Podijelite
Arhivska oznaka
HR-HDA-1939-292
NaslovDon Quichotte
Vrijeme nastanka1933-1933 g.
RazinaSadržajDON QUICHOTTE
po romanu Cervantesa i operi Masseneta
Režija: G. W. Pabst. Glazba: Jaques Ibert
Glumci: Don Quichotte – Fjodor Šaljapin; Sancho Panza – Dorvile; Dulcineja – Renee Valliers; Vojvoda – Jean de Limir; Njegova žena – Arlete Marchall
Don Quitchotte živi u svijetu sanja, daleko od praktičnog života. Njegova kuća je puna knjiga, takvih knjiga što pričaju o junačkim podvizima neustrašivih vitezova, koj su sve svoje misli i svu svoju snagu posvetili službi lijepih žena.
Ove pripovijesti iz davnine toliko su djelovale na Don Quitchottea, da je zbog njih zaboravio sadašnjost, čak je prodao i imetak, da bi povećao svoju knjžnicu. Ova strast Don Quihotteova zaprepaštavala je njegovu rodbinu i znance.
Evo dolazi Sancho Panza s novim knjigama – smiješna zamjena za najljepšu livadu! Don Quichotteova nećakinja Marija i nećak Carrasco pozovu seoskog svečenika, da se uvjeri o ludilu njihovog ujaka.
Oni još ne znaju, da je Don Quichotte odlučio da napusti svoj dom i da krene u daleki svijet, gdje će živjeti kao veliki junaci njegovih knjiga: da brani slabe, a zlo da popravlja u dobro. Sancho će ga slijediti, jer je Don Quichotteova mašta očarala i njega. Sancho se zanosi idejom, da će postati vladar na kakvom fantastičnom otoku.
Naveče ostavlja Don Quichotte svoj dom i kreće u novi život, oboružan kopljem, dok mu tijelo zaštićuje oklop.
Njegov put vodi pokraj seoske gostionice, u kojoj grupa putujućih glumaca prikazuje pustolovine Amadije i Merlina.
Pod djelovanjem bujne mašte Don Quichotte zamijeni igru s istinskim životom i baca se s kopljem na pozornicu. Sakupljeno mnoštvo najprije je uplašeno, ali zatim poče da se smije ovoj neočekivanoj upadici, tim više što je Don Quichotte pao pred Amadijom na koljena i zamolio je da ga posveti za viteza. Glumica shvati situaciju i ispuni mu želju.
Tako je Don Quichotte postao vitezom. Sada treba da odabere damu. On ponudi svoje usluge Dulcineji, raskalašenoj služavki u jednom prenoćištu. Nju će nositi u svojoj mašti kao utjelovljenje kreposti, nevinosti i vjernosti. S njezinim imenom na usnama stvarat će velika djela. Sancha je prenerazio ovaj nepotrebni heroizam.
"Gospodaru", reče vjerni sluga, "ja sam gladan i žedan – htio bih se odmoriti pred prostrtim stolom!"
"Kako to smiješ tražiti", zaviče Don Quichotte, "Zar ti nije poznato, da pravi vitez ne jede, ne pije i da se nikada ne odmara? Evo približava nam se horda gorostasa – bježi mi s puta, ja ću ih raskomadati!!!"
I prije nego ga je Sancho mogao zadržati, Don Quichotte podbode svoje kljuse Rossinante i rastjera stado janjaca koji su mirno pasli.
"Evo", reče Don Quichotte, "ovo je moja prva pobjeda nad zlim duhom! Da to proslavimo, kreni na put u znak poštovanja pokloni moju kapu lijepoj i plemenitoj Dulcineji! Vrati se s novom kapom!"
Sancho se oduševljeno prima ove zadaće, jer je odlučio da će ovu priliku iskoristiti da se najede do sita.
Pastiri koji su pazili na ovce, tužili su Don Quichottea i jedva je Sancho sjeo za stol, uznemirila ga je policija. Njemu je uspjelo da pobjegne, ali je ipak imao prilike da vidi Dulcineju i da o njoj dobije drugi dojam nego Don Quichotte.
Sancho pokušava da svoga gospodara upozori na opasnost, ali Don Quichotte bezobzirno pekida njegove jadikovke:
"Šuti, nevaljanče! Zar da čučim pokraj peći, dok muškarci bez milosrdja odvode žrtve svoga divljaštva! Bježi mi s puta!" i s Dulcinejinim imenom na usmana baca se na oboružane vojnike koji su vodili vezane razbojnike. Vojnici se razbježaše, a razbojnici se oslobodište okova. Oni ne shvaćaju što se je dogodilo i iznenadjeno pilje u čovjeka koji je riskirao svoju vlastitu slobodu, da bi im pomogao.
Ali njihova ćud bukne, kad im je spasitelj predložio da hodočaste njegovoj Dulcineji.
"Vi ćete joj izraziti moje najdublje poštovanje i kazat ćete joj kako ja branim slabe i ponižene!"
Svi počeše vikati i bacati kamenje na njega. Zatim se razbježaše. Don Quichotte se sruši okrvavljen u prašinu, ranjen više duševno nego tjelesno.
Pretstavnici crkve i policije mole vojvodu, da kazni mudrijaša Don Quichottea koji uznemiruje miran narod, ali Marija, Don Quichotteova nećakinja, iskreno poštuje svoga ujaka. Mariju ljubi njezin bratić Caraco i ona izjavi da će poći za njega, ako on pomogne Don Quichotteu. Strast dade Carrascu izvanredan dar govora, i vojvoda pristane da otrijezni Don Quichottea na blagi i veseli način.
Don Quichotte je ponosan, kad je k njemu došao vojvodin glasnik i pozvao ga na dvor.
Na dvoru je priredjena veličanstvena zabava. Tu je bilo mnogo lijepih žena koje su glasovitom vitezu iskazivale osobitu pažnju.
Poslije banketa takmičio se Don Quichotte s jednim suparnikom, čije mu je ime bilo nepoznato. Zaključeno je da onaj koji će biti pobijedjen morao da se zavuče u kuću i da je više ne smije ostaviti. Ovom lukavštinom nada se vojvoda da će prekinuti Don Quichotteove pustolovine, a ujedno zadovoljiti i njegove protivnike.
Ali Don Quichotte se je tolikom snagom bacio na svoga protivnika, da mu je bacio šljem s glave. I on prepozna u njemu svoga nećaka Carrasca. U Don Quichotteu se probudi sumnja, da su se s njim našalili. Bez riječi napusti vojvodin dvor praćen vjernim Sanchom.
Putem sastanu seljake koji su nosili žito u mlin. Don Quichotte čuje kako se oni žale na vrijeme, na visoke poreze i nemilosrdne advokate koji su im oduzeli čak i magarce, pa moraju vreće nositi na ledjima.
Njihove žalbe probude u njemu beskrajno milosrdja. Mlinovi čije su crne silhuette prkosile nebu učine mu se zlim duhovima. Da bi ovim "zlim duhovima" oduzeo moć da čaraju, Don Quichotte poče jurišati na vjetrenjače. Dolazak policije spasi ga iz ove situacije, ali sada je on u rukama svojih najvećih neprijatelja.
Ranjenoga tjelesno i duševno zatvaraju u kavez koji su postavili na kola i tako ga odvezu u njegovo rodno mjesto.
Ovdje čeka Don Quichottea još veće iskušenje. Da bi ga oslobodili štetnog uticaja knjiga, uzroka njegovih ludorija, naredjeno je da se Don Quichotteove knjige unište požarom, one knjige koje su davale svu čar njegovom životu, svu uzvišenost njegovim mislima, one knjige iz kojih je on crpio nauk o plemenitim djelima nekadašnjih kavaljera.
Don Quichotte ne može preživjeti, ovaj udarac. Istovremeno kad i požar gasi se i njegova snaga. Onog časka kad je dim progutao posljednji plamen onoga što je bila Don Quichotteova strast, ugasi se njegov život.
Sancho tiho oplakuje umrlog gospodara, od kojeg je upoznao nekoliko lijepih sanja, nekoliko divnih iluzija koje će ostati najljepšom uspomenom negovog života.
Seljaci koji su promatrali prizor ostadoše bez riječi. Pogled na ovu smrt, punu plemenitosti, otvori im oči i oni razumješe veličinu duše i uzvišenost duha velikodušnog čovjeka kojeg su smatrali ludom zato, što ga nisu mogli slijediti do njegovih idealnih visina.
- vidi zbirka Stakić
Količina1.0 Komad
Vrsta gradivaPismoLatinica
PosjednikOznaka arhivaHR-HDA
Status dostupnostiJAVNO
NapomenaOsobni podaci: NE;Autorska prava : NEArhivistički sređeno
Vrsta sadržajaPabst, George Wilhelm
Redatelj