Rezultati pretrage

Arheološki muzej u Zagrebu jedan je od izravnih sljednika nekadašnjeg Narodnog muzeja, najstarije muzejske ustanove u hrvatskom glavnom gradu, osnovane 1836. godine. Ta prva nacionalna muzejska institucija javno djeluje od 1846. u prostorima Narodnog doma, palače u Opatičkoj ulici 18. Potrebno je, međutim, naglasiti da su poticaji osnivanju takve ustanove u Zagrebu stariji od navedenog datuma te ih treba pripisati atmosferi nastaloj djelovanjem hrvatskih narodnih preporoditelja - Iliraca. Od svoga utemeljenja Muzej je prolazio kroz različite organizacijske faze. Još uoči osnutka muzejska je ustanova u nastajanju djelovala u sklopu tek osnovanog Gospodarskog društva, a nakon javnog početka djelovanja Muzej je i dalje djelovao pod istim okriljem. Na prijedlog Sabora 1866. godine postao je Zemaljskim zavodom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, djelujući pod zaštitom Sabora i pod upravom Akademije. Tada je Muzej ujedno bio podijeljen na Arheološki i Prirodoslovni odjel. Od 1878. Arheološki odjel djeluje samostalno, ali u sklopu Narodnog muzeja. Tek 1939. godine Arheološki odjel postaje samostalni muzej, a Narodni muzej, u obliku u kojem je ranije djelovao, u osnovi prestaje postojati. Promjene statusa Muzeja nisu omele kontinuirano bogaćenje njegovih zbirki, što je djelomice bilo i razlogom promjenama njegova sjedišta: nakon privremenog smještaja prvih pristiglih spomenika i kolekcija u prostorije Gospodarskog društva, u palaču baruna D. Raucha na Markovu trgu br. 2, odnosno u raspoložive prostore Pravoslovne akademije na Katarinskom trgu, a potom i u prvu muzejsku zgradu, već spomenuti Narodni dom, arheološke su zbirke početkom osamdesetih godina 19. stoljeća preseljene u skučene prostore novoizgrađene Akademijine palače na Zrinskom trgu. Ondje je Arheološki odjel Muzeja, a kasnije i Arheološki muzej, nakon niza bezuspješnih pokušaja izgradnje nove muzejske zgrade, djelovao sve do 1945., kada seli u palaču Vranyczany-Hafner na Zrinskom trgu 19, gdje je i današnje sjedište Muzeja.

U doba buđenja nacionalne svijesti, u razdoblju Hrvatskog narodnog preporoda, Ljudevit Gaj 1829. godine izravno potiče osnivanje nacionalnog muzeja. Dana 26. veljače 1846. Grad Zagreb kupuje palaču grofa Draškovića Trakoščanskog u današnjoj Opatičkoj ulici 18, pretvorivši je u Narodni dom. U njegovu razizemlju smjestilo se Gospodarsko društvo i muzejske zbirke. Odbor Gospodarskog društva postavio je svog tajnika Dragutina Rakovca za prvog „čuvara“ muzeja, a zbirke su otvorene za javnost. Time je utemeljen Hrvatski narodni muzej. Na prijedlog Hrvatskog sabora i Akademičkog odbora na čelu s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, Muzej postaje zemaljskom ustanovom kada car i kralj Franjo Josip 14. ožujka 1866. u Budimu potvrđuje pravila Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Narodnog zemaljskog muzeja. Od tada Muzej djeluje pod zaštitom Sabora i pod upravom Akademije. Podijeljen je u dva odjela, naravoslovni i arheologički. Godine 1866. JAZU je uspjela da se Muzeju dodijele državne zgrade u današnjoj Demetrovoj ulici 1, u koje su početkom 1868. prenesene sve arheološke i prirodopisne zbirke iz Narodnog doma. Arheološke zbirke smještene su na prvom, a prirodoslovne na drugom katu. Godine 1878., odlukom Sabora, Narodni zemaljski muzej izdvaja se iz Akademije i dolazi pod upravu Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Od 1893. samostalno djeluju tri odjela Narodnog muzeja: zoologički, mineraloško-petrografski i geološko-paleontološki, koji su ujedno i zavodi Sveučilišta u Zagrebu. Sva tri prirodoslovna odjela nakon 1945. postaju i pravno neovisna. Hrvatski narodni zoološki muzej postaje isključivo kulturna ustanova grada Zagreba, a mineraloško-petrografski i geološko-paleontološki muzej ostaju najdulje vezani za Sveučilište kao prosvjetne republičke ustanove. Godine 1986. sve tri institucije objedinjene su u današnji Hrvatski prirodoslovni muzej, u kojem se osniva i Botanički odjel.

Hrvatski pedagogijsko-književni zbor sustavno je, od svog osnutka 1871. godine, prikupljao gradivo za budući muzej. Godine 1889. godine nastale zbirke smještane su u novosagrađenoj zgradi Hrvatskoga učiteljskog doma. Hrvatski školski muzej svečano je otvoren 1901. godine. Osnovna zadaća muzeja sustavno je prikupljanje, proučavanje i izlaganje građe iz prošlosti i sadašnjosti hrvatskoga školstva i pedagogije. U muzeju postoje zbirke učila, nastavnih pomagala i školske opreme, radova učenika i nastavnika, likovnih radova, udžbenika i priručnika, školskih propisa, arhivska zbirka, zbirka fotografija te dokumentacija o školstvu. U sastavu muzeja je i Pedagoška knjižnica Davorina Trstenjaka. Svoj je stalni postav na oko 450 kvadratnih metara izložio na Svjetski dan učitelja 5. listopada 2000. Izloženo je oko 1000 eksponata, koji uglavnom potječu iz druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća.

Muzej suvremene umjetnosti nastao je iz Galerija grada Zagreba, koje su se sastojale od Galerije suvremene umjetnosti, Centra za fotografiju, film i televiziju, Zbirke Benko Horvat, Odjela knjižnice i dokumentacije, Atelijera Meštrović (danas Fundacija Meštrović), Galerije primitivne umjetnosti (Hrvatski muzej naivne umjetnosti) i Zbirke „Jozo Kljaković“ (danas pod upravom Centra za likovni odgoj). Utemeljen je 21. prosinca 1954., kada je odlukom tadašnjeg Narodnog odbora grada Zagreba osnovana Gradska galerija suvremene umjetnosti s ciljem da slijedi, dokumentira i promovira događanja, stilove i pojave u suvremenoj umjetnosti. Galerija je odmah započela djelovati kao muzejska ustanova. Muzej je bio smješten na Katarininu trgu 2, u baroknoj palači grofa Kulmera (izložbeni prostor), te u Habdelićevoj ulici 2 (knjižnica, dokumentacijski arhiv i uprava). Najveći dio zbirke Muzeja suvremene umjetnosti sastoji se od djela hrvatskih i inozemnih autora nastalih nakon 1950. godine, dok njezin manji dio čine djela iz prve polovice 20. stoljeća. Muzej čuva donacije kao što su umjetnička zbirka Benka Horvata, nadrealistički opus slikara Josipa Seissela (Donacija Silvane Seissel) te zbirka arhitekta Vjenceslava Richtera u njegovoj kući. Brojna djela iz zbirke inozemne umjetnosti pripadaju međunarodnom pokretu Nove tendencije, koji se kao međunarodna manifestacija održavao u Galeriji suvremene umjetnosti između 1961. i 1973. godine. Galerija je u pet manifestacija okupila umjetnike (Vasarely, Soto, Le Parc, Piene, Alviani, Biasi), kritičare i teoretičare, među kojima i Abrahama Molesa i Umberta Eca. Godine 1964. sudjelovala je i na 33. Venecijanskom bijenalu u okviru izložbe „Arte d’oggi nei musei“ zajedno sa sedamnaest najznačajnijih muzeja u svijetu, a 1966. godine na „2ème Salon international des Galeries pilotes“ u Lausanni, u društvu petnaest uglednih galerija Europe, Amerike i Japana. Muzej nema stalni postav zbog skromnih prostornih uvjeta, a svoju muzejsko-galerijsku i edukativnu djelatnost ostvaruje organiziranjem izložbi, programa i drugih aktivnosti.