Rezultati pretrage

Drago Gervais (18.04.1904. - 01.07.1957.), hrvatski književnik. Studij prava završio u Zagrebu 1928. godine. Radio kao pripravnik u Crikvenici, Bakru i Bjelovaru te kao službenik u Beogradu i Rijeci. Od 1949. bio je direktor Drame, a od 1954. do smrti intendant Narodnoga kazališta Ivana Zajca u Rijeci. Pozornost književne kritike privukao je već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929.) i postao jedan od najistaknutijih hrvatskih dijalektalnih autora. Čakavštinom je napisao i rodoljubnu poemu Istarski kanat (1951.) i pučki igrokaz Duhi (1953.). Izvedene su mu komedije s temama iz suvremenoga života (Reakcionari, 1949.; Brod je otplovio, 1950.; Radi se o stanu, 1951.) i iz riječke prošlosti (Karolina Riječka, 1952.). Pisao i humoreske (Kozerije i humoreske, 1957.), pripovijetke (zbirka Bez domovine, 1996.) i feljtone. Libreto opere Kastavski kapitan i zapisi Intendantski dnevnik ostali su u rukopisu. S V. Antićem 1952. pokrenuo Riječku reviju i uređivao ju do kraja života. Jedan je od urednika Antologije istarskih i primorskih narodnih pjesama (1954.). Prema njegovim djelima snimljeni su filmovi Barba Žvane (1949.) i Karolina Riječka (1961.). Pjesme su mu uvrštene u mnogobrojne antologije, uglazbljivane i prevođene, a komedije prikazivane diljem Hrvatske.

Valerijan Rieszner (07.05.1876. - 20.08.1949.), inženjer građevinarstva. Diplomirao 1899. na Tehničkoj visokoj školi u Beču, gdje je potom bio asistent, te radio u privatnim građevnim tvrtkama u Beču (1900–07.). Istaknuo se u projektiranju i izvedbi većih armiranobetonskih građevina, vodograđevina (napose hidrocentrala) i te-melja mostova. Projektirao je i vodio gradnju mosta preko Save i Krke kod Brežica, te hidrocentrala na Kupi kraj Ozlja (1907–08.), na Orljavi (1911–13.) i Zeleni Vir kraj Skrada (1920–22.). Osim toga, izradio je projekte mnogobrojnih vodovoda i kanalizacija (za gradove Sarajevo, Petrinja, Osijek) te većih ili manjih hidrocentrala, a najznačajniji mu je projekt velike hidrocentrale za grad Zagreb, koja se trebala nalaziti na Savi kraj Čateža. Od 1921. predavao je na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (poslije Tehničkom fakultetu), gdje je 1922. postao redovitim profesorom za kolegije vodogradnju, te mehaniku tla i temeljenje. Redoviti član JAZU postao je 1947. godine.

Andrija Mohorovičić (Volosko, 27.01.1857. - Zagreb, 18.12.1936.), geofizičar. Naš prvi znanstveni meteorolog, klimatolog i seizmolog, utemeljitelj hrvatske geofizike. Gimnaziju završio u Rijeci, studij matematike i fizike u Pragu (1879.). Radio kao srednjoškolski profesor u Bakru, Osijeku i Zagrebu. Od 1892. do 1921. upravitelj Meteorološkog opservatorija na Griču (Zagreb) u kojem je, između ostalog, proveo reorganizaciju mreže meteoroloških stanica u Hrvatskoj i stavio ih (1901.) pod nadzor i upravu Meteorološkog opservatorija. Za doktora filozofije promoviran 1893., od potonje godine pa do 1918. predavao geofiziku i astronomiju na Zagrebačkom sveučilištu. Godine 1898. postao redovni član JAZU. U svojim prvim znanstvenim radovima analizirao motrenje oblaka i tom prilikom sam konstruirao nefoskop - instrument za mjerenje njihova smjera i brzine gibanja. Istraživao je markantne meteorološke pojave (tornado kod Novske 1892. i "vijar" kod Čazme 1898.), klimu grada Zagreba te umanjivanje temperature proporcionalno s visinom. Na prijelazu stoljeća bavio se isključivo seizmologijom. Nakon što je zagrebački opservatorij opremio seizmološkim instrumentima, prvi je utvrdio (1909.), na temelju registracija Pokupskog potresa (08.10.1909.), postojanje Zemljine kore, odredio njezinu debljinu te otkrio plohu diskontinuiteta koja je po njemu nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho. U seizmologiju uveo jednoznačan postupak lociranja žarišta bliskih potresa (Mohorovičićeve epicentrale) koji se zadržao do pojave elektroničkih računala. Njegov analitički izraz za brzinu vala potresa kroz koru (Mohorovičićev zakon) primjenjuje se i danas. Prvi u nas, već 1911., analitički razmatrao djelovanje potresa na zgrade i elemente zgrada i izvodio osnovna načela načina protupotresne gradnje. U njegovu je čast projekt bušenja Zemljine kore (1959.) kojim bi se probio Mohorovičićev diskontinuitet i doprlo do plašta nazvan MOHOLE (MO - prema Mohorovičiću, HOLE - prema engl. riječi za šupljinu). Glavna skupština Međunarodnog astronomskog udruženja obilježila je jedan krater, promjera 77 km na tamnoj strani mjeseca, njegovim imenom.

Artur Gervais (1868. - 23.06.1937.), skladatelj i dirigent. Trgovačku školu završio u Mostaru, glazbenu školu polazio u Carigradu i zatim studirao u Beču. Nakon završenih studija kraće vrijeme zborovođa pjevačkog društva "Lovor" u Opatiji, potom 1903–07. dirigent Građanske glazbe te zborovođa Hrvatskoga pjevačkoga društva "Javor" u Jastrebarskom, od 1907. voditelj novoosnovane Hrvatske glazbe u Opatiji i 1912–18. općinski tajnik Opatijsko-voloske općine. Poslije se nastanio u Bakru gdje je utemeljio i vodio Gradsku glazbu te postao zborovođom HPD "Sklad", orguljašem župne crkve sv. Andrije i učiteljem glazbe i pjevanja u srednjim školama na Sušaku. Skladao je orkestralna djela, velik broj skladba za muške i mješovite zborove, za limenu glazbu i za tamburaške sastave. Osobitu su popularnost stekle tamburaške skladbe od kojih je dio objavio 1908. u vlastitoj nakladi: Veseli primorac, Zlatica, Narodni zvuci, Hrvatskoj i dr. Sve je te skladbe priredio i u verziji za orkestar i za limenu glazbu. Mnogo su izvođene i njegove koncertne skladbe Jadran u veselju i tuzi, Trubljačev san, Dildil duda, Novo doba, Lov za srećom, Jadranska barkarola.