Rezultati pretrage

Leonid Mironovič Leonidov (03.06.1873. - 06.08.1941.), ruski glumac. Djelovao je i kao redatelj i pedagog, a od 1918. nastupao na filmu.

Boris Livanov (Moskva, 08.05.1904. - Moskva, 22.09.1972.), filmski i kazališni glumac te redatelj. Pohađao glumačku školu Hudožestvenog teatra u Moskvi, u kojem je 1924. i otpočeo karijeru; na filmu debitira iste godine. U razdoblju nijemog filma nastupa rijetko, posvećujući se prvenstveno kazalištu (i kao redatelj). Nakon glavne uloge u Dezerteru (1933.) V. I. Pudovkina stvara i uspješnu filmsku karijeru. Ostale važnije uloge: Oktobar (S. M. Ejzenštejn i G. V. Aleksandrov, 1928.); Dubrovski (A. I. Ivanovski, 1936.); Deputat Baltika (J. J. Hejfic i A. G. Zarhi, 1937.); Minjin i Požarski (V. I. Pudovkin i M. I. Doller, 1939.)...

Ljudmila Stefanovna Petruševskaja (26.05.1938.), ruska književnica. Kratke priče objavljuje od 1972. godine. Drame, napisane 1970-ih i izvođene u ruskim i svjetskim kazalištima, promovirale su ju u vodeću predstavnicu "novoga vala" ruske dramaturgije. Dijelom slijedi konceptualnu poetiku, a katkad se poigrava s tradicijom komedije dell’arte (Kolombinin stan – Kvartira Kolombiny, 1985.), često s parodijskom dekonstrukcijom vođa sovjetskog totalitarizma i društva (Muška zona – Mužskaja zona, 1994.) te citatnim brikolažima po uzoru na ruske klasike (Tri djevojke s golubom – Tri devuški s golubom, 1983.). Prozni opus čine romani i dulje pripovijesti (Vrijeme noć – Vremja noč’, 1992.; Lutkarski roman – Kukol’nyj roman, 1997.), u kojima su naracija i motivi često preuzeti iz ruske bajke (Stvarne bajke – Nastojaščie skazki, 1997.; Gdje sam bila: priče onkraj realnosti – Gde ja byla: rasskazy inoj real’nosti, 2002.). Godine 1996. objavljena su joj sabrana djela u pet svezaka.

Ivan Očak (Vrdnik (Srbija), 02.01.1920. - Zagreb, 24.03.1994.), povjesničar. Kao sudionik NOP-a teško ranjen i poslan na liječenje u SSSR. Na Moskovskom sveučilištu studirao povijest, diplomirao (1953.) i radio kao asistent i docent. Doktorirao 1971., a godinu kasnije protjeran iz SSSR-a. Vrativši se u Hrvatsku, do umirovljenja (1990.) radio u Institutu za hrvatsku povijest. Najznačajnija su mu djela "U borbi za ideje oktobra" (1976.), "Jugoslavenski oktobarci" (1976.), "Krleža-Partija" (1982.), "Hrvatsko-ruske veze" (1993.).

Ivan Plotnikov (04.12.1878. - 31. 07.1955.), hrvatski kemičar ruskog podrijetla. Prvi profesor fizike i fizikalne kemije na Kemijsko-inžijerskom odsjeku Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. Tehničkog fakulteta). Studirao fiziku i matematiku u Moskvi, doktorirao u Leipzigu (1905.). Godine 1914. postao upravitelj Kemijskog instituta na Moskovskom sveučilištu, godinu kasnije postigao drugi doktorat, a 1916. postao redoviti profesor. Četiri godine kasnije (1920.), došao na Tehničku visoku školu u Zagrebu, gdje je osnovao Zavod za fiziku i fizikalnu kemiju. Umirovljen je 1943. godine. U svojim radovima bavio se kinetikom fotokemijskih reakcija i proučavao fenomene iz područja ultraljubičastog zračenja. Bio je prvi urednik međunarodnog znanstvenog časopisa "Radiologica", koji je od 1937. do izbijanja II. svjetskog rata izlazio u Berlinu.

Elizaveta Svilova (05.09.1900. - 11.11.1975.), ruska filmska montažerka. Poznata po dokumentarcima o Drugom svjetskom ratu.

Aleksej Batalov (20.11.1928. - 14.06.2017.), ruski glumac. Iz kazališne obitelji, 1950. završio studij glume u Moskovskom hudožestvenom akademskom teatru (MHAT), u kojem će poslije biti angažiran. Na filmu je debitirao 1944., a najznačajnije glavne uloge ostvario je na prijelazu u 1960-e u: Ždralovi lete (Letjat žuravli, 1957.) M. K. Kalatozova, Dama s psićem (Dama s sobačkoj, 1960.) J. J. Hejfica i Devet dana jedne godine (Devjat’ dnej odnogo goda, 1962.) M. I. Romma. Okušao se i kao redatelj u kazalištu, nakon 1960. i na filmu.

Teodor Bunimović (22.07.1908. - 29.03.2001.), snimatelj.

Donio Donev (27.06.1929. - 28.11.2007.), bugarski animator i redatelj. Studirao na Umjetničkoj akademiji u Sofiji, specijalizira animaciju u Moskvi. Važniji filmovi: Duet (1961.), Cirkus (Cirk, 1962.), Proljeće (Prolet, 1966.), Strijelci (Strelci, 1967., nagrade u Mamaji i Varni), Happy End (1969., nagrada u Mamaji), Tri glupana (Trimata glupaci, 1970., nagrade u Barceloni, Varni i Annecyju), Umno selo (1972., nagrade u Oberhausenu i Teheranu), De facto (1973., nagrade u Leipzigu, Oberhausenu, Varni i Tampereu), Muzikalno drvo (Muzikalnoto darvo, 1976.) itd. Često se oslanja o narodne priče i pučki humor, a istom vedrinom i promišljenom naivnošću sažima suvremene životne apsurde.

Eduard Vasiljevič Nazarov (23.11.1941. - 11.09.2016.), ruski animator, scenarist, glasovni glumac i ilustrator knjiga. Potpredsjednik ASIFA-e (svjetske organizacije animiranog filma Association Internationale du Film d’Animation) između 1987. i 1999. godine.

Hermann Pörzgen (1905. - 1976.), njemački novinar i diplomat. Studirao je teatrologiju i filologiju u Hamburgu, Rigi, Berlinu i Kölnu te je 1936. doktorirao. Od 1929. bio zaposlen u novinama Frankfurter Zeitung, u kojima je od 1934. bio urednik za vanjsku politiku, zbog čega je boravio u Pragu i Varšavi. U prosincu 1938. pridružio se Nacističkoj stranci. Od 1937. do 1941. bio je strani dopisnik navedenih novina iz Moskve, a po izbijanju rata Njemačke i sovjetske Rusije vratio se u Njemačku i zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova, te je poslan u konzulat u Tangir. Iz španjolskog Maroka izvještavao je za novine Das Reich, pišući s antisemitskim aluzijama. U lipnju 1944. postao zamjenik glasnogovornika u Vichyju (okupirana Francuska) te se odselio u Sofiju kao izaslanik za tisak, gdje su ga na kraju rata zarobili Sovjeti. Njegovo su izvještavanje iz Sovjetskoga Saveza tijekom 1930-ih tretirali kao špijunažu i smatrali da je pisao klevetničke članke pa je osuđen na zatvorsku kaznu od 15 godina. U Zapadnu se Njemačku vratio 1955. i nastavio se baviti novinarstvom, pišući za Frankfurter Zeitung o svom posjetu konclogoru Auschwitz. U Moskvu se vratio 1956. kao dopisnik navedenih novina. Njegova su javljanja urodila s nekoliko knjiga koje je za čitatelje Zapadne Njemačke napisao o Sovjetskom Savezu. Zapadna Njemačka mu je 1965. dodijelila odlikovanje prvog reda za zasluge te novinarsku nagradu Theodor Wolff 1972. godine.