Rezultati pretrage

Vladimir Bornemissa (Donja Stubica, 25.11.1886. - Crikvenica, 17.02.1968.), novinar i političar. Nakon završene pučke škole u Sisku gimnaziju pohađa u Zagrebu do 1903. kada je izbačen zbog sudjelovanja u pokretanju omladinskog socijalističkog lista Nova snaga i sudjelovanju u antikhuenovskim demonstracijama zajedno s Jankom Polićem Kamovom i Stjepanom Radićem. Od 1903. surađuje u socijalističkom tjedniku Crvena zastava (Budimpešta). Gimnaziju nastavlja u Srijemskim Karlovcima, a u Baselu završava Višu trgovačku školu. U Beogradu se kreće u krugu srpskih socijaldemokrata. Pod sumnjom da je špijun prvi je put zatvoren u Pirotu, a potom u Beogradu. Iz Glavnjače je pušten zauzimanjem A.G. Matoša. God. 1906. sudjeluje na sastanku anarhista u Amsterdamu. Pripada njihovoj anarhosindikalističkoj struji. God. 1903–12. surađuje u socijaldemokratskim tjednicima i dnevnicima te ulazi u uredništvo "Napreda" (Zagreb). Označen kao vođa atentata na bana komesara S. Cuvaja 1912. (Jukićev atentat), bježi pred policijskom potragom u Milano, gdje o prilikama u Hrvatskoj piše u socijalističkom listu "Avanti", potom odlazi u Zürich, gdje upoznaje V.I. Lenjina a druguje s R. Albertom i F. Plattenom, pa u SAD (Chicago), gdje uređuje hrvatske iseljeničke novine "Radnička straža" i "Sloboda". Iz SAD djeluje kao i dopisnik zagrebačkoga socijaldemokratskog dnevnika "Slobodna riječ", a u njemu surađuje sve do 1931. Godine 1914. vraća se u Zagreb, zatim je mobiliziran, ranjen i interniran u Komarnu. U jesen 1918. dolazi u Zagreb i priključuje se radničkom pokretu. Sudjeluje u pripremama Beogradskog kongresa 1919., na kojemu je supotpisnik tzv. Manifesta opozicije od 29. ožujka protiv tzv. ministerijalaca V. Koraća i V. Bukšega. God 1919. bio je delegat Prve mjesne konferencije zagrebačke organizacije SRPJ(k) i zastupnik dalmatinskih sindikata na glavnoj godišnjoj skupštini ORS-a. Sekretar je Pokrajinskoga radničkog sindikalnog vijeća SRPJ(k) za Hrvatsku i Slavoniju. Jedan je od osnivača Partijske škole u Zagrebu. Suradnik je partijskog lista "Istina" odn. Nova istina, te urednik od broja 78, kada su ga uzurpirali centrumaši. Na II. kongresu KPJ 1920. u Vukovaru zastupao je centrumašku liniju. Poslije je prišao Orjuni. Do 1941. novinar je Novosti. Više članaka o pitanjima radničkog pokreta i drugim temama objelodanio je u periodicima Hrvatska njiva i Jugoslavenska njiva, Pravda, Istina, Nova istina, Željezničar, Crveni kalendar, Rad, Pobeda, Zagrebačka orjuna, Novosti, Radnički glasnik. Potpisuje se i pseudonimom Stolniković. Uređivao je Živežarski radnik i Radnički glasnik. Nakon rata živio u Rijeci.

Milivoj Crnadak (Zagreb, 17.10.1860. - Zagreb, 23.01.1947.), hrvatski financijski stručnjak. Osnovnu školu i realnu gimnaziju završio u Zagrebu, a nakon toga kraće vrijeme službovao u Karlovcu (1877.) i Sisku. Po završetku studija na Trgovačkoj akademiji u Budimpešti (1880.) započeo bankovnu karijeru, najprije pri Ugarskoj eskomptnoj i mjenjačkoj banci, a zatim (1883. - 1892.) u podružnici bečke Union-banke u Sarajevu. Godine 1893. prešao u Hrvatsko-slavonsku hipotekarnu banku u Zagrebu. Tri godine kasnije postao ravnatelj Hrvatske komercijalne banke, a 1897. imenovan generalnim ravnateljem Prve hrvatske štedionice, tada najvećeg novčarskog zavoda u Hrvatskoj. Zahvaljujući njegovoj djelatnosti štedionica je nakon temeljite reorganizacije proširila svoju djelatnost ne samo u Hrvatskoj nego i Srbiji i Sloveniji, ojačala gospodarsku moć te time stvorila određenu protutežu bečkoj i budimpeštanskoj financijskoj moći. Kao dobar poznavatelj financijskog i bankarskog poslovanja sudjelovao u radu drugih novčarskih zavoda, trgovačkih i industrijskih društava. Bio je pročelnik financijsko-prometne sekcije Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu, vijećnik zagrebačke Burze za robu i predsjednik Trgovačkog doma u Zagrebu. Stručne priloge objavljivao u "Agramer Tagblattu" (1908.), "Südslawischer Lloydu" (1923.), "Hrvatskom glasu" (1926. - 1927.), "Napretku" (1927.) i dr.

Na temelju članka 2. Općeg zakona o državnim arhivima iz 1950. godine, a u skladu sa Zaključkom Savjeta za kulturu i nauku Narodne Republike Hrvatske, Narodni odbor kotara Sisak 27. ožujka 1962. godine donosi Odluku o osnivanju Historijskog arhiva u Sisku. Gotovo četiri godine djeluje kao „podstanar“ u zgradi Muzeja u Sisku, a 1966. godine seli u zgradu dodijeljenu od strane Skupštine općine Sisak, koja je u razdoblju od 2003. do 2007. godine adaptirana i dograđena. Od 1966. godine Arhiv ima i Sabirni centar u Petrinji za prikupljanje gradiva s područja Petrinje, a od 1999. do 2009. godine u Glini koristi privremeno dodijeljen prostor Grada Gline za interventno prikupljanje i preuzimanje najugroženijeg gradiva ostalog na području Gline nakon ratnih zbivanja.

Mate Hraste (25.01.1897. - 29.11.1970.), hrvatski jezikoslovac. Slavistiku diplomirao 1923. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao 1937. u Beogradu disertacijom Čakavski dijalekat ostrva Hvara (objavljena 1935. u časopisu Južnoslovenski filolog i 1937. samostalno). Od 1924. profesor u Sisku, Srijemskoj Mitrovici i Petrinji, 1946. docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za povijest jezika i dijalektologiju, a od 1955. redoviti profesor. Umirovljen je 1965. godine. Bio je od 1961. redoviti član JAZU, 1961–65. ravnatelj Instituta za jezik JAZU, predsjednik mnogih strukovnih tijela i urednik jezikoslovnih publikacija (npr. Hrvatski dijalektološki zbornik, Filologija, Jezik). Dobio je Nagradu za životno djelo (1970.). Dva su glavna područja Hrastine stručne i znanstvene djelatnosti: školske gramatike i hrvatska dijalektologija. Objavio je niz hrvatskih gramatika za osnovne i srednje škole, od kojih je najveća i najpoznatija priručna Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika (koautori I. Brabec i S. Živković), izišla od 1952. do 1970. u 9 izdanja. Njegova opsežna dijalektološka istraživanja urodila su mnogobrojnim raspravama o hrvatskim narječjima, osobito čakavskome. Objelodanio je radove o bruškom (Crtice o bruškom dijalektu, 1926.), hvarskom, viškom, bračkom, šoltanskom, čiovskom, drveničkom, susačkom, rapskom, senjskom, zadarskom i drugim govorima. Istražujući posebice akcentuaciju, objavio je nekoliko sinteza (Dvoakcenatski sistem u hrvatskom ili srpskom jeziku, 1957.; O kanovačkom akcentu u Hrvatskoj, 1957.). Bavio se i onomastičkim čakavskim istraživanjima (Antroponimija i toponimija općine hvarske, 1956.). Posmrtno mu je, u suradnji s P. Šimunovićem, izišao 1979. prvi svezak rječnika Čakavisch-deutsches Lexikon.

Ustanova Gradski muzej Sisak nastala je kao rezultat upornih nastojanja prethodnika, društva pod nazivom „Muzej i knjižnica grada Siska” (1942.-1951.). Prva izložba otvorena je 1. svibnja 1951. godine. Ovaj datum smatra se danom osnivanja Gradskog muzeja u Sisku jer je od tada Muzej priznat od Gradskog narodnog odbora Sisak kao budžetska ustanova te je dobio prostor za rad i jednog stalnog službenika (iako je datum osnivanja 31.12.1950.). Godine 1957., zbog proširenja djelatnosti, Muzej je preregistriran u „Muzej i arhiv narodne revolucije”. Godine 1962. osnovan je Historijski arhiv u Sisku kao samostalna ustanova, no Arhiv djeluje u zgradi Muzeja sve do 1966. Rješenjem Skupštine općine Sisak od 15. prosinca 1964. spojeni su Gradski muzej Sisak, čiji je osnivač Narodni odbor općine Sisak, i Muzej revolucije Sisak sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture Sisak, čiji je osnivač bio Narodni odbor kotara, u jedinstvenu muzejsku ustanovu pod nazivom Muzej Sisak. Veća reorganizacija rada u Muzeju, kao i preimenovanje u Gradski muzej Sisak, izvršena je 1998. godine u skladu s novim zakonskim propisima te novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Prava i dužnosti osnivača Muzeja preuzima Grad Sisak.

Ivo Maroević (01.10.1937. - 20.01.2007.), istaknuti hrvatski povjesničar i muzeolog, član Uredničkog odbora časopisa "Informatologia". Diplomirao je 1960. godine povijest umjetnosti i engleski jezik na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, gdje je 1971. i doktorirao. Od 1983. godine na tom je fakultetu bio profesor muzeologije i zaštite spomenika kulture. Jedan je od utemeljitelja Katedre za muzeologiju, osnovane 1986. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Prof. Maroević je do 1965. radio u osnovnim školama, zatim kao kustos i konzervator u Muzeju Sisak do 1969., a nakon toga u Restauratorskom zavodu Hrvatske (1969. - 1983.), gdje je njegov rad bio usredotočen na istraživanje povijesnoga i suvremenog urbanizma i arhitekture. U razdoblju od 1969. do 2005. godine objavio je 12 vrijednih knjiga o zaštiti spomenika kulture, arhitekture i urbanizma. Njegov bogat stvaralački opus čini 660 objavljenih radova i 67 recenzija knjiga, kataloga i projekata. Sudjelovao je na više od 50 međunarodnih znanstvenih skupova s izlaganjima o hrvatskom kulturnom naslijeđu i teorijskim problemima zaštite spomenika kulture i muzeologije. Bio je član stručne savjetodavne komisije za obnovu Dubrovnika nakon potresa 1982. do 1989., te član Odbora za obnovu Dubrovnika nakon Domovinskog rata. Sudjelovao je u radu Vladina savjeta prostornog uređenja države od 2004. i Hrvatskog povjerenstva za UNESCO od 2005., te Savjeta za zaštitu spomenika kulture i Muzejskog vijeća Hrvatske. Za svoj je neumorni rad dobio brojne nagrade i priznanja, među kojima Nagradu grada Zagreba za knjigu "Uvod u muzeologiju", nagradu za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva "Pavao Ritter Vitezović" (2002. godine) te Plaketu "Josip Juraj Strossmayer" za najbolji izdavački pothvat na području zaštite spomenika kulture i urbanizma za djelo "Antologija zagrebačke arhitekture" (2003. godine).