Rezultati pretrage

Grad Knin je, nakon redarstvene akcije "Oluja" 1995. godine, kao pravna osoba uključen u Zadarsko-kninsku županiju, a njegov je status konačno definiran Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (NN 10/97) kada je uključen u Šibensko-kninsku županiju.

Muzej u Kninu počeo je raditi 1969. godine pod nazivom Zavičajni muzej Kninske krajine. Odlukom Gradskog vijeća od 19. studenog 1997. dobiva današnji naziv.

Dana 29. siječnja 1798. guverner Thurn je izdao poseban ukaz o osnivanju Mjesnog starješinstva Knin, a djelovalo je do kraja 1806. godine iako su Francuzi u veljači te godine preuzeli upravu Dalmacije.

Veljko Perović (1928. - 2015.), prehrambeni stručnjak za preradu i konzerviranje ribe. Osnovnu školu i prve razrede gimnazije završio je u Splitu, a gimnaziju završava 1947. u Kninu. Završio 1954. Kemijsko-tehnološki odsjek Tehničkog fakulteta u Zagrebu te magistrirao tehnologiju prehrambene prerade. Specijalizaciju u vezi prerade ribe pohađa 1958. u Norveškoj. Direktor Instituta za tehnologiju ribe u Zadru; konzultant Organizacije za prehranu i poljoprivredu UN-a (FAO) od 1972. s područja ribarstva i prerade ribe. Sudjelovao u projektima ribarstva i prerade ribe za Jemen, Somaliju, Maroko, Indiju, Meksiko, Peru, Sjevernu Koreju, Kinu, Tursku, Sjevernu Koreju, Panamu, Malaziju, Tajland, Indonesiju, Zapadnu Njemačku, Italiju, Češku, Argentinu i Gambiju. Službovanje: tehnolog u Birou za unaprjeđenje industrije za preradu ribe, Zadar (1955-1956); tehnički direktor Kombinata za ulov i preradu voća i povrća 'Adria', Zadar (1956-1960); stručni suradnik Instituta za tehnologiju ribe u Zadru (1960); direktor Instituta (1960-1973), honorarni nastavnik u Industrijskoj školi u Zadru i Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, viši predavač i asistent na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, honorarni suradnik na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu. Od 1992. do 1995. savjetnik za preradu ribe za Tanker-komerc iz Zadra i Lukar iz Novalje, te Saudi Fisheries iz Ismailije u Egiptu. Sudjelovao u poslijeratnim radnim akcijama pruga Šamac-Sarajevo i izgradnji Studentskog grada u Zagrebu. Upućen je 1962. u Egipat na zahtjev egipatske vlade kao stručnjak za preradu ribe. Bio je član Nacionalnog komiteta za ispitivanje Mediterana.

Vladimir Poljak (Vukovo Selo, 11.12. 1920. - Novi Marof, 24.10.1998.), pedagog, učitelj, sveučilišni djelatnik. Pučku školu polazio je Šenkovcu, a nižu gimnaziju u Titovoj Korenici. Nakon gimnazije upisuje Učiteljsku školu u Zagrebu na kojoj maturira 1940. godine. Iste godine zapošljava kao učitelj u Mariji Gorici i Laduču. Za uspješan učiteljski rad 1947. dobiva od tadašnjeg Ministarstva prosvjete stipendiju (upućen je dekretom) za studij pedagogije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem studira pedagogiju i psihologiju u kombinaciji s filozofijom. Diplomirao je 1951. i za odličan uspjeh na studiju nagrađen novčanom nagradom od Rektora Sveučilišta u Zagrebu. Potom je dvije godine upućen na službu u učiteljsku školu u Kninu, gdje radi kao učitelj, i Zadru gdje predaje pedagogiju i psihologiju. Krajem 1953. izabran je za asistenta na Odsjeku za pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Katedri za didaktiku i metodiku. Doktorirao je 1958. na Sveučilištu u Zagrebu obranom disertacije Didaktički princip cjelovitosti nastave. Dvije godine radi kao naslovni docent, a nakon što je obranio temu: Integracija nastave i raspored sati izabran je u status docenta. Godine 1960. - 1961. dobiva UNESCO-vu stipendiju i odlazi u Zapadnu Njemačku na stručno usavršavanje, gdje je u Frankfurtu, Münchenu i Hamburgu održao predavanja o školskom sustavu tadašnje Jugoslavije. Izvanredni sveučilišni profesor postaje 1966., a redovni 1972. godine. Kao sveučilišni djelatnik boravio je u više zemalja (Francuska, Njemačka, Rusija, Švicarska, Italija, Austrija) gdje je proučavao školske i pedagoške sustave te njihova iskustva prenosio u svoju sredinu. Bio je član delegacije Saveza pedagoških društava Jugoslavije u Sovjetskom savezu 1966., te godinu dana kasnije predstavljao jugoslavenske pedagoge na jubilarnom zasjedanju Akademije pedagoških nauka u Moskvi. Umirovljen je 1985. godine. Trideset i dvije godine bio je asistent, docent, izvanredni i redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku za pedagogiju. Objavio je velik broj stručnih i znanstvenih radova te 25 knjiga, prevedenih na desetak stranih jezika. Djelovao u stručnim udrugama, osobito u Hrvatskome pedagoško-književnome zboru, kojega je bio predsjednik (1966–67.). Glavni urednik časopisa Pedagoški rad (1960–74.). Dobitnik državne nagrade "Ivan Filipović" za životno djelo (1980.).

Na temelju Napoleonova dekreta od 4. rujna 1806. godine Dandolo je 26. listopada 1806. donio Pravilnik o ustroju upravne i sudbene vlasti (Regolamento organico della giustizia civile, e punitiva per la provincia della Dalmazia) kojim se uređuje sudstvo, a stupio je na snagu 1. siječnja 1807. godine. Mrežu sudova u Dalmaciji prema ovom Pravilniku čine: 21 Pomirbeni sud (Giudizio di pace), od kojih je njih sedam na području okruga Split (Split, Trogir, Omiš, Sinj, Nerežišća, Hvar i Vis); dva prvostupanjska suda (Tribunale di prima istanza) u Splitu i Zadru; Prizivni sud (Corte d’Appello) imao je sjedište u Zadru, a trgovački sud (Tribunale di commercio) i Revizijski sud (Tribunale di cassazione di Regno) bili su u Milanu. Za kaznena djela uveden je državni branitelj i odvjetnik koji je zastupao okrivljenoga. Pomirbeni sud u Kninu osnovan je temeljem Napoleonovog dekreta i provedbenom naredbom Vincenzo Dandola 1806. godine, a s radom je započeo 1807. godine. Pomirbeni sud u Kninu djelovao je do 1. veljače 1820. kada je na snagu stupio novi ustroj sudbene vlasti u Dalmaciji kojeg je provela Druga austrijska uprava.

Velika župa Bribir djelovala je pod nazivom Velika župa Bribir i Sidraga od 27. lipnja 1941. do 30. listopada 1943. (NN 57/1941), kada je ukinuta. Njezin teritorij, kojemu je u međuvremenu priključen Šibenik, uključen je u novoosnovanu župu Bribir, djelatnu od 1. studenog 1943. (NN 249/1943). Do 1943. obuhvaćala je kotarske oblasti Drniš (koja je uspostavljena 1. kolovoza 1941, NN 60/1941), Knin, Bosansko Grahovo (priključeno 10. prosinca 1941., isključenjem iz Velike župe Krbava-Psat, NN 201/1941), te kotarsku ispostavu Drvar. Sjedište Velike župe Bribir postao je Šibenik 26. listopada 1943. tako da je njezin teritorij od tada obuhvaćao kotarske oblasti Bosansko Grahovo, Drniš, Knin, Šibenik, te kotarsku ispostavu Drvar. Na području ove velike župe iznimno stanje je proglašeno 20. svibnja 1944. godine, pa je tada poslove građanske uprave preuzeo zapovjednik obalnog odsjeka Like. Njemu je 28. ožujka 1945. godine za te poslove dodijeljen glavar građanske uprave.

Julije Gazzari (Sutivanu na Braču, 21.12.1865. - Zagreb, 15.09.1934.), odvjetnik i političar. God. 1883. završio je gimnaziju u Splitu, a pravo diplomirao 1887. u Grazu, gdje se upoznao s Antom Trumbićem. Prvu odvjetničku kancelariju otvorio u Kninu, a od 1904. živio i radio u Šibeniku. Jedan je od prvih odvjetnika koji je svoje klijente branio na hrvatskom jeziku, što mu je pribavilo ugled borca protiv talijanštva. Ljeto 1914., zbog opasnosti od uhićenja, s obitelji pobjegao u Veneciju, gdje se pridružio Trumbiću, Supilu i drugim političarima koji će činiti jezgru Jugoslavenskog odbora (JO). Nakon službenog osnivanja JO kraće vrijeme boravio u Londonu, zatim, kao voditelj ureda Odbora (1917. - 1918.) u Ženevi, a poslije Rimskog kongresa (prvo otvoreno zalaganje za stvaranje samostalnih država na tlu Austro-Ugarske Monarhije) u travnju 1918., s D. Trinajstićem vodio je predstavništvo JO u Rimu. Boreći se protiv talijanskog iredentizma, dva puta je 1917. godine neslužbeno pregovarao sa talijanskom delegacijom, u srpnju u Zürichu te u prosincu u Londonu, gdje je zajedno sa Trumbićem pokušavao ublažiti talijanske zahtjeve i Londonski ugovor. Gazzari je bio jedan od tvoraca Ženevskog sporazuma, posljednjeg pokušaja JO da Pašićevoj velikosrpskoj politici suprotstavi načelo ravnopravnosti i federalizma (6-9.11.1918.). God. 1919. - 1920. član ekspertne etnografsko-povijesne sekcije delegacije kraljevine SHS za pregovore o granicama na pariškoj Mirovnoj konferenciji. Razočaran beogradskom politikom povukao se iz političkog života i do 1931. vodio odvjetničku kancelariju.

Stvaratelj je osnovan 1955. godine. Od 1975. posluje u sastavu kombinata RMK Zenica. Nakon Domovinskog rata u skladu sa Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/1991) pretvara se u dioničko društvo. Godine 2003. jednim dijelom ulazi u sastav Samoborske tvornice vijaka DIV. Likvidacija društva provedena je 2005. godine.