Rezultati pretrage

Na temelju članka 2. Općeg zakona o državnim arhivima iz 1950. godine, a u skladu sa Zaključkom Savjeta za kulturu i nauku Narodne Republike Hrvatske, Narodni odbor kotara Sisak 27. ožujka 1962. godine donosi Odluku o osnivanju Historijskog arhiva u Sisku. Gotovo četiri godine djeluje kao „podstanar“ u zgradi Muzeja u Sisku, a 1966. godine seli u zgradu dodijeljenu od strane Skupštine općine Sisak, koja je u razdoblju od 2003. do 2007. godine adaptirana i dograđena. Od 1966. godine Arhiv ima i Sabirni centar u Petrinji za prikupljanje gradiva s područja Petrinje, a od 1999. do 2009. godine u Glini koristi privremeno dodijeljen prostor Grada Gline za interventno prikupljanje i preuzimanje najugroženijeg gradiva ostalog na području Gline nakon ratnih zbivanja.

Mate Hraste (25.01.1897. - 29.11.1970.), hrvatski jezikoslovac. Slavistiku diplomirao 1923. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao 1937. u Beogradu disertacijom Čakavski dijalekat ostrva Hvara (objavljena 1935. u časopisu Južnoslovenski filolog i 1937. samostalno). Od 1924. profesor u Sisku, Srijemskoj Mitrovici i Petrinji, 1946. docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za povijest jezika i dijalektologiju, a od 1955. redoviti profesor. Umirovljen je 1965. godine. Bio je od 1961. redoviti član JAZU, 1961–65. ravnatelj Instituta za jezik JAZU, predsjednik mnogih strukovnih tijela i urednik jezikoslovnih publikacija (npr. Hrvatski dijalektološki zbornik, Filologija, Jezik). Dobio je Nagradu za životno djelo (1970.). Dva su glavna područja Hrastine stručne i znanstvene djelatnosti: školske gramatike i hrvatska dijalektologija. Objavio je niz hrvatskih gramatika za osnovne i srednje škole, od kojih je najveća i najpoznatija priručna Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika (koautori I. Brabec i S. Živković), izišla od 1952. do 1970. u 9 izdanja. Njegova opsežna dijalektološka istraživanja urodila su mnogobrojnim raspravama o hrvatskim narječjima, osobito čakavskome. Objelodanio je radove o bruškom (Crtice o bruškom dijalektu, 1926.), hvarskom, viškom, bračkom, šoltanskom, čiovskom, drveničkom, susačkom, rapskom, senjskom, zadarskom i drugim govorima. Istražujući posebice akcentuaciju, objavio je nekoliko sinteza (Dvoakcenatski sistem u hrvatskom ili srpskom jeziku, 1957.; O kanovačkom akcentu u Hrvatskoj, 1957.). Bavio se i onomastičkim čakavskim istraživanjima (Antroponimija i toponimija općine hvarske, 1956.). Posmrtno mu je, u suradnji s P. Šimunovićem, izišao 1979. prvi svezak rječnika Čakavisch-deutsches Lexikon.

Ustanova Gradski muzej Sisak nastala je kao rezultat upornih nastojanja prethodnika, društva pod nazivom „Muzej i knjižnica grada Siska” (1942.-1951.). Prva izložba otvorena je 1. svibnja 1951. godine. Ovaj datum smatra se danom osnivanja Gradskog muzeja u Sisku jer je od tada Muzej priznat od Gradskog narodnog odbora Sisak kao budžetska ustanova te je dobio prostor za rad i jednog stalnog službenika (iako je datum osnivanja 31.12.1950.). Godine 1957., zbog proširenja djelatnosti, Muzej je preregistriran u „Muzej i arhiv narodne revolucije”. Godine 1962. osnovan je Historijski arhiv u Sisku kao samostalna ustanova, no Arhiv djeluje u zgradi Muzeja sve do 1966. Rješenjem Skupštine općine Sisak od 15. prosinca 1964. spojeni su Gradski muzej Sisak, čiji je osnivač Narodni odbor općine Sisak, i Muzej revolucije Sisak sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture Sisak, čiji je osnivač bio Narodni odbor kotara, u jedinstvenu muzejsku ustanovu pod nazivom Muzej Sisak. Veća reorganizacija rada u Muzeju, kao i preimenovanje u Gradski muzej Sisak, izvršena je 1998. godine u skladu s novim zakonskim propisima te novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Prava i dužnosti osnivača Muzeja preuzima Grad Sisak.

Ivo Maroević (01.10.1937. - 20.01.2007.), istaknuti hrvatski povjesničar i muzeolog, član Uredničkog odbora časopisa "Informatologia". Diplomirao je 1960. godine povijest umjetnosti i engleski jezik na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, gdje je 1971. i doktorirao. Od 1983. godine na tom je fakultetu bio profesor muzeologije i zaštite spomenika kulture. Jedan je od utemeljitelja Katedre za muzeologiju, osnovane 1986. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Prof. Maroević je do 1965. radio u osnovnim školama, zatim kao kustos i konzervator u Muzeju Sisak do 1969., a nakon toga u Restauratorskom zavodu Hrvatske (1969. - 1983.), gdje je njegov rad bio usredotočen na istraživanje povijesnoga i suvremenog urbanizma i arhitekture. U razdoblju od 1969. do 2005. godine objavio je 12 vrijednih knjiga o zaštiti spomenika kulture, arhitekture i urbanizma. Njegov bogat stvaralački opus čini 660 objavljenih radova i 67 recenzija knjiga, kataloga i projekata. Sudjelovao je na više od 50 međunarodnih znanstvenih skupova s izlaganjima o hrvatskom kulturnom naslijeđu i teorijskim problemima zaštite spomenika kulture i muzeologije. Bio je član stručne savjetodavne komisije za obnovu Dubrovnika nakon potresa 1982. do 1989., te član Odbora za obnovu Dubrovnika nakon Domovinskog rata. Sudjelovao je u radu Vladina savjeta prostornog uređenja države od 2004. i Hrvatskog povjerenstva za UNESCO od 2005., te Savjeta za zaštitu spomenika kulture i Muzejskog vijeća Hrvatske. Za svoj je neumorni rad dobio brojne nagrade i priznanja, među kojima Nagradu grada Zagreba za knjigu "Uvod u muzeologiju", nagradu za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva "Pavao Ritter Vitezović" (2002. godine) te Plaketu "Josip Juraj Strossmayer" za najbolji izdavački pothvat na području zaštite spomenika kulture i urbanizma za djelo "Antologija zagrebačke arhitekture" (2003. godine).

Antun Cuvaj (Bjelovar, 05.06.1854. - Zagreb, 07.06.1927.), pedagog. Pučku školu i realku polazio u Bjelovaru, Gospodarsko-šumarsku školu završio u Križevcima (1872.), a Učiteljsku školu u Petrinji (1874.). Iste se godine zaposlio u maloj realci u Bjelovaru, a sljedeće je imenovan privremenim učiteljem Građanske škole u Sisku. Godine 1881. imenovan je za ravnatelja muške građanske škole u Sisku u kojoj je otvorio prvu đačku kuhinju i prvu školsku radionicu za dječake u Hrvatskoj. Godine 1887. imenovan je zemaljskim školskim nadzornikom za pučke škole u Hrvatskoj i Slavoniji, a na vlastiti je zahtjev umirovljen 1913. godine. Sudjelovao je pri donošenju školskih zakona, osobito onoga iz 1888., izradio je mnoge školske propise i komentare zakona, stručne i metodološke upute. Između ostalog, utemeljio je Hrvatski školski muzej i Učiteljsku čitaonicu. Imenovan je dvorskim savjetnikom, a dodijeljeno mu je i plemstvo s pridjevkom "od Carevdara". Od osamdesetih godina 19. do tridesetih godina 20. st. surađivao je pedagoškim člancima i književnim prilozima u književnoj i pedagoškoj periodici (npr. "Napredak", "Pozor", "Smilje", "Književna smotra"). Autor je i brojnih školskih udžbenika za niže i više pučke škole, posebno iz matematike. Objavio je više pedagoških knjiga među kojima je najvažnija Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas.

Dioničko društvo "Herbos" Sisak nastalo je 1992. godine prijetvorbom iz javnog poduzeća Kemijske industrije "Radonja" Sisak. Nastavlja raditi na proizvodnji kemijskih sredstava za zaštitu bilja, pesticida i drugih agrokemijskih proizvoda, a posebno zaštitu drvenih proizvoda. 1998. otvara novi pogon za formulaciju sredstava za zaštitu i dekoraciju drveta i metala. Proizvodi Lignosan lazure, Herbolux, Abrazin i druge pozate proizvode. Od 2012. godine Dioničko društvo je u stečaju koji je okončan likvidacijom 2016. godine.

Zvonimir Torjanac (14.09.1930. - 09.09.2014.), hrvatski glumac. Pohađao Tečaj za glumce i redatelje 1947. u Zagrebu. Član Narodnoga gradskoga kazališta u Sisku (1949–50.), Narodnoga kazališta u Varaždinu (1955–63.), Zagrebačkoga kazališta mladih (1964–81.) i HNK-a u Zagrebu (1983–93.). Nastupao i u drugim kazalištima te na festivalima. Nastupio u filmovima Letači velikog neba (1977.) M. Arhanića i Ljubica (1978.) K. Golika te na televiziji (Obiteljski album M. Peakić, Pod starim krovovima D. Marušića, Kuda idu divlje svinje I. Štivičića) i radiju. Bio je među utemeljiteljima Festivala glumca u Vinkovcima.