Podijelite
Arhivska oznaka
HR-HDA-1939-997
NaslovOtrovni poljubac
Vrijeme nastanka1924-1924 g.
RazinaSadržajOTROVNI POLJUBAC
Režija: Paul Czinner
Glumci: Nju – Elisabeta Berrner; suprug – Emil Jannings; On – Conrad Veidt; dijete – Nils Edwall; odgojiteljica – Migo Bard
Ljubav i mržnja, grijeh i pokajanje, to je pjesma, koja se vjekovima opetuje. Što pojedinac drži svojom jedinstvenom tragikom, to znači samo nekoliko tonova drevne melodije života. Jučer kao danas, danas kao sutra, uvijek ista melodija. Svakidnevni život teče svojim tokom poput rijeke u neizmjernost, bez kraja i konca.
Ona bijaše još jako mlada, kad se udala, te nije poznavala svoje unutrašnjosti. On je učini bogatom i pruži joj sve, što je bilo u njegovoj moći, da bude "sretna". Ona je postala njegova žena i za neko vrijeme poklonila je život lijepom djetetu. Ali jednog dana imala si je ona biti svijesna svoje unutrašnjosti. Puki slučaj htjede i ON se pojavi na pozornici njenog života. To bijaše muškarac kakav se njoj prikazao u njenim ružičastim djevojačkim sanjama – njen pravi idejal. Od tog sudbonosnog treutka osjeti ONA brak kao okove, koji je svakim danom sve više stezahu. Sama pomisao na muža značila je za nju pakao jer ONA je držala da je počinjen atentat na njenu slobodu.
Sam suprug nađe se jednom pred zamršenim problemom i nije znao, kako bi se ponio prema tome novom duševnom raspoloženju. On je svoju ljubljenu ženu izgubio za uvijek na jednom bajnom kostimiranom plesu i sav njegov očajni napor, da se odupre svemoći duhovnih elemetarnih sila, nije uspio. On je pokušao milom i silom, da ponovno zadobije naklonost svoje žene, ali sve uzalud. Molbe i zaklinjanje pa i izvjesno popuštanje nije nimalo koristilo jer ONA je ostala kod svoga. On će te ostaviti … i ti ćeš se jednog dana sunovratiti u bezdani ponor materijalne i moralne propasti – bijahu za nju riječi bez svakog značenja i ONA kao da ih nije čula. I tako doskora napusti topli dom i dijete, te se nastani u jednom skrbnom penzionatu. sve će ONA podnijeti, svu grozotu najkanje bijede i nevolje, samo da bude s njime, koga jedino ljubi. No život na ovoj zemlji nije šala i nikakav lijepi san, već kruta i neumoljiva zbilja. To jednog dana osjeti i ONA, kad se više nije moglo natrag. Ah kako li je samo bio divan san o pravoj ljubavi, koja traje i preko groba, a sada, gdje je sva ta krasota i kad je nestade? Zar je u istinu sve tako varavo i strašno na tome svijetu? pitala se ONA ali umjesto odgovora osjeti samo u svojoj duši i srcu neku jezovitu prazninu i pustoš. Ne, ne, to se ne da izdržati. Bolje umrijeti, nego jadno kidisanje na razvalinama tog ništetnog života, koji je za nju postao nemoguć. I ona za jedne burne zimske noći potraži utjehu i zaborav u naručaju smrti, jer inače nije znala ni mogla. Da, da, težak je život u toj suznoj dolini i bolna su razočaranja smrtnih bića, stara je to pjesma koja se vjekovima opetuje.
- Apolo kino, 28.10.1924., vidi zbirka Stakić
Količina1.0 Komad
Vrsta gradivaPismoLatinica
PosjednikOznaka arhivaHR-HDA
Status dostupnostiJAVNO
NapomenaArhivistički sređenoOsobni podaci: NE;Autorska prava : NE
Vrsta sadržaja