Rezultati pretrage

Viktor August Bek (26.08.1888. - 20.10.1974.), dramski glumac i redatelj. Djetinjstvo proveo s roditeljima na Braču, gdje mu je otac služio vojsku. Po povratku 1899., pohađao je srednju školu u Srijemskoj Mitrovici, a graditeljsku u Zagrebu. Usporedo je učio glumu kod Đ. Prejca. Nastupio je 1909. u Zagrebačkom kazalištu. Ne dobivši stalni angažman, pristupio je putujućoj družini P. Ćirića i R. Mlinarića. Na poziv intendanta N. Fallera prešao je 1910. u HNK u Osijeku, gdje je od 1911. stalno angažiran. Godine 1912. nastupa s putujućom družinom tog kazališta u Bosni i Dalmaciji. Kao stipendist osječkog kazališta u sezonama 1911./1912. - 1913./1914. boravio je 18 mjeseci u Beču učeći glumu i režiju. U sezoni 1924./1925. bio je glumac i redatelj u Sarajevu, 1925./1926. u Splitu, 1926. - 1928. ponovo u Sarajevu, a 1928. trajno prelazi u Zagreb, da bi istodobno kao redatelj djelovao u Varaždinu, Skopju, Mostaru i Karlovcu. U HNK Zagreb glumio je do 1954., kada na Gavellin poziv prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište odnosno Kazalište Gavella. Dobio je više priznanja: Sterijinu nagradu (1958.), Nagradu grada Zagreba (1960.), te za životno djelo Nagradu Vladimir Nazor (1970.). Glumio je u kazalištu, u više radio-drama i na televiziji, te u filmovima. Bavio se i prevodilačkim radom (preveo je nekoliko kazališnih komada s njemačkog).

Franz Thiard De Laforest (Beč, 26.04.1838. - Kotor, 04.04.1911.), fotograf. Potomak je burgundijske porodice Thiard de Bissy, ogranak koje se početkom 19. stoljeća doselio iz Francuske u Beč. 1856. godine uspješno je završio trgovačku školu i započeo fotografirati, a nakon kraćeg boravka u Trstu, početkom 1860-ih godina pojavljuje se u Bakru. Trag najranijeg fotografskog ateljea ostavio je tijekom prve polovice 1860-ih u Rijeci s poslovnim partnerom Stigerom, s kojim ga nalazimo i u Zadru, u kojem radi do približno 1866. godine. Nakon Zadra odlazi u Šibenik u kojem nastavlja raditi kao portretni fotograf, ali započinje i sa snimanjima izvan atelijera. Poduzima prva putovanja duž dalmatinske obale i dolazi 1866. do Omiša, a 1873. godine sve do Boke Kotorske. Od sredine 1870-ih godina radi neko vrijeme u Splitu u kojem 1878. godine objavljuje svoju prvu knjigu pod naslovom "Spalato und seine Alterthümer" (Split i njegove starine) ilustriranu s 10 vlastitih fotografija. Iste godine u Livnu snima 28 najuglednijih tamošnjih prvaka. Kraće vrijeme nakon Splita boravio je u Beču, gdje se oženio Gabriellom von Lachmann, a zatim oko 1880. godine seli u Mostar. Kao mostarski fotograf snimio je vrijednu kolekciju zadarskih veduta te izdao mapu s 28 fotografija s gradilišta pruge Metković – Mostar. U to je vrijeme nagrađen i brončanom medaljom na izložbi u Trstu („Esposizione industriale agricola Austro-Ungarica 1882“). Nakon Mostara, sredinom 1880-ih, put ga odvodi u Dubrovnik u kojem snima panorame grada i razne gradske motive, da bi se tijekom 1890-ih konačno nastanio u Kotoru. Tamo 1898. godine objavljuje drugu knjigu naslovljenu "Die Bocche di Cattaro" (Boka Kotorska), ilustriranu vlastitim fotografijama otisnutim u tehnici svjetlotiska, a iste godine dovršava i svoj veliki "Album von Dalmatien" u kojem je okupio sve snimke nastale na području Dalmacije kroz proteklih tridesetak godina rada. Za vrijeme rada u Kotoru osvaja i svoju drugu nagradu, zlatnu medalju na izložbi u Parizu („Exposition universelle de 1900“).

Stjepan Sarkotić (Sinac kod Otočca, 04.10.1858. - Beč, 16.10.1939.), general. Vojni kolegij pohađao u St. Pöltenu (Donja Austrija), a vojnu akademiju u Wiener-Neustadtu. Kao poručnik sudjeluje u operacijama u Bosni i Hercegovini (1879. - 1882.), te u vojnoj ekspediciji u Krivošijama u Crnoj Gori u gušenju Hercegovačko-bokeljskog ustanka (1882.). Školovanje je upotpunio u Ratnoj školi u Beču (1882. - 1884.). Od 1885. do 1895. djeluje u brigadnom i divizijskom generalstožeru u Mostaru i Beču. U Osijeku je od 1895. do 1898. zapovjednik Glavnog stožera osječke 7. pješačke divizije. Godine 1899./1900. službuje u Pragu u pješačkoj pukovniji. U prosincu 1900. imenovan zapovjednikom Glavnog stožera Zapovjedništva ratne luke Pula. Nakon Pule službuje na području Austrije kao zapovjednik glavnih stožera brigade odnosno divizije. Godine 1907. unaprijeđen je u general-bojnika, a 1909. podijeljeno mu je plemstvo. Godine 1911. postaje podmaršal. Od 1912. do 1914. djeluje u Zagrebu kao zapovjednik VI. zagrebačkog okruga hrvatsko-slavonskog domobranstva. U napadu na Srbiju 1914. zapovjedao je 42. domobranskom pješakom divizijom. Od 28.11. do 26.12.1914. guverner je Srbije sa sjedištem u Šapcu. Dana 22.12.1914. imenovan je zapovijedajućim generalom Bosne, Hercegovine i Dalmacije i Zemaljskim upraviteljem Bosne i Hercegovine. Godine 1915. unaprijeđen je u generala pješaštva. U siječnju 1916. rukovodio je napadom kojim je osvojen Lovćen i zauzeta Crna Gora. Ta mu je pobjeda početkom 1917. godine donijela ugarski barunat i predikat "von Lovćen" , te je unaprijeđen je u general- pukovnika. Nakon propasti Austro-Ugarske, te kratkog vremena provedena u konfinaciji u Zagrebu, otputovao je u Beč, gdje je na čelu hrvatskih emigranata, pristaša Starčevićeve politike, koji su već 1919. uspostavili vezu s političarima Hrvatske stranke prava i formirali hrvatski emigrantski revolucionarni komitet. U austrijskom tisku Sarkotić se u razdoblju 1919. - 1929. bavio aktualnim političkim pitanjima.