Rezultati pretrage

Ottmar Babić (1861. - 1943.), vojni časnik u austrijskoj vojsci. U fondu se nalazi malo podataka da bi se rekonstruirao njegov život. Dio ostavštine nalazi se u Gradskom muzeju u Vinkovcima.

Maksimilijan Čičerić (Aradu (danas Rumunjska), 03.03.1865. - Zagreb 08.11.1948.), austrougarski general. Potječe iz hrvatske krajiške obitelji iz okolice Titela. Nižu gimnaziju završio u Vinkovcima, Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, Ratnu školu u Beču. Godine 1889. dobio čin natporučnika. Od 1893. do 1902. predavao ratnu povijest i vojni zemljopis u Ratnoj školi u Beču. Godine 1904. imenovan austro-ugarskim vojnim izaslanikom u Mandžuriji gdje je boravio do 1905. godine. Iste je godine nakon povratka u Zagreb unaprijeđen u pukovnika, a 1911. u general-bojnika i imenovan zapovjednikom pješačke brigade u Miskolcu. Početkom Prvog svjetskog rata postao zapovjednikom stožera V. armije, međutim, nakon neuspjeha u Srbiji s tog položaja je smijenjen i pridijeljen zapovjedništvu utvrđene Dunavske linije. Od lipnja 1917. zapovijedajući XXIII. zborom borio se na ruskoj fronti, a kao jedan od vojnih stručnjaka sudjelovao je u Brest-Litovskim mirovnim pregovorima. Od 1917. do listopada 1918. pod zapovjedništvom S. Borojevića borio se na Piavi. Umirovljen 31. XII. 1918. te je od tada do povratka u Zagreb (1942.) živio u Beču.

Ivan Filipović (Velika Kopanica, 24.06.1823. - Zagreb, 28.10.1895.), pedagog, učitelj i pisac. Nakon završene gimnazije u Vinkovcima (1841.) završio devetomjesečni učiteljski tečaj u Srijemskoj Mitrovici 1842. godine. Bio učiteljski vježbenik u Vinkovcima (1842-44), učiteljski pomoćnik (1844-1846) i učitelj (1846-48) u Novoj Gradiški. Sudjelovao je kao dragovoljac u revoluciji 1848. i kratko vrijeme proveo u mađarskom zarobljeništvu. Od 1850. do 1852. radio kao učitelj u Privatnoj školi Petra Zoričića. Zbog domoljubne pjesme Domorodna utjeha, objavljene u Nevenu, u zatvoru proveo šest mjeseci. Kao učitelj radio u: Požegi (1854-62) i Zagrebu - Kaptolskoj glavnoj školi (1863-73), Višoj djevojačkoj školi (1873). Godine 1875. imenovan je školskim nadzornikom Zagrebačke županije, što je radio do umirovljenja 23.08.1887. godine. U pedagoškom djelovanju Filipović je promicao suvremene europske pedagoške ideje (posebno njemačkih pedagoga Diesterwega i Dittesa), pisac je udžbenika i knjiga za djecu, pjesama, pedagoških tekstova, prevoditelj i istaknuti je organizator hrvatskog učiteljstva. Zalagao se se za reformu školskog sustava, za autonomiju, slobodu i demokratizaciju škola, poboljšanje strukovnog i materijalnog položaja učitelja, te za visoko obrazovanje žena. Godine 1865. priredio je Ustav za pučku školu u Trojednoj kraljevini na temelju kojeg je nastao školski zakon za pučke škole u Hrvatskoj 1874. godine. Autor je više udžbenika za hrvatske pučke i građanske škole: Slovnička čitanka (1851), Početnica (1853), Kratka poviest književnosti hrvatske i srbske (1875) i Kratka stilistika (1876). Književni tekstovi prvotno su domoljubni stihovi i pripovijesti koje objavljuje u časopisima (Zora dalmatinska, Danica ilirska, Neven), zbirke dječjih pjesama i djela namijenjena djeci (Mali tobolac raznog cvětja, iz 1850.- smatra se prvom hrvatskom knjigom za djecu), te prijevodi djela dječje književnosti (1867. Ezopove basne i dr.).

Radio je u Vinkovcima kao praktikant u Vojnoj građevinskoj direkciji.

Slavko Janković (01.01.1897. - 29.06.1971.), glazbenik, pravnik. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima, a Pravni fakultet u Zagrebu. Poslije završenog fakulteta vratio se u Vinkovce i sudjelovao u kulturnom i društvenom životu grada. Sudjelovao je ili sam osnovao niz klubova i udruga (nogometni klub "Cibalia", šahovski klub i dr.), bio izdavač šaljivog lista "Cibalis", dirigent HPTD "Relković". Već kao student počeo je skupljati narodne umotvorine i pismice (tiskane u tri knjige pod naslovom "Šokačke pismice"). Pisao je jednočinke, glumio, pjevao, bio inovator (Jankovićev štim za tambure, džepni šah, itd.).