Rezultati pretrage

Pavle Bakarić (Žrnovo, 13.04.1931. - Dubrovnik, 13.10.2007.), agronom. Rodio se u žrnovskom Prvom selu 1931. godine. Školovao se u Žrnovu, Korčuli, Kaštelima (poljoprivredni tehnikum). Godine 1960. diplomirao je poljoprivredu u Sarajevu, a 1978. je i magistrirao na Sveučilištu u Zagrebu na temi mandarinki Unšiu. Radio je kratko na Poljoprivrednom dobru Donji Miholjac (1949. - 1950.), Brodogradilištu Korčula, a 1952. se zapošljava u Rasadniku za južne kulture u Čibači (Mlini). Poslije završenog studija od 1960. radi u Poljoprivrednoj zadruzi Ston (1960. - 1961.), da bi se nedugo poslije vratio u Rasadnik Čibača, koji će se 1963. spojiti sa Stanicom za južne kulture Dubrovnik. Od 1963. do 1993. bit će direktor Stanice, zaslužan za njezino kadrovsko jačanje, širenje aktivnosti (gradnja uljare i laboratorija, osnivanje rezervata ovce "Dubrovačka ruda", održavanje brojnih tečajeva i predavanje, publiciranje...). Prvi svoj tekst objavio je 1957. Istaknuo se nizom knjiga o elajografiji maslinarstva u južnoj Dalmaciji (Korčula, Pelješac, Mljet, Elafiti, Dubrovačko primorje i Konavle). Knjiga o uzgoju limuna doživjet će četiri izdanja. Obavljao je i niz političkih dužnosti. Bio je zastupnik u Saboru SRH, član Centralnog komiteta SKH, predsjednik Općinskog vijeća i zamjenik predsjednika Općine Dubrovnik, predsjednik Općinske konferencije SKH Dubrovnik, član Centralnog odbora Saveza studenata Jugoslavije... Za svoja ostvarenja ovjenčan je titulom Viteza hrvatskog maslinarstva, kao i nagradom za životno djelo Dubrovačko-neretvanske županije (2005.).

Ivan Skokandić (Žrnovo, 24.09.1890. – Zagreb, 21.04.1972.), arhitekt. Rodio se 1890. u Žrnovu u kamenoklesarskoj obitelji Skokandić Čavlić Ivana i Mare rođ. Curać Fedelica. Osnovnu školu je pohađao u rodnom Žrnovu, a 1907. odlazi u Češku gdje će završiti četverodišnju Školu za kiparstvo i klesarstvo u Hořicama, a od 1911. do 1914. i Specijalnu školu za kiparstvo kod J.V.Myslbeka. U vrijeme I. svjetskog rata odlukom srbijanskog Ministarstva prosvjete i ckrvenih poslova biva postavljen za nastavnika na Dojranskoj gimnaziji (južna Srbija, danas Makedonija). Godine 1916. odlazi u Pariz s evakuacijom vojske i civila iz Srbije. Godine 1917. i 1918. radi u pariškoj gimnaziji za izbjeglice. Istovremeno se i školovao te je diplomirao je 1919. u Parizu na Specijalnoj školi za arhitekturu. Do početka 1921. radi u Francuskoj, a potom se vraća u Zagreb gdje nastavlja raditi kao arhitekt. Od 1959. je u mirovini.

Božo Baničević (Smokvica, 24.12.1937.), hrvatski svećenik, crkveni povjesničar i glazbenik. Rođen u vinogradarskoj obitelji Ivana Baničevića Škudrića i Urse rođ. Korunić. Osnovnu školi pohađa u Smokvici i Blatu, a srednju naobrazbu ostvaruje u Klasičnoj sjemenišnoj gimnaziji „Ruđer Bošković“ u Dubrovniku. Nakon odrađenog vojnog roka, studira filozofiju i teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Pohađa i muzikološki seminar. Za svećenika je zaređen 1.12.1963. godine. Naknadno upisuje izvanredni studij romanistike u Skopju, nastavlja ga u Sarajevu i Parizu. Diplomu francuskog i latinskog jezika obranio je u Sarajevu. U Francuskoj, gdje je početkom 1970-tih mijenjao župnika u nekoliko župa (Lyon, La Frette sur Seine, Cormeilles en Parisis i pariška župa Saint Philippe du Roule), usavršuje znanje francuskog jezika. Djelovao je kao katehet i župnik u nekoliko župa na jugu Dalmacije. Umirovljen je 2015., no i dalje je aktivan kao istraživač, pisac i publicist. Odlikovan je od predsjednika RH Spomenicom domovinske zahvalnosti (1996.), Nagradom općine Smokvica za životno djelo (2012.) i Nagradom grada Korčule za životno djelo (2015.).