Rezultati pretrage

Rješenjem Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade započeo je s radom 1. rujna 1895. godine Zemaljski zavod za odgoj slijepe djece u Zagrebu. Zavod je osnovan na inicijativu Vinka Beka, našeg prvog tiflopedagoga, koji je i postavljen za učitelja i privremenog ravnatelja Zavoda od njegova otvaranja do 1899. godine. Naslijedio ga je Stjepan Horvat, koji je upravljao Zavodom od 1899. do 1920. te od 1928. do 1932. godine. Vinko Bek prvi je na području Hrvatske organizirao zaštitu i osposobljavanje slijepih. Godine 1888. odlazi u Beč, gdje proučava odgoj i obrazovanje slijepih. Preveo je knjigu F. Entlichera i izdao je pod naslovom Uzgoj slijepaca (Zagreb, 1888.) te napisao djelo Bečki zavod za slijepe i naše potrebe (Zagreb, 1889.), u kojem izlaže plan o odgoju slijepih kod nas. U razdoblju svojega osnutka Zavod za odgoj slijepe djece u Zagrebu bio je jedina ustanova za obrazovanje slijepih u ovom dijelu Europe. Zavod je bio smješten u Ilici 83, u staroj zgradi Bolnice milosrdnih sestara, u kojoj su se već nalazili Zavod za odgoj gluhonijeme djece, Zemaljsko rodilište i Kraljevsko primaljsko učilište. Svrha Zavoda bila je pružanje ne samo osnovnog već i stručnog obrazovanja slijepoj djeci, koje će im omogućiti normalnije funkcioniranje i zaposlenje u daljnjem životu. U školu su se primala djeca obaju spolova koja su navršila osam godina, a nisu bila starija od 12 godina. Nastavni program bio je sastavljen od triju tečajeva: Školskog tečaja, koji je obuhvaćao nastavni program za pučke škole, Obrtnog tečaja, koji je obuhvaćao stručni zanatski program, i Glazbenog tečaja, na kojem su se polaznici obučavali glazbenoj teoriji i praksi. Nakon završenog školovanja u ovom Zavodu polaznici su imali mogućnost nastavljanja školovanja u Zavodu za odrasle slijepce Društva sv. Vida (od 1898. godine Dom slijepih radnika). Naredbom Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade od 1. svibnja 1897. godine propisana je naučna osnova za ovaj Zavod, a odredbom istog tijela od 6. travnja 1909. godine izdan je ustrojni statut za ovaj Zavod. Zbog početka Prvog svjetskog rata 1914. godine pedagoška djelatnost u Zavodu obustavlja se, iako Zavod formalno i dalje djeluje. Godine 1920. Zavod seli u Popovaču, gdje djeluje do 1927. godine. Godine 1928. Zavod za odgoj slijepe djece u Zagrebu ponovno se otvara u prvobitnim prostorijama u Ilici 83. Od 1932. do 1941. godine njegov je ravnatelj Josip Očko. U razdoblju njegova upravljanja Zavod je toliko napredovao da je postao pravi odgojni institut za slijepe. Godine 1941. Zavod seli u Srbiju, u Zemun, dok u Hrvatskoj dio nadležnosti Zavoda preuzima Društvo sv. Vida za podupiranje slijepih u Zagrebu i Dom slijepih sv. Vida. Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1946. godine u Zagrebu se osniva Savez slijepih, koji se zalaže za ponovno otvaranje Zavoda u Hrvatskoj. Godine 1947. Zavod se vraća u Zagreb, u zgradu u Radničkoj cesti 18. Na mjesto ravnateljice Zavoda postavljena je Olga Franković. Za vrijeme njezina upravljanja četverogodišnja škola preustrojava se u sedmogodišnju, a zatim u osmogodišnju. U tom razdoblju izdana je prva početnica za slijepu djecu, nabavljaju se specijalna pomagala za olakšanje snalaženja slijepe djece, formira se specijalna knjižnica na brajici i crnom tisku te započinje rad na sustavnom glazbenom obrazovanju učenika. Godine 1949. Zavod seli u Nazorovu 53, gdje se i danas nalazi Osnovna škola Vinko Bek. Današnje sjedište Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek nalazi se u Kušlanovoj 59a, s podružnicom u Nazorovoj 53.

Centar za posebno skrbništvo javna je ustanova osnovana rješenjem Ministarstva socijalne politike i mladih (Klasa: UP/I-550-01/14-01/39, Urbroj: 519-06-2/1-14-1) od 14. srpnja 2014. godine, sukladno članku 544. stavku 2. Obiteljskog zakona. Osnivačka prava nad Centrom ima Republika Hrvatska. Centar je osnovan za područje Republike Hrvatske. Prava i dužnosti osnivača obavlja ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi.

Sedmog srpnja 1961. godine Narodni odbor Općine Pula na sjednici Općinskog vijeća donio je rješenje o osnivanju Prihvatilišta za odgojni i socijalni rad s djecom i omladinom. Prihvatilište je započelo s radom prvog rujna iste godine sa zadatcima rješavanja problematike odgojne zapuštenosti i prijestupa djece i omladine, rada na njihovoj rehabilitaciji, suradnji sa školama, ustanovama, poduzećima i društveno-političkim organizacijama radi sprječavanja i otklanjanja prijestupa te smještaja djece i omladine u odgovarajuću sredinu nakon medicinske, psihološke i pedagoške analize. Ustanova je imala šest spavaonica, dva prostora za prihvat djece zatečene u skitnji, blagovaonicu, učionicu, jedan dnevni boravak te jedan sanitarni čvor. O djeci je skrbilo desetak zaposlenika. Stupanjem na snagu Zakona o socijalnoj skrbi 1983. g. Prihvatilište mijenja naziv u Centar za odgoj djece i omladine. Kao ustanova od posebnog društvenog značenja osiguravala je prihvat, dijagnosticiranje te usluge zbrinjavanja, odgoja i radnog osposobljavanja maloljetnika društveno neprihvatljivog ponašanja. Centar je bio regionalnog i republičkog značaja. Po prvi puta organizirani su poluinstitucionalni oblici tretmana (Disciplinski centar i Pojačana briga i nadzor uz dnevni boravak). Prostorna i kadrovska organizacija zadržala se do 1989. g., kada se krenulo u adaptaciju prostora (od siječnja do listopada 1990. g.). Nakon potpune rekonstrukcije objekta dobiveni su prostori koji zadovoljavaju kriterije zasebnih stambenih i organizacijskih cjelina: pet odvojenih odjela sa svom pratećom opremom raspoređenom na prizemlje i dva kata, tj. ukupno 1150 m² stambeno-korisne površine i 6750 m² okoliša (park i vrt). Zakonom o ustanovama 1993. g. Centar postaje javna ustanova. Osnivačka prava nad Ustanovom ima Republika Hrvatska, a dužnost osnivača obavlja Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Ustanova svoju djelatnost provodi i posluje te sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom Centar za odgoj djece i mladeži s poremećajima u ponašanju. Sukladno propisima o izvršenju prekršajnih i kaznenih sankcija, izvršavaju se i odgojne mjere (upućivanje u disciplinski centar, pojačana briga i nadzor uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, upućivanje u odgojnu ustanovu). Od 1994. g. počinje se provoditi i produženi stručni postupak, najprije pri Osnovnoj školi Šijana, a potom i pri školi Centar. Od 2001. g. Centar za odgoj djece i mladeži Pula mijenja naziv u Dom za odgoj djece i mladeži Pula. Od 2023. g. Dom za odgoj djece i mladeži Pula mijenja naziv u Centar za pružanje usluga u zajednici Pula-Pola. Od osnutka do danas Centar je mijenjao organizacijske oblike sukladno promjenama zakonskih propisa, no uvijek je bio usmjeren na djecu i mladež s poremećajima u ponašanju.

Dnevni centar za rehabilitaciju „Slava Raškaj“ Rijeka utemeljen je 17.12.1954. godine kao Škola (i dom) učenika u privredi za gluhu omladinu. Uz školski program učenici su se obrazovali za zanimanja: tehnički crtač, bravar, autolimar, autolakirer, knjigoveža, krojač i slastičar. Do 1993. godine, kada su zbog rata i raspada bivše države škola i dom zatvoreni, srednjoškolsko obrazovanje i profesionalno osposobljavanje stekla su 544 slušno oštećena učenika. Kako se mijenjao pristup obrazovanju i rehabilitaciji osoba oštećena sluha, proizašla je potreba i zaključak da je neophodno započeti s (re)habilitacijom predškolske slušno oštećene djece. Zato se 1991. godine otvara Odjel za rehabilitaciju predškolske djece oštećena sluha. Dvije godine poslije ustanova proširuje svoju djelatnost i otvara Odjel za djecu s glasovno-govornim poremećajima. Danas je Dnevni centar „Slava Raškaj“ Rijeka ustanova s 25-godišnjim iskustvom u provođenju programa (re)habilitacije i integracije slušno oštećene djece i mladih te djece s govorno-jezičnim teškoćama. U Centru radi 13 visokoobrazovanih stručnjaka iz područja logopedije, defektologije – audiorehabilitacije, fonetike i psihologije po verbotonalnoj metodi (VT). Prošlost, sadašnjost i budućnost rada Centra jest omogućiti svakom djetetu oštećena sluha i govora pravo na kvalitetnu (re)habilitaciju od najranije dobi kako bi se uspješno integriralo u vršnjačke skupine i postalo ravnopravan član zajednice i društva u cjelini.

Prednici: - Republički fond socijalne zaštite - Podružnica Centar za socijalni rad Duga Resa(1991-1997) - Samoupravna interesna zajednica (SIZ) socijalne zaštite Općine Duga Resa - Centar za socijalni rad (1976 -1991) Sljednik: Hrvatski zavod za socijalni rad - Područni ured Duga Resa (2023-