Rezultati pretrage

Antun Mihalović (Feričanci, 17.07.1868. - Zagreb, 21.09.1949.), hrvatski političar. Nakon studija prava u Beču i Grazu radio kao vježbenik u Osijeku (od 1893.), kotarski pisar u Virovitici (1894.) i upravitelj kotara u Donjem Miholjcu (1898. - 1901.). Od 1904. do 1907. bio je veliki župan Virovitičke županije i grada Osijeka, ali je odstupio s položaja zbog sukoba oko "željezničarske pragmatike". Kao kandidat Hrvatsko-srpske koalicije 1913. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru i u velikašku kuću zajedničkoga Ugarsko-hrvatskog sabora. Za hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana bio je izabran 1917., a u listopadu 1918. predsjedništvo Narodnoga vijeća SHS povjerilo mu je bansku vlast u Hrvatskoj i Slavoniji. Ostavku podnio u siječnju 1919. godine. 1922. kupio je dvorac Erdödy u Kerestincu u kojem je živio te je bio njegov posljednji vlasnik prije nego je pretvoren u zatvor. Kerestinečki posjed imao je 650 jutara te se oko njega sukobio s dotadašnjim političkim saveznicima i prijateljima prilikom agrarne reforme. U Kraljevini Jugoslaviji bio je član Jugoslavenske radikalne zajednice. Bio je vođa za Hrvatsku fašističke organizacije JUGORAS jugoslavenskog premijera Milana Stojadinovića, tzv. plavih košulja. Uz pomoć svog zeta, ministra dvora Milana Antića bio je 1936. imenovan senatorom te je taj položaj držao do raspada zemlje 1941. godine. Ustaše su ga zatvorile već prvih dana NDH. Iz zatvora je pušten nakon sedam mjeseci, a umro je u Zagrebu 1949. godine.

Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20.11.1834. - Zagreb, 18.06.1911.), etnomuzikolog i glazbeni povjesničar. Obitelj mu se nekada zvala Kuhačević, a kasnije Koch. To je prezime i sam Franjo Ksaver nosio do 37. godine života. U Osijeku polazio gimnaziju, ali je zbog sudjelovanja u političkim demonstracijama 1848. bio primoran napustiti mjesto školovanja i preseliti se u Donji Miholjac, gdje se pripremao za učiteljsko zvanje. God. 1852. otišao u Peštu, gdje je dvije godine kasnije diplomirao na preparandiji sa svjedodžbom peštanskog Konzervatorija. Nakon toga svoje glazbeno znanje proširivao u Leipzigu, Weimaru i Beču. Po povratku u Osijek djelovao kao klavirski pedagog i zborovođa, a tijekom dvanaest godina, zahvaljujući novcu što mu je nakon smrti ostavio stric, putovao po Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj i dr. skupljajući narodno blago (napjeve, stihove, poslovice, glazbala, nošnje i sl.). God. 1871. preselio u Zagreb ponijevši sa sobom zbirku od 2000 harmoniziranih narodnih napjeva koju zbog nerazumijevanja ljudi i ustanova kojima se obraćao za pomoć nije uspio odmah tiskati. God. 1872. postao nastavnik teorije i klavira na muzičkoj školi Glazbenog zavoda. Zbog sukoba s predsjednikom Glazbenog zavoda svojevoljno je (1876.) napustio mjesto nastavnika na muzičkoj školi. Nakon toga su pred Kuhačem bila tri desetljeća života bez stalnog namještenja u kojima je usprkos teškom životu, ponekad na rubu bijede, nizao raspravu za raspravom osvjetljujući u njima probleme iz najrazličitijih područja glazbe, prije svega iz folklora. Na području folkloristike najznačajnija mu je zbirka "Južno-slovjenske narodne popievke" (4 knjige, 1878. - 1881., 5. knjiga objavljena je 1941.) s 1600 napjeva uz klavirsku pratnju. Svoje pedagoško iskustvo sabrao u priručnicima "Prva hrvatska uputa u glasoviranje" (1896. - 1897.) i "Uputa za pjevanje za srednje škole" (neobjavljeno). Pionirski je bio Kuhačev rad na stvaranju hrvatske glazbene terminologije (rječnik glazbenog nazivlja u Kuhačevu prijevodu Lobeova "Katekizma glazbe", 1875.).