Rezultati pretrage

Roman Galić (Imotski, 25.05.1914. - Zagreb, 13.05.1999.), hrvatski inženjer elektrotehnike. Realnu gimnaziju završio u Splitu (1932.), osam godina kasnije (1940.) diplomirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a 1980. doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu tezom "Jedna mogućnost povećanja isijane snage satelita". God. 1952. stipendist francuske vlade na École supérieure d’électricité-radio i École national supérieure des télécommunications u Parizu, 1955. stipendist Talijanske radiotelevizije (RAI) u Torinu i Monzi, a bio je i na studijskim boravcima u 25 razvojnih centara i laboratorija u Europi i SAD. U Zagrebu radio u Siemens d.d. (1941.), potom na Radiju Zagreb i RTV Zagreb do umirovljenja 1979. godine. Na Tehničkom fakultetu honorarno predavao od 1948. do 1958. God. 1954. osnovao i do 1958. bio predstojnik Zavoda za emisione uređaje (kasnije Zavod za visokofrekventnu tehniku), te od 1974. do 1995. predavao na poslijediplomskom studiju Elektrotehničkog fakulteta. Bio je predsjednik Saveza elektrotehničkih inžinjera i tehničara Hrvatske (1977. - 1980.) i Aerokozmonautičkog društva Hrvatske (1977. - 1979.). Dobitnik nagrade "Nikola Tesla" 1975. godine.

Milivoj Mirza Abdurrahman Malić (10.07.1897. – 12.10.1935.), prvi hrvatski iranist, orijentalist i prevoditelj. Rođen u Imotskom u građanskoj rimokatoličkoj obitelji, podrijetlom po majci iz plemićke obitelji Šoić Mirilović iz Imotskog. U ranom djetinjstvu živi u Imotskom i Omišu gdje započinje osnovno školovanje, a od 1906. godine na Sušaku gdje je obitelj doselila radi školovanja djece. Od 1907. do 1911. godine polazi niže razrede Kr. velike gimnazije na Sušaku, a zatim se školuje te 1915. godine maturira na Kr. Trgovačkoj akademiji spojenoj s Kr. Realnom gimnazijom na Sušaku. Potom službuje u riječkim i sušačkim bankama. Po završetku Prvog svjetskog rata i raspadu Austro-Ugarske monarhije u jesen 1918. godine sudjeluje u burnim političkim događajima u Rijeci kao dragovoljac Narodnog vijeća SHS, a nakon ulaska talijanske okupacijske vojske u Rijeku, uključuje se u međimurske događaje kao legionar te čuva granicu na Muri. Potom u Zagrebu radi kao bankovni činovnik te 1920. godine upisuje studij na tek otvorenoj Kr. Visokoj školi za trgovinu i promet u Zagrebu. Intelektualno i duhovno znatiželjan te posebno nadaren za učenje jezika, od mladosti pokazuje naročit interes za kulturu Istoka, privatno se posvećuje proučavanju filozofije, teologije i filologije. Nakon što je 03.03.1922. godine u Zagrebu prešao na Islam i uzeo ime Mirza Abdurrahman, napušta studij ekonomije i intenzivno se posvećuje proučavanju Islama i učenju jezika. U ožujku 1922. godine odlazi u Španjolsku, u Barceloni radi u redakciji lista La Vanguardia i kao službenik u poslanstvu Kraljevine SHS, putuje i istražuje tragove arapske kulture u toj zemlji. Od 1924. godine živi u Francuskoj, gdje u Parizu na sveučilišnoj Školi za žive istočne jezike (L´Ecole Nationale des Langues Orientales vivantes) upisuje studij arapskog, turskog i perzijskog jezika istovremeno studirajući španjolski i njemački na Filozofskom fakultetu. U Tunisu u ljetnom semestru 1928./29. godine pohađa predavanja na Visokoj školi za arapski jezik i na starom islamskom učilištu na Ez-Zitouna medresi, 1930-ih neko vrijeme živio u Nici, a u domovinu se teško bolestan vratio 1935. godine. Pisao je eseje i putopisne osvrte, prevodio s talijanskoga, njemačkoga, engleskoga, španjolskoga i perzijskoga jezika. Prilozi su mu među ostalim tiskani u periodicima Riječ (1923.), Jutarnji list (1924.), Đulistan (1926.), Gajret (1927.), Jugoslavija u Francuskoj (Pariz 1929.), Novi behar (1929–30.), Naš svijet (1966.), Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ (1967.) i Znakovi vremena (2015.).