Rezultati pretrage

Frano Glavina (23.11.1930. - 07.08.2016.), povjesničar. U početku radi s ocem i stricem u obiteljskoj stolarskoj radioni, no poslije uz rad završava gimnaziju (1958. u Pločama), te diplomira pravo (1966. na Pravnom fakultetu u Splitu). Radio je kao pravnik u podružnici sarajevskog Energoinvesta i u Domu zdravlja u Makarskoj (pomoćnik ravnatelja 1968. - 1974.). Zbog angažmana u Matici hrvatskoj (prvi predsjednik ogranka u Makarskoj 1971.) i proskribiranosti u društvu biva prisiljen odseliti se s obitelji 1974. u Zagreb. Zapošljava se kao tajnik u Leksikografskom zavodu, kojemu je tadašnji ravnatelj bio Miroslav Krleža. Od 1977. radi u Arhivu Hrvatske, najprije kao tajnik. Godine 1986. razriješen je tajničkog položaja zbog protivljenja prihvaćanja beogradskog nacrta zakona o arhivskom gradivu. Kroz čitavo to vrijeme piše i književne tekstove, humorističke priloge, novinske tekstove, a fokus je na proučavanju prošlosti Trpnja, Pelješca i Makarske, ali i noviju hrvatsku prošlost. Godine 1988. doktorirao je tezom "Kmetski odnosi na poluotoku Pelješcu pod Dubrovačkom Republikom i njihovo razrješavanje za austrijske vladavine" na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u raznim časopisima i zbornicima. Do umirovljenja bio je pravni savjetnik u Arhivu Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv u Zagrebu), kraće vrijeme i vršitelj dužnosti ravnatelja. Bio je pročelnik Povijesnog zbora Družbe Braća hrvatskog zmaja. Od 1990-ih se često javlja u dnevnicima i tjednicima sa svojim tekstovima i komentarima vezanim uz teme iz starije i novije hrvatske prošlosti s naglaskom na nacionalne simbole Hrvata i progone nad njima, ali i aktualna politička zbivanja. Objavio je knjige: "Kulturno-politička zbivanja u Makarskoj i njenom primorju u 19. stoljeću" (1971.), "Trpanj - prošlost, sadašnjost, spomenici" (1989.), "Don Nedjeljko Subotić" (sa Slavicom Stojan, 1996.), "Dubrovački gospari i pelješki kmetovi (2010.) i "Makarske teme" (s Ivanom Kokić 2010.).

Ante Jelavić (Trpanj, 06.09.1902. - 19.08.1986.), ribar, namještenik Žitnog fonda. U obitelji Mata Jelavića, doseljenika iz Ravče (pored Vrgorca) i Ivke Antunović, doseljenice iz Drvenika. Roditelji su prvih godina po doseljenju radili kao nadničari, no otac mu je s godinama stekao kapital i s Matom Lulićem 1920-ih otvorio trgovinu vinom, rakijom i uljem u Trpnju. Po zanimanju je bio ribar, kao i njegov brat Grgo, a poslije II. svjetskog rata zapošljava se kao namještenik Žitnog fonda. Još od 1930-ih neumorni društveni radnik u Trpnju. Uz djelovanje u mjesnom Sokolskom društvu i ogranku Jadranske straže, Jelavić je agilni član Društva za poljepšanje i pošumljenje Trpnja i njegov dugogodišnji tajnik (od 1935.). Jedan od propagatora ideje za urbanizaciju predjela do Belećice izgradnjom vila. U poraću je (1946.) izabran za tajnika obnovljenog društva (Društva za unapređenje Trpnja i promicanje turizma Trpnja). Godine 1952. postaje njegovim predsjednikom. Aktivno je djelovao i kao član Upravnog odbora Fonda za unapređenje Trpnja, koji je krajem 1960-ih i početkom 1970-ih upravljao imovinom terena trpanjske zajednice, inicirao i provodio niz komunalnih akcija uređenja mjesta. U Mjesnoj zajednici Trpanj bio je česti učesnik proširenih sastanaka Savjeta Mjesne zajednice, odbornik Odbora za izgradnju vodovoda, Odbora za izgradnju Blaca, Odbora za formiranje pogona Dalmacija kristal u Trpnju i drugih tijela. Najintenzivnije djeluje na području turizma. Početkom 1970-ih jedan je od začetnika (sa svojim nećakom klarinetistom Pietrom Cavalierijem, koji je bio umjetnički voditelj programa), a od 1973. do 1979. i predsjednik organizacijskog odbora Trpanjskih glazbenih večeri, jedinstvenog ljetnog festivala klasične glazbe. Godine 1974. Turistički savez Hrvatske mu je uručio diplomu i pohvalu za uspješan dugogodišnji rad, a 1978. redakcija magazina „Arena“ dodjeljuje mu diplomu kao istaknutom turističkom radniku u prethodnoj godini. Iznimni entuzijast koji nije posustajao u promišljanju za javno dobro Trpnja sve do svoje smrti, dokad je i bio članom Upravnog odbora Turističkog društva Trpanj. Umro je u Trpnju 19.8.1986., prethodno ostavivši oporuku. Njegovo imanje naslijedili su nećak Joško Jelavić, Mato i Baldo Antunović te Danica Erceg.

Belin je bio jedan od odvjetaka prezimena Franković, koje se pojavljuje već u prvom poznatom popisu trpanjskih obitelji 1664. Prvi trag prezimena Belin javlja se u zapisima u drugoj polovici 18. st. Spominju Jurja Belina, koji se u popisu obitelji 1772. navodi kao glava obitelji Jurišić-Franković. U ovu obitelj se priženio za zeta Antun Balović (nekoć Zimić), oženivši Jurjevu kćerku Maru. Njihovi potomci će se još neko vrijeme potpisivati s prezimenom Franković, a isključivo kao Belin se pojavljuju u popisu 1863. kada se navode četiri obitelji u naselju Donje kuće, u kojemu su i njihovi preci prije živjeli. I danas Belini žive u Trpnju.

Nedjeljko Subotić (Trpanj, 17.09.1882. – Žuljana, 07.09.1950.), svećenik i književnik. Osnovnu školu završio u rodnom mjestu, a gimnaziju kao franjevački klerik u Zadru. Bogoslovni studij započeo je u Dubrovniku, a završio u Innsbrucku. U Rimu je studirao sociologiju. Dopuštenjem Sv. Stolice prešao u svjetovne svećenike. Bio je župnik u Rovinjskom selu, Ošljenu, Vrućici, Trpnju, Makarskoj i Žuljani te profesor na bogosloviji u Dubrovniku i u Splitu, gdje je predavao sociologiju i povijest kršćanske umjetnosti. Objavljivao je većinom pod pseudonimom u "Hrvatskoj smotri", "Prosvjeti", "Obzoru" te raznim katoličkim listovima. U "Hrvatskoj straži" zapažena je njegova studija "Problem kulturnog razvoja". Pisao je šireći štovanje hrvatskog slikara Celestina Medovića. Njegovim se najboljim djelom smatra "Na rimskim brežuljcima", objavljeno u Virju 1926. godine. Napisao je i djelo "U dubravi božjeg slavuja" (Zagreb, 1932.). Zadnje godine života proveo je u malom pelješkom selu Žuljani.