Rezultati pretrage

Vladimir Bornemissa (Donja Stubica, 25.11.1886. - Crikvenica, 17.02.1968.), novinar i političar. Nakon završene pučke škole u Sisku gimnaziju pohađa u Zagrebu do 1903. kada je izbačen zbog sudjelovanja u pokretanju omladinskog socijalističkog lista Nova snaga i sudjelovanju u antikhuenovskim demonstracijama zajedno s Jankom Polićem Kamovom i Stjepanom Radićem. Od 1903. surađuje u socijalističkom tjedniku Crvena zastava (Budimpešta). Gimnaziju nastavlja u Srijemskim Karlovcima, a u Baselu završava Višu trgovačku školu. U Beogradu se kreće u krugu srpskih socijaldemokrata. Pod sumnjom da je špijun prvi je put zatvoren u Pirotu, a potom u Beogradu. Iz Glavnjače je pušten zauzimanjem A.G. Matoša. God. 1906. sudjeluje na sastanku anarhista u Amsterdamu. Pripada njihovoj anarhosindikalističkoj struji. God. 1903–12. surađuje u socijaldemokratskim tjednicima i dnevnicima te ulazi u uredništvo "Napreda" (Zagreb). Označen kao vođa atentata na bana komesara S. Cuvaja 1912. (Jukićev atentat), bježi pred policijskom potragom u Milano, gdje o prilikama u Hrvatskoj piše u socijalističkom listu "Avanti", potom odlazi u Zürich, gdje upoznaje V.I. Lenjina a druguje s R. Albertom i F. Plattenom, pa u SAD (Chicago), gdje uređuje hrvatske iseljeničke novine "Radnička straža" i "Sloboda". Iz SAD djeluje kao i dopisnik zagrebačkoga socijaldemokratskog dnevnika "Slobodna riječ", a u njemu surađuje sve do 1931. Godine 1914. vraća se u Zagreb, zatim je mobiliziran, ranjen i interniran u Komarnu. U jesen 1918. dolazi u Zagreb i priključuje se radničkom pokretu. Sudjeluje u pripremama Beogradskog kongresa 1919., na kojemu je supotpisnik tzv. Manifesta opozicije od 29. ožujka protiv tzv. ministerijalaca V. Koraća i V. Bukšega. God 1919. bio je delegat Prve mjesne konferencije zagrebačke organizacije SRPJ(k) i zastupnik dalmatinskih sindikata na glavnoj godišnjoj skupštini ORS-a. Sekretar je Pokrajinskoga radničkog sindikalnog vijeća SRPJ(k) za Hrvatsku i Slavoniju. Jedan je od osnivača Partijske škole u Zagrebu. Suradnik je partijskog lista "Istina" odn. Nova istina, te urednik od broja 78, kada su ga uzurpirali centrumaši. Na II. kongresu KPJ 1920. u Vukovaru zastupao je centrumašku liniju. Poslije je prišao Orjuni. Do 1941. novinar je Novosti. Više članaka o pitanjima radničkog pokreta i drugim temama objelodanio je u periodicima Hrvatska njiva i Jugoslavenska njiva, Pravda, Istina, Nova istina, Željezničar, Crveni kalendar, Rad, Pobeda, Zagrebačka orjuna, Novosti, Radnički glasnik. Potpisuje se i pseudonimom Stolniković. Uređivao je Živežarski radnik i Radnički glasnik. Nakon rata živio u Rijeci.

Ivan Zajc ml. (Rijeka, 03.08.1832. - Zagreb, 16.12.1914.), hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog. U ranom djetinjstvu učio glazbu od oca, u šestoj godini javno nastupao svirajući violinu i klavir, a prve je skladbe napisao s dvanaest godina. God. 1850. otišao na Konzervatorij u Milano, gdje je studirao do 1855. godine. Nastavnici su mu bili S. Ronchetti-Monteviti (kontrapunkt i kompozicija), A. Mazzucato (instrumentacija) i L. Rossi (dramska muzika). Za vrijeme studija bio je jedan od najdarovitijih učenika. Njegov je diplomski rad (opera "La Tirolese") nagrađen, te mu je omogućio ostajanje u Milanu. Međutim, zbog obiteljskih se razloga vratio u Rijeku i do 1862. godine djelovao kao nastavnik u Filharmonijskom zavodu. Od 1862. do 1870. boravio u Beču, u kojemu se afirmirao ponajprije kao skladatelj mnogih opereta od kojih je već prva ("Mannschaft an Bord", 1863.), postigla veliki uspjeh kod publike. Na poziv I. Dežmana, F. Markovića, A. Šenoe, P. Preradovića i J. J. Strossmayera, 1870. godine došao u Zagreb, gdje je postao ravnatelj i dirigent prve stalne hrvatske opere te nastavnik i ravnatelj škole Glazbenog zavoda. Operu je vodio do njezina ukidanja (1889.), a školu do umirovljenja (1908.). Četiri desetljeća bio je središnja ličnost zagrebačkog glazbenog života, organizator, dirigent i autor opsežnog opusa. Usporedo s organizacijsko-pedagoškom, te izvođačkom djelatnosti, Zajc je stalno skladao, pa je za vrijeme boravka u Zagrebu nastao veći dio njegova opusa koji broji 1200 djela. Po stilu je pripadao izričaju romantike, bio je sljedbenik talijanske operne tradicije, vješt instrumentator i melodičar. Zajčeva najbolja djela treba tražiti među njegovim opernim radovima: opera "Nikola Šubić Zrinjski" (1876., skladana na libreto H. Badalića, prema drami T. Körnera), te opere "Pan Twardovski" (1880.) i "Gospoje i husari" (1886.). Od velike su vrijednosti njegovi zborovi "Zrinsko-Frankopanska", "Slijepac Marko", "Večer na Savi", "Glasna jasna" i solo popjevke "Domovini i ljubavi", "Lastavicam", "Vir", ciklus "Mletačke elegije". Ostala su mu važnija djela "Fantasia polacca" op. 617 za klavir i orkestar, operete "Momci na brod" ("Mannschaft an Bord", 1863.), "Boajsijska vještica" ("Die Hexe von Boissy", 1886.), alegorija "Prvi grijeh", te oratorij "Oče naš" (1897.).