Rezultati pretrage

Josip Matić (Slavonski Brod, 1772. – Đakovo, 1848.), katolički svećenik i đakovačko-srijemski biskup od 1829. do 1848. godine.

Zlatko Vince (Đakovo, 10.01.1922. - Zagreb, 01.12.1994.), hrvatski jezikoslovac. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao hrvatski jezik, jugoslavenske književnosti, povijest, ruski i francuski (1945.). Doktorirao 1958. godine disertacijom Značenje Frana Kurelca kao jezikoslovca (objavljena 1968.). Radio u srednjoj školi u Zagrebu i Pazinu, Naučnoj biblioteci u Puli, Institutu za jezik HAZU u Zagrebu, te na Filozofskom fakultetu u Zadru i Zagrebu. Kao gost profesor predavao na sveučilištima u Kielu i Kölnu. Koautor savjetodavnog i gramatičkog dijela "Jezičnog savjetnika s gramatikom" (1971., urednik S. Pavešić). Najveći dio stručne pozornosti poklonio proučavanju povijesti hrvatskog jezika XIX. i XX. stoljeća: "Sudbina ikavice u jeziku hrvatske književnosti 19. stoljeća", 1971., i "Putovima hrvatskog književnog jezika" (1978., 1990.). Proučavao i doprinos manje poznatih filologa hrvatskoj filologiji (M. Kušar, I. Broz). Član Hrvatskog filološkog društva, Međunarodnog komiteta za povijest slavistike i dopisni član HAZU.

Radoslav Franjetić (Bosanska Gradiška, 1881. - Zagreb, 06.03.1959.), građevinar, arheolog, konzervator i pisac. Gimnaziju završio 1899. u Osijeku, diplomirao 1904. na Visokoj tehničkoj školi u Budimpešti. Bio je inspektor voda i šef Oblasnoga hidrotehničkog odjeljenja u Osijeku te tehnički izvjestitelj građevinskoga kotara u Đakovu. God. 1911. i 1916. bio je imenovan počasnim konzervatorom za Slavoniju. Kao građevinski stručnjak radio je u Slavoniji na melioracijama, regulacijama rijeka i drugim građevinskim projektima. U iscrpnim urbanističkim i konzervatorskim elaboratima obradio je gotovo sve veće slavonske gradove nastojeći im sačuvati urbanističku cjelinu. Također je surađivao s arheolozima J. Brunšmidom i V. Hoffillerom te paleontologom D. Gorjanovićem Krambergerom, pročuvši se po mnogim arheološkim nalazima u Slavoniji te geološkim i hidrografskim analizama, izvješćima i nacrtima koje je najčešće prepuštao muzejima. Stručne radove objavljivao je 1901–29. u "Pobratimu", "Viestniku Županije virovitičke", "Znanosti", "Viestima Kluba inžinirah i arhitektah", "Tehničkom listu", "Die Drau", "Naprednom gospodaru". Bavio se i književnošću; javio se kao maturant crticom u "Pobratimu", potom piše povijesne i putopisne članke te pripovijetke nadahnute biblijskim legendama i drugim vjerskim motivima. Povremeno se javljao u Hrvatskoj, Osječkim novostima, Narodnim novinama, a kao član Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku i u njihovu Jubilarnom almanahu. U osječkom Muzeju Slavonije pohranjena je njegova ostavština koja opseže tisuće stranica izvješća o vodograđevinskim problemima, terenskim radovima na arheološkim nalazištima, a sadržava i više arhitektonskih nacrta slavonskih povijesnih zgrada s prijedlozima za njihovo konzerviranje i restauraciju.

Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 04.02.1815. – Đakovo, 08.04.1905.), biskup i političar. Đak je đakovačkog sjemeništa, doktorat filozofije polaže u Pešti 1834, zaređen je 1838., a 1842. polaže doktorat teologije u Beču. Godine 1842-47. profesor je na đakovačkom sjemeništu, 1847. dvorski kapelan i jedan od trojice ravnatelja Augustineuma u Beču, 1849. predaje kanonsko pravo na bečkom Sveučilištu. Godine 1849. imenovan je biskupom bosansko-srijemskim u Đakovu i1850. ustoličen. Godine 1861-62. veliki župan županije virovitičke, 1860-73. vođa Narodne stranke, 1880. pristaje uz Nezavisnu narodnu stranku. Osnivač i pokrovitelj Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1868), utemeljitelj Hrvatskog sveučilišta (1874). Zaslužan je za unaprjeđenje znanosti, književnosti, umjetnosti i publicistike. Od 1866. do 1882. gradi katedralu u Đakovu, a 1868. poklanja svoju privatnu zbirku slika JAZU. Potpomaže rad Akademije oko osnivanja instituta, knjižnice, rječnika i gradi reprezentativnu palaču Akademije. Pomaže osnivanje tiskare na Cetinju, potpomaže Maticu srpsku i Maticu slovensku. Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogoslužja i tiska glagoljske misale. Ističe se 1869-70. na Prvom vatikanskom koncilu svojim stavom za demokratizaciju crkvene hijerarhije, osobito svojim istupanjem protiv dogme o papinoj nepogrešivosti. Kao političar na čelu Narodne stranke vodio je oportunističku politiku spram bečke dinastije zbog svog biskupskog položaja i svojih ambicija da postane zagrebački nadbiskup. Politika Narodne stranke rezultirala je pod Strossmayerovim vodstvom prihvaćenjem revidirane nagodbe s Mađarima 1873, nakon čega Strossmayer prestaje biti vođa stranke. Godine 1874. osudio je laicizaciju pučkog školstva, ali se 1904. odlučno ogradio od toga da se njegovo ime iskoristi za osnivanje klerikalne stranke.