasoviranje" (1896. - 1897.) i "Uputa za pjevanje za srednje škole" (neobjavljeno). Pionirski je bio Kuhačev rad na stvaranju hrvatske glazbene terminologije (rječnik glazbenog nazivlja u Kuhačevu prijevodu Lobeova "Katekizma glazbe", 1875.).

Josip Matasović (Vrpolje, 18.08.1892. - Zagreb, 10.02.1962.), hrvatski povjesničar, arhivist i sveučilišni profesor. Osnovnu školu pohađao je u Kladnju i Ljubinju, a u Vinkovcima gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1911. upisuje povijest i geografiju, a iduće godine studij nastavlja u Zürichu te godinu dana kasnije u Beču. Tamo je 1915. postigao doktorat iz povijesti disertacijom o problemu srednjovjekovnih dualističkih krivovjerja u suvremenoj i novijoj historiografiji do sredine 19. stoljeća. Iste godine biva postavljen za namjesnog učitelja, a uskoro zatim i za profesora na vinkovačkoj gimnaziji, odakle je 1920. premješten za kustosa Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu, Odjel za umjetnost i umjetni obrt (današnji Muzej za umjetnost i obrt). U ožujku 1924. imenovan je docentom za Povijest novoga vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Skopju, gdje 1934. postaje redoviti profesor i predaje sve do travnja 1941. godine. Uspostavom NDH postaje savjetnik Ministarstva bogoštovlja i nastave te mu se ujedno povjerava i dužnost ravnatelja Državnog arhiva u Zagrebu (današnji Hrvatski državni arhiv). Ovu će dužnost obavljati sve do umirovljenja 1958. godine. Osim toga, u razdoblju od 1943. do 1945. predavao je Povijest opće i hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a sveučilišnu djelatnost nastavlja i nakon rata, kada je 1946. imenovan za honorarnog redovnog profesora pomoćnih povijesnih znanosti na istom Fakultetu, gdje će 1959. također biti umirovljen.

Julije Mosettig (1912. - 1990.), fotograf. Rođen je u Splitu u stanu u ulici između Biskupove palače i ferate u smjeru Bačvica. Bio je jedno od četvero djece imućne i poznate poznate splitske obitelji Mosettig. Završio je realnu gimnaziju i upisao studij ekonomije u Beču. S dolaskom nacizma u Austriju odustaje od studija oko 1935. godine te se vraća u Split i otvara ugostiteljski objekt. Iz Beča sa sobom donosi Leicu, tip 1, s kojom započinje aktivnije bavljenje fotografijom. Najviše je fotografirao na Bačvicama gdje je boravio sa svojim društvom, a to im je bila i omiljena obiteljska lokacija. Fotografski laboratorij, amaterski, imao je u podrumu obiteljske kuće. Preminuo je 1990. godine.

August von Pettenkofen (1822. - 1889.), austrijski slikar i litograf. Studirao je (1837. - 1840.) kod Leopolda Kupelwiesera na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču.

Giovanni Battista Pieroni (Firenca, 05.03.1586. - Beč, 1654.), arhitekt, matematičar i stručnjak za utvrde. Od 1620. kao carski službenik bio je zadužen za obrambene građevine u Ugarskoj i Slovačkoj te u Pragu i Beču. U svezi s obranom od Osmanlija i Mlečana djelovao je i na austrijskim područjima na Jadranu. Važan je povijesni izvor njegovo pisano i ilustrirano izvješće (1639.) o stanju utvrda u Kranjskoj, Hrvatskoj, Istri, Goričkoj i dijelu Štajerske. Osim opisa ono sadrži crteže, vedute, tlorise, nacrte, presjeke utvrda i opkopa (između ostalih za Senj, Rijeku, Klanu, Trst i Devin).

Martin Pilar (Slavonski Brod, 16.11.1861. - Zagreb, 22.04.1942.), arhitekt. U rodnom mjestu završio osnovnu školu, a gimnaziju pohađao i završio u Zagrebu. Godine 1884. na Tehničkoj visokoj školi u Beču stekao diplomu arhitekta. Od 1884. do 1886. usavršavao se u specijalnoj školi za gotiku kod profesora F. Schmidta na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Praktičan rad započeo u atelieru H. Bolléa kod restauracije zagrebačke katedrale (1886. - 1887.). God. 1892. osnovao samostalnu arhitektonsku poslovnicu, a od 1894. do 1907. bio je suvlasnik zagrebačke građevinske tvrtke "Pilar, Mally i Bauda". Izveo niz stambenih i poslovnih zgrada, škola i crkava, u neorenesansnom ili secesijskom stilu. Proučavao narodnu graditeljsku baštinu te zajedno s arhitektom J. Holjcem objavio (1904. - 1909.) knjigu "Hrvatski građevni oblici". Bio je predsjednik Hrvatskog društva inžinjera i arhitekata, sudjelovao u radu Hrvatskog Sokola u Zagrebu, a neko je vrijeme djelovao i kao tajnik pjevačkog društva "Kolo". Brojne stručne članke objavljivao u "Vijestniku hrvatskog društva inžinjera i arhitekata". Bio je suosnivač i profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu, te član JAZU.

Karl Rahl (1812. - 1865.), austrijski slikar i grafičar. Školovao se u Beču, Münchenu i Stuttgartu. Živio je u Rimu, a od 1850. godine u Beču, gdje je vodio slikarsku školu i postao profesor akademije. Izveo je u ulju veći broj kompozicija s alegorijskim, historijskim i religioznim temama, portreta te dekorativnih fresaka u Beču, Oldenburgu i Gmundenu.

Stjepan Sarkotić (Sinac kod Otočca, 04.10.1858. - Beč, 16.10.1939.), general. Vojni kolegij pohađao u St. Pöltenu (Donja Austrija), a vojnu akademiju u Wiener-Neustadtu. Kao poručnik sudjeluje u operacijama u Bosni i Hercegovini (1879. - 1882.), te u vojnoj ekspediciji u Krivošijama u Crnoj Gori u gušenju Hercegovačko-bokeljskog ustanka (1882.). Školovanje je upotpunio u Ratnoj školi u Beču (1882. - 1884.). Od 1885. do 1895. djeluje u brigadnom i divizijskom generalstožeru u Mostaru i Beču. U Osijeku je od 1895. do 1898. zapovjednik Glavnog stožera osječke 7. pješačke divizije. Godine 1899./1900. službuje u Pragu u pješačkoj pukovniji. U prosincu 1900. imenovan zapovjednikom Glavnog stožera Zapovjedništva ratne luke Pula. Nakon Pule službuje na području Austrije kao zapovjednik glavnih stožera brigade odnosno divizije. Godine 1907. unaprijeđen je u general-bojnika, a 1909. podijeljeno mu je plemstvo. Godine 1911. postaje podmaršal. Od 1912. do 1914. djeluje u Zagrebu kao zapovjednik VI. zagrebačkog okruga hrvatsko-slavonskog domobranstva. U napadu na Srbiju 1914. zapovjedao je 42. domobranskom pješakom divizijom. Od 28.11. do 26.12.1914. guverner je Srbije sa sjedištem u Šapcu. Dana 22.12.1914. imenovan je zapovijedajućim generalom Bosne, Hercegovine i Dalmacije i Zemaljskim upraviteljem Bosne i Hercegovine. Godine 1915. unaprijeđen je u generala pješaštva. U siječnju 1916. rukovodio je napadom kojim je osvojen Lovćen i zauzeta Crna Gora. Ta mu je pobjeda početkom 1917. godine donijela ugarski barunat i predikat "von Lovćen" , te je unaprijeđen je u general- pukovnika. Nakon propasti Austro-Ugarske, te kratkog vremena provedena u konfinaciji u Zagrebu, otputovao je u Beč, gdje je na čelu hrvatskih emigranata, pristaša Starčevićeve politike, koji su već 1919. uspostavili vezu s političarima Hrvatske stranke prava i formirali hrvatski emigrantski revolucionarni komitet. U austrijskom tisku Sarkotić se u razdoblju 1919. - 1929. bavio aktualnim političkim pitanjima.

Eduard Sieger (1810. - 1876.), litograf i izdavač. Godine 1861. izabran je za prvog predsjednika Ceha tiskara knjiga, litografije i bakroreza, dužnost koju je obnašao do 1871. godine; od 1871. bio je član Fotografskog društva; 1863. godine primio je Zlatni križ za zasluge s krunom; bio je dopisnik Carskog geološkog zavoda; a 1866. imenovan je carskim savjetnikom. Nakon njegove smrti, sinovi Eduard i Robert preuzeli su upravljanje tvrtkom "Eduard Sieger", pri čemu je prvi upravljao izdavačkim poslovima, dok je Robert preuzeo tehničko i umjetničko vodstvo tiskare.

Leo Slezak (18.08.1873. - 01.06.1946.), češki operni pjevač. Iznimno nadaren, karijeru je počeo bez ikakve prethodne naobrazbe 1896. u Brnu. Gostujući 1901. u Bečkoj dvorskoj operi oduševio je G. Mahlera, koji ga je odmah angažirao. Godine 1909. otišao je kao gost u Metropolitan, ali je ostao vezan za Beč, u kojem je 1934. završio karijeru. Slezak je bio osobito cijenjen kao tumač Wagnerovih i Meyerbeerovih likova te kao Verdijev Otello. Bio je miljenik publike, duhovit pisac i uspješan filmski komičar.