Rezultati pretrage

Mira Furlan (07.09.1955. - 20.01.2021.), hrvatska glumica. Diplomirala je 1978. glumu na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, 1978-91. bila je članica Drame HNK-a u Zagrebu, a od kraja 1970-ih glumila je i na filmu i televiziji, dosegnuvši tijekom 1980-ih status jedne od najpopularnijih hrvatskih i jugoslavenskih glumica te je na filmskom festivalu u Puli dobila Zlatne arene za sporednu žensku ulogu 1982. u filmu Kiklop redatelja Antuna Vrdoljaka i za glavnu žensku ulogu 1986. u filmu Lepota poroka crnogorskog redatelja Živka Nikolića. Širok raspon u tumačenju suvremenih i urbanih junakinja ukorijenjenih u socijalni milje pokazala je u filmovima redatelja Rajka Grlića, U raljama života (1984.) i Za sreću je potrebno troje (1985.), potom u Osuđenima (Zoran Tadić, 1987.) i Steli (Petar Krelja, 1990.), kao i u slovenskom filmu Ljubavi Blanke Kolak (Ljubezni Blanke Kolak, Boris Jurjaševič, 1987.), srpskom filmu Braća po materi (Zdravko Šotra, 1988., nagrađena na festivalu u Puli), a glumila je i zapaženom bosanskohercegovačkom partizanskom filmu Gluvi barut (Bahrudin Bato Čengić, 1990.). Na televiziji se istaknula u seriji Velo misto (Joakim Marušić, 1980-81.), u ulozi Kate, potom u tri epizode ratne serije Nepokoreni grad (E. Galić, 1982.), prve četiri sezone dječje serije Smogovci (Milivoj Puhlovski, 1982-89.) te u Tuđincu (E. Galić, 1992.). U kazališnim ulogama zapažena je, međutim, mahom u klasičnim predlošcima, energične prisutnosti. Nastupala je i u Teatru &TD u Zagrebu, na Dubrovačkim ljetnim igrama te na Splitskom ljetu. U jesen 1991. otišla je u SAD gdje je od 1992. bila članica Actors Studija u New Yorku te nastupala u više kazališta (Indiana Repertory Theatre u Indianapolisu, The Second Drama Quartet u Los Angelesu, The Hudson Guild u Los Angelesu, gdje je 1995. nagrađena za naslovnu ulogu u Sofoklovoj Antigoni, The New Group u New Yorku), a također je predavala na New York Film Academy (Los Angeles Faculty). Nakon 2000. ponovno je povremeno nastupala u hrvatskim kazalištima – Kazalištu Ulysses na Brijunima te u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Vladimir Peter Goss (pravo ime Vladimir Gvozdanović, 03.01.1942.), hrvatski povjesničar umjetnosti i književnik. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1966.), a doktorirao na Cornell University u Ithaci (1972.). Profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu Michigan (1972–82.). Istražuje srednjovjekovnu umjetnost, osobito razdoblje predromanike i romanike, srednjovjekovne gradove u Hrvatskoj i renesansnu skulpturu u Dalmaciji. Objavljuje romane, piše za dnevne novine. Djela: Rana hrvatska arhitektura (Early Croatian Architecture, 1987.), Washingtonska fronta (1994.).

Pola Negri (03.01.1897. - 01.08.1987.), njemačko-američka glumica poljskoga podrijetla. Isprva balerina u Sankt Peterburgu, od 1913. nastupala u kazalištu u Varšavi, od 1917. u kazalištu M. Reinhardta u Berlinu. Nastupajući od 1914. i na filmu, veliku je popularnost stekla ulogama fatalnih ili mondenih žena, posebno u filmovima E. Lubitscha Oči mumije Ma (Die Augen der Mummie Ma, 1918.), Carmen (1918.), Gospođa Dubarry (Madame Dubarry, 1919.), Sumurun (1920.), Brdska mačka (Die Bergkatze, 1921.), Plamen (Die Flamme, 1922.). Od 1922. u Hollywoodu, gdje je s istim uspjehom tumačila tipološki slične uloge, uglavnom hirovitih i ekstravagantnih strankinja, npr. u Lubitschevu Zabranjenom raju (Forbidden Paradise, 1924., kao Katarina Velika) te Hotelu Imperial (1927.) i Ženi pred sudom (The Woman on Trial, 1928.) – oba u režiji M. Stillera. Jedna od najvećih zvijezda nijemoga filma; nakon pojave zvučnoga filma vratila se u Njemačku. Vrativši se 1941. u SAD, ubrzo se povukla.

Rajko Grlić (02.09.1947.), hrvatski filmski redatelj i scenarist. Diplomirao je 1971. filmsku i TV režiju u Pragu. Predavao je filmsku režiju i montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1972–74. i 1989–91. (1990. redoviti profesor), a od 1992. profesor je na Sveučilištu Ohio u Athensu (SAD). Vodio je međunarodnu Imaginarnu akademiju u Grožnjanu 1995–2001., a 1999–2009. umjetnički je direktor filmskoga festivala u Motovunu, kojega je i suutemeljitelj. Debitirao je nagrađivanim kratkometražnim filmom Sve jedno drugo pojede (1971.), a prvi mu je dugometražni igrani film Kud puklo da puklo (1974.), uklopljen u struju društvenokritičkoga, kasnomodernističkog filma u hrvatskoj kinematografiji 1970-ih (nagrađen na festivalu u Puli), kojoj pripada i Bravo maestro (1978., Velika srebrna arena u Puli). Sljedećim trima filmovima koji čine jezgru njegova opusa Samo jednom se ljubi (1981.), U raljama života (1984., Zlatna arena za režiju), prema romanu Dubravke Ugrešić, i Za sreću je potrebno troje (1986.), istaknuo se kao predvodnik postmodernističkih tendencija u hrvatskom filmu 1980-ih. Istovrsnu je poetiku – karakterističnu za Prašku filmsku školu kojoj je pripadao – uspjelo ponovio u dvama kasnim ostvarenjima Neka ostane među nama (2010., Velika zlatna arena za film i Zlatna arena za režiju) i Ustav Republike Hrvatske (2016., Zlatna arena za scenarij). Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo (2017.).

Peter Lorre (26.06.1904. - 23.03.1964.), njemačko-američki glumac. Rođen u židovskoj obitelji u Ugarskoj koja je za I. svjetskog rata preselila u Beč. Glumiti je počeo u Beču, a potom nastupao u švicarskim, austrijskim i njemačkim kazalištima. Na filmu od 1928., isprva u nezapaženim ulogama, a proslavio se ulogom psihopatskog ubojice u filmu M (1931.) Fritza Langa. Nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast emigrirao u Francusku, Veliku Britaniju i napokon u Hollywood. U SR Njemačkoj režirao je 1951., u ekspresionističkoj maniri, film o suočavanju s nacizmom Izgubljen (Der Verlorene). Poslije mu karijera stagnira te nastupa na televiziji te naposljetku u niskobudžetnim produkcijama filmova strave producenta Rogera Cormana. Ostali značajniji filmovi: Čovjek koji je previše znao (The Man Who Knew Too Much, 1934.), Tajni agent (Secret Agent, 1935.), oba u režiji Alfreda Hitchcocka, Zločin i kazna (Crime and Punishment, Joseph von Sternberg, 1935.), Malteški sokol (The Maltese Falcon, John Huston, 1941.), Casablanca (Michael Curtiz, 1942.), Arsen i stare čipke (Arsenic and Old Lace, Frank Capra, 1944.).