Rezultati pretrage

Dragan Hadrović (Gornje Jelenje, 07.04.1895. - Banja Luka, 08.07.1943.), pravnik. Nadbiskupsku realnu gimnaziju završio u Travniku (1914.), pravne znanosti počeo studirati u Grazu, a završio u Zagrebu (1918). Godinu dana kasnije promoviran za doktora prava. Odvjetničke vježbe upisao u odvjetničkoj kancelariji A. Pavelića, a kasnije otvorio odvjetničku kancelariju u Velikoj Gorici. Politički djelovao od 1918., bio je član Glavnog odbora HRSS-a. Po proglašenju NDH postavljen za povjerenika Plemenite općine Turopolje, početkom 1942. imenovan za člana Sabora, zatim imenovan za velikog župana Velike župe Gora sa sjedištem u Petrinji (ožujak, 1942.), a nešto kasnije premješten za velikog župana Velike župe Sana i Sol sa sjedištem u Banjoj Luci (srpanj, 1942.), gdje je istodobno obnašao dužnost opunomoćenika Vlade NDH u tom gradu.

Josip Buturac (14.11.1905. - 05.10.1993.), povjesničar, arhivist i crkveni pisac. Osnovnu školu pohađao u Ruševu, gimnaziju u Požegi, Travniku i Zagrebu, gdje je 1925. i maturirao u Nadbiskupskoj gimnaziji. Studij teologije završio u Zagrebu. Od 1934. do 1936. studirao na povijesnom fakultetu Papinskog sveučilišta u Rimu. Na Zagrebačkom sveučilištu od 1936. do 1939. slušao hrvatsku povijest i etnologiju. Doktorirao 1944. tezom "Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja". Službovao kao kapelan u Kutini (1929-31), župnik u Čagliću (1931-1934) te kateheta u Zagrebu (1936-1939). Od 1939. do 1941. arhivist u Nadbiskupskom arhivu i ordinarijatu u Zagrebu, a od 1941. do umirovljenja 1965. u Državnom arhivu u Zagrebu (danas HDA). Godine 1944/1945. i 1953-1962. predavao crkvenu povijest na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je član Vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije za crkvene knjižnice, arhive i muzeje te član Arhivskog odbora Zagrebačke nadbiskupije.

Dubravko Jelčić (06.11.1930. - 28.02.2020.), hrvatski književni povjesničar, publicist i književnik. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1956. diplomirao jugoslavistiku, a 1974. doktorirao. Radio je kao dramaturg HNK-a u Osijeku te kao profesor književnosti u Osijeku i Travniku, a od 1960. do umirovljenja 1993. u Institutu za književnost i teatrologiju HAZU-a u Zagrebu. Od 2010. do smrti bio je voditelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Požegi. Redoviti je član HAZU-a bio od 1992. Bio je saborski zastupnik 1995–99.; potpredsjednik Matice hrvatske 1990–92. Jedan od istaknutijih suvremenih povjesničara hrvatske književnosti, napisao više stotina znanstvenih i publicističkih tekstova, a posebno se istaknuo kao urednik i priređivač mnogobrojnih kritičkih i sabranih izdanja djela hrvatskih pisaca (J. Kosor, Antun Gustav Matoš, Vladimir Nazor, August Šenoa, Tin Ujević) te kritičke hrestomatije Hrvatski narodni i književni preporod (1978., prošireno izdanje kao Hrvatski književni romantizam, 2002.). Najistaknutiji dio njegova opusa čine literarizirane biografije hrvatskih književnika: August Šenoa njim samim (1966.; prerađeno izdanje Šenoa, 1984.), Kranjčević (1984.), Matoš (1984.), Strast avanture ili avantura strasti: Josip Kosor (1988.). Biografijom i djelom T. Ujevića bavio se u esejiziranoj studiji i u radiodrami Putovanja u slobodu (Približavanje sfingi, 1979.), a priredio je i tematski pojmovnik Opojnost uma: misli i pogledi Tina Ujevića (1986.). Autor je Povijesti hrvatske književnosti (1997., prošireno izdanje 2004.), pisane pristupačnim stilom, metodološki obilježene idejom o ulozi književnosti u oblikovanju nacionalnog identiteta, a u ozračju zapadnoeuropskih duhovnih težnji. Takvom funkcijom književnosti mahom su idejno ili metodološki vođene i ostale njegove književnopovijesne knjige, najvećim dijelom zbirke njegovih prije tiskanih članaka i eseja (Teme i mete, 1969.; Za i protiv, 1971.; Riječ po riječ, 1989.; Preporod književnosti i književnost preporoda, 1993.; Nove teme i mete, 1995.; Književnost u čistilištu, 1999.; Živjeti u književnosti, 2013.; I jedni i drugi: kroatološke teme, 2015.). Dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo (2016.).

Zvonimir Jelinović (19.02.1916. - 21.08.2003.), ekonomist. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju 1935. završio u Travniku, nižu školu Vojne akademije (inženjerski smjer) 1938. u Beogradu. U Zagrebu diplomirao na Pravnom fakuletu 1949. i doktorirao na Ekonomskom fakultetu 1953. tezom Borba za jadranske pruge i njeni ekonomski ciljevi. Na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu asistent od 1950., docent od 1958., izvanredni profesor od 1963., a redovni od 1969. do umirovljenja 1986. godine. Predavao je ekonomiju prometa, pomorstva te narodnog gospodarstva. Usporedo je predavao na Visokoj privrednoj školi (1964. - 1968.), Visokoj školi za vanjsku trgovinu (1967. - 1980.), na Interfakultetskom saobraćajnom studiju (1970. - 1980.), te na ekonomskim fakultetima u Zagrebu, Rijeci i Splitu i na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku. Godine 1971. bio je gostujući profesor na nekoliko sveučilišta u SAD-u.