Rezultati pretrage

Leon Geršković (Bučje kraj Požege, 02.02.1910. - Zagreb, 01.06.1992.), hrvatski pravnik i političar. Gimnaziju završio u Požegi, studij prava s doktoratom u Zagrebu (1933.). Do početka rata radio kao privatni namještenik, odvjetnički vježbenik i odvjetnik. Član KPJ od 1935. godine. U partizanima od 1943. djelovao na različitim političkim i vojnim dužnostima. Bio je prvi urednik "Slobodne Dalmacije", a vodio je i agitacijsko-propagandni odjel Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju. Početkom 1944. imenovan voditeljem odsjeka za upravu ZAVNOH-a. Nakon rata radio na izgradnji pravnog i društvenog sustava FNRJ. Bio je pomoćnik ministra za konstituantu, sekretar za zakonodavstvo i organizaciju SIV-a, zastupnik u Saveznoj skupštini u više saziva te zastupnik u Saboru SRH. Od 1946. predavao na Pravnom fakultetu u Beogradu, osnivač je Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu (1963.) i njegov prvi dekan (do 1965.). Bio je predsjednik Društva politologa Hrvatske, član Slovenske akademije znanosti in umetnosti i dobitnik nagrade AVNOJ-a za društvene znanosti (1979.).

Branko Horvat (Petrinja, 24.07.1928. - Krapinske Toplice, 18.12.2003.), ekonomist, političar i pedagog. Gimnaziju završava u Požegi, gdje je tri godine uređivao gimnazijski zbornik 'Naše znanje'. Od 1941. sudjeluje u ilegalnom radu, a sa 1944. odlazi u partizane i sudjeluje u NOB-u. Studirao je tehniku, ekonomiju i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu, te je 1952. diplomirao, a 1955. doktorirao na Ekonomskom fakultetu. Doktorat stiče 1959. i na Sveučilištu u Manchesteru (Ujedinjeno Kraljevstvo), a specijalizirao je 1964-65. na Sveučilištu Harvard i Institutu za tehnologiju Massachusetts u SAD kao stipendist Fordove zaklade. Radio je kao asistent i znanstveni suradnik Instituta za naftu i Ekonomskog instituta u Zagrebu (1950. - 1955.), a od 1955. radi u Saveznom zavodu za privredno planiranje u Beogradu, u kojem je 1958. osnovao Odjel za ekonomska istraživanja i metodologiju planiranja. Taj odjel 1963. postaje Jugoslavenski institut za ekonomska istraživanja, a 1969. mijenja naziv u Institut ekonomskih nauka. Horvat je bio prvi direktor Instituta, sve do ostavke koju podnosi 1970. godine. Od 1962. radi kao izvanredni profesor Sveučilišta u Beogradu, a od 1975. redoviti je profesor na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (od 1982. Ekonomski fakultet). Predavao je ekonomsku analizu, političku ekonomiju socijalizma, privredno planiranje, ekonomsku teoriju i komparativne ekonomske sustave. Gostovao je na velikom broju sveučilišta diljem svijeta (SAD, Njemačka, Francuska, Češka, Čile, Tanzanija, Kanada, Kina…), te je ujedno održao predavanja i kraće tečajeve na osamdesetak instituta, akademija i sveučilišta u Europi, Sjevernoj i Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Autor je tridesetak knjiga i više stotina članaka u domaćim i stranim znanstvenim časopisima i enciklopedijama. Djela su mu prevedena na sedamnaest jezika. Temeljna značajka Horvatovog znanstvenog rada je široko područje zanimanja. Počeo je s ekonomikom industrije nafte koju je analitički razvija s gledišta mikroekonomije i njezina društveno-ekonomskog značaja. Baveći se društvenim privrednim planiranjem sintetizirao je važna svjetska teorijska dostignuća. Dio rezultata tih istraživanja bila je ideja o centralnom investicijskom fondu kao načinu usmjeravanja privrednog razvoja i prijedlozi o financiranju razvoja nerazvijenih područja. Privredna recesija 1961. potaknula je Horvata na preorijentaciju s planskih na sistemska pitanja – analizu mehanizma i funkcioniranja privrednog sustava koja je vodila do uočavanja i utvrđivanja cikličnosti privrednih kretanja. Glavno mu je djelo "Politička ekonomija socijalizma" u kojem je predložio ekonomska, socijalna i politička rješenja. Inačica na engleskom jeziku proglašena je knjigom godine u SAD, a američki ekonomisti nominirali su ga 1983. na temelju te knjige za Nobelovu nagradu. Knjiga "Towards the theory of planned economy" potaknula je američki ekonomski časopis Economic Review da lansira termin "marksizam-horvatizam". Horvat je prvi primijenio matematičke metode i druga sredstva moderne ekonomske analize u jugoslavenskoj ekonomiji. Bio je voditelj jugoslavenske delegacije na prvom zasjedanju Odbora UN-a za industrijski razvoj (1961.), te je pod njegovim predsjedništvom izrađen prijedlog da se osnuje UNIDO (Organizacija UN-a za industrijski razvoj). Bio je član velikog broja međunarodnih ekonomskih organizacija, udruženja i redakcija ekonomskih časopisa, te osnivač i predsjednik Međunarodnog udruženja za ekonomiku samoupravljanja. Bio je i osnivač i dugogodišnji urednik časopisa Ekonomska analiza, koji je kasnije promijenio naziv u Economic Analysis and Worker's Management. Sudjelovao je na velikom broju znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Radio je i kao ekonomski savjetnik predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, vlada Perua, Bangladeša, Brazila i predsjednika turske vlade. Politički rad B. H. započinje kao omladinski rukovodilac Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske u Požegi i član tamošnjeg odbora Narodne fronte. Na radnim akcijama 1945. - 1946. proveo je devet mjeseci. Na fakultetu postaje član SKOJ-a i KPJ. Na drugoj godini studija biva isključen iz Partije, no uskoro je rehabilitiran i članom ostaje do 1990. godine. Jedan je od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu 1989., prvog nezavisnog političkog udruženja u SFRJ. Tijekom 1990. član je rukovodstva SKH-SDP i njegove "vlade u sjeni". Nakon što krajem 1990. napušta SDP, ponovno se politički angažira 1992. kao osnivač i predsjednik Socijaldemokratske unije, stranke nastale spajanjem Saveza reformista Hrvatske i Lige socijaldemokrata. Tu je dužnost obnašao do 1995., te ponovo u razdoblju 1998. - 2000. godine. Također je bio član Predsjedništva i Glavnog odbora društva "Josip Broz Tito" iz Zagreba. Znanstvena biografija B. H. objavljena je u desetak međunarodnih biografskih leksikona. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, od kojih se ističu nagrada za najbolji rad iz statistike koju je dodijelilo Statističko društvo iz Manchestera (1958.); Nagrada 'Mijo Mirković' Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1986.); zbornik u čast B. H. (2000.) i počasna titula profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu (2003.).

Franjo Ksaver Pejačević (Osijek, 15.06.1707. – Požega, 07.10.1781.), hrvatski povjesničar. U mladosti je pristupio isusovačkomu redu (1722.). Nakon završena studija filozofije 1728. predavao je u isusovačkim gimnazijama u Zagrebu i Pečuhu (do 1732.). Studirao je zatim teologiju u Grazu te je nakon stjecanja doktorata iz filozofije i teologije bio profesor u Trnavi, Zagrebu, Ljubljani, Linzu i Pečuhu, a potom i na sveučilištima u Beču i Grazu (1744–59.). Bio je zatim rektor isusovačkih kolegija u Zagrebu, Požegi i Pečuhu do ukinuća Reda 1773., a potom opat u Petrovaradinu. Ubraja se u hrvatske isusovce kontroverziste u XVIII. st., koji su, po uzoru na rasprave isusovaca iz XVI. st. o spornim pitanjima s protestantima, raspravljali o takvim pitanjima između katolika i pravoslavaca radi obnove crkvenoga jedinstva. Njegova predavanja iz kontroverzističke teologije objavljena su u Grazu 1752. pod naslovom Prijepori Istočne i Zapadne crkve (Controversiae Ecclesiae Orientalis et Occidentalis). Obrađena su dva najspornija pitanja – primat Rimske crkve i dodatak filioque u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Potaknut aktualnim raspravama o priznavanju srpskih svetaca, istražio je mnoge izvore kako bi dokazao da su bili u jedinstvu s Katoličkom crkvom. U tu je svrhu napisao i djelo o srpskoj povijesti Povijest Srbije ili 13 razgovora o kraljevstvu i vjeri Srba, od početka do kraja, tj. od VII. do XV. st. (Historia Serviae seu colloquia XIII de statu regni et religionis Serviae, ab exordio ad finem, sive a saeculo VII ad XV, 1799.). Pojedini se dijelovi knjige odnose na srednjovjekovnu povijest Hrvatske, a dvanaesti dio, O uređenju kraljevine i vjere Srba u Bosni (De statu regni et religionis Serblorum per Bosnam), posvećen je srednjovjekovnoj povijesti Bosne.

Antun Radić (Trebarjevo Desno, 11.06.1868. - Zagreb, 10.02.1919.), hrvatski etnolog, političar i publicist. Gimnaziju polazio u Zagrebu (do 1888.), slavistiku studirao u Zagrebu i Beču (1891. - 1892.). Potonje godine doktorirao u Zagrebu radom O nekim eshatološkijem motivima u hrvatskoj književnosti (tiskano 1893.). Do 1895. predavao u školama u Osijeku, Požegi, Varaždinu i Zagrebu. Napustivši prosvjetu počeo se baviti književnim i novinarskim radom. God. 1897. postao urednik Akademijina "Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena". Svojim radom u redakciji "Zbornika" snažno djelovao na razvoj hrvatske etnologije. Iste (1897.) godine tiskao "Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu", prema kojoj su sakupljeni izuzetno vrijedni podaci te napisane i objavljene brojne lokalne monografije. Uvjeren da seljaštvo čini narod i da je narodna kultura zapravo kultura hrvatskog sela, krajem 1899. pokrenuo "Dom - list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk", kojeg je uređivao i ispunjavao prilozima do 1904. godine. Zajedno s bratom Stjepanom postavio ideološke temelje za osnivanje političke organizacije hrvatskog seljaštva odnosno Hrvatske pučke seljačke stranke (1904.). Kao kandidat stranke 1910. godine izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gdje se istaknuo radom na reformiranju lokalne uprave i školskog obrazovanja. Tijekom Prvog svjetskog rata (1917.), ponovno se zaposlio kao profesor na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji. U književnosti je, iako je pripadao naprednoj omladini, oštro kritizirao shvaćanja "mladih" prema kojima je umjetnička sloboda stvaranja trebala biti neograničena. Kao tajnik Matice hrvatske (1901. - 1909.) pisao u "Glasu Matice hrvatske", a svoje je članke, također, objavljivao u "Kolu" i "Obzoru".

Fran Srećko Gundrum Oriovčanin (09.10.1856. - 24.07.1919.), liječnik, kulturni djelatnik i pisac. Studij medicine završio je 1882. u Beču. Za vrijeme studija bio je predsjednik Hrvatskog akademskog društva 'Velebit', te su njegovim marom 1879. u Zagreb preneseni posmrtni ostaci Petra Preradovića. Djelovao je kao gradski fizik u Brodu na Savi, potom u različitim mjestima u Bugarskoj, a od 1894. do kraja života kao gradski fizik i ravnatelj bolnice u Križevcima te docent higijene na tamošnjem Gospodarskom učilištu. Istaknuo se kao zdravstveni prosvjetitelj i popularizator medicine, promicatelj higijenskoga načina življenja te kao borac protiv alkoholizma i pušenja; plodan medicinski pisac. Bio je osnivatelj i predsjednik Društva apstinenata Hrvatske i Slavonije, putopisac i književnik, prevoditelj s bugarskoga, numizmatičar i kolekcionar, pokretač i nositelj različitih društvenih djelatnosti u Križevcima.

Krešimir Nemet (Požega, 23.04.1915. - Zagreb, 22.12.2007.), arhivist. Osnovnu, srednju i visoku školu polazio i završio u Zagrebu. Ispit zrelosti položio 1933. na zagrebačkoj III. gimnaziji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1942. diplomirao povijest i geografiju. Od 1943. do 1945. radio kao nastavnik na Domobranskoj nižoj školi u Karlovcu. Nakon II. svjetskog rata radi kao srednjoškolski profesor na Trgovačkoj akademiji odnosno Ekonomskom tehnikumu u Čakovcu do 1951. kada je premješten u Arhiv grada Zagreba (danas Državni arhiv u Zagrebu). God. 1963. unaprijeđen u zvanje višeg arhivista. Potkraj 1972. prelazi u Arhiv Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv), u kojem ostaje do odlaska u mirovinu 1980. godine. Stručne članke objavljivao je u "Arhivskom vjesniku" i "Arhivistu" u kojima je bio i član uredništva od 1958. odnosno 1962. godine.

Ženska kaznionica u Požegi osnovana je 8. rujna 1941. godine, naredbom ministra pravosuđa i bogoštovlja, prema kojoj je u Požegu preseljena Ženska kaznionica iz Zagreba (NN 122/1941). Na lokalitetu u Požegi od 1919. do 1941. djelovali su odgojni zavodi za djecu: najprije odgojni zavod za mušku djecu, koji je tijekom međuratnog razdoblja postao odgojni zavod za žensku djecu (1924.: Kraljevsko zemaljsko uzgajalište u Požegi, za mušku djecu najkasnije do 1929., ali vjerojatno već ranije postaje: Uzgajalište za žensku djecu, 1941.: Zavod za uzgoj maloljetne ženske djece). Ženska kaznionica u Požegi postojala je isključivo u razdoblju 1941-1945. godine, do uspostave Ženske kaznionice u Pahinskom. Nakon rata u Požegi je nastavio s radom Zavod za popravljanje ženskih maloljetnica.

Josip Adamček (Vuka kraj Osijeka, 13.03.1933. - Zagreb, 25.12.1995), povjesničar. Osnovnu školu pohađao u Vuki, gimnaziju u Požegi i Osijeku, gdje je 1953. god. maturirao i zaposlio se u tvornici "Saponia". Od 1954. do 1959. studirao povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1961. do 1970. radio kao asistent za povijest. Nakon obrane disertacije ("Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća", 1977.), izabran (1978.) za docenta, a nešto kasnije i za izvanrednog profesora pri Katedri hrvatske povijesti. Bio je član izdavačkog savjeta časopisa "Kaj" (1977. - 1979.), god. 1977. postao predsjednik Saveza povijesnih društava Hrvatske, a 1978. predstojnik Odjela za hrvatsku povijest Centra za povijesne znanosti u Zagrebu.

Josip Buturac (14.11.1905. - 05.10.1993.), povjesničar, arhivist i crkveni pisac. Osnovnu školu pohađao u Ruševu, gimnaziju u Požegi, Travniku i Zagrebu, gdje je 1925. i maturirao u Nadbiskupskoj gimnaziji. Studij teologije završio u Zagrebu. Od 1934. do 1936. studirao na povijesnom fakultetu Papinskog sveučilišta u Rimu. Na Zagrebačkom sveučilištu od 1936. do 1939. slušao hrvatsku povijest i etnologiju. Doktorirao 1944. tezom "Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja". Službovao kao kapelan u Kutini (1929-31.), župnik u Čagliću (1931. - 1934.) te kateheta u Zagrebu (1936. - 1939.). Od 1939. do 1941. arhivist u Nadbiskupskom arhivu i ordinarijatu u Zagrebu, a od 1941. do umirovljenja 1965. u Državnom arhivu u Zagrebu (danas HDA). Godine 1944./1945. i 1953. - 1962. predavao crkvenu povijest na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je član Vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije za crkvene knjižnice, arhive i muzeje te član Arhivskog odbora Zagrebačke nadbiskupije.