Rezultati pretrage

Ivan Supek (Zagreb, 08.04.1915. - Zagreb, 05.03.2007.), fizičar, filozof i književnik. Studij fizike i filozofije započeo je u Zagrebu, a nastavio u Zürichu i Leipzigu, gdje je doktorirao (1940.). Bio je asistent Wernera Karla Heisenberga i radio na kvantnoj teoriji polja. Pošto ga je 1941. uhitio Gestapo, pa je potom na Heisenbergovu intervenciju pušten, vratio se u Hrvatsku i djelovao u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a (1943.). Kao član predsjedništva Kongresa kulturnih radnika u Topuskom (1944.) upozorio je na opasnost od nuklearnog oružja. Predavao je fiziku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1945–46.) i bio prvi profesor teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1947–85.), gdje je osnovao školu teorijske fizike koja je fiziku u Hrvatskoj podigla na europsku razinu. Osnovao je Institut Ruđer Bošković (1950.) i bio njegov prvi direktor, a zbog protivljenja nemirnodopskomu korištenju nuklearne energije za izradu atomske bombe bio je isključen s Instituta (1958.). Bio je i prvi profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, a osnovao je i Institut za filozofiju znanosti i mir (1960.). Sudjelovao je u osnutku Pugwashke konferencije o znanosti i svjetskim zbivanjima. Pokrenuo je i uređivao časopis Encyclopaedia moderna. Rektor Sveučilišta u Zagrebu (1968–71.), potaknuo je osnivanje Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku (1970.). Nakon 1971. prisilno je bio isključen iz javnoga života; javnu djelatnost obnovio je 1989. Redoviti član JAZU (danas HAZU) od 1960., predsjednik (1991–97.), profesor emeritus od 2000. godine. Dobitnik je Nagrade za znanost "Ruđer Bošković" (1960.) i Nagrade za životno djelo (1970.). Bavio se problemima supravodljivosti i kvantne elektrodinamike, teorijom metala na niskim temperaturama, preinačio je Blochovu integralnu jednadžbu u diferencijalnu jednadžbu za električnu vodljivost na Fermijevoj plohi. Uz sveučilišne udžbenike i stručne knjige (Teorijska fizika i struktura materije, 1949.; Moderna fizika i struktura materije, 1965.; Nova fizika, 1965.; Počela fizike: uvod u teorijsku fiziku, 1994.), pisao je djela iz povijesti i filozofije znanosti (Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima, 1946.; Povijest fizike, 1980.). U književnosti se javio dramama, koje je 1959. tiskao u drugom dijelu znanstvenoesejističkog izdanja Na atomskim vulkanima (Velika piramida, konačna verzija Piramida, 1971.; Na atomskom otoku, konačna verzija 1974.; Bijeg u svemirsku utopiju, poslije tiskana pod naslovom Let u nebo, 1970.). Mnoštvo drama objavio je i 1960-ih, npr. Bajka modernog vremena (1962.), kojom naznačuje političko-društvene i znanstvene igre oko izgradnje i vođenja Instituta "Ruđer Bošković", Proces stoljeća (1962.), koja prethodi pojavi istoimenoga romana, a u kojoj se usredotočio na suđenje R. Oppenheimeru, koji se protivio izradbi hidrogenske bombe, U kasarni na rubu šume (1963.), Mirakul (1964.), koja tematizira Hvarsku bunu pod vodstvom M. Ivanića, U predsoblju (1965.), u kojoj bivši ratnici traže osobne odgovore na kominformsku osudu Jugoslavije, i Lovište (1969.). Veliku pozornost izazvala je drama Heretik (1968.) o M. de Dominisu, u kojoj se Supek približava metodologiji Sartreove filozofske drame, te nudi predodžbu o arhetipskom heretiku koji može biti i naš suvremenik. U posljednjih petnaestak godina stvaralaštva dramska je ostvarenja tiskao samo u periodici: Lutrija imperatora Augustusa (1991.), Vrag je tiho naglas (1991.), Gabrijel (1994.), Biskup i ban (1995.), Pusta, zatrovana zemlja (1996.), Tais (1997.). Romaneskni prvijenac Dvoje između ratnih linija (1959.; prerađeno izdanje objavljeno 1970. pod naslovom Sve počinje iznova) autobiografska je kronika o predratnim i ratnim političkim previranjima na Zagrebačkom sveučilištu. Pisao je i povijesne romane, a prema svojim ranijim dramama: Heretik (1968.), Extraordinarius (1974.) i Buna Janusa Pannoniusa (1992.). Sva tri se bave izvorima hrvatskoga vjerskoga, političkog i državničkoga humanizma te idejama i nazorima njegovih pronositelja. Takav je donekle i političko-dokumentarni roman Krunski svjedok protiv Hebranga (1983.; redigirana verzija Krunski svjedok u Hebrangovu slučaju, 1990.). Sjećanja na pojedine epizode iz vlastitoga života sabrao je u romanu Otkriće u izgubljenom vremenu (1987.). Zanimljiv je i satirični znanstvenofantastični roman EPR-efekt (1995.), u kojem se bavi američko-ruskim sukobom što prijeti uništenjem života na planetu. Svojevrsni je misaoni vrhunac Supekova stvaranja romaneskni ciklus Hrvatska tetralogija (1995.: Između ratnih linija; U prvom licu; Medvedgrad; Uzašašće). Supekova esejistička i publicistička djela (Superbomba i kriza savjesti, 1962.; Posljednja revolucija, 1965.; Opstati usprkos, 1971.; Krivovjernik na ljevici, 1980.; Povijesne meditacije, 1996.) također nose humanističku poruku. Godine 2007. objavljena je njegova "intelektualna autobiografija" Tragom duha kroz divljinu.

Therese Giehse (06.03.1898. - 03.03.1975.), njemačka glumica. Kao karakterna glumica afirmirala se otkako ju je Otto Falckenberg 1925. angažirao u münchenskome komornom kazalištu te kao članica kabareta u Zürichu, kamo je emigrirala nakon 1933., dobivši i kazališni angažman.

Brigitte Horney (29.03.1911. - 28.07.1988.), njemačka glumica. Pohađala glumačku školu u okviru berlinskog Deutsches Theatera. Na filmu se prvi put pojavljuje 1930. (zv. film Rastanak R. Siodmaka). Nakon toga nastupa u više od 40 filmova. Najzapaženije uloge dala je u filmovima Zeleni domino (H. Selpin, 1935.), gdje tumači dvostruku ulogu majke i kćeri, i Pustolovine baruna Münchhausena (J. von Baky, 1943.), kao ruska carica Katarina. Nakon rata, 1946—49. članica je kazališta u Zürichu, a od 1953. nastupa u Deutsches Theateru u Göttingenu. U tom razdoblju glumila je u manje zapaženim filmovima.

Ralph Benatzky (05.06.1884. - 16.10.1957.), austrijski skladatelj. Djelovao kao operetni i operni skladatelj u Beču i Berlinu, od 1938. u SAD-u, na posljetku u Zürichu. Njegov bogati opus obuhvaća 92 djela za glazbenu pozornicu, oko 250 filmskih glazbi i približno 5000 pjesama. Najpoznatije mu je djelo opereta Kod bijelog konja (Im weissen Rössl, 1930.).